Koliko sam vidio, do sad nije bilo obširne razprave o poviesti glagoljice a još manje o staroslavenskom. O poviesti glagoljice jest bilo rieči samo uzput u određenim razpravama, ali mislim da ona ipak zaslužuje po tom pitanju oddvojeni oddjel.

Najbolje je započet s glagoljicom u BiH, kako bi se i bih Hrvatima dalo do znanja kako itekako imaju veze s njom, makar ne u onoj obilnoj količini kako ju imaju Istra, Primorje, Lika i sjeverna Dalmacija:

GLAGOLJICA U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

Izvor: Josip Leonard Tandarić: HRVATSKO GLAGOLJSKA LITURGIJSKA KNJIŽEVNOST

Priemda građa koja nam je poznata iz srednjovjekovne bosanske države nije istovjetna građi koja pripada hrvatskoglagoljskoj pismenosti (glagoljica je u Bosni živjela znatno kraće vrieme nego li u susjednim zapadnim krajevima, a nije doživjela onakav razcvat kao glagoljica npr. u Istri, Hrvatskom primorju i sjevernoj Dalmaciji), ipak ovakvu trodielnost u pristupu možemo s pravom primieniti.
O glagoljici u Bosni malo se i riedko govori, jerbo je i građa koja nam se očuvala vrlo oskudna. Ali da se glagoljsko pismo u Bosni uporabljalo, najpouzdaniji su dokaz zemljopisni spomenici. Poznato je nekoliko starijih nadpisa glagoljicom: nadpis u crkvi u Kijevcima kod Priedora (11-12. st.), nekoliko glagoljskih slova u proslovu ploče Kulina bana u Biskupićima-Muhašinovićima iz 1193. Tragove glagoljskog pisma nalazimo također na Humačkoj ploči iz 10-11. st. U sjevernim i zapadnim krajevima glagoljsko pismo nalazimo na epigrafskim spomenicima i mnogo kasnije, pa su nadpisi uklesani glagoljskim pismom poznati čak do 15. st. Takav je npr. nadpis u Kolunićima iz 14-15. st., u Slatini kod Banja Luke iz 1471., u Golubiću kod Bihaća iz 1442. U zapadnim se stranama glagoljsko pismo uporabljalo vrlo dugo u pisanju izprava. Poznata je po vrlo ranom kurzivnom glagoljskom pismu tzv. sokolska izprava iz 1380.
Nije nam nažalost očuvan niti jedan cjelovit kodeks pisan glagoljicom. Ono što je od većih cjelina očuvano samo su odlomci. Takav je npr. odlomak Mihanovićeva i Grškovićeva apostola iz 12. st., koji po obliku pisma predstavlja prielazni oblik između makedonske i hrvatske glagoljice, a zatim Splitski odlomak misala iz 13. st., koji u razvoju pisma pokazuje neke nove oblike. Kasnije se glagoljsko pismo sve više gubi u uporabi, pa nalazimo samo zapise glagoljicom u evanđeljima pisanim bosančicom. Takav zapis u Čajničkom evanđelju iz kraja 14. st., a glagoljski zapis proslova Iv 15, 17-20 pripadat će početku 15. st., i zapis u Radosavljevu rukopisu iz 15. st. u kome glagoljski proslov sadržava redke Tit 2, 12-13. Zanimljivo je da i jedan i drugi kodeks imaju također ubilježen čitav azbučni red glagoljskih slova, što pokazuje kako je glagoljica u sredini u kojoj su spomenuti rukopisi nastali već neobično i nepoznato pismo, pa je za tih nekoliko redaka nuždno dodati i razjasnitbu toga pisma. Osim toga, pismo uporabljeno u tim kratkim proslovima ne odgovara suvremenom glagoljskom pismu u Hrvatskoj, već je to po uzoru na starije oblike iz 12-13. st.
Također postoje glagoljski fragmenti pronađeni npr. u Livnu i Fojnici, ali se predpostavlja kako oni vjerojatno nisu tamo nastali nego su doneseni.
O paleografskom vidu ovoga pitanja svakako je ovom zgodom manje važno govoriti. Važnije je iztaknuti kako je glagoljska pismenost u Bosni bila osnovica književne djelatnosti pisane bosančicom. Proslovi naime pisani bosančicom i u izgledu pisma i s obzirom na proslov ovisni su o starijim glagoljskim priedložcima. U pogledu izgleda pisma i ortografije bosanski su proslovi u određenom smislu dosljedna transkripcija glagoljskih proslova. Po tome se razlikuje od susjedne raške ćirilske pismenosti. Bosančica u svome razvoju sliedi vlastiti put nastavljajući običaj najranijih starocrkvenoslavenskih spomenika, kao što su Zografsko evanđelje, Suprasaljski zbornik, djelomično Kievski listići i Sinajski psaltir.
Nije manje važna ni proslovna srodnost proslova pisanih bosančicom i proslova pisanih glagoljicom. I. Grickat upozorila je na neka mjesta u evanđeoskim bosanskim proslovima po kojima se ti proslovi razlikuju od svih ostalih slavenskih starih priepisa evanđelja (na prvome mjestu bosanski proslov, na drugom ostali): Mt 27, 26 tep' predast'-biv; Mk 6, 27 spekulatora – voina; Mk 6, 28 na bljude – na mise; Lk 5, 10 ob'št'nika – naslednika; Lk 5, 24 odr'-lože; Lk 6, 36 milosr'di – milostivi, itd. U tim slučajevima bosanska se evanđelja ipak slažu, i to vrlo dosljedno, s proslovima evanđelja u hrvatskoglagoljskim misalima, a to pokazuje kako i jedni i drugi proslovi potječu od istoga izvora.

Tu možete o glagoljici u BiH takoer obširno i sa slikama vidjeti na englezkom:
http://www.croatianhistory.net/etf/et02.html#glag

RAZVITAK GLAGOLJICE

Glagolsko pismo nije ostalo uvijek jednako: razlikujemo oblu ili bugarsku i uglastu ili hrvatsku glagolicu. Bilo je dakako prijelaza iz jedne u drugu, pa obli tip imamo i na Bašćanskoj ploči i u Bečkim lisitćima, koji su hrvatske provenijencije, a Mihanovićevi ulomci i Grškovićev odlomak oble glagolice bit će iz Hercegovine ili Crne Gore.
Glagolica se upotrebljavala ne samo u Moravskoj, Panoniji, Hrvatskoj, Makedonij, Zeti, Rusiji, nego i u Bosni kod bogumila, koji pišu uglatom, ne baš čakavskom, ali na istoj strani i pravom hrvatskom glagolicom.
Glagolica je bila stvorena na Balkanu za Moravljane oko 863. godine.
Od sačuvanih spomenika idu u moravsko-panonski period Kijevski listići, koji su pisani ne posve oblom glagolicom. Ta je dakle ne potpuno obla glagolica najstarija. Dijelovi Kločeva glagoljaša i Praški odlomci spadaju isto tako onamo.
Druga vrsta glagolice nalazi se u Asemanovu i Zografskom evanđelju, gdje je oblost potpuna, a bit će da je nastala u Makedoniji, kad su tamo došli učenici Metoda i Ćirila iz Moravske, odakle ih je protjerao Svatopluk.

Treća vrsta je opet bila obla-kao prva-i nešto uglasta; koja se nalazi u Makedoniji (npr Sinajski psaltir i Sinajski euhologij) i kod nas Hrvata na Jadranu npr. Bečki listići ili Bašćanska ploča. Kako i u Makedoniji i kod nas Hrvata dolaze u toj glagolici 2-3 slova latinskih izvora, bit će da su Hrvati utjecali na makedonske pisce.
Ta se poluobla glagolica upotrebljavala i u Bosni, koja je i u ćirilskim spomenicima, paleografski i jezično, bliža hrvastskoj pismenosti nego li posebno srpskoj. Sve ove tri vrste pokazuju prirodni razvitak: nema među njima nikakva prekida.

