NOVI DOKAZI DA JE ALIJA IZETBEGOVIĆ BIO SRPSKI AGENT
04. May 2016

Piše: Muhamed Borogovac

23.4.2016. -- Neki dan razgovaram sa čovjekom u Bosni i Hercegovini i on mi kaže: ¨Pratim ove proslave Dana Armije Republike BiH širom BiH - govore ratni komandanti, borci, i što je interesantno, NIKO NE SPOMINJE ALIJU IZETBEGOVIĆA.¨
To je zaista dobra vijest. Kratko objašnjenje zašto se više nikoji čovjek od integriteta ne usuđuje da hvali Aliju Izetbegovića u bilo kojem pogledu je to što su dokazi o Izetbegovićevoj izdaji RBiH, o njegovom srpstvu i o njegovoj prefriganosti i lopovluku toliko pritisli BiH javnost da je režimski otpor istini postao uzaludan, čak i pored tako dobro organizovanih i financiranih režimskih medija u službi očuvanja Alijinog životnog djela.
Kao jednu ilustraciju novih dokaza koji se pojavljuju o tome ko je zaista bio Alija Izetbegović, navodimo izvod iz jednog veoma dugačkog članka kojeg Nihad Filipović objavljuje u nastavcima.
Prije čitanja članka, napomenimo da nam se čini da Nihad Filipović piše taj članak tako da pomiri svoje ranije stereotipno pisanje o Aliji kao o velikom muslimanu i bošnjačkom ¨nacionalisti¨ sa novim dokazima koji nesumnjivo ukazuju da je Alija Izetbegović bio samo posrbica i srpski agent. Nažalost, time je on svoj ogromni trud upropastio. Ovo mu je bila prilika da prevrne list: zaboravi na apologetiku i počne pisati istinu i samo istinu.

Slijedeći članak objavljujemo za pametne, one koji će znati ispravno protumačiti gole činjenice, a koje je Filipović iznio u tome nastavku.

Evo jednoga primjera, kako će svaki objektivan poznavalac onoga vremena sa zdravim razumom protumačiti razloge i posljedice povezivanja Alije Izetbegovića i dvojice Mladih muslimana, Halida Kajtaza i Hasana Bibera.

Jugoslovenski režim (čitaj: preobučeni četnici) drakonski kažnjava istinske Mlade muslimane, strijelja ih ili osuđuje na robije preko 10 godina, sa kojih neki ne izlaze živi. Alija Izetbegović dolazi sa tada trogodišnjeg odsluženja vojnog roka (čitaj: sa završene obuke, koja se u Sarajevu po njegovom povratku prikazuje kao trogodišnja robija). Alija Izetbegović dolazi sa navodne ¨robije¨ sa oreolom Mladog muslimana i kao takav uspijeva uspostaviti vezu sa dvojicom preostalih istinskih Mladih Muslimana, Kajtazom i Biberom, koji su se do tada uspješno, pune tri godine, krili od policije. ¨Slučajno¨ tada i oni bivaju otkriveni i uhapšeni i po brzom postupku osuđeni i strijeljani.

Kao takav, dragocjen agent režima, Alija Izetbegović i njegova supruga dobijaju sve moguće povlastice namijenjene upravo najvažnijim ljudima u tadašnjem režimu. Kao što znamo, tek mnogo kasnije je Alija Izetbegović došao u sukob sa režimom, kada je u Republici BiH pobijedila patriotska garnitura Hamdije Pozderca, Branka Mikulića, Brace Kosovca, Munira Mesihovića, dr. Fuada Muhića, koja je sudila Aliju za pokušaj rušenja ustavnog uređenja Republike BiH. Nažalost, kasnije je Alija uspio upravo ono zbog čega je bio osuđen od patriota Republike BiH u osamdesetim: uspio je srušiti Ustav Republike BiH u devedesetim kada svojim potpisima osniva Republiku srpsku.

