Poštovani Pavo,
zahvaljujem na iscrpnom odgovoru u ime svih Jakovaca. Molio bih samo još pojašnjenje o porijeklu Jakovaca u Bihaću.

Prezime Čagalj, nositelji Bošnjaci u Kruševljanima kod Nevesinja. Zna li iko njijovo podritlo?

Postovanje i molba, molim Vas nesto o Erkapićima iz Drinovaca, Grude, hvala

Dedijer u biti ne govori o nekom masovnom prelasku na pravoslavlje u zapadnoj Hercegovini. On navodi svece zaštitnike katoličkih obitelji u zapadnoj Hercegovini, no to po internetu kruži u jednoj potpuno drugoj interpretaciji.

U biti, glavni problem Dedijera i mnogih drugih etnologa i etnografa je prevođenje terminologije i samim tim izjednačavanje običaja. Svaki oblik institucije sveca zaštitnika kod ne-Srba, bilo pravoslavnih Rumunja, ili katoličkih Hrvata i Albanaca, se naziva "slava." Ovo je u situaciji gdje Hrvati recimo rabe riječ krsnica, Rumunji praznic a Albanci festa.

To dovodi do situacije da se izjednačuju običaju koji inače nisu toliko slični i da se nove pojave pokušavaju uklopiti u starije šablone. O ovom nije puno pisano u stručnoj literaturi, ali recimo u jednom boljem članku Biljane Sikimić ona govori nešto o ovom fenomenu: https://rapidshare.com/files/2842790457 ... sovo_2.pdf



Sva prezimena Rakitna se isto tako mogu naći i u Dalmaciji. Prezimena nastala iz čestih zanata, osobnih imena ili tjelesnih i duševnih odlika su nastajala u raznim krajevima u razna vremena.

O Rakitnu bi bilo najbolje vidjeti kapitalnu studiju pokojnog Dr. Vlajka Palavestre, u kojoj on sintetizira matične knjige, biskupske popise, razne mletačke izvore iz Dalmacije ali i usmenu predaju u autoritativno djelo o porijeklu stanovništva Rakitna.

https://rapidshare.com/files/544536278/Rakitno.pdf

Nekoliko ključnih stvari. Prvo, turski defter iz 1585. godine izgleda pokazuje da u Rakitnu u to vrijeme bilo vrlo malo nemuslimanskog stanovništva. Između 1485. i 1585. godine je većina stanovništva i Drežnice i Raktina prešla na islam. U Drežnici se situacija nije mijenjala slijedećih 300 godina, ali u Rakitnu čini se jest. Početkom XVIII stoljeća imamo u Rakitnu samo tridesetak domaćinstava katolika, a još pedesetak godina ranije imamo spomene određenih prezimena i osoba iz Rakitna gdje se iz konteksta očito vidi da su katolici. Kako je došlo do ovog, i kojom brzinom, nije poznato.

Čini se da je prezime novijeg postanka. U protokolima šerijatskog suda u Nevesinju 1767-1775. godine, Kruševljani se spominju dosta često, a u par slučajeva se navode i djelomične liste stanovnika sela. Prezimena Čagalj nema. To bi značilo da je vjerojatno nastalo u XIX stoljeću. U prilog ovom bi išla i činjenica da tog prezimena nema u drugim selima.

edit
Pronasao sam u biskupskom popisu ime Franciscus Erkapich , 8 clanova ukupno 4+4.
Erkapići potjecu iz Drinovaca i ovo je dakle moj praprapra...djed, jer i danas postoji naziv jos Vranići kao obiteljski nadimak.

Zna li se kako su se prezivali prije jer ocigledno da je to mlado prezime, od kojeg roda (prezimena) su ''nastali''.

Zamolio bih nesto o podrijetlu prezimena Ivandić iz Mladosevice, Maglaj. Unaprijed hvala!

Pozdrav,

zanima me podrijetlo prezimena Maslac, Vuckovic, Raguz, Bakalar i Becirovic iz Capljine/Ljubuskog. Unaprijed hvala!

Obećao sam ranije staviti excel datoteku koja ide uz onaj popis prezimena Srba(i nešto malo drugih pravoslavaca) mitropolije Dabro-bosanske iz 1885. godine. U njoj se nalazi lista svih parohija i sela koja su im pripadala. Stavio sam ponovno i sam excel file kao attachement da se više ne morate zezati i skidati hosting servisa.

