Teza (jako dobro dokumentirana) novinara iz Slovenije, je da su Kučan i Milošević grobari SFRJ.
FELJTON : ISTINA O SLOVENSKO-SRPSKOM PAKTU PROTIV SFRJ
TAJNI PAKT MILOŠEVIĆ-KUČANUgledni slovenački novinar Blaž Zgaga istražio je potpuno nepoznate, dugo čuvane tajne o pregovorima slovenačkog i srbijanskog državnog vrha neposredno uoči raspada SFR Jugoslavije; “SB” će u dva nastavka objaviti ovaj intrigantni novinarski rad koji je i prije publiciranja naišao na burne reakcije glavnih aktera ovih dogovora, prije svih bivšeg predsjednika Slovenije MILANA KUČANA
Više od 130.000 mrtvih, višestruko veći broj ranjenih, više od milijun raseljenih, prognanih i izgnanih. Uništeni životi, obitelji i budućnost. Dvadeset godina neobuzdane i bezobzirne pljačke i trganja društvenih veza. Rasap. Tako bismo godine 2014. mogli opisati područje nekadašnje Jugoslavije, dvadeset i tri godine nakon početka krvavih ratova koji su zacrtali sudbinu građana nekad najrazvijenije i najbogatije države drugog, socijalističkog bloka.
Svjetska i domaća javnost najveću odgovornost za krvavi raspad federacije pripisuje srpskome vođi Slobodanu Miloševiću, koji je nasilnim ostvarivanjem projekta Velike Srbije uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA) sijao smrt i patnju skoro posvuda po bivšoj Jugoslaviji.
Slovenija je najbolje prošla u njezinom raspadu. Sa šačicom poginulih u vlastitim redovima i nekoliko desetaka mrtvih golobradih pripadnika JNA. No zato se okoristila kasnijim ratovima u susjedstvu i dobro zaradila obilato prodajući oružje. Pri tome nije bila riječ tek o samovoljnoj i nezakonitoj prodaji pojedinih državljana, službenika ili ministara, nego o promišljenim odlukama državnog vrha koji su od nove, samostalne države napravili ratnu profiterku. Ujedno je upravo državni vrh Republike Slovenije bio instanca koja je donosila odluke koje su sudbinski doprinosile nasilnom raspletu jugoslavenske krize ili ga čak i ubrzale.
Već više od dvadeset godina građani Slovenije žive izolirani od međunarodnih informacijskih i intelektualnih tokova.
Odsječeni su od istinitih informacija o prijelomnim događajima, o postupcima vlastitih vođa i o njihovoj odgovornosti u razdoblju stvaranja nove države. Iako mnogi pojedinci znaju što se tada događalo, ustrajno šute, kao da im je o tome zabranjeno govoriti. Još od nastanka države sustavno se gradi mit o “ratu za samosvojnost”, mit koji koristi ponajprije tadašnjim vođama.
No, istina se razlikuje od mitova koji se u Sloveniji utvrđuju godinu za godinom. Svjetskoj javnosti i inozemnim stručnjacima poznate su mnoge posve različite informacije o tadašnjim događajima u Jugoslaviji, o njezinom krvavom raspadu i o odgovornosti Slovenije i njezinog vodstva. Ta se istina i dalje brižljivo skriva od slovenske javnosti.
“Kako je to zanimljiva priča. Zanimljiva, a istovremeno i depresivna jer razgovaramo iz različitih gledišta. Kad raspravljamo o tome kako otkriti nešto novo o ratovima u Jugoslaviji, vama je bilo rečeno manje nego nama iako ste živjeli u svojem vlastitom okolišu i imate drugačije referentne točke. Nama su drugačije pripovijedali o tome što se dogodilo i zašto”, tako mi je jedan od nekadašnjih urednika britanskog BBC-a u prosincu 2013. odgovorio u pismu na moje viđenje događaja iz vremena osamostaljenja i trgovine oružjem. Njegova me poruka potresla i potaknula da se latim podrobnijeg istraživanja onoga što se tada doista dogodilo.
Danas, kada je Slovenija u dubokoj ekonomskoj, društvenoj i moralnoj krizi i povremeno podsjeća na kraljevstvo laži i sajam taštine, čini se da su tome bitno doprinijeli upravo mitovi i laži o prošlosti. Kao što su slovenske crkvene vlasti napuhavale golemi financijski balon i tek ih je Sveta stolica uspjela kazniti, tako je i slovenska politička vlast svih boja napuhala balon laži koji slovenskoj javnosti priječi da spozna istinu o svojim prošlim odlukama i postupcima čije posljedice osjeća danas. I taj balon treba probušiti i osloboditi istinu.
