HercegBosna.org

doc

The New Blacklist
slika

“There is a gay mafia,” said Bill Maher, “if you cross them you do get whacked.”

Maher, the host of HBO’s “Real Time,” was talking about the gay activists and their comrades who drove Brendan Eich out as CEO of Mozilla. Eich, who invented JavaScript and co-founded Mozilla in 1998, had been named chief executive in late March.

Instantly, he came under attack for having contributed $1,000 to Proposition 8, whereby a majority of Californians voted in 2008 to reinstate a ban on same-sex marriage. Prop 8 was backed by the Catholic Church, the Mormon Church and the black churches, and carried 70 percent of the African-American vote.

Though Eich apologized for any “pain” he had caused and pledged to promote equality for gays and lesbians at Mozilla, his plea for clemency failed to move his accusers. Too late. According to The Guardian, he quit after it was revealed that he had also contributed — “The horror, the horror!” — to the Buchanan campaign of 1992.

That cooked it. What further need was there of proof of the irredeemably malevolent character of Brendan Eich?

Observing the mob run this accomplished man out of a company he helped create, Andrew Sullivan blogged that Eich “has just been scalped” by gay activists. Sullivan went on:

“Will he now be forced to walk through the streets in shame? Why not the stocks? The whole thing disgusts me, as it should disgust anyone interested in a tolerant and diverse society.”

Yet, the purge of Eich, who, from his contributions — he also gave to Ron Paul — appears to be a traditionalist and libertarian — is being defended as a triumph of the First Amendment.

James Ball of The Guardian writes that far from being “a defeat for freedom of expression,” Eich’s removal is a “victory — the ouster of a founder and CEO by his own people, at a foundation based on open and equal expression.”

Eich’s forced resignation, writes Ball, “should be the textbook example of the system working exactly as it should.”

Ball seems to be saying that what the gay mob did to Eich at Mozilla is what the heroes of Maidan Square did in driving President Viktor Yanukovych out of power and out of his country.

This is how the democracy works now.

Mitchell Baker, the executive chairwoman of Mozilla Foundation, who escorted Eich out, said in her statement: “Mozilla believes both in equality and freedom of speech.

Equality is necessary for meaningful speech. And you need free speech to fight for equality. Figuring out how to stand for both at the same time can be hard.”

George Orwell, thou shouldst be living at this hour.

What Baker is saying is that you have freedom of speech, so long as you use your speech to advocate equality.

What the Brendan Eich episode teaches us, where a man was driven from a position he had earned, because of his beliefs, and was abandoned and left undefended by false friends and gutless peers in Silicon Valley, is this:

In the new dispensation, opposition to same-sex marriage disqualifies you from leadership and may legitimately be used to bring about the ruin of your career.

This is the new blacklist.

The old blacklist declared that if you were a member of the Communist Party that toadied to Stalin, and you refused to recant and took the Fifth Amendment, you would not be permitted to work in Hollywood. We are Americans, said that Hollywood, and we believe in American values.

Now, nearly seven decades later, the Stalinists of the ’40s are martyr-heroes in Hollywood. And in Silicon Valley conservatives and traditionalists who oppose same-sex marriage are to be denied top jobs and driven into social exile.

The new blacklist means that while diversity of races, genders and sexual orientations is mandatory, diversity of thought and opinion is restricted. In Silicon Valley, they burn heretics.

http://buchanan.org/blog/new-blacklist-6346

doc

Citat:

RAT PROTIV RUSIJE I NJEGOVA IDEOLOŠKA DIMENZIJA

Alexander Dugin
slika

Nadolazeći rat kao koncept

Rat protiv Rusije danas je pitanje o kojemu se na Zapadu najviše raspravlja. Zasad je on još namisao i mogućnost. No, on može postati stvarnost ovisno o odlukama koje će donijeti sve strane uključene u ukrajinski sukob – Moskva, Washington, Kijev i Bruxelles.

Ne želim ovdje raspravljati o svim aspektima tog sukoba niti o njegovoj povijesti. Umjesto toga predlažem analizu njegovih dubokih ideoloških korijena. Moje viđenje glavnih događaja zasniva se na Četvrtoj političkoj teoriji, a njezina načela opisao sam u svojoj knjizi istog naslova koju je na engleskome jeziku objavila izdavačka kuća Arktos prije nekoliko godina.

Neću, dakle, ovdje proučavati rat Zapada s Rusijom procjenjujući njegove rizike, opasnosti, probleme, troškove ni posljedice, nego ću proučiti njegovo ideološko značenje na globalnoj razini. Promišljat ću o smislu takvog rata, a ne o samome ratu (stvarnom ili virtualnom).

Srž liberalizma

Na modernome Zapadu postoji jedna glavna i vladajuća ideologija – liberalizam. On ima mnogo tipova,verzija i oblika, mnogo nijansi, no srž je uvijek jedna te ista. Liberalizam u svojoj unutrašnjoj fundamentalnoj strukturi sadrži sljedeća aksiomatska načela:

antropološki individualizam (individuum je mjera svih stvari);
progresizam (svijet se kreće prema boljoj budućnosti, prošlost je uvijek gora od sadašnjosti);
tehnokracija (tehnološki razvitak i učinkovitost izvedbe smatraju se najvažnijima u prosudbi naravi nekog društva);
eurocentrizam (euro-američka društva uzima se kao mjerilo i standard za ostatak čovječanstva);
ekonomija je presudna (ekonomija slobodnog tržišta jedini je oblik normativnog ekonomskog sustava – sve ostale tipove ekonomije potrebno je ili reformirati ili uništiti);
demokracija je vladavina manjina (njihova obrana protiv većine, uvijek sklona izroditi se u totalitarizam, ''populizam'');
srednja klasa je jedini stvarno postojeći društveni akter i univerzalna norma (neovisno o činjenici je li neka osoba već dosegnula taj status ili je tek na putu postati stvarnom srednjom klasom, pa trenutno predstavlja srednju klasu koja to tek želi postati);
jedan svijet, globalizam (ljudska bića u svojoj osnovi su ista, samo s jednom razlikom – onom individualnom – pa stoga svijet treba biti integriran na individualnoj osnovi, kozmopolitizam – građanin svijeta);

To su sržne vrijednosti liberalizma, koji je manifestacija jedne od triju tendencija što potječu iz prosvjetiteljstva, skupa s komunizmom i fašizmom, a koje predstavljaju alternativne interpretacije samog duha moderne. Tijekom XX. st. liberalizam je pobijedio svoje suparnike i nakon 1991. g. postao je jedinom i prevladavajućom ideologijom na svjetskoj razini.

Jedina sloboda izbora u carstvu globalnog liberalizma bila je između desnog liberalizma, lijevog liberalizma i radikalnog liberalizma, uključujući i ultradesni liberalizam, ultralijevi liberalizam te vrlo radikalni liberalizam. Dakle, liberalizam je bio instaliran kao operativni sustav zapadnih društava i svih drugih društava koja su se našla u zapadnoj zoni utjecaja. U jednom trenutku postao je zajedničkim nazivnikom za svaki politički korektan govor, oznaka onih koje glavna politička struja prihvaća, odnosno odbacuje kao marginalne. Liberalnom je postala i sama konvencionalna mudrost.

Geopolitički, liberalizam je ucrtan u model kojemu je SAD središte, etnička jezgra su anglosaksonci, a atlantističko euroameričko partnerstvo, NATO, predstavlja stratešku jezgru svjetskog sustava sigurnosti. Svjetska sigurnost izjednačena je sa sigurnošću Zapada te, u krajnjoj liniji, sa sigurnošću Amerike. Liberalizam, dakle, nije samo ideološka sila nego je i politička, vojna i streteška sila. NATO je liberalan u svojim korijenima. On brani liberalna društva, boreći se za libralizam.