Maslaći su se ranije prezivali Maslardić, a još ranije prezime im je čini se bilo Novaković. Za ovo imamo kao potvrdu matice krštenih na Braču s početka XVII stoljeća, gdje se Maslardići navode sa dvojnim prezimenom Novaković. Za te iste Maslardiće matice kažu da su doseljenici iz Zažablja, pa nema sumnje da se radi o neumskim Maslardićima. Sredinom XVII stoljeća se Maslardići spominju i u Podgori kod Makarske. Stanje duša župe Hrasno iz 1792. godine u samom Hrasnu nalazi 4 domaćinstva Maslaća. Iz Hrasna su se raselili i po drugim krajevima istočne Hercegovine(Dračevo, Dretelj, Sjekose, itd.), ali su od njih nastali i novi rodovi. Njavre su se nekad prezivali Maslać, kao i vjerojatno Krmeci-Pavlovići.

Za Vučkoviće iz Višića nisam uspio naći ništa konkretno. Pregledao sam sve moguće radove od Hasandedića, kao i sidžile mostarsko, blagajskog i nevesinjskog kadiluka. Nigdje ništa o njima. S obzirom da su prilično malan rod i da ih nema u drugim mjestima, moguće je da je prezime kasnijeg postanka.

Raguži su se ranije prezivali Veseličić, a došli su iz Dubrovačkog Primorja, što je očito i iz njihovog novog prezimena. Došli su najprije u Strmicu, zaselak sela Trebimlje u Popovu. Da je starije prezime bilo Veseličić, imamo nekoliko dokaza iz matičnih knjiga. Navest ću jedan. 1711. godine Petar Veseličić iz Strmice ženi Stanu Perić iz Orahova Dola. 1712. godine kršten je Ilija, sin Petra Araguža iz Strmice i Stane rođene Perić iz Orahova Dola. Petar Veseličić i Petar Araguž su ista osoba. Do 1792. godine se Raguži šire i po župama Hrasno i Dubrave. Te godine ih ima u Rečicama, Višićima i Lastvi. Prezime se u to vrijeme još uvijek piše kao Araguž, dok će ovo "a" očito otpasti kasnije.

Sami Veseličići se javljaju 1498. u Mravinjcu u Dubrovačkom Primorju, a 1650. u Dubrovniku. U selu Doli se javljaju u matičnim knjigama 1668. godine. Iz Dola su vjerojatno i došli u Popovo.

Bakalari su starinom Buntići iz Paoče u Brotnju. Oko 1825. godine, na Trebižat dolazi Križan sin Grge Buntića koji dobija nadimak Bakalar. Taj nadimak postaje prezime roda krajem XIX stoljeća. Sami Buntići su starinom iz Paoče. U Dalmaciji se spominju krajem XVII stoljeća kao izbjeglice iz Hercegovine, a u Paoči ih nalaze i popisi katolika 1743. i 1768. godine.

Za Bećireviće u Ljubuškom ne znam ništa konkretno. Arhiv Hercegovačko-neretvanske županije već desetak godina izdaje prijepise sidžila(sudskih protokola) šerijatskih sudova u Hercegovini. Posjeduju prijevod jednog ljubuškog sidžila(valjda iz XVII stoljeća) i trebao bi biti objavljen u budućnosti. S obzirom da su objavljena već 4 sidžila, tempom od knjige svake dvije godine, vjerojatno će u slijedećih 5-10 godina biti objavljen i ljubuški sidžil.

Ono malo što sam našao o Bećirovićima je da se 1848. godine spominju u nekoj parnici u vezi mlina u Studencima, da su 1870. dali najviše novca da se izgradi džamija u mahali Pobrišće, i da je na rubu grada postojala Bećirovića kula koja je u XIX stoljeću bila u ruševinama a koja je navodno spaljena za vrijeme Morejskog rata(1684-1699). Nisam uspio naći stvarni dokumentarni spomen Bećirovića u Ljubuškom prije tog rata, ali valjda bi sidžil mogao to pomoći, kad ga izdaju.

