Vuk Bačanović: Čengić, Hartmann i istorijska lekcija Srebrenice

Objavljeno: 06.11.2015. - 10:38

Kraj 2015. će u Sarajevu, pored istorijskog pomirenja bošnjačkih lidera i pripadajućih političkih turbulencija, svakako biti obilježen promocijama dvije značajne knjige, koje se u mnogome nadopunjuju.



Autor: Vuk Bačanović

Prva je Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira Mustafe Čengića, a druga Krv realpolitike - afera Srebrenica francuske novinarke Florence Hartmann. Obe knjige su bitne, ne zbog toga što nude obilje novih informacija, ili rekonstrukcija događaja (koji su i ranije bili prilično jasni na osnovu brojnih indikativa), već zbog toga što predstavljaju rekapitulaciju bošnjačke i bosanskohercegovačke ratne drame sa 20-godišnje distance. Da li bi se moglo raditi o svojevrsnim istorijskim međašima, onima koji će označiti početak raskida sa kulturom sjećanja, baziranoj na koncepciji “dobrog čovjeka” i plemenitog lidera Alije Izetbegovića, kojeg su zapadne sile 1995. god. zaustavile u trenutku njegovoga trijumfa, iako su uvažile neke od njegovih ciljeva i priznale kakvu-takvu BiH.

Po dogovoru...

Čengićeva je knjiga svojevrsni presjek svega onoga što su Izetbegovićevi savremenici i politički saradnici već odavno zabilježili: nerazjašnjene okolnosti oslobađanja iz zatvora nakon Drugog svjetskog rata, površnost, nedorečenost i prevrtljivost, proizvodnja “konfuzije u muslimanskom narodu koji je pasiviziran lažnim dilemama i pogrešnim procjenama svog lidera”, dok je isti lider sprovodio agendu podjele BiH i stvaranje muslimanske državice u kojoj će se postepeno implementirati ciljevi Islamske deklaracije, islamističkog spisa zbog kojeg je 1983. god. osuđen na dugogodišnju robiju. Kao poseban problem Čengić je svakako izdvojio Srebrenicu i ponovio pitanje bez odgovora, ili barem ono čiji logičan odgovor i dalje podrazumijeva strah: Zbog čega je iz Srebrenice izvučen zapovjedni kadar, a istovremeno se izda naredba za napade na linije VRS-a, navodno zbog slabljenja opsade Sarajeva? Zašto je VRS-u time dat alibi za napad koji je duže vrijeme pripreman? Reakcije javnosti su se uglavnom svele na ad-hominem napade na autora, dok je sedmično glasilo u službi SDA – Stav proglasilo da su “preživjeli ostaci jugoslovenskog režima izdali knjigu”. Iako stav Stava nisu nikakvi argumenti osim kritikovanja autorovog jezika, očigledno im je najviše smetala konstatacija da je Izetbegović “svoj despotizam gradio na netipičan način, prividno nenasilno, stvarajući kult ličnosti kao dobar i uljudan čovjek, prijatan i prirodno zbunjen i nesiguran, ophrvan kataklizmom, kao nemoćan miroljubivi partner naspram besprimjerno brutalnih neprijatelja” , pogotovo u kontekstu njegove namjere da pokret Mladih muslimana reinkarnira u Stranci demokratske akcije “u pogrešno vrijeme, sa pogrešnim ljudima i na pogrešnim premisama.” Drugim riječima, jedinstvena BiH samo je mimikrija Izetbegovićevih istinskih ciljeva. Već u drugoj fazi svoga djelovanja je konstruirao političku praksu potpuno suprotnu programiranom cilju, dok se u trećoj i četvrtoj prelazi u najprije tajne, a potom javne pregovore o podjeli zemlje u pravcu kreiranja muslimanske vjerske državice.