Iza oble i poluoble glagolice dolazi uglasta, koja se upotrebljava samo kod Hrvata (počevši od 12. stoljeća). U to doba u zapadnoj je europi uglasto pismo gotica i benvetana, i na njoj se kasnije štampaju knjige. Nalik na ovu hrvatsku uglastu glagolicu je i glagolica bosanskih bogumila.
Malo pomalo prelazi to ustavno pismo u poluustavno dok se tokom 14. stoljeća razvija-najprije u svjetovnoj pismenosti (povelje, statuti) - kurzivno pismo. Kurzivno pismo stoji pod utjecajem latinskoga pisma i bosanske ćirilice, tzv.bosanćice, koja ima toliko sličnosti s glagolicom, da su npr. Poljičani (koji imaju statut pisan bosančicom) nazivali svoje pismo glagolicom. Uopće su veze kulturne, i paleografske i jezične, između Hrvatske i Bosne tako uske, da je Hrvat počeo pisati glagolicu i nastavio bosančicom. Nekako je karakteristično, da je posljednja glagolska listina napisana u Izačiću, 1566., a godine 1567.napisan je bosančicom katolički molitvenik "Ortus animae".

Već je prije rečeno, da između sve tri vrste najstarije glagolice (poluoble, oble i opet poluoble) nema prekida u razvitku, i da druga poluobla glagolica (Bečki listići) ima veza s makedonskom, ali tada se u 12.-13. stoljeću te veze raskidaju, i Hrvati se samostalno razvijaju, odbacujući nazale i "jery", jer tih glasova nema više u hrvatskom jeziku, a mjesto dva poluglasa ima jedan.
Karakteristično je za istočnjačku ukočenost s jedne i zapadnjački slobodni duh s druge strane, da najstariji srpski spomenici vrlo rijetko imaju "e" mjesto "e" (naglasak drugačiji), dok već u njastarijoj hrvatskoj glagolici imamo ikavsko fonetsko pisanje, tako da umjesto "e" imamo "i", što je istovjetno u Srba proveo tek prošlog vijeka Vuk Karaddžić, a u Rusiji se to dogodilo prije nepunih 15. godina kada odbaciše "e".
Najstariiji sačuvani primjer uglaste glagolice jest Ljubljanski odlomak (dva lista časoslova), koji će biti iz 13.stoljeća, a iz istog vremena bit će i "Život sv. Tekle".

Hrvati su dakle već u 13. stoljeću, ako ne i prije, imali svoj narodni jezik u književnosti, što znači, da je od svih živih slavenskih jezika hrvatski najstariji književni jezik.
U 15. stoljećuima bogata literatura u hrvatskom glagolskom pismu; rukopisi su kaligrafski napisani, s iluminacijama. U tom stoljeću nastaje tiskarski stroj, što odmah prihvaćaju i naši ljudi tako, da je naš Misal od 1483. godine tiskan samo 8. godina iza prvog misala.

Sada po prvi puta ima kurziva i kurzivnih slova u crkvenim knjigama a kad mjesto kista dolazi pero i papir, dolazi poluustav i zatim kurziv: brzo se piše, pismo nije ukočeno, dobiva poluokrugli oblik i pero veže jedno slovo s drugim. Kurziv preotima mah u svjetovnim tekstovima početkom 15. vijeka, dok je u duhovnoj pismenosti kurziv umjereniji, te se može nazivati i poluustavom. Kurziv se upotrebljava sve do kraja 18. stoljeća, dok ga ne potisnu latinica, koja s epojavljuje već u 14. stoljeću.

Ali glagolicom pišu na Krku i u 19. stoljeću. Danas se hrvtaska glagolica upotrebljava uglavnom u krčkoj i senjskoj biskupiji, prema tome od 170. milijuna Slavena upotrbljavaju pismo sv. Ćirila samo Hrvati, koji se njime služe neprekidno već preko 1000. godina.

Ali suvremeni svijet se tako unificira, da će svjetsko pismo-latinica-posve potisnuti glagolicu i iz crkve, tako je 1927. tiskan misal na staroslvenskom jeziku hrvatske recenzije, ali latinicom.


IZVOR:
Dr.Mate Tentor-Latinsko i slavensko pismo,Zagreb,1932.

STAROSLAVENSKI JEZIK
Prethodno smo spomenuli kako rimsko-slavenska liturgija rabi slavenski kao svoj (liturgijski) jezik. Je li taj jezik istovjetan onom koji se rabi u bizantsko-slavenskom obredu? Izvorno, jest. Bio je to makedonski slavenski dijalekt, koga su govorili Slaveni u blizini Soluna, a u rimsku, kao i u bizantsku liturgiju uveli su ga sv. Ćiril i Metod.*** Iz najstarijih zapisa o oba obreda prepoznajemo zajednički jezik, kojeg slavisti nazivaju staroslavenski. Međutim, jezik koji je danas u uporabi, bilo u bizantskom ili u rimskom obredu, nije istovjetan izvornom staroslavenskom. Nedostaju mu npr. nazalni samoglasnici, a zovemo ga crkvenoslavenskim jezikom. Ovaj jezik usto nije identičan u oba obreda. Dok bizantsko-slavenski obred rabi tzv. rusku redakciju, rimsko-slavenski rabi tzv. hrvatsku redakciju, tj. crkvenoslavenski s određenim ruskim ili hrvatskim elementima.
U 17. i 18. st., stanoviti predstavnici rimsko-slavenskog obreda, koji su stupili u kontakt bilo sa Srbima (R. Levaković) bilo s Rusima (J. Križanić, M. Karaman), mislili su kako je samo jezik koji se rabi u bizantsko-slavenskom obredu, strogo uzevši, slavenski sv. Ćirila i Metoda, te su stoga uveli rusku redakciju u kasnija izdanja rimsko-slavenskih liturgijskih knjiga. Ovakvo stanje je potrajalo sve do konca 19. st. Kanonik D. Parčić, koji je 1893. izdao rimsko-slavenski Misal prema odredbi pape Lava XIII., povratio je staru hrvatsku redakciju. U tome ga je slijedio J. Vajs, te je u svom posljednjem izdanju Misala iz 1927. kao osnovu upotrijebio stare hrvatske tekstove.


*** autor Smržik tvrdi kako je staroslavenski bio živi (govorni) jezik, no ne slažu se svi s tim mišljenjem. Neki stručnjaci upućuju da je staroslavenski jezik oduvijek bio jedino literarni, a nikad govorni jezik. Ukratko, staroslavenski je umjetni, knjiški jezik kojeg je (na osnovi narječja makedonskih Slavena, a prema grčkom uzoru) načinio Grk, sv. Konstantin Filozof zvani Ćiril, i to tako da je obogatio leksik, razvio sintaksu i stilistiku, a u svrhu prijevoda grčkih kršćanskih knjiga. Zato je staroslavenski jezik visokog stila koji postoji samo u knjigama, jezik koji nitko nikada nije koristio u svakodnevnoj komunikaciji. Prema tome, crkvenoslavenski nije ničiji govorni jezik: starobugarski, starohrvatski, starosrpski, staroruski, itd. On je nad-nacionalan – ničiji, a opet svačiji, opći. Možda je upravo u tome, a ne u samoj razvijenosti jezika, njegova najveća vrijednost i potencijal, posebno što se tiče zbližavanja s Istokom (gdje je crkvenoslavenski i dalje u upotrebi).