Na ovo bi pitanje odgovor trebalo tražiti u maticama krštenih. One bi za staru župu Drinovci(kasnije premještena u Ružiće) trebale postojati od 1778. godine. Koliko znam, Andrija Nikić je izvukao neke podatke iz nje, ali nije objavio ništa opširnije.

Ako poredimo popise iz 1743. i 1768. godine, možemo vidjeti da je dosta prezimena nestalo iz Drinovaca, ali se pojavilo i dosta novih. U tom vremenu je stanovništvo s nekih 250 naraslo na 350, pa je očito bilo i useljavanja i iseljavanja. No gledajući samo listu, teško bi bilo izvoditi zaključke. Smanjenje broja nositelja nekog prezimena u tih 25 godina ne mora značiti da se jedan ogranak odvojio i uzeo drugo. Možda se radi o jednostavnom iseljavanju.

Nisam siguran. Jakovce u Bihaću ne navodi Milan Karanović u svojim istraživanjima 1922. Na popisu 1991. je u gradu manje od 10 osoba s tim prezimenom. Ja bih iz tog izvukao zaključak da su došli poslije 1922. godine. Vjerojatno iz Gorskog Kotara a ne Slavonije, s obzirom da je taj kraj bliži Bihaću a i da su ostali Hrvati koji su doselili nakon 1878. većinom bili iz Like, Korduna i Gorskog Kotara.

Pošto sam iznad malo opširnije spomenuo sidžile, koristim ovo kao dugo čekanu priliku da se malo više osvrnem na njih.

Sidžili su jednostavno protokoli šerijatskih sudova. BiH je u tursko vrijeme bila podijeljena na kadiluke, koji su se uglavnom poklapali s nahijama. Iz nahija su izrasli kasniji srezovi i kotari. Nahija je administrativna jedinica, a kadiluk sudska. Svaki kadija je bio dužan voditi zapis slučajeva i odluka koje je sud donosio. To nije radio sam kadija, već je postojao pisar koji je bio zadužen za to. Na turskom se ta funkcija zvala ćatib ili ćato, a relativno često prezime Ćatić nose ljudi čiji su preci očito obavljali tu dužnost.

Zanimanje za sidžile i njihovu sadržinu se pojavljuje brzo nakon austrijske okupacije. Tako Ćiro Truhelka u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1918. objavljuje neke zanimljivosti iz jednog jajačkog sidžila iz XVI stoljeća. Nakon II svjetskog rata, Orijentalni institut u Sarajevu skuplja sidžile širom Bosne, što iz arhiva medžlisa, što iz privatnih kolekcija. Gotovo čitava zbirka je uništena 18.5.1992 kad je zgrada instituta granatirana i gotovo potpuno izgorjela. Srećom, većina sidžila je tijekom 70-ih i 80-ih kopirana i bila u privatnim rukama, pa se dobar dio zbirke da rekonstruirati.

Sidžili su naravno pisani turskim jezikom i arapskim pismom, pa to predstavlja problem kod njihove obrade i izdavanja. Orijentalistika je uopće dosta dugo bilo ignorirana, a i danas se njom većinom bave Bošnjaci. Koliko mi je poznato, niti jedan hrvatski povjesničar iz BiH nije u stanju čitati arapsko pismo niti turski jezik. Čak je i u Hrvatskoj samo Nenad Moačanin sposoban u tom polju, ali on je malo jači povjesničar, pa se ne bavi običnim prijevodima. Kad je prije desetak godina Državni arhiv u Osijeku objavljivao turski popis sandžaka Požega iz 1579. godine, prijevod je radila Fazileta Cviko-Hafizović iz Orijentalnog instituta u Sarajevu. Ni kod Srba nije bolja situacija. U Bosni opet nitko nije sposoban prevoditi, a u Srbiji postoji samo Tatjana Katić kao stručnjak. Ona je istina napravila ogromnu količinu rada na prijevodu turskih dokumenata, ali opet ne postoji šira sposobnost prijevoda. To je žalosno, jer postoji mnogo više izvora o prošlosti južnoslavenskih naroda pod Turcima nego što se misli.