Zaista je za nekoga sa takvim političkim profilom, ko se usput i sam otvoreno izjašnjavao kao Srbin, teško izvući bilo koji drugi zaključak osim da se radi o najkvalitetnijem srpskom agentu, a to ne može biti neko ko je samo plaćen ili natjeran u to, jer tako dosljedan, cijeli život na istom projektu ostaje samo neko ko je istinski (srpski) rodoljub.
Slijedeći naslov je naš, budući da naslov cijeloga serijala ništa ne govori specifično o slijedećem nastavku.


DA LI JE ALIJA IZETBEGOVIĆ OTKRIO JUGOSLOVENSKOJ POLICIJI MLADE MUSLIMANE KAJTAZA I BIBERA!?

Piše: Nihad Filipović

Ako je osnivački skup “Preporoda” održan negdje na jesen 1945. godine (i pored najboljeg nastojanja nisam uspio u internet pretragama naći tačan datum održavanja tog skupa), a Alija Izetbegović uhapšen na odsluženju vojnog roka u Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji i izveden na suđenje 1. marta 1946. godine, to onda znači da je on u periodu od održavanja osnivačkog skupa “Preporoda”, negdje s jeseni 1945. godine i otpočinjanja suđenja pred vojnim sudom 1. marta 1945. godine, otišao na odsluženje vojnog roka. Jesen kalendarski počinje 21. septembra, a to onda znači da bi tačan datum Izetbegovićevog odlaska na odsluženje vojnog roka, mogao biti svaki datum u tom rasponu od negdje pet mjeseci od osnivačkog skupa “Preporoda” do hapšenja na odsluženju vojnog roka u JNA i otpočinjanja suđenja. Prema članu 17 Pravilnika za izvršenja Zakona o vojnoj obavezi državljana Federativne Narodne Republike Jugoslavije (Službeni list FNRJ br.42/46), vojni rok je te 1946. godine trajao tri godine, a za tzv. hranitelje porodica (one bez kojih se porodica ne može izdržavati) i kasnije za fakultetski obrazovane, vojni rok je bio dvije godine. Alija Izetbegović te 1945. na 1946. godinu, kada je pozvan u vojsku, nije bio oženjen, nije bio prema tome porodičan, te nije bio ni hranilac porodice. Kada se sve ovo zna, onda se logički otvara pitanje: ako je Izetbegoviću, na tom procesu koji je počeo 1.3.1946., izrečena kazna od tri godine zatvora, a vojni rok je tada trajao tri godine, kako je onda moguće da je Izetbegović iz zatvora izašao tačno nakon tri godine od izricanja kazne, tj. 1.3.1949.

Ovo faktički znači: ili je Izetbegović odslužio puni vojni rok od tri godine, pa je otpušten u civilstvo, ili je izdržao kaznu zatvora od tri godine, prema presudi na procesu iz marta 1946. godine, pa je po uzdržanoj kazni oslobođen. Kako god bilo, evidentno je da je Izetbegović tih kritičnih godina odslužio jedno ili drugo, ali ne i jedno i drugo tj., nije mogao služiti vojni rok, što je bila zakonska obaveza i ujedno, ili u isto vrijeme, izdržavati kaznu zatvora prema presudi sa procesa 1946. godine (ta mogućnost uračunavanja kazne zatvora u vojni rok čini nam se nelogična i malo vjerovatna), a to bi onda značilo da Izetbegović nije trebao biti otpušten u civilstvo odnosno na slobodu 1. marta 1949. godine. Najraniji datum sa kojim se on mogao naći u civilstvu i na slobodi je negdje u septembru 1951. g. ili početkom 1952. godine. Tek to bi značilo da je Izetbegović u cjelosti odslužio zakonski obavezan trogodišnji vojni rok i izdržao u cjelosti izrečenu kaznu zatvora od tri godine.