SMRŽIK, Stephen, „The Glagolitic or Roman-Slavonic Liturgy“, Cleveland; Rim, 1959.


Više o tome možete proštiti ovdje:
http://www.svjetlopis.web44.net/hr_kult ... oljica.pdf

PODRIETLO GLAGOLJICE

Ovdje se javlja drugo pitanje: na čemu se temelji slavenski alfabet? Odgovor je posve lagan u slučaju ćirilice: njena osnova je grčka majuskula (velika slova) s dodanim slovima za posebne slavenske zvukove. U Bugarskoj su uvjeti za razvoj takvog pisma bili posebno pogodni. Obilovali su javnim zgradama i spomenicima iz bizantske ere. Novonaseljeni Slaveni, zato jer su se svakodnevno susretali s grčkim napisima i znakovima, lako su ih usvojili.

Odgovor koji se tiče temelja glagoljice nije toliko jednostavan. Do sada su postojala različita mišljenja i teorije: teorija o grčkoj minuskuli (J. Vajs), teorija o grčkom kurzivnom pismu (V. Jagić), semitska teorija (V. Vondrak), gotička teorija (Miklošić, Sašmatov, Pastrnek, Lavrov), sirijska teorija (Vaillant, Jakobson), “ruska” teorija, tj., o slavenskim žiteljima na crnomorskom području, koji bi već imali posebno pismo koje je vidio sv. Ćiril na svojoj misiji među Hazarima (A. Nikolskij, I. Ohienko). Drugi su pak opetovano tražili temelje glagoljice u hebrejskom ili samaritanskom pismu, koje je također bilo poznato sv. Ćirilu. W. Lettenbauer i U. Hucij su iznijeli teoriju kako glagoljica temelj ima u latinici, te da je potekla na području Alpa među Slovencima.

Čini se, međutim, kako je najbolje rješenje ono koje je ponudio E. Granstrem. Prema njegovom mišljenju, sam sv. Ćiril je osmislio glagoljicu kada se pripremao za svoju moravsku misiju. Temelj je našao u grčkom “umjetnom” pismu, tzv. Cryptographia, koje se rabilo u specijaliziranim knjigama. Glagoljica ima 39 slova, no 42 simbola, tri slova pri tom imaju vlastita dva simbola. Granstrem je otkrio autentične simbole za 31 slovo u grčkim kriptografskim knjigama. Sv. Ćiril je mogao sam osmisliti preostale. Pošto su grčki kriptografski simboli, poput onih koji se danas rabe u matematici, kemiji i drugim znanostima, bili poznati samo specijalistima, pretpostavlja se da je glagoljica koja se razvila iz njih zapravo umjetno pismo, i kao takvo vrlo složeno. To je bio razlog zašto je glagoljica s vremenom izašla iz uporabe nakon smrti oba sveta brata, a ćirilica doživjela procvat. Tada se raširila svugdje među Slavenima bizantsko-slavenskog obreda.

SMRŽIK, Stephen, „The Glagolitic or Roman-Slavonic Liturgy“, Cleveland; Rim, 1959.

Najstariji glagoljski zapisi vezani za Hrvate i Hrvatsku:

Kijevski listići 10. st. (prvi list je s dubrovačkog područja, konac 11. st.)


Primjer jednog od kijevskih listića

JEDAN OD NAJSTARIJIH GLAGOLJAŠKIH TEKSTOVA UOPĆE KOJI SU DOŠLI DO NAŠIH VREMENA JE FRAGMENT SAKRAMENTARA (7 LISTOVA) POZNAT POD NASLOVOM KIJEVSKI LISTIĆI, PODRIJETLOM IZ 10. STOLJEĆA. SAKRAMENTAR JE NEŠTO KAO OBREDNIK, UJEDNO KAO NEKI MALI I LAKO PRENOSIVI MISAL. ZOVU SE KIJEVSKI, JER SE DANAS ČUVAJU U KIJEVU, U UKRAJINI. KIJEVSKI LISTIĆI POTJEĆU IZ 10. STOLJEĆA, NO NJIHOVA PRVA STRANICA ISPISANA JE KASNIJE, U 12. STOLJEĆU, ŠTO JE LAKO PREPOZNATI, JER JE NAPISANA POMLAĐENIM STAROHRVATSKIM JEZIKOM I PISMOM. I ŠTO SE ČITA NA TOJ STRANICI? NA VELIKU RADOST SVAKOGA HRVATA I MARIJINA ŠTOVATELJA TU SE NALAZI NAJSTARIJA NAMA POZNATA MOLITVA BL. DJ. MARIJI, KOJA JE NAPISANA HRVATSKIM JEZIKOM. RAZUMLJIVO, TAJ JE JEZIK STAROHRVATSKI, ONAKAV KAKVIM SE GOVORILO U 12. STOLJE�U. I PISMO KOJIM JE MOLITVA NAPISANA ODAJE OZNAKE GLAGOLJICE IZ 12. STOLJEĆA. HRVATSKA MOLITVA MARIJI STARA JE 800 GODINA!

TA MOLITVA GLASI:

’’ZAŠTITI GOSPODI RABI SVOJE MIRNIMI ZAPOVIDMI, I UPVAJUĆEE V ZASTUPLENIE
BLAŽENEI MARII, I OT VSEH SUPOSTAT NAŠIH STVORI NY BEZ POŽALI. GOSPODA RADI NAŠEGO...’’
DALJNJI TEKST NEDOSTAJE (USP. M. PANTELIĆ, KULTURNO-POVIJESNI ZNAČAJ HRVATSKOGA GLAGOLJAŠKOG KODEKSA, U CRKVA U SVIJETU, SPLIT, 1976., BR. 3.; USP. TAKOĐER E. PERIČIĆ, HRVATSKO KRŠĆANSTVO U DOBA KRALJICE JELENE, U BOGORODICA U HRVAT. NARODU, ZAGREB, 1978.).

U DANAŠNJEMU HRVATSKOM JEZIKU TA BI MOLITVA GLASILA OVAKO:

’’ŠTITI, GOSPODINE, SLUGE SVOJE MIROLJUBIVIM ODREDBAMA I NAS KOJI SE
POUZDAJEMO U ZAGOVOR BLAŽENE MARIJE, UČINI SIGURNIM PRED SVIM NAŠIM
NEPRIJATELJIMA. PO GOSPODINU NAŠEMU ...’’

Kločev glagoljaš (Krk), 11. st.

"Kločev glagoljaš" iz 11. stoljeća. Riječ je o jedinom sačuvanom takozvanom "Starom slavenskom kanonu". Najvjerojatnije je nastao u Hrvatskoj početkom 11. stoljeća, a bio je u upotrebi do kraja 15. stoljeća. Sadrži četiri propovijedi istočnih otaca u tjednu muke prevedenih s grčkoga i jednu anonimnu propovijed koja se pripisuje Metodiju. "Kločev zapis" se sastoji od 14 stranica, 12 ih se čuva u Gradskom muzeju u Trentu, a dvije u Ferdinaneumu u Innsbrucku.