Liberalizam kao nihilizam

U liberalnoj ideologiji ima jedna točka koja je odgovorna za njegovu današnju krizu. Liberalizam je u svom središtu duboko niholistički. Sklop vrijednosti koje liberalizam brani bitno je povezan s glavnom tezom – sloboda, oslobođenje. No, sloboda je u liberalnom viđenju u biti negativna kategorija: ona želi biti slobodna od (J.S. Mill) a ne biti slobodna za. To nije tek sekundarno, to je srž problema.

Liberalizam se bori protiv svih oblika kolektivnog identiteta, protiv bilo kojeg tipa vrijednosti, projekata, strategija, ciljeva, svrha, itd., koje bi bile kolektivne, odnosno barem ne-individualističke. To je i razlog što jedan među najvažnijim teoretičarima liberalizma, Karl Popper (na tragu F. v. Hayeka) u svojoj knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji ( a koju G. Soros smatra svojom osobnom Biblijom) tvrdi da se liberali trebaju boriti protiv svake idologije ili političke filozofije (od Platona i Aristotela pa do Marxa i Hegela) koja bi ljudskom društvu postavljala neki zajednički cilj, zajedničku vrijednost, zajednički smisao. Bilo koji cilj, vrijednost, smisao, u liberalnom društvu ('otvorenom društvu') trebaju biti strogo individualni. Tako su neprijatelji otvorenog društva (a upravo je taj liberalni model otvorenoga društva na snazi u zapadnome društvu nakon 1991. g te se smatra globalnom normom za ostatak svijeta) vrlo konkretni. Glavni neprijatelji su komunizam i fašizam ( oba potječu iz iste filozofije prosvjetiteljstva i središnji su im ne-individualni koncepti – klase u marksizmu, rase u nacionalsocijalizmu te nacionalna država u fašizmu). Stoga je smisao borbe liberalizma na frontu postojeće moderne alternative (fašizam
ili komunizam) posve očigledan. Liberali tvrde da osobađaju društvo od fašizma i komunizma, od dvije glavne moderne verzije izričito ne-individualističkog totalitarizma. Borba liberalizma u procesu likvidacije ne-liberalnih društava posve je smislena: svoje značenje ona zadobiva iz same činjenice postojanja ideologija koje izričito ne prihvaćaju i niječu individuuma kao najvišu vrijednost. Posve je jasno protiv čega se vodi bitka. Oslobođenje od onog što je označeno kao meta. No, činjenica da je sloboda (onako kako je shvaćaju liberali) u biti negativna kategorija, ovdje nije jasno zapaženo. Neprijatelj je ovdje i on je konkretan. Upravo ta činjenica daje liberalizmu konkretan sadržaj. Činjenica da postoji društvo koje nije otvoreno - dovoljna je da opravda proces oslobađanja.

Unipolarno razdoblje: prijetnja od implozije

Kada je 1991. g. pao Sovjetski Savez koji je bio posljednji protivnik zapadnjačkom liberalimu, neki zapadnjaci (npr. F. Fukuyama) proglasili su kraj povijesti. Posve logično: više nije bilo eksplicitnog neprijatelja otvorenog društva - pa tako ni povijesti koja je tijekom moderne bila upravo bitka između tri političke ideologije (liberalizma, komunizma i fašizma) za naslijeđe prosvjetiteljstva. Strateški rečeno, bio je to unipolarni trenutak (Ch. Krauthammer). To razdoblje od 1991. – 2014. godine usred kojega se dogodio napad Bin Ladena na WTC – bilo je doista razdoblje globalne dominacije liberalizma. Aksiome liberalizma prihvatili su glavni geopolitički akteri – uključujući Kinu (u ekonomiji) i Rusiju (( u ideologiji, ekonomiji, političkom sustavu). Postojali su liberali i oni koji bi to željeli biti, zatim još-ne-liberali, ne – dostatno-liberali, i tako dalje. Pravih i istinskih iznimaka bilo je tek nekoliko (Iran, Sjeverna Koreja). Svijet je postao liberalnim po ideološkoj aksiomatici.

Upravo to je bio najvažniji trenutak u povijesti liberalizma. On je pobijedio svoje neprijatelje ali ih je u isto vrijeme i izgubio. Liberalizam je u svojoj biti oslobađanje, borba protiv onoga što nije liberalno (još nije ili nije uopće). Stoga upravo od neprijatelja liberalizam zadobiva svoje stvarno značenje, svoj sadržaj. Dokle god postoji ne-liberalno društvo, liberalizam je pozitivan. On počinje pokazivati svoju negativnu bit tek nakon pobjede.
Nakon pobjede 1991. g. liberalizam je stupio u svoju implozivnu fazu. Nakon što je porazio i komunizam i fašizam, liberalizam je ostao sam. Bez neprijatelja i bez borbe. I to je bio trenutak za početak unutrašnje borbe, liberalno čišćenje liberalnih društava u nastojanju da se zatru posljednji neliberalni elementi – seksizam, politička nekorektnost, nejednakost spolova, ma koji ostatci neindividualne dimenzije institucija poput države, crkve, itd. Liberalizam, dakle, treba neprijatelja kojega će osloboditi. Inače on gubi svoj sadržaj, njegov implicitni nihilizam postaje preupadljiv. Apsolutni trijumf liberalizma je njegova smrt.

To je ideološko značenje financijske krize početkom 2000.-te u 2008. godini. Upravo uspjesi, a ne neuspjesi nove, čisto financijske ekonomije (turbokapitalizma, prema G. Lytwaku), odgovorni su za njegov kolaps. Sloboda da svatko čini što god hoće, ali samo na individualnoj razini, izazvat će imploziju osobnosti. Čovjek prelazi u područje ispod –ljudskog, u sub-individualne domene. I tu se on suočava s virtualnim. Poput sub-individualnog sna, sloboda od bilo čega. To je iščezavanje čovjeka. Carstvo ničega kao posljednja riječ totalne pobjede liberalizma. Postmodernizam priprema teren za to poslije-povijesno, samo sebi upućeno, recikliranje besmisla.

Zapad u potrebi za neprijateljem

Možda ćete ovdje upitati: pa kakve veze ima to sve s (pretpostavljenim) ratom do kojega će doći s Rusijom? Odmah ću na to odgovoriti.

Liberalizam je dobio na globalnoj razini. To je činjenica 1991. godine. Neposredno potom on je počeo implodirati. Stigao je do posljednje točke i počeo je sam sebe likvidirati. Masovne migracije, sudari kultura i civilizacija, financijske krize, stvarni terorizam, porast etnizma, znaci su nadolazećeg kaosa. A taj kaos ugrožava Poredak. Bilo koji poredak uključujući i sam liberalni poredak. Što je liberalizam uspješniji to je bliže svome kraju. I kraju današnjega svijeta. Tu imamo posla s nihilističkom srži liberalne filozofije, s Ništa kao unutrašnjim ontološkim načelom ''slobode od''. Arnold Gehlen, njemački antropolog s pravom je definirao čovjeka kao ''biće nedostatka'' (Mangelwesen). Čovjek sam u sebi je ništa. Sve što čini njegov identitet on uzima iz društva, povijesti, naroda, politike. Stoga ako se okrene svojoj čistoj biti tamo će prepoznati ništa. Taj ponor skriven je iza raspršenih krhotina osjećaja, nejasnih misli, mutnih želja. Virtualnost podljudskih emocija tanki je veo iza kojega se nalazi čista tama. Razotkrivanje te nihilističke osnove ljudske naravi posljednje je postignuće liberalizma. No, to je kraj. A kraj je isto tako i za one koji upotrebljavaju liberalizam za vlastite svrhe, koji imaju koristi od liberalne ekspanzije, za gospodare globalizacije. Svaki poredak pada u takvoj krajnjoj nužnosti nihilizma. I liberalni poredak također.