Knjiga Florence Hartmann, s druge strane, rasvjetljava međunarodni dio slagalice, odnosno demaskira mit prema kojem su velike sile ostale zatečene masakrom u Srebrenici, zbog tobožnje nemogućnosti da ga predvide. Knjiga također ukazuje na to kako se Izetbegovićeva politika uklopila sa politikom međunarodne zajednice da postigne sporazum sa režimom Slobodana Miloševića time što će Izetbegovića nagovoriti da istočnobosanske enklave Srebrenicu, Žepu i Goražde ustupi Republici Srpskoj u zamjenu za određene teritorije pod kontrolom VRS-a. Sve je rezultiralo političkim mitom opravdavanja svih “humanitarnih” intervencija u svijetu, krilaticom “da se ne ponovi Srebrenica”, odnosno pokolj bošnjačkih i muslimanskih dječaka pod komandom generala Ratka Mladića. Autorica ne pokušava relativizirati odgovornost civilnih i vojnih vlasti Republike Srpske za pokolj, ali u isto vrijeme nudi i obilje dokaza o suodgovornosti međunarodne zajednice, kao i vlasti u Sarajevu zbog proračunatog prepuštanja Srebreničana njihovoj stravičnoj sudbini. U stvarnosti su stvari bile daleko od zatečenosti i zgroženosti onime što se dogodilo: “Međunarodni posrednici koji su crtali mape za buduću mirovnu konferenciju već dugo su predlagali razmjenu teritorija koja bi uključivala Srebrenicu, Žepu i, možda, Goražde. Po njima bi ovo bilo ‘najrealnije’ rješenje, ali i moralno najupitnije… ‘Poruka je bila jasna’, sjeća se Mirza Hajrić, tadašnji šef kabineta predsjednika Izetbegovića, ‘rečeno je da enklave nemaju nikakvu budućnost, da su izgubljene, da će stanovništvo svakako iz njih otići, te da je stoga bolje ‘unovčiti’ ih dok je to još moguće nego ih izgubiti kasnije, a da se ne dobije ništa zauzvrat.” (Hartmann, str. 24-28). To je svakako bilo poznato Slobodanu Miloševiću, čiji zahtjevi za tri sporne enklave nisu predstavljali nikakvo iznenađenje za Roberta Frasurea kada se sastao s Miloševićem 1995. god. “Američki diplomata je tad već bio uvjeren da ništa neće natjerati srpskog predsjednika da se pridruži pregovaračkom stolu i prizna nezavisnost i suverenitet Bosne i Hercegovine, ukoliko mu ne bi bila ponuđena modificirana radna mapa za srpski entitet uz ukidanje svih međunarodnih sankcija protiv Srbije” (str. 25).

Nanošenje milosti i nemilosti

Međunarodni prijedlozi bošnjačkim liderima da razmijene izolirane enklave datiraju još iz augusta 1993. god. kada su ih Thorvald Stoltenberg i njegov evropski kolega David Owen predstavili u Ženevi (Hartmann, str. 24), što koincidira sa Clintonovom ponudom Izetbegoviću koje se više puta prisjećao načelnik srebreničke policije Hakija Meholjić, da “četnici uđu u Srebrenicu i zakolju 5.000 Bošnjaka”, nakon čega bi uslijedila intervencija koja bi okončala rat. Zanimljivo je da je i nekadašnji predsjednik Skupštine RS-a i osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik potvrdio 2013. god. za FACE TV da je podjela BiH približna omjeru 51:49 dogovorena već 1993. god., samo je još trebalo riješiti pitanje tehnike razmjene teritorije i pojedinosti, od kojih su najveći problem predstavljale enklave u Istočnoj Bosni i Sarajevo. Drugim riječima, lideri su morali očuvati makar trunku kredibiliteta pred narodom koji bi došao u pitanje kada bi se otvoreno izašlo sa prijedlozima prepuštanja teritorija za koje su mnogi dali živote u ratu za koji se ispostavilo da nije ništa drugo do proksi razračunavanje velikih sila u koje se jedna strana kontrolira sankcijama, a druga embargom na uvoz oružja. Kako piše Hartmann “Bošnjački lider oklijeva i prepušta Srebrenicu hirovima zapadnih sila, te na milost i nemilost Mladićeve vojske. Nekoliko dana kasnije, Alija Izetbegović okuplja sve svoje komandante korpusa i ukazuje da je prioritet deblokada Sarajeva, glavnog grada BiH, već tri godine granatiranog i mučenog pod opsadom srpskih snaga. Komandant odbrane Srebrenice, Naser Orić, došao je s petnaestak svojih najvjernijih boraca, predlažući ofanzivu kojom bi se s leđa napale srpske snage prije nego što se koncentrišu oko Srebrenice. Njegov prijedlog nije ni razmatran.” (str. 34).

