Povod za zločin u Trusini bilo je ubojstvo pripadnika 'Zulfikara'
Ponedjeljak, 30 Siječanj 2012 18:50
Na suđenju šestorici bivših pripadnika Armije BiH svjedok Državnog tužiteljstva je rekao da je povod ubojstava koja su se 16. travnja 1993. dogodila u Trusini (općina Konjic) pogibija pripadnika odreda “Zulfikar".


Vahidin Čomor, koji je od sredine travnja 1993. godine bio u Operativnoj grupi (OG) "Igman" ABiH, pojasnio je da je za ubojstva u Trusini saznao istog dana kada su se dogodila, dok je bio u selu Parsovići, gdje je bila smještena komanda 45. brigade ABiH.

"Čuo sam da je povod ubojstvima bio jer je neki komandir čete Specijalnog odreda za posebne namjene (SOPN) ‘Zulfikar’ poginuo. Načelnik stožera nije mi rekao tko ih je pobio. Podrazumijevalo se da su ih ubili pripadnici SOPN-a", kazao je svjedok, dodavši da je o tome obavijestio komandu OG-a “Igman”.

Čomor je rekao da je 15. travnja 1993. godine u komandi OG-a "Igman" održan sastanak radi deblokade Konjica, na kojem je Hasan Hakalović, komandant 45. brigade ABiH, iznio plan napada, te zatražio pojačanje. Svjedok je kazao da je Hakaloviću pridodato nekoliko jedinica, među kojima i vod odreda "Zulfikar".

Svjedokov zadatak 16. travnja 1993. godine, kako je pojasnio, bio je da vidi je li vojni put kojim su se opskrbljivale manevarske jedinice ugrožen, kao i je li uspostavljena obrambena linija bataljona iz Prozora i 45. brigade ABiH.

Borbena djelovanja prema Trusini, pojasnio je svjedok, izvedena su iz dva pravca. Čomor je rekao da je napadom iz jednog pravca zapovjedao Seid Padalović, te da su u napadu iz tog pravca sudjelovali i pripadnici odreda "Zulfikar".

"Zapovijed za napad izdao je Hasan Hakalović. Vidio sam naredbu u komandi 45. brigade", kazao je Čomor.

Za ubojstva 18 civila i četiri pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) počinjena u selu Trusina 16. travnja 1993. godine, Tužiteljstvo BiH tereti Mensura Memića, Dževada Salčina zvanog Struja, Senada Hakalovića, Nedžada Hodžića, Nihada Bojadžića i Zulfikara Ališpagu zvanog Zuka.

U optužnici stoji da su Memić, Salčin i Hodžić, bivši pripadnici Specijalnog odreda “Zulfikar” pri Štabu Vrhovne komande ABiH, i Hakalović, nekadašnji pripadnik 45. brigade “Neretvica” ABiH, sudjelovali u napadu na Trusinu i ubojstvima civila i ratnih zarobljenika.

Napadom je, kako se navodi u optužnici, rukovodio Bojadžić, tadašnji zamjenik komandanta odreda "Zulfikar".

Optuženi Ališpago, bivši zapovjednik istog odreda, tereti se što nije kaznio vojnike koji su sudjelovali u strijeljanju. Svjedok je pojasnio da je optuženi Bojadžić dio odreda odveo u Parsoviće i nije više mogao njima zapovijedati.

Prema iskazu svjedoka, koji je pohađao Vojnu akademiju, pripadnike koji su pridodati nekoj jedinici, u slučaju da naprave neko krivično djelo, kažnjava komanda kojoj su pridodati, a ne njihov komandant.

Svjedok je govorio o akciji "Trebević 3", koja je imala za cilj otkrivanje svih krivičnih djela na području općine Konjic, a prvobitno je uključivala istraživanje ratnih zločina u Trusini i Grabovici.

Međutim, svjedok tvrdi da je Trusinu i Grabovicu prekrižio Jusuf Jašarević, koji je u to vrijeme bio načelnik Uprave bezbjednosti Štaba Vrhovne komande ABiH, uz obrazloženje da će za to biti formirani posebni istražni timovi. Jašarević je svjedočio na ovom suđenju 5. prosinca prošle godine, kada je rekao da je za Trusinu kao mjesto čuo nekada poslije rata.

Nastavak suđenja zakazan je za petak, 3. veljače ove godine, javio je BIRN Justice Report.