Tako, da bi se spasilo vladavinu onih koji imaju koristi od nihilizma, oni moraju načiniti korak unatrag. Liberalizam će svoj smisao zadobiti samo ako se opet bude bavio neliberalim društvom. Korak natrag jedini je način da se spase ostatci tog poretka, da se liberalizam spasi od njega samoga. Pa se tako na obzoru pojavljuje Putinova Rusija. Niti je ona antiliberalna, niti je totalitarna, niti je nacionalistička, niti komunistička. Prije bi se reklo, još ne preliberalna, ne potpuno liberalno-demokratska, još ne dostatno kozmopolitska, ne tako radikalno antikomunistička. Ali na putu da postane liberalnom. Korak po korak. U procesu gramscijevskog prilagođavanja na hegemoniju, transformismo. No, u globalnoj agendi liberalizma (SAD, NATO), potreban je drugi akter, druga Rusija koja bi opravdala Poredak na polju liberalnog tabora, pomogla mobilizirati Zapad koji se raspada od unutrašnjih problema, koja bi dala neizbježnoj provali unutrašnjeg nihilizma stanovitu odgodu i tako spasila liberalizam od njegovog logičnog sve bližeg kraja. Stoga oni grčevito trebaju Putina, Rusiju, rat. To je jedino rješenje da bi se preduhitilo kaos na Zapadu i spasilo ostatke poretka. Rusija bi u toj ideološkoj igri trebala opravdati samo postojanje liberalizma, jer je neprijatelj taj koji daje značenje borbi otvorenoga društva, koji tom društvu pomaže da se konsolidira i nastavi
se globalno potvrđivati.

Radikalni islam (al-Kaida) bio je drugi kanditat za ovu ulogu, ali mu je kao neprijatelju za to nedostajala veličina. Zato je, međutim, bio upotrebljen na lokalnoj razini. Opravdao je intervencije u Afganistanu, okupaciju Iraka, pomogao u svrgavanju Gadafija, u započinjanju građanskog rata u Siriji. No, bio je preslab i ideološki primitivan da bi predstavljao pravi izazov potreban libralima.

Rusija – tradicionalni geopolitički neprijatelj Anglosaksonaca – mnogo je ozbiljnija kao protivnik. Ona odlično odgovara svim zahtjevima – još su živa povijesna sjećanja i uspomene na hladni rat. Mržnju prema Rusiji najlakše je izazvati, s relativno malim sredstvima. Stoga mislim da je rat s Rusijom moguć. On je ideološki nužan kao posljednje sredstvo kako bi se odgodila konačna implozija liberalnog Zapada. Jedan korak unatrag.

Spasiti liberalni poredak

S obzirom na više različitih slojeva koncepta ''rat s Rusijom'', predlažem ovdje nekoliko točaka:

1. Rat s Rusijom pomoći će odgoditi opći nered na globalnoj razini. Većina zemalja koje su uključene u liberalnu ekonomiju, koje imaju udjela u aksiomima i institucijama liberalne ekonomije i koje su ovisne ili su izravno pod kontrolom SAD-a i NATO-a, konsolidirat će se još jednom na strani liberalnog Zapada u njegovoj potjeri protiv neliberalnog Putina. Rat može poslužiti za reafirmaciju liberalizma kao pozitivnog identiteta, u trenutku kada se taj identitet raspada zbog svoje nihilističke biti.

2. Rat s Rusijom ojačao bi NATO, a ponajviše njegove europske dijelove koji bi još jednom bili dužni gledati na američku supermoć kao na nešto pozitivno i korisno, zastarjeli ostatak hladnoga rata. U strahu od dolaska zlih Rusa Europljani bi se ponovno mogli osjetiti lojalnima SAD-u, njihovom spasitelju. Tako bi vodeća uloga SAD-a i NATO bila ponovno potvrđena.

3. Europska unija se raspada. Zajednička prijetnja koja dolazi od Rusa mogla bi spriječiti konačni rascjep, mobilizacijom društva tako što će potaknuti narode još jednom na žestoku obranu njihovih sloboda i vrijednosti pod pritiskom Putinova imperija.

4. Ukrajina i kijevska hunta trebaju rat kako bi opravdali i prikrili sva zlodjela počinjena na Majdanu na pravnoj i ustavnoj razini, kako bi suspendirali demokraciju (koja bi zaustavila njihovu vlast u jugoistočnim pretežno proruskim područjima) i kako bi uspostavili vlast i nacionalistički poredak izvanrednim sredstvima.
Jedina zemlja koja ne želi rat u ovom trenutku je Rusija. No, Putin ne može pustiti jednu radikalnu proturusku vladu da vodi zemlju u kojoj je pola stanovništva rusko i u kojoj postoje mnoge proruske zone. Ako to dopusti gotov je na međunarodnoj i na domaćoj razini. S mnogo oklijevanja, dakle, on prihvaća rat. A jednom kada u njega uđe onda neće biti druge solucije za Rusiju nego da u njemu i pobijedi.

Ne bih se upuštao u spekuliranje o strateškim aspektima toga rata. Prepuštam to drugim kvalificiranim analitičarima. Želio bih, međutim, formulirati neke ideje koje se tiču ideološke dimenzije toga rata.

Putina staviti u zadane okvire

Značenje tog rata na Rusiju jest posljednji pokušaj da se spasi liberalizam od implozije. Ako je to tako, onda liberali imaju potrebu definirati Putinovu Rusiju ideološki – očito poistovjećujući je s neprijateljem otvorenoga društva. No, u riznicama modernih ideologija postoje samo tri glavne verzije. Liberalizam, komunizam i fašizam (nacizam). Posve je jasno da liberalizam predstavljaju svi, osim Rusije (SAD, NATO, Euromajdan, kijevska hunta). Ostaju, dakle, komunizam i fašizam. Putin je, tako, sovjet, KGB komunist. Ovu sliku prodavat će se najglupljoj vrsti zapadnjačke publike. No, neki aspekti patriotske reakcije od strane proruskog i protubanderovskog stanovništva (obrana Lenjinovih spomenika, Staljinovih portreta i spomenika iz 2. svjetskog rata) mogli bi potvrditi tu zamisao. Nacizam i fašizam predaleko su od Putina i suvremene Rusije, no u konstrukciji slike velikog Zla evocirat će se ruski nacionalizam i ruski imperijalizam. Putin, dakle, je nacionalist, fašist i imperijalist. To će djelovati na druge Zapadnjake. Putin može biti oboje – komunist i boljševik u isto vrijeme, dakle, prikazat će ga se kao nacional-boljševika (no, to će biti malo teže prodati posve neupućenoj postmodernoj zapadnjačkoj publici). Očito je da u stvarnosti Putin nije ništa od toga – ni komunist, ni fašist. On je politički realist (u smislu međunarodnih odnosa – zato on voli Kissingera i Kissinger voli njega). On nema nikakve posebne ideologije. No, bit će obavezan slijediti ideološki okvir. To nije njegov izbor. takva su pravila igre. U tijeku rata na Rusiju, Putina će se stavljati u zadane okvire i to je najzanimljiviji i najžešći aspekt te situacije.