Ono što je najveća vrijednost knjige koju je Hartmannova napisala jeste isticanje uloge komunikacije Beograd-Washington, odnosno ključnog čovjeka u toj komunikaciji, Miloševićevog šefa obavještajne službe Jovice Stanišića koji je 2013. god. u Haagu volšebno oslobođen svih optužbi za organizaciju masakra u Srebrenici. Upravo je on bio veza koja je predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću potvrdila da se NATO neće miješati ukoliko srpske snage osvoje Srebrenicu. Dakako, postojalo je i britansko odobrenje. Hartmannova navodi sjećanje srpskog biznismena Boba Đurđevića, koji je imao jake veze u Washingtonu:

Kraljičin gambit

“Koljević (potpredsjednik samozvane srpske države u Bosni) rekao je da je njegov brat (...) primio poziv da dođe na prijem u ambasadu Velike Britanije u Beogradu povodom proslave Kraljičinog rođendana. Tokom ovog događaja, britanski ‘ambasador’ (sic!) Ivor Roberts prišao je Koljevićevom bratu i u prolazu mu prenio sljedeću poruku: ‘Kraljica (sic!) ne bi imala primjedbi, ako bi Srbi u Bosni riješili svoje teritorijalne sporove na terenu’.” Nikola Koljević je ovu poruku shvatio kao ‘zeleno svjetlo’ koje britanska vlada daje Republici Srpskoj da pokrene napad na muslimanske enklave u istočnoj Bosni (Srebrenica, Žepa i Goražde), što su bosanski Srbi, naravno, i učinili u julu.” Đurđević je u svom dnevniku zabilježio da se, po ulasku u Srebrenici, u julu 1995. godine, i sam general Mladić se hvalisao da je ‘imao dozvolu od SAD-a da zauzme Srebrenicu’.” (str. 71) Također je bilo jasno da “neće biti ponovnog zauzimanja Srebrence niti bilo kakve druge akcije da se spase muškarci i dječaci kojima je bilo suđeno da budu ubijeni.” To je bila definitivna odluka Billa Clintona, istog onog Clintona koji je u julu 2015. god., na 20. godišnjicu masakriranja srebreničkih muškaraca u Sarajevu dočekan sa ovacijama. Kao spasilac, a ne saučesnik u operaciji geostrateških preslagivanja u kojima su Srebreničani bili kolateralna šteta, propagandno gorivo za intervenciju kojom će se konačno preurediti BiH. Ništa manje ovacije u Sarajevu nije dobila Madeleine Albright prema kojoj će se rukovodstvo bosanskih Srba ohrabriti da prihvati mirovni plan u zamjenu za američki pritisak na bosansku vladu da se Srbima prizna “pravo da se odvoje od Bosne mirnim putem i pridruže potencijalnoj Velikoj Srbiji”, što podrazumijeva “premještanje stanovništva na koje mi ranije nismo pristajali” (str. 160).

Slijepi i bezglavi

Ma koliko nedavno preminuli srpski istoričar Milorad Ekmečić bio omrznut u Sarajevu, ne može se negirati da se u sljedećem slaže sa Hartmanovom: “Na Balkanu će biti ono što bude u interesu SAD, a njima nije u interesu razaranje RS, ali im jeste u interesu da nemirna, nedovoljno obrazovana intelektualna elita u Sarajevu stalno puca preko granice na RS.” Ekmečića bi samo valjalo dopuniti da su na isti način, metodom štapa i mrkve, tretirani i Srbi u RS-u, posebno ako imamo u vidu obećanja o nezavisnosti i pripajanju Srbiji, koja se nikada nisu ispunila, a izgledno je da se nikada neće. Drugim riječima, ma šta mislili u Sarajevu i Banjaluci, RS je, kao i BiH, američki projekat par excellence.

Koja je, zapravo, najbolja istorijska lekcija koju narodi BiH mogu izvući iz dviju navedenih knjiga? Vjerovatno ona o cijeni bivanja imperijalističkim proksijem, odnosno predaje vlastitog naroda na milost i nemilost interesima velikih sila, baš kao da one djeluju iz humanitarnih nakana, a ne iz najprimarnijih ekonomskih i geostrateških interesa, zbog kojih trenutno u Afganistanu, Iraku, Sirji i Libiji nestaju na desetine Srebrenica. Ako postoji glavni rezultat bosanskohercegovačkih odbrambenih i otadžbinskih ratova za ‘slobodu’, onda je to pobjeda nad bilo kakvim oblikom slobode u smislu nacionalnog suvereniteta. Valjda nam o tome ponajbolje svjedoči kultura međusobnog tužakanja, kukumavčenja i vučenja za rukav beznačajnih činovnika stranih ambasada, u nadi da će nam ponovo nešto dati i “pokloniti”. Na primjer. pravo na vlastitu zemlju, u kojoj neće važiti igra ponude i potražnje leševa. Upravo je to, uz doslovno uputstvo kako se ne čuva vlastiti narod, stvarno naslijeđe bosanskohercegovačkih lidera, pa i Alije Izetbegovića.