Kločev glagoljaš zacijelo je najstariji do danas poznati glagoljski rukopis napisan na našem hrvatskom jezičnom tlu još starom, oblom glagoljicom i starocrkvenoslavenskim jezikom.
Nastao je vjerojatno početkom XI. stoljeća, možda čak još krajem X. stoljeća.
Kločev je glagoljaš po sadržaju takozvani homilijar, tj. zbirka propovijedi znamenitih starih crkvenih propovjednika. Neki stručnjaci misle da je jednu od tih propovijedi sastavio sv. Metod.
Ime >>Glagolita Clozianus<< (Kločev glagoljaš) dao mu je u prošlom stoljeću slovenski slavist Kopitar kad ga je prvi objavio, a nazvao ga je tako po grofu Parisu Clozu koji je taj rukopis otkrio u knjižnici svoga dvorca Marienstein kraj Kuffsteina u Tirolu.
Bila bi prava sreća kada bi se tako stari kodeks (rukom pisana knjiga) potpun i neokrnjen sačuvao do danas. Kločev glagoljaš sada je samo ulomak veće knjige koja je u početku imala možda i 500 listova. Danas njegov ulomak obuhvaća svega 14 ispisanih listova pergamene.
Dvanaest se listova danas čuva u Gradskoj knjižnici u gradu Trentu i Italiji, a dva se lista nalaze u Ferdinandeumu, gradskom muzeju u Innsbrucku, u Austriji.
Kločev glagoljaš važan nam je iz dvaju razloga. Prvi je već spomenuta činjenica kako je to najstariji poznati glagoljski rukopis iz Hrvatske.
Jezično proučavanje pokazuje kako je bio prepisan iz nekog još starijega makedonskoga glagoljskoga rukopisa, ali uobičajene hrvatske jezične promjene u prepisanu uratku, koje su se potkrale prepisivaču, jasno govore da je on nastao u Hrvatskoj.
Stoga su stručnjaci za jezik zaključili kako je morao biti prepisan negdje blizu graničnoga područja makedonskog i hrvatskog govornog prostora. To bi mogla biti južna Dalmacija, Boka ili dubrovački kraj.
Kločev me je glagoljaš privukao i s likovne, umjetničke strane. U njemu su perom i crnilom nacrtani inicijali, ukrašena velika početna slova, ali su na krajevima stranica nacrtani i drugi znakovi upozorenja čitaču.
Ukras inicijala pokazuje skromnost kakvu nalazimo i u grčkim samostanskim knjigama, ali neki od tih inicijala imaju oblike zavijenih pasjih glavica, a te su osobite za južnoitalsku, benevebtansku iluminaciju, kakva se javlja i u latinskim knjigama u Dalmaciji.
Znakovi upozorenja na krajevima Kločeva glagoljaša redom su nacrtane hobotnice, dakle morske životinje. Prema tome i likovna oprema Kločeva glagoljaša potvrđuje kako je on nastao negdje na našem jugu, ali ne u unutrašnjosti nego uz more, u primorju.
Drugi razlog zašto nam je danas važan Kločev glagoljaščinjenica je što je on u 15 stoljeću bio na otoku Krku, u vlasništvu krčkih knezova Frankopana.
Kločev je glagoljaš pratio glas – naravno, netočan i izmišljen – da ga je vlastitom rukom napisao sam sv. Jeronim, onaj veliki svetac, crkveni naučitelj, kojemu su glagoljaši kao neospornu crkvenu uzoru, u svojoj borbi za zakonski opstanak slavenskoga bogoslužja i glagoljskoga pisma, počeli od XIII. stoljeća pripisivati iznašašće glagoljice. Ta, Jeronim je bio Dalmatinac, rodom iz rimske pokrajine Dalmacije, dakle, zaključivali su glagoljaši, on je >>naš sveti Jere<<.
Stoga su tu knjigu, koja je u XV. stoljeću još bila čitava, krčki Frankopani dali uvezati u skupocjene korice od srebra i zlata i čuvali je kao svetačku relikviju.
Kad je Venecija godine 1480. maknula na otoku Krku frankopansku vlast i zatočila posljednjega krčkog kneza Ivana, počela je pljačka njegove imovine. Neki su tako otrgali i skupocjeni zlatni i srebrni uvez s Kločeva glagoljaša.
Dio potrgane knjige dospio je u ruke krčkoga svećenika don Luke de Rinaldisa, koji je bio u službi obitelji Frankopana. Rinaldis je kao relikviju darovao nekoliko listova plemiću Breisacheru, a dalje su ti listovi prelazili nasljedstvom iz ruke u ruku dok ih se 12 nije našlo u knjižnici grofa Cloza i dok još dva lista nisu bila naknadno nađena u Ferdinandeumu u Innsbrucku.
Danas su konačno na sigurnom, u javnim zbirkama.
Želimo da se osnovno znanje o tom najstarijem sačuvanom pisanom spomeniku iz hrvatske glagoljske baštine ucijepi u pamćenje svakog školovanog čovjeka u Hrvatskoj.

Branko Fučić: TERRA INCOGNITA

Plominski natpis (Istra), 11. st.


Glagoljaški natpis u desnom gornjem kutu

Iz knjige TERRA INCOGNITA od Branka Fučića

Putujete li liburnijskom obalom iz Rijeke i Opatije za Pulu ili za Pazin, odmorite se, predahnite; učinite stanku u Plominu. Prošećite kroz dvije-tri njegove uličice, zavirite u župnu crkvu, konačno izbijte na vidikovac kraj onog manjeg od dva plominska zvonika, a to je onaj stariji, vitkiji, romanički. Sada ste kraj stare crkve sv. Jurja, kraj prvobitne plominske župne crkve.
Duboko pod vama je Plominski zaljev. Tu se modro i zeleno more duboko uvuklo u kopno i stvorilo prirodnu, zaštićenu luku, a ona je u rimsko doba uvjetovala prosperitet ovoga grada. Rimska se Falona nalazi pod vama, dolje u luci. Tamo su pod zemljom zidovi kuća, mozaici i drugi arheološki nalazi. A vi ste sada visoko gore, na akropoli, na onom položaju gdje je ljudsko naselje započelo živjeti još u pretpovijesti i kamo se je opet povuklo u nesigurnim životnim prilikama srednjega vijeka.
Plomin je – uz Labin – jedan od antiknih istarskih gradova koji se, ubrzo nakon naše doseobe u VII. Stoljeću, pohrvatio. Trag srednjovjekovnoga hrvatskoga života u Plominu i trag narodne hrvatske kulture upisan je iza vaših leđa, na vanjštini zida stare crkve sv. Jurja.
Pogledajte. U crkvenom je zidu kamena ploča, a u njoj je grubo, rudimentarno uklesan muški golobradi lik, odjeven u kratku antiknu tuniku, kakvu su nosili radnici, težaci i robovi. Muškarac na tom reljefu nosi u ruci neki predmet u kojemu prepoznajemo stiliziranu granu s tri lista. Prolistala grana, znak je raslinja (vegetacije).
Kako je reljef ugrađen u zid crkve sv. Jurja, što bi bilo lakše nego pomisliti da je na reljefu prikazan sv. Juraj, kršćanski proljetni svetac koji u pučkoj predodžbi donosi svake godine proljetno zelenilo. Slavimo ga 23. travnja.
Ipak, to ne može biti svetac, jer oko glave nema aureole, svetačke oznake. Ako nije svetac, tko je to? Ta, na crkvi je, i to na istaknutom mjestu. Odgovor nije tako brz i jednostavan. O tome smo vodili i raspravu. Najprije se moramo pitati iz kojeg je vremena taj reljef, kojem razdoblju on pripada.
Koliko god bio zaostao, pa u tom smislu i bezvremen, taj reljef ipak ima zamjetne značajke antike. Zapažamo ih u nošnji (u kostimeriji), u lubanjastom tipu glave, u rudimentiranim naznakama ušne školjke, u naborima haljine. To je, ukratko, prikaz ilirsko-rimskog božanstva zvanoga Silvan, koji je bio poganski zaštitnik šuma, žita, voćaka, trava, svekolikog raslinja i svekolike faune. U ruci nosi prolistalu granu kao svoj znak, atrubut, posjetnicu, kao da govori gledaocu: >>To sam ja, Silvan<<.
S raslinjem u rukama Silvan je prikazan i na jednom rimskom, antiknom žrtveniku, ari buzetskoga muzeja u Istri. Prema tome, to je u Istri bila njegova redovita ikonografija, redovit način njegova prikazivanja.
Odakle se, kako i zašto našlo ovo antikno, pogansko božanstvo na zidu jedne kršćanske crkve, bit je prave kulturnopovijesne teme na ovom reljefu iz Plomina.
Kad su se naši pradjedovi u Plominu pokrstili i kad su nakon nekog vremena počeli slaviti svetoga Jurja, oni su u kršćanskom mučeniku sv. Jurju, točnije u svom folklornom objašnjenju toga proljetnoga sveca, nastavili častiti onoga nadzemaljskoga zaštitnika svojih životnih potreba – a to su biljni i životinjski svijet, ljetina i stika – onoga zaštitnika kojega su i kao stari Iliri slavili u liku Silvanja, a i kao Slaveni u likovima svojih pradavnih proljetnih poganskih božanstava. Na leđa kršćanskog svetoga Jurja oni su jednostavno prekrcali svu staru kultnu prtljagu.
Tko zna tko je i kada i gdje iz neke ruševine ili iz zemlje u Plominu iskopao i pronašao ovaj antikni reljef s likom poganskoga Silvana pa u njemu prepoznao lik svetoga Jurja – onoga Jurja koji nam također donosi proljetno zelenilo i tako nam pomaže živjeti.
Takvom kontaminacijom, poganski je Silvan bio prekršten u svetoga Jurja, pa je tako i dospio u zid njegove crkve u Plominu.
A zašto taj reljef zovemo Plominskim natpisom i pridajemo mu toliku važnost? Pogledajte dobro gornji desni ugao reljefa. Tamo su naknadno bila uklesana slova. Pročitali smo ih i ustanovili da je to glagoljica, ona stara, još obla, starija od pisma Bašćanske ploče. To je glagoljski natpis iz XI. stoljeća.
Nije toliko važno što na njemu piše, važnija je njegova starina. Na Plominskom natpisu netko je uklesao zapis:
SE E PIS’ L S (=ovo je pisao s...)
Čudno mi je da ga talijanski iredentisti iz Labina nisu čekićem rastukli kako su učinili s jednim glagoljskim natpisom u plominskoj župnoj crkvi. Mislim da su nam ovaj natpis spasile od iredentista ose ili stršeni. Ja sam ga godine 1946. otkrivao skidajući s reljefa osinjake.