Do sad su objavljena 4 sidžila iz Hercegovine, jedan maglajski, jedan tuzlanski, jedan bijeljinski, jedan srebrenički, jedan tešanjski i jedan gračanički. Objavljene su i šire analize nekih zeničkih i visočkih sidžila. Najviše rada na ovom polju je napravljeno u Hercegovini, većinom zahvaljujući radu pokojnog Hivzije Hasandedića. On je skupio kopije nekih 10-15 hercegovačkih sidžila i preveo ih. Nakon njegove smrti, oni su pripali arhivu HNŽ/K i postupno se objavljuju. Hasandedić je objavio nekoliko dijela o muslimanskoj baštini i kulturi u Hercegovini, i u njima ima dosta podataka iz objavljenih i neobjavljenih sidžila.

Kako izgledaju sidžili i kako iz njih možemo crpiti informaciju o prošlosti rodova? Turska administracija nije poznavala prezimena u službenom smislu, i defteri koje mi imamo od 1604. i prije uglavnom navode samo imena ljudi i imena očeva, u obliku "Ivan sin Petra" ili "Širmerd sin Hamze." Većina upisa u sidžilima, pogotovu onim prije XVIII stoljeća koristi isti princip. U XVII i XVIII stoljeću se sve više spominju prezimena osoba, ali to nije po nekom pravilnom redu. Nekad se u grupi od 3-4 svjedoka nekom sudskom procesu pojavljuju 2 osobe s prezimenom a jedna ili dvije bez. No, ipak, mi iz sidžila možemo saznati jako puno o kretanju stanovništva jer iako se prezimena pojavljuju sporadično, dovoljan broj ih ima da učine pretragu sidžila isplativom. Sidžili su gotovo i jedini izvor za prošlost muslimanskog stanovništva. Dok katolici, i u manjoj mjeri pravoslavni, imaju crkvene izvore, kod muslimana takve stvari ne postoje. No, iaku su sidžili protokoli šerijatskog suda, u njima ipak ima dosta informacija i o ne-muslimanima, jer su se i oni susretali s pravnim sustavom turske države.

Najčešći oblik zapisa u sidžilima je onaj o raznim sporovima. Evo jedan primjer iz mostarskog sidžila iz godine 1633.



Ovaj kratki upis nam donosi jedna vrlo značajan podatak. Među svjedocima su tri osobe koje se prezivaju Smoljan. Ovo prezime u Međugorju nalaze popisi katolika iz 1743. i 1768. godine. U maticama župe Brotnjo(i njenih naslijednica) se redovno pojavljuje od najstarije matice iz 1775. do danas. Kad uzmemo da se krajem XVII stoljeća spominju Smoljani u Dalmaciji kao izbjeglice s Brotnja, možemo s velikom sigurnošću reći da Smoljani u Međugorju žive pod tim prezimenom u kontinuitetu zadnjih 400 godina.

Slijedeća vrsta zapisa su vjenčanja. Tu se većinom radi o muslimanima, ali su se i pravoslavni i katolici nekad vjenčavali pred kadijom. To se najčešće događalo onda kad bi svećenik iz nekog razloga odbio vjenčati par. Nekad se radilo o otmici djevojke od roditelja, nekad o srodstvu u zabranjenim koljenima, a nekad da je jedan od supružnika već u crkvenom braku, pa je tražio razvod pred kadijom i naravno novo vjenčanje koje mu crkva ne bi dala. U ovom slučaju ispod nije jasno što je prepreka crkvenom vjenčanju. Mlada nije oteta protiv volje obitelji, jer je zastupa njen brat. Mehri muedžel je miraz. I ovdje se radi o mostarskom kadiji.



Ovo je zanimljivo jer donosi dva prezimena iz Rakitna koja se pojavljuju i na popisima 1743. i 1768. godine. Zanimljivo je da se očevi ovo dvoje ne pojavljuju kao glave domaćinstava 1768. godine. To bi značilo da su vjerojatno mlađa braća unutar zadruge.

Treći, i možda najzanimljiviji oblik upisa su međusobna jamčenja stanovništa. Tu se radi o plaćanju poreza, i činjenici da su skupljači poreza tražili da u slučaju nemogućnosti nekog da plati porez, postoje jamci od kojih bi se taj porez mogao onda dobiti. Nešto slično današnjoj situaciji samo se tad radilo o susjedima i rođacima a ne o ljudima iz srednje koje nisi vidio 10 godina i koji te odjednom zovu(a nisi im sigurno dao broj) da im budeš jamac jer su vidjeli na Fejsu da radiš za Opel.