Paddy Ashdown: Zabrinjavaju me tišina i šutnja Bošnjaka
Piše: Er. M.
Bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Asdown rekao je na konferenciji u povodu 20. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma u organizaciji Američkog univerziteta u Sarajevu kako u BiH mir vode oni koji su vodili rat, te da koriste mir da bi se nastavili boriti za one ideje zbog kojih su vodili rat.
Foto: Edin Hadžihasić/Klix.ba
Ashdown je rekao kako smatra da BiH još uvijek nije pronašla svoj pravi "održivi dan".

"Dejtonski mirovni sporazum počeo je kao tragedija horora. Moramo biti pažljivi i mislim da tu postoji opasnost da postane tragedija izgubljenih prilika. Ja ću vam reći svoje mišljenje, međunarodna zajednica i bosanski političari se moraju brzo promijeniti, inače će se ovo završiti kao tragedija izgubljenih budućnosti, a možda i tragedija nečeg goreg, kažem možda", kazao je Ashdown.

On je dodao da je Balkan dom ironije, a da Dejtonski mirovni sporazum nije izuzetak.

"Oni koji su bili oduševljeni Dejtonskim mirovnim sporazumom, jer je njime zaustavljen rat, uglavnom Bošnjaci, sada mrze Dejton zato što je potpuno zamrznuo zemlju i zato što sprečava izgradnju ujedinjene i integrisane države za koju su se borili. Oni koji su tada mrzili Dejton, uglavnom Srbi, jer ih je prisilio da napuste svoj san o odvojenoj državi, sada ga vole zato što im omogućava stagnaciju i zato što nekim od njih omogućava san o zasebnoj državi. Mnogi Hrvati nisu voljeli Dejton i još uvijek ga ne vole zato što je zaustavio san o Herceg-Bosni", kazao je Ashdown.

Onj je istakao kako je 2006. godine kada je napustio BiH bio uvjeren ne samo da će BiH ući u EU kao cjelokupna, funkcionalna i integrisana država, već i da BiH može biti i da će biti jedan od evropskih najvrednijih dragulja, odnosno da će biti jedna vrsta afirmacije u smislu činjenice da kršćani i muslimani mogu kao partneri zajedno živjeti u istoj državi.

"Danas kada razmišljam o tome, ta moja prosuda izgleda iracionalno optimistična čak i za liberala. Danas kada gledamo Siriju zaista mi je palo napamet da Dejton može služiti kao kontekst u kojem se može razriješiti strašna humanitarna kriza", kazao je Ashdown.

Ashdown je rekao da mu je žao što prije 2006. godine nije rađeno na nepolitičkoj policijskoj snazi koja bi djelovala pod državnim ministarstvom, kao što je slučaj sa svakom evropskom zemljom.

"Čujem da u entitetu RS imamo nalog u osnovnim školama da se zvanično promijeni naziv jezika, da se bosanski jezik zove 'jezik Bošnjačkog naroda'. Mnogi Bošnjaci su kao protest ispisali djecu iz škola. Ako se dobro sjećam, bosanski jezik je kao fraza konkretno spomenut u Dejtonskom sporazumu. Zašto onda međunarodna zajednica nije poduzela nikakvu aktivnost da obustavi provokativni potez. Da li je moguće da niko ne vidi da je sada pred vrlo očitim izazovima za Dejton, EU, međunarodnu zajednicu, da li vidimo da oni stoje mirno i prave se da se ništa ne dešava i da ništa ozbiljno ne treba poduzeti", rekao je Ashdown.

Ashdown se osvrnuo i na priču o stvaranju "trećeg entiteta", pitajući se da li zaista postoje oni koji ne vide čemu će sve ovo odvesti.

"Ono što mene zbunjuje u svemu ovome jesu tišina i šutnja Bošnjaka. Čini mi se nekako kao da postoji prešutni dogovor onih koji predstavljaju sva tri naroda u BiH, da postoje prešutne dozvole stvaranja tri međusobno neprijateljska etnička džepa da bi mogli bolje kontrolisti vlastite etnije i da bi naravno mogli puniti svoje džepove", rekao je Ashdown.

On je kazao da princip vođenja politike "da komšiji crkne krava" ne može biti temelj vođenja stabilne evropske države.