Uvečanje desnog gornjeg ruba, od gornje slike

Valunska ploča (Cres), 11. st (dvojezični nadpis latinsko(karolina)-hrvatski(glagoljica)



Prijepis iz knjige TERRA INCOGNITA od Branka Fučića:

Izlet u Valun na otoku Cresu znači uvijek jedan radostan dan više u vašem životu – dan prepun iznenađenja, blistavih slika, otkrića čudesnih pejzaža i susreta s rijetko pitomim ljudima. Za gurmane, to je dodatno i obilat tanjur otočke janjetine s mladim lukom ili tanjur dobre morske ribe na žaru – ribe koja, nakon mora, po drugi puta mora zaplivati u vinu.
Ali sada se obraćam jednoj drugoj vrsti gurmana, onoj vrsti koja, ne prezirući birani stol u valunskim konobama i oštarijama, traži u Valunu i jedan drugi užitak – kulturni, povijesni.
Valun je na glasu po Valunskoj ploči.
Kad je pogledate izloženu u valunskoj župnoj crkvi, ne znam kako ćete odgovoriti – možda razočarano, možda oduševljeno. Jer, kada se u povijesti kao znanosti i u arheologiji kaže >>ploča<<, tabula, uvijek se ima predodžba neke lijepe, klesarski oblikovane, brižno obrađene, pravilne kamene ploče sa svečano, predstavljajuće i uzorno uklesanim slovima. Ništa od toga na Valunskoj ploči!
Ona je obična >>škrila<<, prirodni komad pločasta kamena, takva ploča kakva se može po otočkim kamenjarima naći, uočiti, prepoznati i odabrati i dandanas. Ima nešto rudimentarnoga prapovijesnoga, nešto bezvremenoga u njoj.
U davnini, nečije ju je oko otkrilo, i nečije su je ruke izvadile iz zemlje i upotrijebile da njome – kao prikladnim kamenom – pokriju na groblju jedan obiteljski grob, u kojem su bila pokopana već tri pokoljenja: jedna baka, njezin sin i njezin unuk. Na Valunskoj ploči piše da se baka zvala TEHA, sin BRATOHNA, unuk JUNA. To je zapisano dvama različitim jezicima i dvama različitim pismima.
Hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom piše:
TEHA, SIN, VNUK JUNA
A srednjovjekovnim latinskim jezikom piše:
TECHA ET FILIUS EIUS BRATOHNA ET IUNNA NEPUS EIUS
To u prijevodu znači: Teha i njezin sin Bratohna i Juna, njezin unuk.
To nisu ni Petri ni Pavli iz kršćanskog kalendara, već su to prisna, izvorna, stara hrvatska narodna imena. Muška i ženska.
Po paleografskim osobinama glagoljsko pismo na Valunskoj ploči još pripada najstarijim oblicima takozvane oble glagoljice, starija je od Bašćanske ploče. Ono se može staviti u XI. stoljeće. A latiničko pismo na Valunskoj ploči je takozvana karolina, a to je pismo kojim se na Zapadu pisalo od IX. do XII. stoljeća. Samo od sebe postavit će nam se pitanje: zašto je na Valunskoj ploči dvojezičan i dvopisamski natpis – natpis hrvatski glagoljicom i natpis srednjovjekovnolatinski i karolinom? Razlog je sasvim primjenjive naravi.
U to vrijeme, u XI. stoljeću, kad je Valunska ploča bila uklesana, na otoku Cresu nalazilo se dvojako stanovništvo – starosjedilačko romansko stanovništvo, koje je govorilo nekim otočkim latinskim narječjem i novodoseljeno hrvatsko stanovništvo. Valunska je ploča vjerno zrcalo tadašnje etničke i jezične koegzistencije, tadašnjeg suživota na otoku Cresu.
Sad nam je kristalno jasno i ono što je zapisao Ivan Đakon u svom rukopisu Chronicon Venetum godine 1100. kako su mletačkoga dužda Petra II. Orseola dočekali i pozdravili u gradu Osoru: >>non modum cives, verum omnes de finitimis quam Romanorum tam Sclavorum Castellis convenientes<< - >>ne samo građani Osora već i oni koji su došli kako iz romanskih tako i iz slavenskih kaštela...<< To je slika etničkog stanja na otocima Cresu i Lošinju u vrijeme nastanka Valunske ploče.

Po tebi koja je najlogičnija verzija o podrijetlu glagoljice, većina stranih izvora glagoljicu naziva slavenskim runama?

Zanimljivost za glagoljicu je ta da su je koristili bosanski i humski krstjani kao i njihova narodna crkva, glagoljica je glavno pismo u Bosni u Humu sve do 12. st.
Za razliku od fratara koji koriste harvacko pismo odnosno hrvatsku ćirilicu.