Glavna zamisao kojom će liberali nastojati ideološki definirati Putina bit će da je on sjenka iz prošlosti, nešto poput vampira, ''oni se katkad vraćaju''. Pravi, pak, razlog koraka nazad je spriječiti konačnu imploziju liberalizma. Glavna poruka je, liberalizam je živ živcat i pun snage zato što u svijetu postoji nešto od čega svi moramo biti slobodni. Rusija postaje objekt tog oslobađanja. Cilj je osoboditi Ukrajinu (Europu, čovječanstvo) od Rusije, i na koncu osloboditi i samu Rusiju od njezina neliberalnog identiteta. Eto, imamo neprijatelja. Takav neprijatelj daje liberalizmu razlog za ponovno postojanje. Rusija je izazov predliberalne prošlosti bačen u liberalnu sadašnjost. Bez tog izazova u liberalizmu više nema života, više u svijetu nema Poretka, sve se raspada i implodira. S takvim, pak, izazovom, div globalizma koji se ruši zadobiva novu energiju. Rusija je tu kako bi spasila liberale. No, da bi to učinila, Rusija mora biti ideološki uokvirena kao nešto predliberalno. Mora biti komunistička, fašistička ili barem nacional-boljševička. To je ideološko pravilo. Boriti se s Rusijom ili samo razmatrati boriti se ili ne, ima i dublju zadaću – staviti Rusiju u ideološki okvir. To će se činiti kako iznutra tako i izvana. Oni će pokušati obvezati Rusiju da prihvati bilo komunizam bilo nacionalizam,
odnosno, tretirat će Rusiju kao da je komunistička ili nacionalistička. To je ta igra zadavanja okvira.

Ono što predlažem kao zaključak je sljedeće:

Potrebno je da svjesno suzbijemo sve pokušaje da se Rusiju stavi u okvire predliberalne sile. Potrebno je da nipošto ne dopustimo da se liberali spase od dolaska sudbonosnog kraja. Ne smijemo to odgađati nego trebamo to ubrzati. Da bismo to učinili potrebno je da predstavimo Rusiju ne kao nešto predliberalno nego kao poslijeliberalnu Revolucionarnu silu koja se bori za alternativnu budućnost za sve narode na planeti. Ruski rat neće biti rat za ruske nacionalne interese nego za pravedan multipolarni svijet , za istinsko dostojanstvo i istinski pozitivnu slobodu – ne slobodu ''od'', nego slobodu ''za''. Rusija će u tom ratu postati primjerom obrane Tradicije, konzervativnih organskih vrijednosti, stvarno oslobođenje upravo od otvorenog društva i njegovih pokrovitelja – globalne financijske oligarhije. Taj rat nije protiv Ukrajine niti protiv dijela Ukrajinaca. Nije ni protiv Europe. On je protiv (ne)reda liberalnoga svijeta i mi nećemo spašavati liberalizam, mi ćemo ga dotući jednom i zauvijek. Modernizam je bio bitno u krivu. Mi se nalazimo na samrtnoj točki modernizma. Za one koji su od modernizma načinili vlastitu sudbinu ili su dopustili da se to dogodi nesvjesno, to će značiti stvarni kraj. Ali za one koji su na strani vječne istine Tradicije, Vjere, duhovne i besmrtne ljudske biti, to će biti novi Početak.

Najvažnija bitka danas je bitka za Četvrtu političku teoriju. To je naše oružje s kojim ćemo spriječiti da se Putinu postave okviri kakve žele liberali te s kojim ćemo reafirmirati Rusiju kao prvu poslijeliberanu ideološku silu koja se bori protiv nihilističkog liberalizma , a u ime otvorene multipolarne i doista slobodne budućnosti.

Prev. na hrv., M.K., Zadruga Eneagram, Zagreb 14.03.2014.

http://www.4pt.su/hr/content/rat-protiv ... -dimenzija

Solidno.

volvoks

http://www.24sata.hr/strane-zvijezde/la ... etu-363659

Citat:

Ove godine osvojila je Oscara za najbolju sporednu ulogu, a titula najljepše žene na svijetu naročito joj laska. O tome, kaže, nikad nije ni sanjala.
- Zaista sam počašćena i osjećam se posebno. Nikad još nisam dobila tako velik kompliment. Najsretnija sam što će sad i djevojke koje, poput mene, nisu tipične ljepotice, vidjeti da ljepota ima više lica i da su sve lijepe - kaže Lupita Nyong’o (31) koju je časopis People stavio na prvo mjesto liste najljepših žena na svijetu.
Glumica kaže da joj je majka uvijek govorila da je lijepa, no trebalo joj je vremena da joj povjeruje. Ljepotu je, kaže, dugo izjednačavala s onim što je vidjela na televiziji - lijepom, svjetlom kožom i dugom, ravnom kosom.
- Najljepši mi je kompliment kad mi netko kaže da sam prekrasna dok nemam šminke i ne nosim neku skupocjenu haljinu. Ipak, najvažnije od svega mi je da sam sretna - kaže Lupita.

Stvarno nema ljepše na ovome svijetu, ova titula nema nikakve veze s time što je Bantu i s filmom u kojem je glumila.

Ministry of Sound

You'll never take away No homo!

slika

doc

Ma to s lijepa/prelijepa/prekrasna je prešlo u neku epidemiju. Za svaku ženu slijeduje neki nevjerojatni kompliment na račun prosječnog/blago iznad prosječnog izgleda.

Ne znam jel to ima veze s klasičnom pristojnošću, poimanjem lijepog ponašanja gdje se svaku ženu hvali jer je tako normalno pa je i Michelle Obama šarmantana i šta ti ja znam, ili jednostavno žene nadoknađuju svoju netrpeljivost jedne prema drugoj u tim blesavim člancima: prelijepa ... a u stvarnosti da je odmjeri našla bi joj 101 manu...

Naravno ovo promoviranje crnih žena je liberalna moda dana tako da to nema veze s tim ali stvarno mi nema smisla ta inflacija komplimenata jer onda riječi počinju gubiti smisao.

Ako je svaka prelijepa, onda ni jedna nije prelijepa...

Stvarno nema smisla.

Pessimus dux

doc je napisao/la:

:laugh

Ma to s lijepa/prelijepa/prekrasna je prešlo u neku epidemiju. Za svaku ženu slijeduje neki nevjerojatni kompliment na račun prosječnog/blago iznad prosječnog izgleda.

Ne znam jel to ima veze s klasičnom pristojnošću, poimanjem lijepog ponašanja gdje se svaku ženu hvali jer je tako normalno pa je i Michelle Obama šarmantana i šta ti ja znam, ili jednostavno žene nadoknađuju svoju netrpeljivost jedne prema drugoj u tim blesavim člancima: prelijepa ... a u stvarnosti da je odmjeri našla bi joj 101 manu...

Naravno ovo promoviranje crnih žena je liberalna moda dana tako da to nema veze s tim ali stvarno mi nema smisla ta inflacija komplimenata jer onda riječi počinju gubiti smisao.

Ako je svaka prelijepa, onda ni jedna nije prelijepa...

Stvarno nema smisla.

doc

New York Post
Latest ACT test results reveal huge race gap as only 1 in 20 African Americans students ‘fully ready’ for college
slika

Just a quarter of this year’s high school graduates who took the ACT tests have the reading, math, English and science skills they need to succeed in college or a career, according to data the testing company released Wednesday.

The numbers are even worse for black high school graduates: Only 5 percent are fully ready for life after high school.

Under ACT’s definition, a young adult is ready to start college or trade school if he or she has the knowledge to succeed without taking remedial courses. Success is defined as the student’s having a 75 percent chance of earning a C grade and a 50 percent chance of earning a B, based on results on each of the four ACT subject areas, which are measured on a scale from 1 to 36 points.

Of all ACT-tested high school graduates this year, 64 percent met the English benchmark of 18 points. In both reading and math, 44 percent of students met the readiness threshold of 22 points. In science, 36 percent scored well enough to be considered ready for a college biology course, or 23 points.

Only 26 percent of students met the benchmarks for all four sections of the ACT test.