Neki Slovenci misle da ih svijet često ne razumije. “Slovenija danas u međunarodnim odnosima nema ni saveznika, a kamoli prijatelja”, zapisao je povjesničar Božo Repe (Mladina, 20. prosinca 2013.). Slovence naime već dvadeset godina u većem dijelu svijeta smatraju egoističnim narodom koji je suodgovoran za nasilni raspad Jugoslavije.
TAJNI SLOVENAČKO-SRPSKI SASTANAK 1991.Predgovor Slavena Letice za hrvatski prijevod prve knjige trilogije V imenu države (U ime države: Prodaja, Jesenski i Turk, Zagreb, rujan 2013.) u Sloveniji je jako uzrujao pripadnike i simpatizere tadašnjeg državnog vodstva.
Nekadašnji osobni savjetnik hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana - odstupio je s tog položaja u ožujku 1991. kad je shvatio da se Tuđman sa srpskim vođom Slobodanom Miloševićem dogovara o podjeli Bosne i Hercegovine - na temelju iskustava i poznavanja tajnih sastanaka kojima je i sam prisustvovao postavio je slovensku trgovinu oružjem u nov okvir i podsjetio na sporazume predsjednika predsjedništva Slovenije Milana Kučana i srpskog predsjednika Slobodana Miloševića. Dakle, sporazume Slovenije i Srbije koje su upravo tada uspostavljale svoju novu državnost, potkopavale savezne organe i lukavo i učinkovito rušile jugoslavensku federaciju.
“Da bi slovensko vodstvo moglo donijeti odluku o masovnoj prodaji zaplijenjenog oružja Hrvatima, moralo je biti sigurno da mu više ne prijeti opasnost od agresije JNA i Srbije”, ocijenio je Letica.
Predsjedništvo Slovenije koje su činili predsjednik Milan Kučan i članovi Matjaž Kmecl, Ciril Zlobec, Ivan Oman i Dušan Plut, naime, kao kolektivni državni poglavar 26. kolovoza 1991. donijelo je odluku da će Slovenija “pomoći Republici Hrvatskoj na području obrane, ali u opsegu koji ne bi ugrozio obrambene sposobnosti Slovenije.” (Zapisnik 67. sjednice Predsjedništva Republike Slovenije, Ljubljana, 26. kolovoza 1991.)
To je bila odluka državnog vodstva koja je formalno dozvolila prodaju oružja iako je ona započela već u srpnju 1991, neposredno po zaposjedanju vojnih skladišta JNA i nakon srpanjske odluke Savjeta za obranu pri predsjedništvu Slovenije.
“Događaj koji je bio presudno važan za razumijevanje i ispravno povijesno tumačenje odluke slovenskog državnog vodstva... bio je tajni pakt o nenapadanju Slovenije i Srbije koji je sklopljen u Beogradu nepuna dva tjedna ranije: 14. kolovoza 1991”, navodi Letica.
Tada su se u stanu utjecajnoga srpskoga književnika Dobrice Ćosića, sive eminencije velikosrpskog projekta i kasnijeg predsjednika Srbije, pojavili predsjednik slovenske skupštine France Bučar i ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel. Kako je prošao taj povjerljivi susret intelektualaca kasnije je u svojim uspomenama podrobno opisao sam Dobrica Ćosić. (Lična istorija jednog doba – vreme raspleta”, Službeni glasnik, Beograd, 2009.)
”Došli su avionom. Pred kućom su se zaustavila tri automobila: dva policijska, kao pratnja, i njihov s pratiocima. Obezbeđivao ih je Savezni SUP. Zamolio sam Božicu da ne demonstrira iskrenost pred gostima. Bučar i Rupel bili su snishodljivi i osmehnuti. Smestili smo se na terasu i uz kafu započeli razgovor kao dobri, stari poznanici i prijatelji iz opozicije. Izložili su mi namere da uspostave neposredne odnose sa Srbijom, spremni na striktnu neutralnost u hrvatsko-srpskom sporu, da bi od Srbije dobili podršku za svoje otcepljenje...
Kažu da su došli kod mene uz saglasnost i dogovor s Kučanom i Drnovšekom, a ako se ja saglasim s njihovim stavovima, ići će kod Miloševića, mojim posredovanjem... A ja sam uveren: na novu politiku ih primoravaju ekonomski interesi. Onda su izdiktirali svoju platformu i predloge za novu politiku sa Srbijom. Zapisao sam ih na srpskom, a Rupel na slovenačkom. Rekao sam im da ću obavestiti Miloševića i javiti im njegovo mišljenje. Otišli su posle tri sata razgovora, zadovoljni. Mene su opteretili brigom i uvlačenjem u politiku.