Krčki natpis, 11. st



Prepisano iz knjige: TERRA INCOGNITA od Branka Fučića:
Kad doputujete u grad Krk, znatiželjnik koji traži umjetnine i povijesne starine, pregledat će najprije starinske gradske zidine i kule, posjetit će krčku katedralu i romaničke crkve sv. Kvirina i onu Majke Božje od Zdravlja (nekada je to bio sv. Mihovil), a onda će poći u lov na druge važne spomenike toga drevnoga grada. Takvoga znatiželjnika rado bih podsjetio da ne zaboravi pogledati i jedan od najstarijih hrvatskih glagoljskih natpisa koji se čuva u gradu Krku. Gdje će ga naći?
Kad iziđe iz katedrale, neka krene uzbrdo, presiječe glavnu gradsku ulicu i u istom smjeru uzbrdo u ulici Dinka Vitezića valja mu potražiti kuću br. 11. Na podestu stubišta , izložena je na zidu masivna kamena ploča a na njoj uklesan stari glagoljski natpis iz XI. stoljeća.
S glagoljskim natpisima iz Plomina i Valuna, taj se krčki natpis svrstava u red najstarijih do sada poznatih hrvatskih glagoljskih natpisa uopće.
Kamen s Krčkim natpisom zatekli smo kao ugaoni kamen, ugrađen na vanjštini ove kuće, ali smo ga godine 1953. dali izvaditi iz zida da bismo ga pohranili ovdje, na zaštičenijem mjestu pod krovom i da bismo ga približili oku gledatelja.
Kuća na kojoj je natpis bio ugrađen mlađa je osam stoljeća od toga staroga Krčkoga natpisa, pa natpis s njom nema nikakve sadržajne veze. On je s neke druge porušene zgrade dospio u ovu kuću jednostavno kao spolij, kao građevna tvar.
Natpis je uklesan starijim oblicima takozvane oble glagoljice. Kad ga pročitamo, otkriva nam svoj sadržaj, porijeklo i smisao. Na natpisu piše starim hrvatskim jezikom:
SE ZIDA MAJ OPAT I RADONJA, RUGOTA, DOBROSLAV.
>>Se zida<< znači >>ovo zida<<, a tko ovo zida? >>Opat Maj<<, a to je čovjek kojemu je ime bilo Maj, a bio je >>opat<<, poglavar jedne hrvatske glagoljaške redovničke zajednice. Zatim se na natpisu nabrajaju još tri stara hrvatska narodna muška imena, a to su: Radonja, Rugota i Dobroslav. To su imena triju redovnika glagoljaša koji su živjeli s opatom Majem. Što je u XI. stoljeću u gradu Krku zidao opat Maj danas ne znamo. Možda crkvu, možda samostan ili neku samostansku dogradnju, možda neku kuću.
Ovako velik i težak kamen nitko ne dovlači iz velike daljine. Kamen s Krčkim natpisom nađen je pri nekom rušenju u samom gradu Krku. Ovaj glagoljski Krčki natpis, prema tome, svjedoči da je u XI. stoljeću u samom gradu Krku postojao – uz latinske samostane – i jedan glagoljaški. Koji bi to od poznatih krčkih samostana mogao biti, to je još otvoreno pitanje – možda sv. Lovro.
Dok stojimo pred ovim kamenom, na kojem su uklesani najstariji oblici glagoljskih slova u Hrvatskoj, sjećamo se jedne zgode iz naše narodne političke i kulturne povijesti, koja se dogodila upravo tu, u ovom gradu, u gradu Krku. Opisao ju je Toma, arciđakon splitski.
On piše kako su se bili pobunili glagoljaši i, predvođeni glagoljaškim opatom Potepom, svrgnuli zakonitoga krčkoga latinaškog biskupa i na njegovo mjesto postavili neuka i bradata starca glagoljaša po imenu Zdedu ili Sedeha. Sve se to dogodilo u XI. stoljeću, negdje šezdesetih-sedamdesetih godina toga stoljeća, u onom stoljeću, a možda i u onom samostanu, gdje je i kada je bio uklesan Krčki natpis.

Konavoski fragment (Konavle), 1060.



Dio zaključne analize iz članka Kapetanića i Žagara

Prvi bi se dio natpisa (prva četiri retka, odnosno pet slovnih nizova)
mogao ovako iščitati:

[IS]KL -
[E]SA GONE -
SLAVO GO -
SPOIN'
G'D ČM (=1060)
Prema svemu raščlanjenome, čini nam se vjerojatnim ovakvo čitanje:

GL(AGOL)JOn I DENAR'
VOINYE V... // VOIN' SE V...
T...
Ne bismo ipak smjeli posve isključiti ni drugu mogućnost koja ne
zamjećuje nikakav vojni leksik, nego izričaj s aoristom glagola "ići" i uputu na nešto dvojno:

GL(AGOL)JOn IDE NA D -
VOINYE V...
T...

Glagoljički natpis iz Župe dubrovačke (11.st.) nađen 2006.


Župa Dubrovačka, važno otkriće prof. Marte Perkić godine 2006. pored crkve Sv. Đurđa (sv. Đurađ) između sela Buići i Petrača: hrvatski glagoljički natpis iz 11. st., širine 13 cm.



Obširnije o glagoljici na dubrovačkom području svakako pročitajte ovdje:
http://www.croatianhistory.net/etf/dubrovnikgl.html

U Bosni je utjecaj glagoljice velik, pogotovo što su i proslovi na bosančici prepisani ili napisani u odnosu na ranija glagoljična štiva.

Imam namjeru postaviti više zamisli o podrietlu glagoljice i njihova obrazloženja. Čuj ako se stručnjaci ne mogu složiti oko podrietla, onda je tu moje mišljenje nevažno. Inače ovako ljudski, svakako navijam za onu da je glagoljica već izvorno hrvatska ili onu koja se smatra da je ozbiljnija a to je misao da je glagoljica od Gota.

Ali ova prije iznesena misao, očito ima poprilične dokaze za svoju tvrdnju kad su našli sličnosti slova s tim nekim grčkim umjetnim pismom. A također, za neke druge tvrdnje treba imati i dokaze glagoljičnih zapisa od prije Ćirila i Metoda, jerbo sve drugo su ipak samo predpostavke više ili manje razumne.

Kukuljevićeva ploča (zapadna Slavonija, između Lipovljana i Novske) (1095.) IZGUBLJENA JE

Izvadak iz Kukuljevićeve knjige "Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah,javnih i privatnih sgradah itd. u Hrvatskoj i Slavoniji",Zagreb,1891.

Fučić je odličan.
Piše kao da piše priče, pitko i zanimljivo.
Valunska ploča jest zanimljiva zbog miješanja tada novog slavenskog elementa i starog romanskog te kao svjedočanstvo njihovog prožimanja.
P.S. Zamijenila sam Valunsku ploču i Plominski natpis

Imaš igdje slike te grčke kriptografije koja je služila kao osnova?

Sveta braća su najvjerojatniji tvorci, tj. Ćiril, koji je prilagodio grč. pismo.

Kada stavljaš najstarije glagoljske spomenike, trebalo bi spomenuti Bečke listiće.
To više jer se odlično nadovezuju na Kijevske.
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6548
Bečki listići

BEČKI LISTIĆI
Bečki listići (latinski Fragmenta Vindobonensia), najstariji spomenik hrvatske liturgijske književnosti na hrvatskostaroslavenskom jeziku i najstariji svjedok češko-hrvatskih kulturnih veza. Dva pergamentna lista ispisana formativnom glagoljicom potječu s kraja XI. ili početka XII. st. Našao ih je i opisao V. Jagić (1890). Čuvaju se u Narodnoj (nekadanjoj Dvorskoj) biblioteci u Beču, pa im otuda i naziv. Osim prefacije i oracije sadrže i početak epistolarne lekcije (prva Pavlova poslanica Korinćanima 4,9–16), tj. riječ je o proširenu gregorijanskom sakramentaru malih dimenzija, lako prenosivu, kojim su se služili misionari. Bečki listići povezani su sadržajno s Kijevskim listićima, češko-moravskim crkvenoslavenskim spomenikom iz X. st., što svjedoči da dodiri češke i hrvatske kulture sežu u XI. ili čak u X. st. Te spomenike povezuje i tzv. liturgija svetoga Petra. Riječ je o liturgiji koja se proširila po Iliriku, a nastala je prevođenjem latinske mise svetoga Grgura na grčki. Tragovi te liturgije vidljivi su u hrvatskoglagoljskim misalima još u XIV. i XV. st.