Četiri suda za 19 godina nisu riješila slučaj Ćibo

Od jula 1993. godine, kada je Okružno vojno tužilaštvo u Mostaru pokrenulo istragu protiv Safeta Ćibe i drugih za ratne zločine protiv civila i vojnika hrvatske nacionalnosti na području općina Konjic i Jablanica prošlo je već devetnaest godina. O tri krivična spisa izjašnjavali su se različiti sudovi u Mostaru, Haagu i Sarajevu, ali istraga nikada nije okončana. Zašto ?

Istrage i suđenja u slučajevima ratnih zločina na području Konjica i Jablanice, od Bradine preko Trusine do muzeja u Jablanici, pokazala su kako su počinjeni i naređivani masovni zločini, uključujući javna pogubljenja civila i zarobljenih vojnika srpske i hrvatske nacionalnosti, ali je ostalo neizrečeno pitanje o političkim naredbodavcima zločina. U nizu optužnica, od slučaja Memić i drugi (slučaj Tursina), preko slučajeva Raseme Handanović i Edina Džeke, koji su deportovani kao osumnjičeni izvršioci zločina iz Sjedinjenih Država, do tri optužnice protiv Nihada Bojadžića, očito je da nisu bili mogući ovako široki zločini bez političkog znanja i naredbe. Da li će Tužilaštvo BiH, poslije dobijene presude za dva udružena zločinačka poduhvata, u kojima su učestvovali članovi Ratnog predsjedništva Bugojna, otvoriti pitanje o odgovornosti političara za zločine na području Konjica i Jablanice?

Vrlo osjetljivo Novinar Dana je u posjedu dokumenata iz dvogodišnje pravne potrage o istragama ratnih zločina, koje su vođene od 1994. godine o ratnim zločinima na području Konjica i Jablanice, u kojima je prvi osumnjičeni bio Safet Ćibo, kao predsjednik Ratnog predsjendištva Općine Konjic, Jablanica i Prozor. Iz izvora upoznatih sa istragom Tužilaštva BiH, novinaru Dana je potvrđeno da je Safet Ćibo i dalje pod aktivnom istragom. Regionalni tužiteljski tim Visokog tužilaštva BiH podnio je Sudu BiH 24. oktobra 2005. godine Prijedlog za preuzimanje predmeta Kantonalnog tužilaštva HNŽ-a Mostar protiv Safeta Ćibe, Hasana Hakalovića i Midhata Pirkića.

“Prvookrivljeni Safet Ćibo, kao predsjednik Ratnog predsjedništva Općine Konjic, Jablanica i Prozor, početkom travnja 1993. godine, naredio je postrojbama muslimanske vojske na području općina Konjic i Jablanica da oružano napadnu postrojbe HVO-a, institucije Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i hrvatsko pučanstvo na području Općine Konjic, što su postrojbe muslimanske vojske i učinile. U prvom naletu postrojbe su ubile 15 vojnika HVO-a, zauzele većinu baza, punktova i stožera HVO-a u Konjicu, ubile 39 civila, djelomično ili potpuno spalile i opljačkale 42 sela sa pretežno hrvatskim pučanstvom. Oko 500 vojaka HVO-a i 400 civila su uhitili i izmjestili u improvizirane logore u Konjicu, Parsovićima, Ostrožcu, Čelebićima i Tarčinu, gdje su prema njima primjenjivane mjere izgladnjivanja, prisiljavanja na prinudni rad i razni drugi oblici mučenja i nečovječnog postupanja. Mjerama zastrašivanja i terora su od 12.500 Hrvata sa područja Općine Konjic prinudno protjerali i raselili 10.000 Hrvata. Muslimanske oružane snage su na području Konjica ubile 138 vojaka HVO-a i oko 100 civila”, pisalo je u Prijedlogu Tužilaštva BiH u kojem se Ćibo direktno tereti da je “naredio da se prema civilnom pučanstvu vrše ubojstva, mučenja, nečovječna postupanja, mjere zastrašivanja i terora, uzimanje taoca, protuzakonita zatvaranja, prisiljavanja na prinudni rad i pljačkanje imovine pučanstva”. Tvrdi se da je “u namjeri da djelomično uništi hrvatsko pučanstvo na području Općine Konjic naredio da se vrše ubojstva Hrvata i da se Hrvati stave u takve životne uvjete koji dovode do potpunog ili djelomičnog istrebljenja Hrvata sa tog prostora”. Sud BiH je Rješenjem od 2. decembra 2005. godine preuzeo ovaj krivični predmet na dalje postupanje i uputilo ga Tužilaštvu BiH. Odbrana osumnjičenih se protivila preuzimanju i predlagala je da se nastavi procesuiranje pred Kantonalnim sudom u Mostaru. U Rješenju Suda BiH, koje je potpisao sudija Hilmo Vučinić, procjenjuje se da je riječ o “vrlo osjetljivom predmetu”, zbog težine počinjenog djela i statusa počinioca u relevantnom periodu.

