BOLJE PAKT NEGO RAT : SLOVENAČKO-SRPSKI DOGOVOR

NE MI DIHAT ZA OVRATNIK, BRE!

Posljednjih nedjelja na stranicama prestižnog slovenačkog nedjeljnika “Mladina” vodi se žustra rasprava oko slovenačke uloge u tragičnom raspadu bivše SFRJ; u osnovi, cijela priča se svodi na pitanje da li je postojao (tajni) dogovor između slovenačkog lidera MILANA KUČANA i srpskog diktatora SLOBODANA MILOŠEVIĆA o bezbolnom izlasku Slovenije iz zajedničke države

Više od dvije decenije nakon raspada Jugoslavije još uvijek nisu usaglašene verzije o tome kako se zavrtjelo kolo historije što je prouzrokovalo najveću klanicu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Stotinama svjedočenja, hiljadama stranica i milionima iskaza nedavno se pridružila i knjiga slovenačkih novinara Mateja Šurca i Blaža Zgage “U ime države”. Seriozan istraživački rad u tri toma donosi veliki broj dokumenata i izjava koji rasvjetljavaju ulogu pojedinih, prvenstveno slovenačkih aktera ove igre u kojoj krvavi trag vodi do novca “zarađenog” trgovinom oružjem.

Najteže optužbe, naravno, idu do bivšeg slovenačkog premijera Janeza Janše i njegove mreže, u kojoj je među bosanskohercegovačkim “igračima” najistaknutije mjesto pripada Hasanu Čengiću. U međuvremenu, rasplamsala se i mini afera u kojoj bivši savjetnik hrvatskog predsjednika Slaven Letica, kao promotor i autor predgovora za hrvatsko izdanje, pokušava izaći iz anonimnosti i podsjetiti javnost na svoju, na kraju nimalo bezazlenu ulogu u događajima iz tog vremena. “Kontroverzni” intelektualac iz plejade zaboravljenih prebjega iz komunističke ideološke matrice u opskurnu desnicu optužuje nekadašnjeg slovenačkog predsjednika Milana Kučana da je sa Slobodanom Miloševićem sklopio pakt. U kojem je, praktično, dogovoren mirni izlazak Slovenije, uz manje-više dogovoreni operetni rat, alpski povjetarac, kako ga je jednom duhovito nazvao sam Letica. U jednom od svojih pisama Mladini bivši Tuđmanov savjetnik tvrdi da se parcijalnim dogovorom između Miloševića i Kučana “samo dodatno okrijepila strateška vezu između Srbije i Slovenije, dok su Milošević i Dobrica Ćosić još neko vrijeme mogli ubjeđivati Slovence da zauzimanje njihovih granica nije izvršila Srbija nego JNA.”

LjEVICA - DESNICA - LETICA

Čini se da nema ništa gore od toga kad (kažu, nekada) pametan čovjek (naknadno) koristi svoju pamet u pogrešne svrhe, što je konstanta Letičinog djelovanja u posljednjih dvadeset i nešto godina. Istina, ako se stvar dodatno iščita, može se doći i do nekih saznanja koje tereti slovenačko vodstvo da se u razdruživanju Jugoslavije nije ponašalo baš fer i korektno, te da je na liniji Ljubljana - Beograd bilo nekih bilateralnih odnosa koji su teret rata pošto-poto htjeli prebaciti preko Kupe, u Hrvatsku i, naravno, Bosnu i Hercegovinu.

Letica, dakle, tvrdi da je glavni rezultat sastanka Kučan - Milošević – Jović, održanog 24. januara 1991. u Beogradu, bio drugi pokušaj udara JNA na Hrvatsku. “Odlazak Milana Kučana u Beograd na tajni dogovor o tome da Slovenija može slobodno istupiti iz Jugoslavije shvatili smo kao izdaju, jer su četiri dana prije Slovenija i Hrvatska potpisali sporazum o zajedničkoj odbrani, ako bi se JNA umiješala u neku od država koje su tada bile republike u sastavu SFRJ. Sporazum o zajedničkoj odbrani su potpisali Martin Špegelj i Josip Boljkovac sa hrvatske i Janez Janša i Igor Bavčar sa slovenačke strane.”

To je teška optužba od koje se Kučan, inače poznat kao “neko s kim se niko ništa nije mogao uspješno dogovoriti”, brani dosta konzistentno. U odgovoru Letici se pita: “Čemu služe insinuacije da se Slovenija o svom osamostaljenju dogovarala sa Srbijom, i to povrh svega, na račun Hrvatske?” I dodaje: “Moj odlazak, odnosno, odlazak slovenačke delegacije u Beograd nije bio tajna, još manje je to bio slovenačko-srpski dogovor o odlasku Slovenije iz Jugoslavije. U Beograd nismo išli moliti vizu za izlazak iz Jugoslavije, niti smo nikome drugom htjeli priznati ulogu da odlučuje o sudbini drugih jugoslovenskih naroda, ili o tome ko može otići iz Jugoslavije i pod kojim uvjetima. Ustrajavam na činjenicama: s Miloševićem se nikada nisam dogovarao, niti osobno, niti preko posrednika, a najmanje tajno.”

TOLSTOJ OD SUHE DRENO(VIN)E

Niti je, dakle, novost da je tajnih sastanaka svih sa svima bilo, niti da je svako u tom predvečerju krkljanca pokušao izvući najviše za sebe. Anegdota koja se pričala u ta doba možda najbolje oslikava atmosferu tadašnjih “dogovora”. Nakon nekog od sastanaka jugoslavenske šestorke je, navodno, Alija Izetbegović upitao Kučana šta je, zapravo, razgovarao s Miloševićem, a slovenački predsjednik “duhovito” odgovorio:

Šta god je ko s kim razgovarao, rezultat je isti: “Nema te više Alija.”