Naravno, postoji i mogućnost pomilovanja, ali to bi bio presedan - da je neko pomilovan, a ni dana nije proveo na izdržavanju izrečene kazne! Sem toga, nema čak ni indicija, a kamo li opipljivije faktografije koja bi nas upućivala na tu mogućnost. Druga mogućnost je da mu je vrijeme od šest mjeseci provedeno u partizanima, uračunato u vojni rok. U tom slučaju, ne bi služio tri, nego dvije godine i četiri mjeseca. Ali i tada, ostaje mu služenje kazne zatvora od tri godine, dakle ukupno pet godina i četiri mjeseca. A to onda znači da se nikako na slobodi i u civilstvu nije mogao naći u martu 1949. godine, nego znatno kasnije. Tako da zaista, ostaje ova zagonetka oko Izetbegovića i prelamanja njegovog vremena provedenog na odsluženju vojnog roka od tri godine, sa onim na izdržavanju kazne zatvora, takođe od tri godine. I dok god je te zagonetke, dok se god precizno ne odgovori na ovo pitanje, ostaje sumnja i pitanje: šta se stvarno desilo sa Izetbegovićem prilikom hapšenja 1946. godine?

Priča biva još kompliciranija nakon Izetbegovićevog otpuštanja u civilstvo i na slobodu 1. marta 1949. godine. Čim se našao u Sarajevu, Izetbegović traži kontakt sa “Mladim muslimanima” i ide na vrata, u nekim izvorima nalazimo Halida Kajtaza, a u nekim drugim Hasana Bibera. Kako god bilo, pokucao na jedna ili druga vrata, četrdesetak dana poslije, u talasu hapšenja, vlasti hapse obojicu, i Kajtaza i Bibera, sude im, i uz još neke pripadnike organizacije, osuđuju ih na smrt. Interesantno je kako je u biografiji Izetbegovića, koju nalazimo na internet stranici “Muzej Alije Izetbegovića”, odjeljak “Prvi boravak u zatvoru”, opisana ova epizoda iz njegovog života (preneseno iz knjige Zehrudina Isakovića “Biografija Alije Izetbegovića, 1925.-2003.”); citat: “Preko Hasana Bibera, potpuno tajno, Izetbegović se ponovo povezao sa „Mladim muslimanima“. Tačno četrdesetog dana njihovog kontaktiranja, 11. aprila 1949., Biber biva uhapšen. U istrazi su ga strašno pritiskali da svjedoči o ponovnom Alijinom mladomuslimanskom angažmanu. On je, međutim, ostao čvrst, dok drugi članovi organizacije još uvijek nisu znali za Izetbegovićevu aktivnost. Tako je, zahvaljujući Biberu, ostao na slobodi, u kojoj, još neoporavljen od netom odležane tri godine zatvora, praktično još uvijek nije imao vremena uživati. Biber je na suđenju u julu osuđen na smrt, a revnosni komunisti su kaznu realizirali već u oktobru 1949. godine”.

Ista ova epizoda iz Izetbegovićevog života na internet stranici “Mladi muslimani”, iz pera sekretara te obnovljene organizacije Anesa Džunuzovića, i njegovog, ranije u ovome radu pominjanog članka, pročitanog na tribini “Alija Izetbegović i Mladi muslimani”, Konjic, 2014., opisuje se ovako: “Da nije bio uhapšen 1946. godine Alija Izetbegović bi vjerovatno bio među ovima koji su ubijeni 1949. Allah dž.š. je htio da ga sačuva za kasnija vremena. A veliki doprinos da Alija ne bude ponovo uhapšen te 1949. godine imao je Hasan Biber. Naime, Alija je izašao iz zatvora 40-tak dana prije hapšenja Hasana Bibera i drugih. I odmah je stupio u kontakt sa Hasanom. Pošto je bilo kratko vrijeme, a ''Mladi muslimani'' su funkcionisali tada zbog zaštite u manjim grupama, njegovo vraćanje u ''Mlade muslimane'' nije došlo do drugih pripadnika organizacije, samo je Hasan bio sa njim u kontaktu. Međutim, Hasan tokom ispitivanja komunističke tajne policije nije otkrio Aliju”.