About 69 percent of test takers met at least one of the four subject-area standards. That means 31 percent of all high school graduates who took the ACT were not ready for college coursework requiring English, reading, math or science skills.

When the testing agency broke down the results by race, fault lines emerged. Just 5 percent of black students are ready for college work in all four areas. Among American Indians, 10 percent are ready in all subjects, while 14 percent of Hispanics are ready. Pacific Islanders post a 19 percent readiness rate for all four subjects. White students have a 33 percent rate, and 43 percent of Asian-American students are ready for studies in all four subjects.

http://nypost.com/2013/08/21/latest-act ... r-college/

slika

Fault line

doc

Massachusetts Institute of Technology

Bijelci: 40.8%
Azijci: 9.4%
Latino: 3.3%
Crnci: 2.1%

Harvard University

Bijelci: 43%
Azijci: 11%
Latino: 5%
Crnci: 4%

Stanford University

Bijelci: 36%
Azijci: 13%
Latino: 5%
Crnci: 3%

Stanovništvo Amerike

Bijelci: 63%
Azijci: 5%
Latino: 16%
Crnci: 13%

"Pokrivenost uvoza/izvozom"

Bijelci:

MIT: 64,7%
Harvard: 68,2%
Stanford: 57,1%

Azijci:

MIT: 188%
Harvard: 220%
Stanford: 260%

Latino:

MIT: 20%
Harvard: 31%
Stanford: 31%

Crnci:

MIT: 16%
Harvard: 30%
Stanford: 23%

POL_GASOL

Hej doc

volvoks

Ogroman je i udio stranaca na tim elitnim sveučilištima, svugdje se kreće oko 40%. A svaki od tih stranaca plaća manje za školovanje nego građanin SAD-a jer dobije stipendiju.

Graničar Jozo

nešto na ovu temu...

obratiti pažnju na skorojevića u bijeloj ubiformi.

inače, na stranici velečasnog suca ima dobrih kolumnista.

http://velecasnisudac.com/naslovna/kolu ... skih-hulja
--------------------

Meštar sviju hrvatskih hulja

Jedan utjecajni dnevni list koji s vremena na vrijeme objavljuje uvijek svježe „ekskluzivne" materijale o komunističkom diktatoru Josipu Brozu Titu kao nove priloge njegovoj hagiografiji, da se ne zaboravi gradivo, da se utvrdi, i da se stvori novi kult – prije dan, dva objavio je još jedno „epohalno" otkriće – fotografije koje je Tito sam snimao. Tako smo upoznali i Tita fotografa, tankoćutnu, umjetničku dušicu, naizgled benevolentnog ljudoždera koji je živio bonvivanski desetljećima nad neznanim grobištima vlastitih žrtava. Od početka ovog puno obećavajućeg, a čini se opet zlosretnog stoljeća, rehabilitacija Josipa Broza traje kao projekt pokrenut iz angloameričke obavještajne kuhinje. Uostalom, oživjeli su povijesnu mumiju svog vjernog prikrivenog saveznika. Taj agent Kominterne bio je vrlo vjerojatno dvostruki igrač, a to znači i engleski agent. Stari pokvarenjak i dvoličnjak koji je na svoj kanibalsko-komunistički kult, na svoj zmijski totem, navukao masku s ljudskim licem.

Već sam se ovdje jednom naglas zapitao odakle ta opsesija Titom i njegovim stilom života u nekim hrvatskim medijima i lijevim krugovima? Nije samo stvar u ideološkom naslijeđu, odgovor zahtijeva i psihosociološku analizu. Ali tko da je napravi? Kako je moguće da nitko u Hrvatskoj u zadnja dva i pol desetljeća nije napravio dublju i ozbiljniju studiju o političkim, psihološkim i ekonomskim aspektima titoizma i njegovim posljedicama po hrvatsku realnost? Kako je moguće da se nitko nije ni usudio analitički prodrijeti u zloćudnost Titova režima, a da ne pripada krugu njegovih posrednih ili neposrednih žrtava nego krugu hrvatske inteligencije barem umjereno lijeve provenijencije? Može li se preispitati povijest i savjest komunističkih vremena bez da sami baštinici Titove ideologije kritički ne preispitaju tu baštinu? Je li to iluzija? Jesam li naivan kad očekujem minimum intelektualnog poštenja od tito-nostalgične inteligencije? Nije samo neukusno javno divljenje „profinjenosti" jednog diktatora, koliko je neukusno to podsvjesno promoviranje njegovog skorojevićevskog stila života, njegova glamoura dok se istodobno ti isti Titovi poklonici zgražaju nad današnjom hrvatskom korumpiranom elitom pred sudovima koja je, zapravo, nasljedujući mentalitet titovske mondenosti i raskoša, završila u Remetincu! Bilo desni ili lijevi korumpirani političari u Hrvatskoj – svi su oni podsvjesno socrealistički skorojevići! Dok se neki dive Titovom ukusu i umjetničkim nagnućima, njegovim lovačkim umijećima i ljubavničkim uspjesima, onda bi se trebali diviti i Sanaderovim skupim slikama i Vidoševićevim trofejima sa safarija – jer u čemu je suštinska razlika? Stil je isti, forma je ista, a i mentalitet.

Nedavno sam čitao jednu opširnu biografiju Ernesta Che Guevare i pitao sam se kakve veze uopće ima Cheov komunistički idealizam s Titovim glamourom koji je prikrio krvoločnost jednog režima? Nametnula mi se znakovita analogija: Che je bio iz jedne argentinske aristokratske obitelji, ali mu nikad nije bilo do društvenog materijalnog statusa. Veći dio svog života proveo je u radnoj vojnoj uniformi. Nije se stidio raditi i s lučkim radnicima na vrhuncu slave. I to nije bila poza nego stil života. S druge strane, Tito je bio iz jedne zagorske seljačke obitelji, a veći dio svog postratnog diktatorskog vijeka proveo je u bijelim odijelima i živeći kao skorojević na visokoj nozi, koji se dočepao tuđeg bogatstva i luksuza. I eto uzora mnogim današnjim hrvatskim skorojevićima! Tito kao meštar sviju hrvatskih hulja! Ma da je samo to u pitanju, mudar čovjek bi se stidio reći nešto dobro o takvom čovjeku kao što je bio J.B. Tito.

doc

Legendary Failure of Liberalism
slika

When Brown v. Board of Education, the 9-0 Warren Court ruling came down 60 years ago, desegregating America’s public schools, this writer was a sophomore at Gonzaga in Washington, D.C.

Certainly, by striking down state laws segregating school children, Brown advanced the cause of freedom. But as for realizing the hopes of black parents, that their children’s educational progress would now proceed alongside that of their new white classmates, it is not so easy to celebrate.

For despite half a century of desegregation, three in four black and Hispanic children are in schools that are largely black and Hispanic. And the old racial gap in test scores has never been closed.

A May story in the Washington Post reports that not only has there been no gain in U.S. high school test scores in reading and math — the USA has been steadily sinking in rank in international competition — the disparity between black and white students has deepened.

The quadrennial test given in 2013 to 92,000 12th-graders by the National Assessment of Education Progress, the nation’s report card, found that the test scores of Latino students are today as far behind those of whites’ as in 1999.

The gap between white and black high school seniors in reading and math has widened.
Speaking in Topeka on the anniversary of Brown, Michelle Obama bemoaned the fact that, “Today, by some measures, our schools are as segregated as they were back when Dr. King gave his final speech.

“Many districts have actually pared back on efforts to integrate their schools and many communities have become less diverse.”

Ms. Obama is undeniably correct. Yet, there are other realities that folks need to stop denying.