Evo jednog primjera iz nevesinjskog sidžila. Radi se o 1770. godini.



Ovdje se radi o selu Bjeljani na sjeverozapadu općine Bileća i nekim okolnim selima. Mnoga od ovih prezimena, kao recimo Bjelovuk i Šupić, i danas postoje u tom kraju. Zanimljiv je i spomen Mate Sočivice. Ja sam na nekoliko mjesta čitao da su Sočivice potpuno iselili iz Hercegovine u Imotsku krajinu početkom XVIII stoljeća. To očito nije istina, jer iako su neki od njih sigurno 1722. došli u Imotsku krajinu, očito su neki morali živjeti u Hercegovini još 1770. Radi se dakle o izumiranju roda, a ne potpunom iseljavanju u Dalmaciju.

Osim ovih oblika, postoje naravno i drugi upisi u sidžilima. Ostavštine i zavještavanja, naredbe koje su stizale od viših vlasti, obračuni troškova kadiluka, itd.

Nađoh i raniji spomen. Među terzijama i ćurčijama u Mostaru 1755. godine, navodi se i "Hasan, sin Ramazana Bećirevića iz Ljubuškog."

Poštovani Pavo,
možete li mi reći štogod o porijeklu prezimena Grbac u Gorskom Kotaru u Hrvatskoj?

Grbci su zanimljiv slučaj. Pojavljuju se početkom XVIII stoljeća u izrazito kajkavskom kraju, ali samo prezime ima štokavski ili čakavski nastavak -ac. Da su izvorno kajkavci, očekivano bi bilo da se zovu Grbec.

No, u svakom slučaju, prvi spomen je 1715. godine u Čabru. Radi se o osobi upisanoj kao "Michael Gorbacz." 1717. bilježi se "Simon Gerbaz" u selu Pucak, 1730. opet neki Michael Gerbaz u Zamostu, 1732. Gasparus Gerbaz u Gorici a 1737. Georgius Gerbaz u Velikoj Lešnici. Kao što vidimo, radi se o mjestima između Čabra i Delnica, uz samu granicu sa Slovenijom. Ti ljudi su inače kajkavci, ali se prezime redovno bilježi kao Grbac.

Kao moguće mjesto porijekla Grbaca, rekao bih da se možda radi o Hreljinu, selu između Rijeke i Crikvenice. Naime, tu je u XVII i XVIII stoljeću živio rod Grbaca/Grpčevića koji su u XVII stoljeću iselili i u Starigrad kod Senja. U Hreljinu ih odavno nema, no u Starigradu žive i danas. Hreljin se nalazi ne tako daleko od Čabra.

Hvala Pavo!
Grbaca također ima dosta u Istri.

Molio bih još par informacija o prezimenu Florijan u Gorskom Kotaru.

Florijani se prvi put spominju 1782. u Sušici. Zabilježen je Andrija Florijan. Pošto imamo mnoštvo pisanih izvora iz XVIII stoljeća za Gorski Kotar, ne pojavljivanje Florijana do 1782. godine se može objasniti ili doseljavanjem(vjerojatno iz Slovenije) ili nastankom od nekog drugog roda.

I u ovom slučaju bi matice mogle pomoći, a igrom slučaja je baš prije par dana Mormonska Crkva stavila svoju ogromnu kolekciju matičnih knjiga iz Hrvatske na mikrofilmu online. Preporučujem svim forumašima da se učlane(besplatno je) i prolistaju.

https://www.familysearch.org/search/ima ... /waypoints

Naravno, najveći dio posla slijedi. Volonteri trebaju indeksirati sve upise u ove knjige kako bi bili pretraživi. U svakom slučaju fantastična vijest.

Vjerujem da su mnogi od vas primjetili da je mana (ako se može reći da takvi prvorazredni izvori uopće imaju manu) popisa katoličkih glava domaćinstava 1743. i 1768. godine što su biskupi obišli samo ono što je spadalo pod Bosnu Srebrenu. Kako je istočna Hercegovina spadala pod Trebinjsku biskupiju, tako katoličke župe u njoj nisu popisane. Radi se o nekih 4000-5000 katolika koji su na tom prostoru živjeli u drugoj polovici XVIII stoljeća. Srećom, zbog velikog broja kamenih crkvi koje su postojale na tom području kroz čitavo vrijeme turske vlasti, sačuvani su arhivi gotovo svih župa. Matice župa Trebinje i Gradac su više od 50 godina starije no bilo koje matice u zapadnoj Hercegovini. Gradačke matice su starije od svih u čitavoj BiH osim Komušine, Sutiske i Vareša. Zbog postojanja ovih matica, kao i nekoliko župnih Stanja duša iz XVIII stoljeća, činjenica da biskupi Dragićević i Bogdanović nisu boravili u istočnoj Hercegovini je bez ikakve štete za genealoška istraživanja.