Na istoj razini je i tvrdnja kako se Izetbegović “tajno” povezao sa Mladim muslimanima nakon što se našao na slobodi 1949. godine, i to povezao se odmah po izlasku na slobodu, kako piše Isaković, “još neoporavljen od netom odležane tri godine zatvora”. I ovdje je riječ o srozavanju očekivanog autorskog standarda u pristupu temi, čime se autori prije trude dati svoj doprinos konstrukciji mita o Izetbegoviću starijem, koji se eto, “još neoporavljen” od netom odležane zatvorske kazne, žrtvuje i uključuje ponovo u ilegalni rad, nego što nastoje autorski nepristrano sagledati temu tj. predmet njihovog interesa. Naravno, svako lišenje slobode je traumatično i sigurno je da je psihološki ostavilo traga i na Izetbegovića. U prvoj fazi izdržavanja izrečene kazne, tretman zatvorenika Izetbegovića je, prema njegovoj izjavi datoj Trhulju, bio grub, sa oskudnom ishranom i svakodnevnim teškim fizičkim radovima. Međutim, u drugoj ili u završnoj fazi izdržavanja kazne, kada ga, kako kaže po kazni, iz Sarajeva gdje je u to vrijeme služio kaznu i bio blizu rodbine, koja ga je mogla posjećivati, šalju u Vojvodinu, na granicu sa Mađarskom, gdje radi za poljoprivredno dobro „Belje“, i gdje ostaje zadnjih šest mjeseci kazne, bez posjete rodbine, što bi trebalo razumjeti kao sporedni, ali podrazumijevajući dio kazne po kojoj ga prebacuju iz Sarajeva na daleku mađarsku granicu, ali gdje je, za razliku od situacije do tada, vrlo dobro hranjen, pa se sa izdržavanja kazne vraća na slobodu tjelesno oporavljen, zdrav i u najboljoj kondiciji; tako da imajući sve ovo u pameti, ovu Isakovićevu konstataciju o Izetbegoviću, koji se odmah po puštanju na slobodu „još neoporavljen od netom odležane tri godine zatvora“ treba i u ovome činjeničnom kontekstu sagledavati.

Sa druge strane, vjerovatnoća da je Izetbegović mogao ostvariti tajni kontakt sa Biberom, u ono vrijeme, u onim prilikama, i to odmah nakon što je otpušten na slobodu, kada je i dalje u fokusu pažnje nadležne državne službe, da se poslužimo jezikom prirodnih znanosti, ravna je apsolutnoj nuli. Izetbegović je kao deklarirani i osuđivani politički protivnik, obzirom na karakteristike političkog sistema i odnosa koji su tada vladali u Jugoslaviji, morao biti pod policijskim nadzorom, i dakako da je i on sam to znao; to je naprosto blisko pameti čovjeka prosječne inteligencije, a kamo li nije bilo jasno Izetbegoviću, koji je bio naglašeno inteligentan čovjek. Prema tome ako se to zna, onda prva stvar koju radiš kada se nađeš na slobodi, k tome još i neoporavljen od netom izdržane zatvorske kazne, nije traženje veze radi obnove oponentske političke aktivnosti, jer na taj način otkrivaš svoje veze i kontakte i dovodiš ponovo i svoju i njihovu sigurnost i slobodu u opasnost. A ako već ideš tako, onda prvo prelaziš u ilegalu, zamećeš trag i tek tada stupaš u kontakt sa ljudima za koje znaš da su ti veza sa ilegalnom organizacijom.

Druga mogućnost ovdje je da je Izetbegović vrbovan od strane Udbe (od UDB, skr. za Unutarnju državnu bezbjednost), tj. da se, u ovoj ili onoj mjeri, našao na nekoj podrazumijevajućoj, prešutnoj ili izričitoj tački dodira sa Službom, gdje su im se interesi u nekoj mjeri približili ili čak preklopili. To se moglo desiti nakon njegovog hapšenja, isljeđenja i suđenja 1946. godine ili u toku izdržavanja kazne, da bi recimo izvukao maksimum mogućeg iz situacije u kojoj se nalazio, jer je više od pola vremena tokom izdržavanja kazne, kako kaže u razgovoru sa Trhuljem, „bio gladan“; pa je onda tim slijedom kontakt sa Biberom ostvario ciljano, da bi odradio ono što je preuzeo kao obavezu od Udbe. Naravno, u slučaju da je Izetbegović zaista ostvario „prijateljski“ kontakt sa Službom, gdje su im se interesi našli na nekoj tački dodira, onda je mogao i ranije odati Bibera, pa nije bilo potrebe navoditi policiju na njegova kućna vrata. A opet ako je doista Izetbegović ovdje djelovao na liniji dodira sa Službom, mogao je imati zadatak uključiti se u ponovni rad organizacije, gdje bi onda Udba snimala situaciju, neko vrijeme pratila aktiviste, slagala kockice, upoređivala informacije kojima već vlada sa novim informativnim dotokom itd.; nakon čega naravno slijede hapšenja i suđenja, kao što su i uslijedila, četrdesetak dana nakon Izetbegovićevog reaktiviranja.