Potražio sam Miloševića. On je ‘negde u Srbiji’. Javio mi je da u načelu prihvata razgovor, ali će im ‘dobro naplatiti za sve što su radili protiv Srbije’. Poručio sam Bučaru da se u ponedeljak javi Miloševiću.
A platforma za novu politiku Slovenije prema Srbiji, koju smo sva trojica potpisali kao nekakav dogovor, liči na sporazume i dogovore koje su sklapali ljudi u Jugoslovenskom odboru za vreme Prvog svetskog rata”, zapisao je Ćosić.
U uspomenama je objavio čitavu ”platformu” koju je Slaven Letica u predgovoru predstavio kao “tajni sporazum Kučan-Milošević”. Ćosićev je zapis bio objavljen već godine 2002. na mrežnim stranicama najčitanijih srpskih novina Večernje novosti, ali su ga slovenski mediji i povjesničari previdjeli.
Slovenski tjednik Mladina od 18. listopada 2013. posvetio je Leticinom predgovoru prve knjige trilogije pod naslovom ”Slovensko-srpski pakt” naslovnicu i osam stranica na kojima sudionici neuvjerljivo i proturječno niječu ono što je u svojim uspomenama zapisao Ćosić - a pogotovo da su bilo što potpisali i da su došli u dogovoru s Kučanom, kao i to da je Ćosić na njihovu molbu Miloševiću prenio slovenski prijedlog.
Tadašnji predsjednik skupštine France Bučar zapisao je: “Slovenija je tada još bila zapravo dio Jugoslavije i tražili smo način kako da iz nje istupimo. Tražili smo dogovor s vodećim ljudima, predstavnicima tadašnjih vlasti, njihovim suradnicima, čak i s tadašnjom opozicijom… Kada smo Rupel i ja došli u Beograd, dočekala nas je policijska pratnja i otišli smo k njemu. Tamo smo sjeli za stol, vrijeme je brzo protjecalo, sat ili dva, razgovarali smo posve neslužbeno, osobno, bez zapisnika, kao partneri… Da se neposredno izrazim, vozili smo slalom između jednih i drugih, ovako i onako, kao izaći iz Jugoslavije…”
Tadašnji ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel bio je kratak: ”Uistinu nitko nije potpisao nikakav dokument, ‘pakt’ niti bilo što slično. Bio je to – bez obzira na špekulacije – samo razgovor.”
Ćosićeva kći Ana je nakon razgovora s bolesnim ocem izjavila: ”Razgovor mojeg oca, Rupla i Bučara 14. avgusta 1991. bio je parafiran kao zapisnik. Samo kao zapisnik. Sadržaj je poznat Rupelu i Bučaru, a obojici je poznat i sadržaj razgovora koji se odvijao u našoj vlastitoj kući u Beogradu. Taj zapisnik razgovora je danas u osobnom arhivu u kući Dobrice Ćosića, dakle u našoj kući. Moj otac dodaje da taj razgovor odnosno dokument o tom razgovoru nema nikakve, ali doista nikakve veze s Miloševićem. Među ostalim i činjenica da je taj papir u osobnom arhivu dokazuje da to nije nikakav državni dokument ili tajni pakt.”
Javio se i tadašnji predsjednik predsjedništva Milan Kučan. “O Ruplovom i Bučarovom osobnom posjetu Ćosiću u kolovozu 1991. nisam znao ništa. U Srbiju su otišli neposredno nakon agresije na Sloveniju, u trenutku najgorih sukoba s Beogradom, Miloševićem i armijom, a nakon sporazuma na Brijunima gdje se nakon našeg dogovora dr. Drnovšek počeo dogovarati s predsjednikom Predsjedništva SFRJ Borisavom Jovićem o povlačenju jugoslavenske armije iz Slovenije. U tom trenutku taj bi mi se posjet činio posve nelogičnim i besmislenim a tako mi izgleda i danas. Kao centar odlučivanja o državnim pitanjima tada je pokušavao djelovati i Demos koji je mnogo toga, pogotovo onoga što se ticalo obrane ili unutarnjih poslova prikrivao Predsjedništvu i meni. Ali ne vjerujem da bi Rupel i Bučar u Beogradu bilo što potpisali”, zapisao je i naglasio: “S Miloševićem se nisam nikada dogovarao, ni osobno, ni preko posrednika, a ponajmanje od svega tajno.”