Excel datoteka ispod ove poruke je stanje duša župa Hrasno i Dubrave iz 1792. godine. Obuhvaćen je prostor današnje općine Stolac, sjevernog dijela općine Neum i čitave općine Čapljina istočno od Neretve. Popis je u originalu napisan na latinskom, a ovo je u stvari prijevod/prijepis imena po današnjem pravopisu. Autor je mons. Ratko Perić.

Ovaj tekst iznad je još jedan u seriji dokumenata koje stavljam kako bih pokazao kakvi sve izvori postoje za proučavanje porijekla prezimena i obitelji.

Ovdje se radi o katastihu(zemljišniku) pravoslavnog manastira Zavala u Popovu u istočnoj Hercegovini. Objavio ga je 1920. godine Vladislav Skarić, a sastavljen je 1817. godine. Neuobičajeno, pisan je grčkim alfabetom a ne ćirilicom. Iz ovog, kao i iz nekih jezičkih detalja(sfie u zadnjoj rečenici, itd.), dr. Skarić misli da je pisac Grk koji nije bio potpuno vičan domaćem jeziku.

Ovaj dokument je zanimljiv iz nekoliko razloga. Prvi je da pokazuje da agrarna situacija u BiH nije bilo tako jednostavna kako se nekad prikazuje. Manastir u Zavali, kao i recimo samostan u K. Sutjesci, posjedovao je zemlju i na njoj držao kmetove. Biti manastirski čivčija je u pravilu bilo gore nego biti aginski ili begovski čivčija. Manastir je osim trećine ubirao i crkvenu desetinu, bar svojim vjernicima. Zanimljivo je da je manastir u Zavali imao zemlju i u selu Orahov Do, koje je bilo katoličko. Čini se da je manastir kupio tu zemlju vrlo davno i vrlo brzo nakon što je izgrađen. Naime, manastir je morao biti izgrađen između 1469. i 1514. godine. 1469. godine je napravljen popis čitave Hercegovine i manastir u selu Zavala ne postoji, dok 1514. godine neki Božo iz Orahova Dola prodaje igumanu manastira neki vinograd. To je prvi dokumentarni spomen Zavale.

Drugi razlog je da se u ovo zemljišniku navode imena i prezimena ljudi koji su držali manastirsku zemlju. Pošto se radi o dokumentu starom samo par stoljeća, većina tih prezimena postoji i danas(tj. do 1991.) u tim ili obližnjim selima.

Srbići u Zavali su kasnije odbacili nastavak -ić i prezivali su se samo Srbo. 1950. ih je u Zavali bilo dva domaćinstva da bi 1991. u selu živjela samo jedna starija osoba s tim prezimenom.

Sopića je 1950. u selu bila samo jedna kuća, a do 1991. su svi iselili.

Krečki su Hrvati, i oni su iz zavaljskog zaseoka Češljari. 1950. ih je bilo 3 kuće, ali je do 1991. ostala samo jedna starija osoba. Ljubo Mićević u svom radu u stanovništvu Popova kaže da su mu pričali da im je starije prezime Radonjić. Ovo je čini se istina, a promjena prezimena se dogodila nekad u prvoj polovici XVIII stoljeća. Radonjići iz Popova se spominju u dubrovačkim maticama 1669. a u popovskim maticama samo jednom, 1709. godine. 1743. se spominje Manda Krečak iz Belenića koja se udaja za Marka Vidančića iz Rupnog Dola. Još ranije se spominje neki Stjepan Krečak u Slanom kao doseljenik iz Hercegovine.

Lečića u XX stoljeću nema u Popovu, ali ih ima u drugim selima trebinjskog kraja.

Blanići su izumrli, ali postoje toponimi koji sjećaju na njih.