First, as the Thernstroms write, where white children were 80 percent of pubic school students in 1970, today they are 50 percent and falling. In California and Texas, whites make up 27 and 31 percent respectively of the pubic school enrollment.

If 74 percent of black kids and 80 percent of Hispanics are in minority-majority schools today, those numbers are inexorably going to rise, as white students become a new national minority.

Second, there is no conclusive research that black kids learn more when sitting beside white kids, just as there is no evidence that Head Start has any positive enduring impact on pupil achievement.

Third, after trillions dumped into education at all levels since the Great Society, with the educational gap persisting between whites and Asians and blacks and Hispanics, it is apparent the education industry has not only failed the nation. It has no idea how to close that gap.

Fourth, while Michelle Obama may cherish diversity, the wealthy white liberals who dominate the D.C. metropolitan area appear to prefer living in predominately white neighborhoods and sending their children to predominantly white schools, be they public or private.

The 60 years since Brown in D.C. have demonstrated another truth. There is no correlation between dollars invested in education and student achievement in schools where the money is spent.

Per capita expenditures for students in D.C.’s schools invariably rank among the nation’s highest, while the test scores those tax dollars produce invariably rank among the nation’s lowest.

And whom should be held accountable?

Since D.C. got the right to vote, no GOP candidate has ever carried its electoral votes. Obama won the city with 93 percent in 2008. And since home rule half a century ago, we have had only black Democratic mayors and liberal Democratic city councils.

This social debacle belongs to liberalism alone.

http://buchanan.org/blog/legendary-fail ... alism-6414

doc

Citat:

A May story in the Washington Post reports that not only has there been no gain in U.S. high school test scores in reading and math — the USA has been steadily sinking in rank in international competition — the disparity between black and white students has deepened.

Metemma · **Pridružen/a:** 16 lip 2012, 23:09 **Postovi:** 15562

doc

Tale of Two Chicagos: Violence Plagues City’s South, West Sides

After church and Easter dinner with relatives, 11-year-old Tymisha Washington wanted to play before the street lights came on. She joined four friends–none more than 15 years old–at a park near her house on Chicago’s South Side. Then a dark car pulled up to the group, and a passenger asked the kids about their gang affiliation. They have none, their parents told police, but the questioner opened fire anyhow, sending a bullet into Washington’s chin and another into her lung.

For more than a year now, the Chicago Police department has been on a triumphant run. Murders fell almost 20 percent citywide last year, according to department data, and the first quarter of 2014 saw the fewest murders in any first quarter since 1958.

But then the mercury started to rise.

Over the last two weekends–the first warm ones in the city this year–shootings spiked. Washington was one of more than 70 people wounded (she’s still listed as critical). More than 10 others were killed.

But for any of this to help, it will need to change trend lines that have been telling the same grim story through more than two decades, numerous mayors and police superintendents and the rise and fall of the crack cocaine epidemic. It’s a classic tale of two Chicagos, one of them safe and prosperous, the other one dangerous and poor–and both of them growing more so.

“We’ve talked about homicide in Chicago at least one million times but I don’t think this has come up,” according Daniel Hertz, a prominent blogger and public policy graduate student at the University of Chicago, who has crunched the citywide data on homicides and income. The “something” is how the murder rate has fallen overall, but fallen unevenly.

The North Side experienced huge 20-year drops in the homicide rate. In Rogers Park it was down more than 80 percent. The parts of the South and West sides of the city closest to downtown–Bronzeville, the Loop–also got a lot safer. “But most of the rest actually got worse,” says Hertz, including the parts of the city (Englewood, Garfield Park) that were already among the most dangerous.

{snip}

NBC News confirmed the idea of two Chicagos in an analysis last year. Between 2007 and 2012 the murder rate in the most dangerous of Chicago’s official community areas was as much as 80 times higher than the rate in the tonier, quieter area’s Chicago’s north side. We’ve all heard of income inequality. Hertz calls this: “murder inequality.”

It’s unclear what’s causing it, but Hertz points to another troubling trend. In a new research published late last month, he looked at 40 years of median family income data in Chicago, broken down by race and neighborhood. What he found makes it possible, he argues, “to watch Chicago’s middle class vanish before your eyes.” And the areas among those hit hardest by falling wages? You guessed it: the neighborhoods on the city’s murderous South and West sides, which are disproportionately black and brown.

http://www.amren.com/news/2014/04/tale- ... est-sides/

Citat:

Between 2007 and 2012 the murder rate in the most dangerous of Chicago’s official community areas was as much as 80 times higher than the rate in the tonier, quieter area’s Chicago’s north side.

Ružičasti sjeverni dio.

Citat:

the neighborhoods on the city’s murderous South and West sides

Jug i Zapad Chicaga

http://en.wikipedia.org/wiki/South_Side,_Chicago

Citat:

It’s unclear what’s causing it.

Pantagana · **Pridružen/a:** 27 lip 2012, 01:19 **Postovi:** 2148

Citat:

It’s unclear what’s causing it.

da, potpuno nejasno :sega

doc

Hroboatos je napisao/la:

Za one koji prate trendove, sad su među najčitanijima
francuskoga ekonomista Thomasa Pikketyja (lijeva propaganda
o razdiobi bogatstava: http://takimag.com/article/a_blind_spot ... z35NSwKbf6 ) i
američkoga novinara Nicholasa Wadea: A Troublesome Inheritance
(o rasama, IQ i ostalom). http://online.wsj.com/news/articles/SB1 ... 2247869874

Book Review: 'A Troublesome Inheritance' by Nicholas Wade
A scientific revolution is under way—upending one of our reigning orthodoxies
slika

America's modern struggle with race has proceeded on three fronts. The legal battle effectively ended a half-century ago with the Civil Rights Act of 1964. The second front, the battle against private prejudice, has not been won so decisively, but the experiences of Cliven Bundy and Donald Sterling in the past few weeks confirm a longstanding truth about American society: Expressions of racial prejudice by public figures are punished swiftly and severely.

The third front is different in kind. This campaign is waged not against actual violations of civil rights or expressions of prejudice or hatred, but against the idea that biological differences among human populations are a legitimate subject of scholarly study. The reigning intellectual orthodoxy is that race is a "social construct," a cultural artifact without biological merit.

The orthodoxy's equivalent of the Nicene Creed has two scientific tenets. The first, promulgated by geneticist Richard Lewontin in "The Apportionment of Human Diversity" (1972), is that the races are so close to genetically identical that "racial classification is now seen to be of virtually no genetic or taxonomic significance." The second, popularized by the late paleontologist Stephen Jay Gould, is that human evolution in everything but cosmetic differences stopped before humans left Africa, meaning that "human equality is a contingent fact of history," as he put it in an essay of that title in 1984.

Since the sequencing of the human genome in 2003, what is known by geneticists has increasingly diverged from this orthodoxy, even as social scientists and the mainstream press have steadfastly ignored the new research. Nicholas Wade, for more than 20 years a highly regarded science writer at the New York Times, has written a book that pulls back the curtain.

It is hard to convey how rich this book is. It could be the textbook for a semester's college course on human evolution, systematically surveying as it does the basics of genetics, evolutionary psychology, Homo sapiens's diaspora and the recent discoveries about the evolutionary adaptations that have occurred since then. The book is a delight to read—conversational and lucid. And it will trigger an intellectual explosion the likes of which we haven't seen for a few decades.

The title gives fair warning: "A Troublesome Inheritance: Genes, Race and Human History." At the heart of the book, stated quietly but with command of the technical literature, is a bombshell. It is now known with a high level of scientific confidence that both tenets of the orthodoxy are wrong.