"Nemoguće je postići održiv i dugotrajan mir u ovim zemljama dok se politička nomenklatura koja je vodila rat ne skloni i ne da novim generacijama da vode mir. Za mene, najdepresivnije je to što u Bosni nije samo politika u stagnaciji i što je vode velike face koje su vodile rat, i još gore je što nema nikakve naznake da dolazi nešto novo. Gdje je nova generacija koja je odlučna da preuzme sve? Gdje su oni koji se trebaju boriti da stvore Bosnu sutrašnjice? Naprotiv, samo vidim one koji hoće da zadrže tenzije koje su postojale prije dvije decenije", rekao je Ashdown.

U nastavku svog govora uputio je poruke međunarodnoj zajednici da se probudi i osjeti opasnost jer traženje linije manjeg otpora nije politika već kapitulacija.

"Poruka Washingtonu: Dejton je vaš posao. Ne možete dozvoliti da se sam rasplete ili potkopa. Ako vi nećete napraviti korak u branjenju ili provedbi Dejtona, ko će?", kazao je.

Poslao je poruku i Briselu kazavši da su spavali predugo te da moraju energičnije braniti svoje investicije ovdje, jer će sve izgubiti.

"Poruka glavnim gradovima Evrope: Znam da ste rastrojeni, ali ako ne obratite pažnju na Bosnu onda se nemojte iznenaditi ako se nešto desi u bosanskim snagama i vjerovatno to nije daleko. I poruka bosanskim političarima: Ako ne možete pronaći hrabrost da ostavite iza sebe namjere rata i potisnete principe etničkih enklava, već BiH kao jedinstvene, multietničke zemlje zasnovane na funkcionalnoj i decentraliziranoj državi, onda odstupite i ostavite put onima koji će to uraditi", kazao je Ashdown.

Na kraju se obratio i mladima u našoj zemlji kazavši da je BiH njihova zemlja u kojoj imaju jedinu budućnost, istaknuvši da, ukoliko BiH padne, past će i životi njihove djece.

"Jedini ljudi koji mogu napravit promjene ste vi. Ja sam prijatelj svih Bosanaca bez obzira na etničku pripadnost. Neki će reći da dižem paniku, ali ako vas ne uzbuđuje ono što se dešava u BiH onda ne pridajete pažnju. Drugi će reći da sam pesimista, ali mislim da nisam veći pesimista od većine građana Bosne kada je u pitanju njihova zemlja i njena budućnost. Ali ja još vjerujem strastveno u vašu zemlju koja ima predivne ljepote, najhrabrije, čvrste i sposobne ljude u Evropi. Snovi od prije deset godina mogu biti ostvareni. Postoje nove stranke, mladi ljudi koji žele promjenu. Postoje bh. političari koji vape za promjenom. Put BiH može biti promijenjen", rekao je Ashdown.
(Klix.ba

Forum je educirao korrisnika i natjerao ga da prestane sam sebe lagati u nekim segmentima.

Striktna podjela po etničkim šavovima u BiH bi bila na štetu BH Hrvata i kvalitativno i kvantitativno, zapravo to bi bio jedini način da se provede, te ti stoga preporučam da razmisliš o tome što zapravo želiš ...

BH Srbi su stvari tako postavili da preko nečijih leđa mora ...

Pa mora preko leđa Hrvata, znači tebe razbije neki frajer i ti iz frustracije dođeš kući i mlatiš ženu, tako se Bošnjaci ponašaju i pravdaju svoje postupke.
Upravo ta striktno podjela i samouprava te dobivanje ravnopravnosti je jedini način opstanka Hrvata u BiH na duže staze.
Davno su strani ološi Hrvatima poručivali ili asimilacija ili imigracija.

Zašto mene citiraš. Nemam ja s tim ništa niti mogu Bošnjake nagovoriti da ne mrze Hrvate i Srbe.

Bošnjaci su trebali da uzmu dio svog kolača po etničkoj podjeli.

U svojoj knjizi "Lukava strategija" na stranici 21. Sefer Halilović prepričava svoj razgovor s Alijom Izetbegovićem nakon povratka s jednog od krugova mirovnih pregovora održanih u Ženevi:

"Kaže meni Alija: Nego, da ti ispričam što mi kaže Jaser (Arafat). Pita me: Alija, nude li oni tebi šta? Ja mu kažem: Nude, nude, i to dobar komad. I Arafat kaže: Uzmi Alija, i meni su nudili pa ja nisam htio nego hoću sve. Na kraju sam ostao bez išta. Uzmi Alija, dok ti nude, jer češ i ti na kraju ostati bez išta." ...

Lijepo da javno pokaže da je služio samo jednom narodu.