Akšama ima i danas u Čvaljini a po tradiciji su porijeklom od popovskih Čihorića.

Salata i danas ima u Ravnom, a moguće je da su nekad bili katolici jer se katolici Salate iz Ravnog spominju u maticama s kraja XVII i početka XVIII stoljeća.

Greda je u Galičiću 1950. bilo 3 kuće, a 1991. su živjeli samo u Veličanima.

Nožica je u Galičiću 1950. bilo 7 kuća.

Mihići su vjerojatno isti oni koji su 1950. živjeli u Čavšu.

Penda je i 1991. još bilo dosta u Čvaljini.

Glavana je 1950. u Dubljanima bilo čak 10 domaćinstava, a Ljepava u Poljici 1938. godine 8 kuća.

Kunduza nema u XX stoljeću, a Pijanići su danas Pjanići u Grmljanima.

Kovača je u XX stoljeću bilo u nekoliko popovskih sela i nije sigurno da su svi u srodstvu. Lakića je 1991. bilo u Grmljanima i Veličanima. U zapadnom dijelu Popova ima Lakića katolika, ali nisu u srodstvu.

Bašića u XX stoljeću nema.

Ćosići, Buruni i Kr(i)stići su Hrvati. O Kristićima je pričano ovdje nekoliko puta. Oni su se ranije prezivali Boškovići i od njihovog roda je Ruđer. Buruni su danas Burumi, dok Ćosića danas nema u selu.

gdine Pavo,

Možete li mi reći nešto o porijeklu prezimena Lasić iz Konavala?

Lasići se u selu Dunave prvi put sigurno bilježe 1673. godine. Radi se o zaseoku Dunave Krajnje, u kojem su zabilježene kuće Bože Ivanovog Lasića i Stjepana Lukinog Lasića. Nenad Vekarić, upravitelj Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku i stručnjak za prošlost stanovništva Dubrovačke Republike, misli da su se Lasići možda ranije prezivali Matković, no sam kaže da je to na osnovu indirektnih indikacija. Ako je to slučaj, onda bi Ilija Matković na popisu iz 1560. godine bio predak Lasića. Još stariji popis, onaj iz 1536. godine spominje Matka Milišića, za kojeg prof. Vekarić misli da je vjerojatno rodonačelnik Matkovića.

Zahvaljujem!

Nije tačno , krsna slava se zove na više načina kod Srba kao što su krsno ime i takođe krsnica.

Tvoj pokušaj da običaj praznovanja sveca zaštitnika porodice,roda i plemena ugradiš u sve narode koji ga praznuju a žive uz Srbe kao njihovo autentičan je bar bezveze i nikako ne pije vode.

Ako Hrvati imaju krsnu slavu ili kako ti hoćeš reći potpuno različitu krsnicu , kako to da je nemaju drugi Hrvati nego baš oni koji su najbliži Srbima u Hercergovini i Boki.

Ti ćeš mi sad reći verovatno da razlog što ostali Hrvati nemaju ovaj običaj je zato što je to specifikum tih prostora ili nešto slično.

Međutim to je specifikum Srba , i nema veze sa pravoslavljem već su ga srpski pravoslavci uredili kao svoje na pravoslavni način.

Jefto Dedijer kad pominje katoličke porodice i njihove svece, i kao na traci se svi sveci podudaraju , tj.svi su ranohrišćanski i nema katoličkog sveca kao zaštitnika nego su svi isti kao i kod Srba-ranohrišćanski.

Ja definitivno neću reći da su ti katolici Srbi niti da su pokatoličeni , ali ću sigurno tvrditi da je krsna slava,krsnica,krsno ime,...srpski običaj , pa da ti bude lakše reći ću da su taj običaj Hrvati iz Hercegovine i Boke i dobrog dela Dalmacije preuzeli od Srba , kao što su pevali o Marku Kraljevići i kao što danas slušaju turbo-folk i srpske narodnjake.

Ali ako nije tako i da je ono što ti tvrdiš da je to poseban običaj Hrvata u Hercegovini , onda se mora ići da su Srbi preuzeli taj običaj od Hrvata , jer meni ne možeš prodati tu priču o običaju koji je isti da je nadasve poseban kod svih i da ima posebne korene u svakoj naciji.