Brojni međunarodni izvori potvrđuju da nekadašnji predsjednik Milan Kučan slovenskoj javnosti nije govorio istinu. O tome svjedoče i njegove vlastite izjave izgovorene u prošlosti.
DAN KOJI JE PROMIJENIO SFRJDakle, kolovoška “platforma”, “zapisnik”, “dogovor” ili “tajni sporazum” doista je postojao. Susrete intelektualaca nitko nije zanijekao, nudili su samo različite interpretacije i umanjivali značaj tajanstvenog sastanka i dogovora. Ali taj beogradski sastanak samo je posljedica prijašnjeg slovensko-srpskog dogovora postignutog na najvišoj razini – između Slobodana Miloševića i Milana Kučana.
Na njega je Letica upozorio u odgovoru Kučanu (Mladina, 25. listopad 2013):
“Povijesna je istina da postoji znatno raniji, prvi i neposredni dogovor/sporazum Milošević-Kučan od 24. siječnja 1991. o kojem nisam pisao u predgovoru knjizi Prodaja. Taj prvi povijesni sastanak na kojem je nastao sporazum Miloševića i Kučana dogodio se točno na dan kad je predsjedništvo SFRJ pokušalo legalizirati vojnu intervenciju JNA u Hrvatskoj, poznatu ponajprije po izradi i emitiranju KOS-ovog filma o ilegalnom naoružavanju Hrvatske (Primjer Špegelj)…
Budući da sam tada bio osobni savjetnik predsjednika Tuđmana, bio sam vrlo podrobno upoznat s tijekom i ishodom sastanka Kučan-Milošević 24. siječnja 1991… Odlazak Milana Kučana u Beograd na tajno dogovaranje o tome da Slovenija može slobodno istupiti iz Jugoslavije shvatili smo kao izdaju, jer su četiri dana ranije Slovenija i Hrvatska potpisale sporazum o zajedničkoj obrani ako bi JNA intervenirala u nekoj od država koje su tada bile republike SFRJ. Sporazum o zajedničkoj obrani potpisali su Martin Špegelj i Josip Boljkovac u ime Republike Hrvatske i Janez Janša i Igor Bavčar u ime Slovenije.”
Sastanak koji su Hrvati shvatili kao izdaju protekao je u dramatičnim okolnostima. U Beogradu su se u trenutku prijetnji JNA državnim udarom sastale delegacije Srbije i Slovenije. Srpski predsjednik Slobodan Milošević bio je u društvu predsjednika Narodne skupštine Slobodana Unkovića, mandatara nove vlade Dragutina Zelenovića i premijera Stanka Radmilovića. A na slovenskoj su strani pored predsjednika Milana Kučana sjedili predsjednik skupštine France Bučar, član predsjedništva Dušan Plut i potpredsjednik vlade Jože Mencinger.
Nakon sastanka objavili su zajedničko priopćenje za javnost. Priopćenja te vrste su uvijek plod pogađanja i znače da su se obje strane usuglasile oko teksta. Najvažniji dio službenog priopćenja sa sastanka 24. siječnja 1991. glasio je ovako:
”Suglasno smo ustanovili da se pri razrješavanju jugoslavenske krize mora polaziti iz prava naroda na samoodlučivanje koje ne mora biti ograničeno ničime osim jednakim i istim pravom drugih naroda. Obostrano je ocijenjeno da ostvarivanje tog prava zahtijeva poštivanje specifičnosti i različitosti interesa i ne može biti na štetu drugih naroda.
Srbija poštuje interes Slovenije da na temelju prava naroda na samoodređenje i kroz proces dostizanja sporazuma o budućim odnosima republika ostvari neometano ostvarenje prava slovenskog naroda i Republike Slovenije na vlastiti put i opredjeljenje u pogledu budućeg povezivanja s drugim jugoslavenskim narodima odnosno republikama. Slovenija poštuje interes srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes mora poštovati.
U dogovorima je bilo ustanovljeno da nije moguće na isti način definirati međusobne odnose svih naroda i republika u Jugoslaviji. Novi jugoslavenski dogovor mora zato poštovati razlike i interese svih jugoslavenskih naroda i republika u nastojanju da se jugoslavenska kriza razriješi na miran način i u demokratskom procesu dogovaranja o budućnosti Jugoslavije.”