Koliko god ova misao o Izetbegoviću saradniku Udbe, nekome izgledala radikalna, ona je potpuno legitimna i ostaje kao takva sve dok se stvarno ta magla oko Izetbegovića u tom vremenu ne razbije i jednom za svagda na svjetlo dana iznesu činjenice i utvrdi istina. Da li će se to desiti i kada (ako ikada), ostaje upitno? Ali izvjesno je, ukoliko se to ne desi, ukoliko ostane taj misteriji oko Izetbegovića u tom vremenu, onda historijski ostaju i pomenute sumnje. Imena će se samo mijenjati, a javljaće se uvjek iznova neki novi ljudi koji će u javnost izlaziti sa takvim tezama. Naravno, to bi se dešavalo čak i kada bi sumnje u vezi sa Izetbegovićem u ovome vremenu, jasno, nedvosmisleno, činjenično potkrijepljeno itd. bile osvjetljene, demantirane i time jednom za svagda riješene. Historijskom revizionizmu svjedočimo čak i na tako nedvojbenoj historijskoj činjenici kakva je holokaust nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu, a da se sa istim fenomenom ne bi suočavali na nekim, manje ili više perifernim, detaljima iz života stanovitih historijskih ličnosti. Pa ipak, koliko god historijski revizionisti trabunjali i negirali činjenicu holokausta i genocida nad Jevrejima, Romima ili u našem regionu nad Bošnjacima sa strane četničkog pokreta i Srbima sa strane ustaškog pokreta, utvrđene historijske činjenice ipak ostaju kao takve, i nikakva reinterpretacija povijesti ih ne izmjeni. Jednako tako se može kazati i za ovu tajnovite momente kojima se bavimo u ovome tekstu, a vezani su za neke biografske detalje rahm. predsjednika Izetbegovića: jednom osvjetljeni oni ostaju u kolektivnoj memoriji kao historijska činjenica i nikakvo politikantsko iskrivljivanje ih ne izmijeni. A da postoje snage kojima je u interesu da ovakvi detalji iz Izetbegovićevog života ostanu historijski neosvijetljeni, u to ne treba sumnjati. Jer samo neosvijetljeni, ovi detalji se mogu destruktivno koristiti u političkoj igri protiv Bosne i njenog većinskog bošnjačkog naroda. Ta historijska utakmica u Bosni i oko Bosne je još u toku i to je razlog, bar što se tiče naše priče, zašto se tajni policijski arhivi i dosjei pojedinaca ne otvaraju i drže kao državna tajna i nakon protoka, evo u predmetu Izetbegović, sedamdeset godina od tih zbivanja. Ukoliko naravno ta kritična dosjea uopće još i postoje, jer nije isključeno da su isti uništeni, i da je to urađeno upravo računajući na historijsko trajanje borbe za Bosnu i potrebu da se operu neka imena, unište neki kompromitirajući dokazi i da se tako stvore trajne pretpostavke mraka i političkih spekulacija oko nekih ključnih činjenica...

Za nas je osvjetljenja ovih tonova u biografskoj slici rahm. predsjednika Izetbegovića značajno, jer ako bi se to desilo, onda bi se moguće, u sasma novom svjetlu sagledavali neki njegovi politički potezi, specijalno u toku rata 1992.-1995., koje je inače, sa stajališta bosanskog državnog interesa (a to znači nacionalnog i građanskog) i interesa bošnjačkog naroda, nemoguće racionalno pojmiti. Šta se ovim želi kazati? Pa evo, primjera radi, koje-kuda u medijima, od štampe do interneta, mogu se naći izjave advokata Rajka Danilovića, čovjeka koji je 1983. u poznatom tzv. Sarajevskom procesu branio Izetbegovića i grupu muslimanskih intelektualaca pohapšenih u osnovi zbog verbalnog delikta, gdje Danilović kazuje, kako u svojoj karijeri nije sreo čovjeka koji bolje razumije duh prava od Alije Izetbegovića.