Mr. Lewontin turns out to have been mistaken on several counts, but the most obvious is this: If he had been right, then genetic variations among humans would not naturally sort people into races and ethnicities. But, as Mr. Wade reports, that's exactly what happens. A computer given a random sampling of bits of DNA that are known to vary among humans—from among the millions of them—will cluster them into groups that correspond to the self-identified race or ethnicity of the subjects. This is not because the software assigns the computer that objective but because those are the clusters that provide the best statistical fit. If the subjects' ancestors came from all over the inhabited world, the clusters that first emerge will identify the five major races: Asians, Caucasians, sub-Saharan Africans, Native Americans and the original inhabitants of Australia and Papua New Guinea. If the subjects all come from European ancestry, the clusters will instead correspond to Italians, Germans, French and the rest of Europe's many ethnicities. Mr. Lewontin was not only wrong but spectacularly wrong. It appears that the most natural of all ways to classify humans genetically is by the racial and ethnic groups that humans have identified from time out of mind.

Stephen Jay Gould's assurance that significant evolution had stopped before humans left Africa has also proved to be wrong—not surprisingly, since it was so counterintuitive to begin with. Humans who left Africa moved into environments that introduced radically new selection pressures, such as lethally cold temperatures. Surely, one would think, important evolutionary adaptations followed. Modern genetic methods for tracking adaptations have established that they did. A 2009 appraisal of the available genome-wide scans estimated that 14% of the genome has been under the pressure of natural selection during the past 30,000 years, long after humans left Africa. The genes under selection include a wide variety of biological traits affecting everything from bone structure and diet to aspects of the brain and nervous system involving cognition and sensory perception.

The question, then, is whether the sets of genes under selection have varied across races, to which the answer is a clear yes. To date, studies of Caucasians, Asians and sub-Saharan Africans have found that of the hundreds of genetic regions under selection, about 75% to 80% are under selection in only one race. We also know that the genes in these regions affect more than cosmetic variations in appearance. Some of them involve brain function, which in turn could be implicated in a cascade of effects. "What these genes do within the brain is largely unknown," Mr. Wade writes. "But the findings establish the obvious truth that brain genes do not lie in some special category exempt from natural selection. They are as much under evolutionary pressure as any other category of gene."

...
http://online.wsj.com/news/articles/SB1 ... 2247869874

Jedna od temeljnih bedastoća liberalnog establišmenta.

Pomalo se urušava pod množinom znanstvenih dokaza.

No zabrinjavajuće je da je u današnje vrijeme moguće da prevladavajuće mišljenje koje graniči sa dogmom bude tako univerzalno propagirano i prihvaćeno, a pogrešno.

Još je nevjerojatnija tupost ljudi koji to prihvaćaju.

Admiral Yamamoto je morao pobjeći na more sa japanskom flotom jer mu je bio ugrožen život od nacionalističkih fanatika kad se usudio postaviti pitanje može li Japan dobiti rat protiv države koja proizvodi 100 tona čelika na 1 japansku.

To se pitanje nije smjelo postaviti u toj poluludoj "nebeskoj teokraciji, zemaljskom kaosu".

Znamo kako je to završilo.

U današnjem zapadnom društvu koje liberalna elita demografski želi promijeniti na jedan od najradikalnijih načina u povijesti i uvesti višerasnost kao poželjnu normu rasprava o rasi je zabranjena.

I onda reci da smo mi ljudi normalni i da napredujemo.

Čovjek bi očekivao da bi se u normalnom društvu u jednom od najvažnijih pitanja koje temeljno mijenja to društvo rasprava poticala iz svih mogućih kuteva i perspektiva.

Ali ne.

Postoji dogma.

I tko kod propituje tu dogmu ostane bez glave.

Nije se smjelo propitivati jel Japan može dobiti rat sa Amerikom.

Danas se ne smije propitivati jeli višerasnost dobra i poželjna u društvima koja postaju višerasna.

Vidjet ćemo kako će to završiti.

doc

LinkedIn Not Happy with Its Own Workforce Diversity Numbers
LinkedIn’s own workforce is still too heavily white and male and needs to become more diverse

LinkedIn’s own workforce is still too heavily white and male and needs to become more diverse, the company admitted Thursday.

LinkedIn said 61 percent of its employees 5,400 employees worldwide are men and 39 percent are women.

Of its employees based in the U.S., 53 percent are white, 38 percent are Asian, 4 percent Hispanic and 2 percent black.

“That’s still not good,” Pat Wadors, LinkedIn’s vice present of talent, told The Chronicle.

LinkedIn released its internal diversity numbers in a company blog post that also highlights steps the Mountain View company is already taking, such as working with groups like the Anita Berg Institute, which focuses on women in computing, and the Out and Equal Workplace Advocates, which is committed to ending discrimination against lesbian, gay, bisexual and transgender employees.

Linkedin’s diversity numbers are similar to those released last month by Google. LinkedIn decided to follow Google’s lead and be transparent about its own workforce to help lead Silicon Valley to become more diverse.

“True inclusion is something that can only be achieved through a workforce that reflects the rich diversity of our member base, and this is something we strive to do in all of our hiring efforts,” Wadors wrote.

http://www.amren.com/news/2014/06/linke ... y-numbers/

Amerika

Bijelci 61%
Azijci 5%

LinkedIn

Bijelci 53%
Azijci 38%

Zastupljenost

Bijelci 87%
Azijci 760%

Zaključak:

Citat:

Imamo previše Bijelih.

Zašto je ovakav očiti rasizam dopušten i normalan?

Crvena Sonja · **Pridružen/a:** 11 sij 2011, 12:22 **Postovi:** 2999

doc

Vlado Jukić, psihijatar
Bolesno društvo
slika

Opće stanje društva u kojem se nalazi Hrvatska i prošlotjedni skup u bolnici Vrapče, koji se bavio stigmatizacijom duševnih bolesnika i edukacijom psihijatara i pravnika o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, bili su povod razgovoru s ravnateljem Klinike za psihijatriju Vrapče, psihijatrom prof. dr. sc. Vladom Jukićem.

Je li hrvatsko društvo psihički bolesno, kako je to svojedobno tvrdio Vlado Gotovac?

Ne znam u kojem je to kontekstu tvrdio Gotovac, ali u smislu u kojem psihijatrija promatra bolesnika ipak se ne bi moglo reći da je društvo bolesno. U psihološkom i socijalnopatološkom smislu može se govoriti o simptomima koji upućuju na određenu nenormalnost koja bi se mogla zvati bolešću.

Znači li to da postoje skupine ili pojedinci u vlasti i sferama utjecaja koje pridonose bolesti društva?

Još je Fromm pisao o bolesnom društvu. Moglo bi se reći da ima ljudi koji vode društvo prema onome što bismo mogli nazvati bolesnim. Ponajviše se to odnosi na nametanje onoga što nije u skladu s temeljnim, iskonski ljudskim u čovjeku, a što se „mora“ prakticirati jer je to društvo nametnulo. Nažalost, u posljednjih 20–30 godina imamo niz primjera takva ponašanja. Niz je „značajnih“ osoba koje su često išle preko tradicionalnih društvenih granica, a bili su moderatori i kreatori društvenoga stanja i mišljenja. U takvu okružju većina se ljudi teško snalazi. Jedan od najvećih problema s kojim se današnji čovjek suočava jest pitanje što je pogodno i poželjno reći?˝

Takozvani korektni govor.

Da. Ako čovjek mora misliti što će reći kako bi naišao na odobravanje određenih: sredina, svjetonazora, medija, dakle onih koji kreiraju mišljenje, tada je obogaljen, kastriran, i više nije normalan. Ako takvih ima mnogo, tada se može govoriti o bolesnom društvu.

Pa imamo li ih?

Nažalost i previše. Sve je više destruktora tradicionalnih vrijednosti bez kojih društvo ne možemo smatrati zdravim.

