"Još 1944. Kardelj je na kongresu Osvobodilne fronte rekao ovako: 'Jugoslavija je privremeno rješenje za Sloveniju, dok ne utvrdimo svoje etničke granice, a onda izlazimo. Pazite: Kardelj, a 1944. je godina... I to očigledno nije bio samo eksces: u 60-ima Kardelj blokira gradnju željezničkog tunela kroz Učku (koji bi Istru željeznicom spojio s Rijekom i ostatkom Hrvatske), tako da je jedina željeznička veza Istre s Hrvatskom bila (i do danas ostala) samo preko Slovenije.

Štoviše, do 1992. pulska je željeznička postaja bila formalno dio slovenske željeznice, a karte su se izdavale na slovenskom jeziku (da, da). E, sad, nakon svega vas vjerojatno neće iznenaditi činjenica da je pulska zračna luka bila formalno samo podružnica ljubljanskog aerodroma sve do 1992. godine"

U tom je kontekstu, objasnio nam je, zanimljiva službena slovenska politika prema bivšoj Zoni B (sjeverozapadni dio Istre), koja je nakon raspada tzv. Slobodnog teritorija Trsta (1954.) Londonskim sporazumom većim dijelom pripala Hrvatskoj. Povijesna je činjenica da Kardelj nije bio zadovoljan sporazumom. Iako se danas može činiti kako je Kardelj bio jugoslavenski političar, s vremenom je postalo jasno da je on u prvom planu uvijek imao slovenske interese.

Pokojni akademik Dušan Bilandžić tvrdio je: "Svi smo mislili da je Tito najzagriženiji Jugoslaven, a on se, ustvari, već petnaestak godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata pomirio s propašću Jugoslavije, dok su Kardelj i Bakarić gotovo javno govorili o raspadu Jugoslavije. I to u vrijeme dok je Jugoslavija izgledala politički stabilna, dok nije bilo štrajkova i demonstracija, dok se gospodarski rast natjecao s japanskim..."

Za Sloveniju je Jugoslavija bila uvijek samo "provizorno rješenje". Odmah nakon raspada Jugoslavije Dimitrij Rupel (tadašnji ministar vanjskih poslova) izjavljuje da je Osimskim sporazumom (kojim je 1975. definirana granica s Italijom – 30 godina nakon završetka II. svjetskog rata!) utvrđena samo granica između Jugoslavije (odnosno, od 1991. od Slovenije) i Italije, ali ne i između Slovenije i Hrvatske, ponovno otvarajući pitanje pripadnosti većeg dijela bivše Zone B Hrvatskoj.

Jedan bivši vanjskopolitički novinar s velikim iskustvom prepričava nam jedan tadašnji, daramatičan razgovor s Rupelom. "Nakon intervjua koji sam radio s njim u ranu jesen 1991. Rupel mi je mrtav-hladan, nakon što smo završili formalni dio razgovora, rekao kako je 'u stalnom kontaktu s Blagojem Adžićem i Borisavom Jovićem' o tome da se 'nakon uspostave granice srpskog interesa u Hrvatskoj uspostavi i nova granica u Istri između Slovenije i (reliquiae reliquiarum, ostatka ostataka) Hrvatske'. Malo se ohladio tek kad mu je još notorniji De Michelis rekao da se prestane igrati s Osimom, ako ne želi da se talijanski graničari vrate u Postojnu..."

Već 1994. Dimitrij Rupel i formalno traži od slovenskog parlamenta da se četiri istarska sela (Škodelini, Buzine, Škrili i Mlini) s 'ove', hrvatske strane granice, priključe Sloveniji, kao prvi dio 'rješavanja otvorenog pitanja granice unutar Zone B'

"Zanimljive se stvari zbivaju i ranije, još u 70-im, osobito nakon potpisivanja Osimskog sporazuma (kojim je, dakle, Slovenija osigurala svoju 'zapadnu' granicu prema Italiji). Slovenske firme (Cimos, Union pivovarna, na primjer) intenzivno ulažu u prostoru nekadašnje Zone B, koji je pripao Hrvatskoj, iako to nije imalo baš nikakve financijske i ekonomske logike (kako nekome objasniti zašto pogon za proizvodnju autodijelova gradiš u prostoru bez metalne industrije, bez infrastrukture, bez industrijske baze kao takve, i bez resursa kvalificirane radne snage - i to s 'krive' strane granice - a sve što trebaš imaš samo 20-ak km dalje na 'svojoj' strani granice u matičnom pogonu Cimosa u Kopru?)."

"Još 1944. Kardelj je na kongresu Osvobodilne fronte rekao ovako: 'Jugoslavija je privremeno rješenje za Sloveniju, dok ne utvrdimo svoje etničke granice, a onda izlazimo. Pazite: Kardelj, a 1944. je godina...