Ovako piše u djelu: SMRŽIK, Stephen, „The Glagolitic or Roman-Slavonic Liturgy“, Cleveland; Rim, 1959.

,,Čini se, međutim, kako je najbolje rješenje ono koje je ponudio E. Granstrem. Prema njegovom mišljenju, sam sv. Ćiril je osmislio glagoljicu kada se pripremao za svoju moravsku misiju. Temelj je našao u grčkom “umjetnom” pismu, tzv. Cryptographia, koje se rabilo u specijaliziranim knjigama. Glagoljica ima 39 slova, no 42 simbola, tri slova pri tom imaju vlastita dva simbola. Granstrem je otkrio autentične simbole za 31 slovo u grčkim kriptografskim knjigama. Sv. Ćiril je mogao sam osmisliti preostale. Pošto su grčki kriptografski simboli, poput onih koji se danas rabe u matematici, kemiji i drugim znanostima, bili poznati samo specijalistima, pretpostavlja se da je glagoljica koja se razvila iz njih zapravo umjetno pismo, i kao takvo vrlo složeno.''

E sad na žalost nisam za sada uspio nigdje naći to grčko umjetno pismo, tako da Bog zna u kolikoj mjeri tu doista postoji sličnost, jerbo da je ta sličnost toliko očita, valjda bi i drugi stručnjaci prihvatili tu tvrdnju kano očiglednu. Isto tako su me na nekoj razpravi Bugari uvjeravali da je glagoljica u većini kano njihovo runo.

U vezi Ćirila i Metoda javljaju se sliedeća pitanja:
Zašto su izmišljali dva pisma i ćirilicu i glagoljicu? Na pr. za ćirilicu je jasno, ona je preuzeta od običnog grčkog pisma kojemu su pridodana slavenska slova, ter ona kano takva zadovoljava sve potrebe pisanja slavenskog jezika. Zašto onda izmišljati i na osnovu čega skroz novo pismo? Inače, stručnjaci se slažu da je glagoljica najvjerojatnije starija od ćirilice (jerbo u dosta ćirilićnih pisma piše da su prepisani iz glagoljičnih), makar najstariji pronađeni spisi jednih i drugih su podjednako vremenski stari. Također, u starim spisima čest je slučaj miešanja naziva glagoljica i ćirilica.

Također, ako i jesu izmslili glagoljicu, od kud su je preuzeli? Znači, većini stručnjaka nije sporno da su ju Ćiril i Metod uveli u uporabu, već na koji način su ju stvorili ili preuzeli oni sami. Tu onda postoje zamisli da su ju preuzeli ili od Hrvata, Gota, grčkog umjetnog pisma, Makedonaca, Bugara...

Ima još poprilično starih nadpisa, ali to je ovisno o slobodnom vremenu koliko ću ih odjednom staviti.



Prijepis iz: “Josip Bratulić – Stjepan Damjanović: HRVATSKA PISANA KULTURA”

XI./XII. st., pergamena, 2 lista, 9.5 x 12 cm
Bečki listići su najstariji spomenik hrvatske crkvene književnosti na hrvatskostaroslavenskom jeziku. Dva lista pergamene na kojima su prijelaznim tipom glagoljice ispisani misalski sastavi. Sadržajna povezanost s Kijevskim listićima (X. st.) svjedoči o vrlo ranim češko-hrvatskim uljudbenim (kulturnim) vezama.

Beč, Osterreichische Nationalbibliothek, Cod. slav. 136

DAROVNICA SLAVNOG DRAGOSLAVA (1100. g.)

Priepis iz ''Darko Žubrinić: HRVATSKA GLAGOLJICA''

Najstarija poznata glagoljska izprava potječe čak od 1. siečnja 1100. g. iz Dobrinja na otoku Krku. Zabilježio ju je notar Kirin, sin Radonin, na molbu Dragoslava i biskupa. Ta izprava (listina) predstavlja darovnicu slavnog Dragoslava, kojom on dariva Crkvu sv. Vida, koju je sam izgradio. Očuvana je u hrvatskoglagoljskom priepisu Petra Petriša iz 18. st. Postojao je i priepis na latinski koji nije očuvan, od 3. enara (čitaj jenara; tj. januara) 1724. g., kojeg je pisao Beneto Grabija, venecijanski notar na otoku Krku, dok mu je govorio Juraj Mavrović iz 18. st., kao prievod 'od jednog inštrumenta, pisana na harti bumbežinoj' (vidi [Szabo], bumbak – pamuk). Njegova važnost je i u tome što se već 1100. g. tu po prvi puta pojavljuju zapisana imena gradova Vrbnika i Dobrinja na Krku. Evo Grabijina priepisa latinicom (vidi [Ušalj], s naknadnim njegovim izpravcima i objašnjenima na kojima se zahvaljujem):

Va ime Hr(isto)vo – Amen – Let od Hr(isto)va rojstva 1100 na prvi dan enara, pred Dobrinem poli crikve S. Vida, i posvećena crikva rečena po gospodinu biskupu ku sazida od svojih vlastitih dobar, i va svoih zemlah Slavni Dragoslav, i pušćeni za juš patrnatuš (= ostavljena na skrb) nema i svoim ostalim vaviki po rečenom g(ospodi)nu – g(ospodi)nu biskupu od Kerka. I tak od sada rečeni Slavni Dragoslav je dal pod rečenu crikvu vse svoe zemle tolik oratne (= zemlje za oranje) kolik pisišća (= pasišća, pašnjaka) zemle pod Hodbeni (= toponim nekog mjesta) do kraj sela do zdenca, i do Ogrenoga, i do Zvirana, i do Pripovidi i do Hranča, i do zemlah kapitulskih od Dobrina i do zemal slobodnih, do Pr(a)v(e)d(n)i Marina (= toponim), i do zemal ke se zovu Sitjak, i do zemal Tomansi, i do Uskrušav, i do zemal ke se zovu Stanivi, i do Preselinskem i do puta ki gre u Verbnik, kak stoi plot i zdola zemlu slobodnu suprot na sridi od Dola od grbina (= zapad) poli zemle slobodne na rupi po plotu od grbina do Hodbenoga kadi se svršue kunfin.
I ošće (čitaj jošće, tj. još) vse svoe kuće ke ima tolikaj se da budu pod rečenu crikvu, a drugo blago (= vriednost) tolik stabilo (=nekretnine) koliko mobilo vse oću ak ja za života moga ulinim – učinim rečeni ištrument, ma da ima imit vičnim zakonom, tolikaj se ovršit va viki na dan S. Vida – da se ima činit služit po kapitulu od Dobrina, i da nim ima bit dana vičera kapitulu, limozina (= novčano darivanje u crkvi za vrieme mise) ali (=ili) prikaž v sako leto, a na dan da čine račun, i dobro guvernat crikvu od intradi (= zemljišni posjedi), da se ima dava crikvi S. Stipana v sako leto va viki polovica od vse intradi, druga polovica da bude ovoj mojoj crikvi, da bude guvernana, i na keršćenje od crikve misa na kanat (pjevana misa).
(J)ošće oću da po mojoj smerti, rečena crikva zblagom gre moim sinom Stipanu, i Vidu i Mavru, i nihovim ostalim va viki, i hćeri Projeti, a ak nebi oni imeli poslidnih redi, da gre rečena crikva kap(itu)lu i crikvi S. Stipana od Dobrina, ka e sada, i ka buda na prida.
Na to po svedoci g(ospodi)n plovan i sudac Stanić, rečeni Domiče Kontije, Širona Ritabeški, Paval Klatial, Solkae Karmeli, i veće drugih svedok (= prisutni svjedoci na koje se poziva da je sve što je napisano istinito).
Ja Kirin sin Radonin pisac od komuna Dobrina na to, i ovo pisah pravo, i verno, molen od Dragoslava i biskupa.