I onda se dešava da taj isti vrsni poznavalac duha prava, u osvit rata i tokom rata, nakon što je položio zakletvu na Ustav Republike Bosne i Hercegovine, na temelju tog ustava, jer mu je to tako tada odgovaralo u njegovim političkim proračunima, legalno raspisao referendum o neovisnosti Republike Bosne i Hercegovine, da bi nakon toga čina, logički zaključak je jer mu je to tako odgovaralo u novoproizvedenoj političkoj situaciji, napustio polje prava, odbacio ustav na koji se zakleo, gurnuo u stranu cijelu državno-pravnu pozitivističku tradiciju Republike BiH, i na toj osnovi otvorio ili ušao u pregovore o sudbini države. To je kao kada bi izašli igrati fudbalsku utakmicu, a nema ni sudije niti bilo kakvih pravila igre!

Drugim riječima, ovaj primjer nam kazuje kako i koliko je Izetbegović bio svjestan značaja prava u postjugoslavenskom pozicioniranju Republike BiH, pa u trenutku i okolnostima kada mu to treba, poziva se na pravo tj. Ustav Republike BiH, a u drugim prilikama i okolnostima, jednako tako jer mu je to trebalo, odbacuje pravo i Ustav RBiH. Dakle to zaista radi ili čovjek koji je zalutao i takav izgubljen se našao u funkciji šefa države, ili onaj koji je izvrstan poznavalac duha prava, zna šta radi i radi to planski. A ako je ovo drugo na djelu, onda je pitanje, koji je to plan. Pravilan odgovor ili makar dio odgovora na to pitanje, moguće se krije upravo u tajnom policijskom dosjeu Alije Izetbegovića.

U daljem toku ove priče nalazimo neke nove mutne ili nedovoljno, ako ikako, osvjetljene elemente Izetbegoviće biografije. Za suđenog i osuđenog političkog protivnika nove komunističke vlasti neočekivano, posebno u vremenu teške represije spram političkih oponenata, kakvo je bilo u Jugoslaviji toga vremena, nalazimo Izetbegovića pristojno situiranog; prema Čengićevim navodima iz njegove knjige “Alija Izetbegović, anđeo mira ili jahač apokalipse”, nalazimo ga u komfornom stanu kojega dobiva u strogom centru Sarajeva, na rukovodnim poslovima i prema tome solidno plaćenog. Nakon što je završio Pravni fakultet u roku od dvije godine, narednih desetak godina Izetbegović radi na raznim gradilištima, najviše u Crnoj Gori, sedam godina, gdje je, negdje nalazimo vodio kadrovske poslove, a negdje da je upravljao izgradnjom hidroelektrane “Peručica” kod Nikšića; svejedno, i u jednom i u drugom slučaju, poslovi su rukovodeći. Kao kuriozitet svoje vrste, poput tračarskog bibera na politički pilav, dodajmo ovdje i činjenicu da supruga Alije Izetbegovića, rahm. Halida dobiva posao u zgradi Centralnog komiteta Saveza komunista BiH i čitav život, sve do penzije, ostaje tu raditi, u onoj istoj zgradi koju je jedno vrijeme, dok je izdržavao zatvorsku trogodišnju kaznu, gradio njen budući suprug.