Ubrajate li u destruktore i kaos?

Kaos je smišljen za to. Osobe koje nemaju tradicionalne vrijednosti vole kaos; u njemu uvijek isplivaju na površinu najnemoralniji, najbešćutniji, najbeskrupulozniji, a pristojni i najvredniji u kaotičnim se situacijama povuku i čekaju, ako mogu dočekati, trenutak svoje realizacije.

Znači li to da su zdravi bolesni, a bolesni zdravi?

Teško je govoriti u tim kategorijama, jer kao psihijatar o bolesti i zdravlju govorim u psihijatrijskim kategorijama.

Odmaknite se od njih.

Ako ćemo govoriti u primjerice orvelovskim kategorijama, po kojima je istina laž, a laž istina, ako tako promatramo suvremenost, onda se doista može govoriti o tome da je nenormalno normalno, a normalno nenormalno. Ili bolesno je zdravo, a zdravo bolesno.

Može li se društvo nositi s neoliberalnom koncepcijom svijeta, kojoj je čovjek roba?

Društvo se vrlo teško može nositi s koncepcijom u kojoj je čovjek ne samo roba nego i rob, gdje je neka vrijednost samo ako kapitalistu donosi profit. I gdje će ako nije koristan biti odbačen, marginaliziran i patit će zbog odbačenosti i ništavnosti. Dakle, ako je čovjek u službi tog kapitalizma, može imati osjećaj krivnje jer vidi, ako ima savjest, da to nije pravi put u budućnost i da je na njegovu kraju provalija. To je kriza kojoj se ne vidi kraj, iz koje se Hrvatska ne uspijeva izvući. Ja sam uvjeren da su neoliberalni krugovi, koje zanimaju samo sposobni, i autori ideje o legalizaciji droga i drugih ovisnosti.

U svijetu ima sve više psihičkih bolesnika, je li razlog tomu i egzistencijalna nesigurnost u kojoj suvremeni svijet živi?

Apsolutno. Učestalost „pravih“ duševnih bolesti; shizofrenije, endogene depresije, konstantna je; kreće se oko jedan posto u ukupnom stanovništvu. Ali zato depresije reaktivne naravi stalno rastu. Podaci govore da će u zapadnom svijetu najmanje deset posto muškaraca i oko dvadeset posto žena u životu imati najmanje jednu epizodu depresije.

S obzirom na permanentno postojanje krize, može li se očekivati epidemija psihičkih bolesti?

Raste broj oboljelih od depresije, reaktivnih stanja, anksioznih poremećaja, alkoholizma, ovisnosti o drogama, raste broj raznih poremećaja ličnosti itd., to je sve u porastu i poprima karakteristike epidemije. Hoćemo li to nazvati epidemijom ili nekako drukčije i nije bitno, ali je itekako važno reći da zapadnjački stil života pojedinca stavlja u stanja u kojima se on teško snalazi, teško se na njega adaptira. Tisućama godina čovjek se prilagođavao načinu života za koji danas nema toliko vremena. U posljednjih dvadesetak godina čovjeku je toliko toga nametnuto da nije u stanju to prihvatiti. Nema tolike adaptacijske mogućnosti, tehnologija ga ubija. Zbog toga pada u krizu, postaje bespomoćan, psihički obolijeva, izložen je stresu.

Stres je jedan od velikih problema suvremenoga čovjeka?

Moderni čovjek trajno živi u stresu. Stalno čekanje što će se dogoditi, stalna iznenađenja, strah od egzistencije u čovječjem organizmu proizvodi stalnu napetost i to na kraju dovodi do dekompenzacije na psihičkom planu.

http://www.matica.hr/vijenac/529/Vrap%C ... 0ustanova/

Carmello Šešelj · **Pridružen/a:** 08 stu 2012, 00:05 **Postovi:** 22976

doc je napisao/la:

Takozvani korektni govor.

Da. Ako čovjek mora misliti što će reći kako bi naišao na odobravanje određenih: sredina, svjetonazora, medija, dakle onih koji kreiraju mišljenje, tada je obogaljen, kastriran, i više nije normalan. Ako takvih ima mnogo, tada se može govoriti o bolesnom društvu.

Pa imamo li ih?

Nažalost i previše. Sve je više destruktora tradicionalnih vrijednosti bez kojih društvo ne možemo smatrati zdravim.

Što volim ove pronalazače tople vode...

To što je on opisao je najljudskija od svih ljudskih karakteristika i postoji od kad postoje ljudi. Nema to veze sa današnjim društvom, to je bila matrica ljudskog ponašanja hiljadama godina. Nije nikakav moderni ili liberalni izum, to je ljudska priroda.

Iliti "no shit, Sherlock", što bi rekla braća Anglosaksonci....

mahatgadafi · **Pridružen/a:** 24 lip 2014, 16:22 **Postovi:** 130

Ova bi tema mogla da se nazove individualizam vs kolektivizam.

Odlican primjer kolektivistickog ludila
http://www.youtube.com/watch?v=TArPDYwtLuk

Vecina desnicara u BiH bi aplaudirala da ovako nesto napravi neko od "njiovih".

Hroboatos · **Pridružen/a:** 02 svi 2009, 16:45 **Postovi:** 5928

http://takimag.com/article/red_pill_blu ... z3958xohpL

Citat:

Random example: The other day I got into a conversation with a liberal lady who was ranting about the evil of “white supremacy.” I pointed out that (a) it is rather easy to move domicile from one country to another—I have done it several times—and that (b) there are a hundred or more nations under black, brown, or yellow supremacy, so that (c) a person who complains about the evil of white supremacy while continuing to live under it and forcing his loved ones to do likewise is either (1) a lying poseur or (2) a moral criminal.

The lady called me a “fascist.”

doc

Junckerov apel
Pošaljite mi žene! Slovenija: Evo Alenke!
slika

Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker na sto je muka: u predizbornoj kampanji obećao je kako želi “žensku” Komisiju – zapravo da barem 40 posto pozicija zauzimaju žene.

A što mu rade države članice? Šalju mu muške kandidate. – Pošaljite kvalificirane žene. Odmah će dobiti jak sektor – vapio je danas. Švedska je ponovno imenovala Ceciliju Malmström, češka je vlada poslala ministricu za regionalni razvoj Věru Jourovu, a tu je i Bugarka Kristalina Georgieva, koja bi – procjenjuju – čak mogla dobiti iznimno važan sektor vanjske politike od Catherine Ashton.

Danas poslijepodne Slovenija je napokon poslala svoj trojac: dosadašnju premijerku Alenku Bratušek, europarlamentarku Tanju Fajon i dosadašnjeg ministra vanjskih poslova u nekoliko vlada Karla Erjavca.

http://www.vecernji.hr/eu/posaljite-mi- ... nke-953490

Citat:

Pošaljite kvalificirane žene. Odmah će dobiti jak sektor

Da je Alenka Alen nebi ona Komisije videla...

Ali to je ok diskriminacija...službeno odobrena...

Kako kaže žensko židovski CEO Marvel comicsa na optužbu da je diskriminirala muškarce ne nazivajući ih po imenima ili prezimenima nego obraćajući im se kao "penis": To je nemoguće, muškarci nisu zaštićena skupina...

doc

Woman Non-Pilot to Command Air Force in the Pacific
slika

Air Force Lt. Gen. Lori J. Robinson represents a particularly striking example of military affirmative action. Robinson has been nominated as commanding general of the Air Force’s Pacific operations and for a promotion to four-star general. Robinson is not, however, a military pilot. She will be the first non-pilot to command such a large theater of operations, according to The Washington Times.

HercegBosna.org

Kognitivni poremećaj liberala/ljevičara

Online