Oznaka A Okružno vojno tužilaštvo Mostar je 8. jula 1993. godine zatražilo provođenje istrage protiv Safeta Ćibe i drugih, i potom je vođena istraga u odsutnosti u kojoj je saslušano više svjedoka. Protiv osumnjičenih je još 9. maja 1994. godine Vojno tužilaštvo Mostara podiglo optužnicu, ali ona osumnjičenima nikada nije dostavljena, pa tako nije ni stupila na pravnu snagu. Više javno tužilaštvo Hrvatske zajednice Herceg-Bosne je 27. aprila 1998. godine dostavilo Haškom tužilaštvu fotokopirani sudski spis protiv Safeta Ćibe i drugih sa svim dokazima. O tome je istog dana izvijestilo i Viši sud Republike BiH u Mostaru. Već narednog dana, Federalno ministarstvo pravde je Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu dostavilo krivične spise Višeg suda u Mostaru pod brojevima K-60/95, Ki-61/95 i Ki-64/95 u krivičnim predmetima protiv Safeta Ćibe i drugih. Prvi spis se, prema dostupnim podacima, odnosio na događaje na području Općine Konjic; drugi spis na događaje u selu Trusina 16. aprila 1993. godine, a treći spis na selo Orlište. Sadržaji ovih spisa su objašnjeni naknadno u korespondenciji Županijskog suda u Mostaru i Uredu haškog tužitelja. U prvom spisu je uz Ćibu bilo još 9 optuženih: Zulfikar Ališpago, Hasan Hakalović, Jusuf Hadžajlija, Midhat Cerovac, Esad Ramić, Midhat Pirkić, Emir Kovačić, Miralem Duračić i Jasmin Guska. U drugom spisu za Trusinu uz Ćibu je bilo još 38 optuženih, dok je u trećem spisu za selo Orlište na području Općine Konjic vođena istraga protiv Ćibe i još 6 okrivljenih. U korespodenciji između mostarskog i haškog suda bilo je očito nerazumijevanje o tome kakva je bila odluka Haškog suda, u skladu sa Pravilima rimskog puta, za svaki od ova tri slučaja. Graham T. Blewitt, zamjenik haškog tužioca, 11. oktobra 2000. godine obavijestio je Viši sud u Mostaru da je slučaj Safeta Ćibe stavio u kategoriju “A” standardnih oznaka Haškog tužilaštva: “Tužitelj je mišljenja da su prema međunarodnim standardima dokazi izneseni u vašim spisima dovoljni da pruže razumne razloge za vjerovanje da je Safet Ćibo počinio ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava.” Prema dostupnim podacima iz korespondencije sudova u Mostaru i Haagu, Haški sud je proslijedio svoja mišljenja o spisu za Trusinu protiv Ćibe i još 38 osoba. “Međunarodni sud nije našao dovoljno dokaza da bi se protiv navedenih osoba mogao voditi krivični postupak i za navedena krivična djela”, napisao je zamjenik kantonalnog tužioca Blago Dodig u službenoj zabilješci. Na osnovu toga je Kantonalno tužilaštvo u Mostaru obustavilo krivični postupak protiv većine osumnjičenih u ovom slučaju, uključujući i Ćibu. Iz dostupne dokumentacije nije jasno na koji način je obustavljena istraga u spisu koji se odnosi na selo Orlište.