Kao što je u Mladini 25. listopada 2013. upozorio bosanski novinar Esad Hećimović, koji je sudjelovao u istraživanju trgovine oružjem dok je nastajala trilogija U ime Države, Kučan je ponovio isto stajalište o beogradskom sastanku dva dana kasnije, 26. siječnja 1991. tijekom posjeta Sarajevu.
“Što se tiče stajališta Slovenije da poštuje želje Srbije da srpski narod živi u jednoj državi, što je zapisano i u obavijesti o slovensko-srpskim razgovorima,
Kučan kaže da jedno pravo ne može biti ograničeno drugim, tako da se podrazumijeva da priznanje prava Slovenaca na samostalno odlučivanje znači i priznavanje prava Srba da žive u jednoj državi.”Milan Kučan podrobnije je objasnio sastanak tjedan dana kasnije (Mladina, 8. studeni 2013):
“Podsjetio bih o čemu je na tadašnjem susretu u Beogradu bila riječ. Nakon referenduma o osamostaljenju Slovenije u širem predsjedništvu Slovenije prihvaćena je odluka da u bilateralnim susretima upoznamo vodstva drugih republika o namjerama i stajalištima Slovenije. Nakon susreta objavili smo priopćenje za javnost koje dr. Letica interpretira kao privolu Slovenije odnosno Kučana da Milošević, odnosno Srbija uspostavi srpsku državu na čitavom području na kojem žive Srbi, čime bi Slovenija odnosno Kučan pristala na promjenu granica među republikama nakadašnje Jugoslavije i na srpsko prisvajanje teritorija Republike Hrvatske. A službeno priopćenje za javnost bilo je posve jasno: pravo bilo kojeg naroda na vlastitu državu ne može ići na račun jednakog prava drugih naroda odnosno republika na vlastitu državu…
Ponovio bih: moj odlazak odnosno odlazak slovenske delegacije u Beograd nije bio tajan, a još manje je to bio slovensko-srpski dogovor o odlasku Slovenije iz Jugoslavije.”
Kučan je još dodao: “Slovenija je Hrvatskoj u ratu pomagala koliko je god mogla, diplomatskom aktivnošću, otvorenom komunikacijom, oblikovanjem svjetskog javnog mnijenja, a i ustupajući joj oružje koje Sloveniji više nije trebalo za vlastitu obranu. No trgovanje oružjem bilo je nelegalno i nije imalo uporišta u odlukama Predsjedništva države.”
No mnogi strani stručnjaci taj sudbinski sastanak ocjenjuju drugačije: ondje se zapečatila sudbina Jugoslavije. Srpska strana je Sloveniji dozvolila otcjepljenje, a u zamjenu za to Slovenija je Srbima priznala pravo na Veliku Srbiju.
Jedan od članova slovenske delegacije Jože Mencinger sjeća se da je službena izjava sa sastanka bila vrlo blizu onome što su se u stvarnosti bili dogovorili. ”Ono što su novine objavile točno odgovara onome što se dogodilo. Da se Milošević ne protivi tome da Slovenija ode iz Jugoslavije. Jesu li uz to postojali još neki uvjeti sa slovenske strane, morate pitati druge, ja to ne znam. Ozračje na sastanku nije bilo napeto. Kučan i Milošević dobro su se razumjeli jer su se otprije dobro poznavali. Moja pomalo neumjesna primjedba, odnosno osobni pogled na stvari bio je ‘vidim da se političari međusobno još i razumiju, ali, kako se čini, ne i narodi.’”
“Zapanjilo me je što smo se u povratku zaustavili u Zagrebu”, rekao je Mencinger.“U zračnoj luci čekao nas je Tuđman. Ja nisam bio na sastanku s njim, ali znam da je bio prilično bijesan zbog izjave da Slovenija priznaje pravo Srbima da žive u jednoj državi.”
”Taj sastanak s Miloševićem nisam shvaćao tako ozbiljno kao drugi. Ali Srbi su bili ti koji su se bili spremni pogađati. Već u 90-tima pisao sam da je Milošević jedan od najzaslužnijih za slovensko osamostaljenje. Jednim dijelom je zaoštravao okolnosti i djelovao kao da se s njim nije moguće ni o čemu dogovoriti, a istovremeno nije imao ništa protiv toga da Slovenija ode iz Jugoslavije”, objasnio je.
A jesu li se 24. siječnja 1991. Kučan i Milošević uspjeli sastati u četiri oka? “Mislim da nisu. Mislim da smo bili čitavo vrijeme svi zajedno. Ne znam jesu li ikad razgovarali bez delegacije”, dodao je još.