Dakle činjenica je, Izetbegović, nakon hapšenja, zatvaranja, suđenja, osuđujuće presude i konačnog izlaska ponovo na slobodu, dobiva od države stan i rukovodeće rado mjesto, a to nije mogao računati svaki politički osuđenik, već su na takav put, kako se to pravnički kaže, resocijalizacije tj. ponovnog uključivanja u društvo, mogli računati samo pokajnici, samo oni rehabilitirani, oni koji su se takvim pokazali nakon hapšenja i tokom izdržavanja kazne. Drugim riječima, onaj politički osuđenik koji je ostajao dosljedan svojim idejama, nije mogao računati na karijeru i poziciju koju Izetbegović ostvaruje nakon izlaska na slobodu 1949. godine. Takva se eventualna mogućnost, da se bude rukovodilac u preduzeću i narodski kazano, po kratkom postupku i koliko se da sagledati, bez problema, dobije stan i gradi uspješna karijera, to se otvaralo samo onim bivšim političkim zatvorenicima, koji su, osim uslova stručnosti odnosno potrebne profesionalne kvalificiranosti, bili kooperativni, koji su se uklopili i makar i deklarativno prihvatali, ali svejedno, prihvatili postojeće stanje odnosa i očitovali se pokajnički. Oni drugi koji su ostajali dosljedni u svojim uvjerenjima i nisu iskazivali pokajanje nisu mnogi računali na takve povlastice...

Poznati su slučajevi mase Informbirovaca (od “Informativni biro komunističkih i radničkih partija”, što je bila istočnoevropska organizacija komunističkih partija pod dominacijom Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika), dakle ljudi ideološki bliskih komunistima, a ipak prema kriteriju komunističke partije Jugoslavije, političkih protivnika njihove vlasti (pa su zbog toga isti bivali hapšeni i slati na čuveni Goli otok na prevaspitavanje), gdje su isti, nakon izdržane kazne (a da prethodno nisu čak ni suđeni, npr. takav je slučaj mog oca, da se opet pozovem na njegovo iskustvo sa komunističkim vlastima), i nakon što bi se našli na slobodi, a ostajali su dosljedni u oponiranju Titu i političkoj liniji komunističke partije Jugoslavije, pa su, opet da kažem, kao moj otac npr. lupetali po kafanama i sprdali se sa Titom, eto i takvi su solo igrači i politički verbalni žongleri, bez da su ikakva stvarna opasnost za vladajući režim, nailazili na teške problem oko iznalaženja zaposlenja, rješavanja stambenog pitanja, bivali su i dalje pod policijskim nadzorom (pa je moj otac, sjećam se živo toga sedamdeset i neke, kada je Tito dolazio u Sarajevo, prenoćio njegov boravak u Sarajevu u sarajevskom Centralnom zatvoru), i tako dalje i tome slično.

Dakle, ne bih želio da se ovo razumje maliciozno, biva kao pakost, zloba i nečasna namjera, ali istine radi, neka neko ko to zna, evo recimo, sin rahmetli Izetbegovića, Bakir Izetbegović, neko od njegovih živih prijatelja iz tog doba, suboraca ili tek komšija i poznanika, uz pretpostavku da je Alija Izetbegović tog dana i te noći bio u Sarajevu, neka dakle neko koji to zna, izađe u javnost i kaže gdje je prenoćio Alija Izetbegović uoči, na dan ili noći Titovog boravka u Sarajevu, datum taj i taj, a godina je, ako se ne varam, bila 1971. Ako je te noći uz mog oca u zatvoru bio i kasnije prononsirani, a eto vidimo već tada na oku Službe, srpski nacionalista Rajko Petrov Nogo, koji je tu tek na početku svoje velikosrpske nacionalističke karijere, piše pjesmice i đikanski se provaljuje po sarajevskim kafanama, de, ako boga dragog znate, de mogao te noći zanoćiti takav kalibar velikomuslimanskog nacionaliste i panislamiste, fundamentalist i ko zna šta mu još sve nije prišivano, Alija Izetbegović, deklarirani politički protivnik režima još iz 1945.-6. godine, bivši robijaš koji i po izlasku na slobodu ostaje opozicionar, pa je tako tu skoro, takorekuć pred tu Titovu posjetu Bosni i Sarajevu 1971., godinu dana ranije, dakle 1970., u Beogradu, publicirao svoju “Islamsku deklaraciju”, za koju navodno, iako su mu tu knjigu zabranili za distribuciju po Jugoslaviji, ne zna Služba, ni ona u Beogradu, ni ona u Sarajevu. Biva saznaće tek 1983. godine, pa će tek tada sudski goniti Izetbegovića i grupu tzv. “muslimanskih intelektualaca”.