Tako je, u stvari, ostao jedino spis K-60/95 koji se odnosio na događaje na području općine Konjic, koji je konačno 2005. preuzeo Sud BiH i proslijedio Tužilaštvu BiH na dalje postupanje. Tužilaštvo BiH je skrenulo pažnju Sudu BiH da bi prilikom odlučivanja o preuzimanju ovog predmeta, “sud trebao uzeti u obzir mogućnost naklonjenosti lokalnih vlasti prema osumnjičenima, a samim tim i potrebu da se suđenje održi na što brži i efikasniji način u što boljim uvjetima, kako sa stajališta nepristranosti suda, tako i sa stajališta okolnosti koje će osigurati izvođenje dokaza bez spoljnih utjecaja”. Tokom istrage i suđenja za Trusinu, pojavili su se brojni dokazi koji ne dozvoljavaju da se ovaj masovni zločin karakterizira samo kao nekakav izolirani incident u kojem su sudjelovali pojedini pripadnici neke male jedinice, koja nije bila ni pod čijom kontrolom.

Novinar Dana je pokušao da kontaktira Safeta Ćibu, kako bi objavio njegov komentar o optužbama koje mu se stavljaju na teret i istragama koje su protiv njega vođene od 1993. do 2012. godine, ali nije odgovarao ni na pozive ni na poruke. U ranijim istupima u javnosti negirao je da ni on ni bilo ko drugi u vlastima Konjica i Jablanice nije uradio bilo šta loše, tvrdeći, između ostalog, i da nije bilo nikakvih logora za Hrvate u Jablanici, niti zločina Armije BiH.

za danni-a ako možeš ucrtati vaše linije i linije VRS na ljubini i tisovici. pa ćeš vidjeti da akcija preko rapata nije blia moguća za izvesti.

Nije naivno, to je bilo tada.
Nisu imali amoziteta prema njima još jedan dokaz da HVO vojnici nisu htjeli rat sa Muslimanima i da se nije vršila "agresija".

Da, jako logicno. Pogotovo kad onaj na pocetku, diverzant, kaze da ce se boriti protiv svakog ko stane na put Herceg-Bosni...zamisljenoj kao drzavu u drzavi, iliti samostalnu drzavu na teritoriji medjunarodno priznate drzave.

Pitanje je, naravno, da li su ikada, zamisljene i realizirane institucije Herceg-Bosne namjeravale na bilo koji nacin priznati i postivati drzavu, onu medjunarodno priznatu, i u kojoj mjeri. Mozda znas. I kakva je to drzava ciji parlament nema nikakve nadleznosti nad vojnim snagama neceg za sta ti kazes da je trebalo biti samo dio, parce jedne decentralizirane drzave...

Hoćeš da ti postam tisuću dokumenata HVO i HZ/HR HB u čijem zaglavlju stoji Republika Bosna i Hercegovina, pa tek onda HRHB?

Koji parlament 92 i 93? Alijin?

Hoćeš da ti postam tisuću dokumenata HVO i HZ/HR HB u čijem zaglavlju stoji Republika Bosna i Hercegovina, pa tek onda HRHB?

Koji parlament 92 i 93? Alijin?

Hoćeš da ti postam tisuću dokumenata HVO i HZ/HR HB u čijem zaglavlju stoji Republika Bosna i Hercegovina, pa tek onda HRHB?

Koji parlament 92 i 93? Alijin?

Postavi.

Pa taj koji je tada jedini reprezentirao to sto u "zaglavlju dokumenata HVO-a i HZ/HR HB stoji". I koji je kao jedini bio i priznat na medjunarodnoj sceni - dakle koji je imao pravno drzavni legitimitet.

U BiH su postojale minimalno 3 sukobljene strane, državno pravni legitimitet nije postojao, jer izabrani predstavnici / zastupnici sa čitavog prostora BiH nisu učestovali u toj kvazi republičkoj vlasti. I Dobrica Ćosić je bio uvjeren da ima legitimitet raditi po jugoslaviji što hoće, jer je ostao sam u nekadašnjem predsjedništvu!

Ali cemu onda ono "Republika Bosna i Hercegovina" u zaglavlju? Sta ti mislis zasto su to stavljali uopce?

A drzavno pravni legitimitet je postojao jer da nije, onda bi RSK bio isto sto i RH - a nije. Situacija je jednostavno bila takva da je samo vlada u Sarajevu, koju su prvo napustili SDS-ovci (nekadasnji celnik HDZ-a, Kljujic, je tamo ostao do kraja rata), bila jedina medjunarodno priznata.

pozdrav svima , ja sam iz Turije , ima nas jos zivih ;)) , a sta reci , vi koji ste bili gore jeste culi za " bećara " ??