Nakon toga sliedi zapis prepisivača: ''Ja Beneto Grabija, nodar puplik (= javni bilježnik) san prenašal o ednoga ištrumenta, tak meni štana (= čitana) po g(ospodi)nu popu Jurju Mavroviću od Dobrina od ednoga ištrumenta pisana na h(a)rti bumbažinoj.'' Na kraju se ''pravo i verno za boleverovanje'' podpisuje i Petar Petriš koji je taj proslov zapisao u ''Staru knjigu klera Dobrinja'' glagoljskim kurzivom (on predstavlja jedino očuvano svjedočanstvo o listini slavnoga Dragoslava), i to kako sam izričito kaže, na hrvaškom jaziku.

U pismu koje mi je poslao Svetko Ušalj 1995.g. spominje se i darovnica Jurja Pariježića iz 1230.g., koju je zapisao ondašnji notar dobrinjski Mikula (sin Petra Bolištrara, moljen od Jurja i drugih svjedoka). Mikulin zapis prepisao je također gore spomenuti venecijanski notar Beneto Grabija, koji na kraju piše sljedeće: ''ja Beneto Grabija, nodar puplik, skopijah zgora pisani ištrument s hrvaškoga na slova latinska, tak meni štano (tako je meni čitano) po velečasnomu pou Jurju Mavroviću od (j)ednoga ištrumenta staroga na harti bumbažini.'' Spomenuti notar Grabija vjerojatno nije dobro znao hrvatski, kad mu Mavrović mora govoriti proslov. Sve ovo govori u prilog tvrdnji kako je darovnica slavnoga Dragoslava priepisana 1724.g. iz predložka pisanog doista hrvatski glagoljicom, a ne iz latinskoga predložka (vidi [Štefanić], str. 18).

Dobro. No, Bečki listići su važni za nacionalnu kulturu.
Smatraju se važnim za nacionalnu kulturu kao prvi spomenik nacionalne, hrvatske redakcije.
redakcija:postupno prodiranje elemenata narodnog jezika u staroslavenski tekst.
Ono prije njih su staroslavenski tekstovi s natruhama narodnog jezika.

Hrvatska i gotska teorija (o iskonu glagoljice) nikad nisu imali neko utemeljenje.
Staroslavenski kao jezik definitivno jest bugarsko/makedonski dijalekt.
Bugari kao Slaveni nisu imali pismo prije misija Ćirila i Metoda. Možda neko protopismo, ali pismo kao takvo ne.

Bašćanska ploča, oko 1100. - KRALJICA STARE HRVATSKE GLAGOLJICE



Bašćanska ploča je vjerojatno najznamenitiji spomenik rane hrvatske pismenosti. Potječe iz oko 1100. g., svojim razmjerima i težinom je doista upečatljiva: 2x1 m, 800 kg. Prema akademiku Branku Fučiću, najpoznatijem istraživaču ploče, kao i prema akademiku Eduardu Hercigonji, jezik natpisa je hrvatsko - čakavski, s elementima liturgijskog crkvenoslavenskog jezika, a pismo je hrvatsko glagoljsko.

Ploča je polovicom 19. st. pronađena u crkvi sv. Lucije u Jurandvoru pored Baške na otoku Krku. Od 1934. smještena je u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i svaki posjetitelj ju može vidjeti.

Ovdje ćemo dati preslovljavanje trinaest redaka teksta iz glagoljice u latinicu (tj. znak po znak). Uvedimo neke oznake:

glagoljski "jus" označimo sa Ju,
glagoljski "jat" sa Ja ili Je,
apostrof označava glagoljski poluglas,
nedostajuća slova u riječima stavljamo u zagrade.
Također rabimo zvjezdice u *BI* da bismo označili da se BI odnosi na broj 12, a isto tako i *G*, koji označava 4 (podsjetimo se, *I* označava broj 10). Naposlijetku rabimo crticu "-" da bismo označili uobičajeno rastavljanje riječi na kraju rekta. Na samoj Bašćanskoj ploči nema nikakvih razmaka među riječima, što zajedno s kraticama, ispuštenim slovima i znatnim oštećenjima jako otežava čitanje.

AZ V' IME OTCA I S(I)NA I SVETAGO DUHA AZ'
OPAT' DR'ŽIHA PISAH SE O LEDNINE JuŽE
DA Z'V'NIM(I)R KRAL' HR'VAT'SKI V'
DNI SVOE V' SVETUJu LUCIJu I SVEDO -
MI ŽUPAN' DESIMIRA KR'BAVE MARTIN' V L(I) -
CE PRB'NEBŽA S' POSL' VIN(0)DOLE JaK(O)V' V O-
TOCE DA IŽE TO POREČE KL'NI I BO(G) I *BI* AP(OSTO)LA I *G* E -
VANJELISTI I S(VE)TAJa LUCIJa AM(E)N' DA IŽE SDE ŽIVE -
T' MOLI ZA NE BOGA AZ OPAT' DBROVIT' Z' -
DAH' CREK'V' SIJu I SVOEJu BRATIJu S DEV -
ETIJu V' DNI K'NEZA KOS'M'TA OBLAD -
AJuĆAGO V'SU K'RAINU I BJeŠE V' T' DNI M -
IKULA V' OTOČ'CI S' SVETUJu LUCIJu V' EDINO

Prijepis teksta Bašćanske ploče u suvremeni hrvatski jezik izgleda po Branku Fučiću ovako:

Ja, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ja
opat Držiha pisah ovo o ledini koju
dade Zvonimir, kralj hrvatski, u
svoj dane, svetoj Luciji. I svjedo-
če mi Desimir, župan u Krbavi, Mratin u Li-
ci, Pribineg zastupnik u Vinodolu i Jakov na o-
toku. Tko to poreče, neka je proklet od Boga i 12 apostola i 4 e-
vanđelista i svete Lucije. Amen. Da tko ovdje živi,
moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit sa-
gradih ovu crkvu sa svojih deve-
tero braće u dane knez Kosmata koji je vla-
dao cijelom Krajinom. I bijaše u te dane samostan sv. Mi-
kule u Otočcu sa crkvom sv. Lucije u jedinstvu.

Osobito je važan treći redak Bašćanske ploče, koji spominje hrvatskoga kralja Zvonimira. Primijetite da glagoljski tekst u riječi HR'VAT'SK'[I] završava s K', jer je ploča na tom ploču jako oštećena.

Glagoljski A koji se pojavljuje u riječi KRAL' je različit od slova A u riječi HR'VAT'SK'I, koje ima trokutasti oblik (trokutasti A):

BUDIMPEŠTANSKI GLAGOLJSKI ODLOMCI (XII st.)



Prijepis iz: “Josip Bratulić – Stjepan Damjanović: HRVATSKA PISANA KULTURA”

pergamena, 2 odlomka, 5,2/5,4 x 9 cm i 5,2/8,5 x 13,7 cm
Budimpeštanski glagoljski odlomci stigli su u Budimpeštu iz Zagreba kao uložak u korice Pergošićeva Dekretuma. Na dva odlomka pergamene nalazimo hrvatskom glagoljicom ispisan dio žitja Simeona Stylita (Šimuna Stupnika).

Budimpešta, Orszagos Szecheny, Vat. Slav. Duod. 2