No, pustimo (slovenački) šeretluk i vratimo se činjenicama. U svojoj knjizi “Lična istorija jednog doba, Piščevi zapisi 1981.- 1991.”, jedan od arhitekata svih zala u ratovima na području bivše Jugoslavije Dobrica Ćosić bilježi: “13. avgust 1991: France Bučar, predsjednik slovenačke skupštine, mi je telefonirao i ustrašeno me pitao da li sam spreman da s njim i Dimitrijem Rupelom porazgovoram o odnosima Slovenije i Srbije. Glavni razlog razgovora bi bio da ‘ponovo uspostavimo saradnju i prijateljske odnose’. Odgovorio sam da sam s njim spreman razgovarati, ali da nisam odgovarajuća adresa za taj razgovor. Na Bučarovo insistiranje da sam baš ja “odgovarajuća instanca za to”, pristao sam da ih primim sutra, u četiri popodne.” (…) 14. avgust 1991. Predstavili su mi plan da će Slovenija sa Srbijom uspostaviti neposredan kontakt i da će pri tome ustrajati na dosljednoj neutralnosti u hrvatsko-srpskom sporu, ako Srbija podrži otcjepljenje Slovenije. (…) Kazali su mi da su do mene došli u dogovoru sa Kučanom i Drnovšekom i ako bih se složio s njihovim stajalištima, uz moje posredovanje bi otišli i do Miloševića. (…) Pokušao sam naći Miloševića. Bio je ‘negdje u Srbiji’. Rekao mi je da se principijelno slaže s dogovorom i da će masno zaračunati sve što su napravili Srbiji.” (…) rekao sam Bučaru da u ponedjeljak stupi u kontakt s Miloševićem. Polazišta za novu politiku Slovenije prema Srbiji koja smo sva trojica potpisala kao nekakav dogovor bila su slična sporazumima i dogovorima kakve su u Jugoslavenskom odboru sklapali tokom Prvog svjetskog rata. I tom ponudom su Slovenci dokazali da su vrlo sposobni i snalažljivi političari. Tom malom narodu treba priznati darovitost za politiku, spretnost i lukavost kojim je pobijedio Srbe i rasturio Jugoslaviju.”

Iz ovoga, u osnovi samoljubivog zapisa Dobrice Ćosića, može se iščitati da je Tolstoj iz Velike Drenove već tada bio svjestan da je Slovenija otišla i da je svaki naredni “dogovor” , zapravo, kupovanje vremena za konačno osamostaljenje. Povjesničar Božo Repe, profesor suvremene slovenačke historije sa Filozofskog fakulteta u Ljubljani, piše da “Kučan nije znao za taj sastanak”, te da “sam Rupel priznaje da je odvajanje Slovenije od Jugoslavije već tada bila završeno.” U tom smislu današnji angažman Slavena Letice, dakle, nije ništa drugo nego što je bio prije dvadesetak godina. Zavlačenje, u kojem se pokušava ušićariti nešto medijske slave, ali i nešto opasnije: izbjegavanje da se “dogovor” Tuđman - Milošević u Karađorđevu, 25. marta 1991. označi kao glavna tačka u kojoj se Jugoslavija raspala. A krivica prebaci na eventualni tajni dogovor Srbije i Slovenije. Baš kao što je onomad svako za sebe pokušavao uhvatiti najbolju pregovaračku poziciju, tako se i danas pokušavaju amnestirati krivice ljudi koji su najodgovorniji u događajima oko raspada Jugoslavije.

Istina, pitanje “da li je Slovenija u razdruživanju Jugoslavije više mogla pomoći nama ostalima da rat u Hrvatskoj i BiH ne bude tako brutalan”, uvijek će ostati iznad glava onih koji su se nadali da se Jugoslavija može raspasti mirno. No, većinu odgovora na to pitanje sobom je odnio u grob Stane Dolanc, “gljivar iz Šume Martuljak” nekadašnji drugi čovjek Titove nomenklature, mračni kontraobavještajac kojem se priznaje da je organizirao i proveo u djelo većinu poslova oko osamostaljenja Slovenije.

Šta je ostavio u amanet Kučanu, a šta mu je zatajio, vjerovatno nikad nećemo saznati, ali bivšem slovenačkom predsjedniku ne može se odreći da je najbolju startnu poziciju u Jugoslaviji uspio iskoristiti. Sve ostalo su priče za malu djecu. Pardon, za (Tuđmanovog) maloga savjetnika Leticu.

FELJTON : ISTINA O SLOVENSKO-SRPSKOM PAKTU PROTIV SFRJ

TAJNI PAKT MILOŠEVIĆ-KUČAN



Ugledni slovenački novinar Blaž Zgaga istražio je potpuno nepoznate, dugo čuvane tajne o pregovorima slovenačkog i srbijanskog državnog vrha neposredno uoči raspada SFR Jugoslavije; “SB” će u dva nastavka objaviti ovaj intrigantni novinarski rad koji je i prije publiciranja naišao na burne reakcije glavnih aktera ovih dogovora, prije svih bivšeg predsjednika Slovenije MILANA KUČANA

Više od 130.000 mrtvih, višestruko veći broj ranjenih, više od milijun raseljenih, prognanih i izgnanih. Uništeni životi, obitelji i budućnost. Dvadeset godina neobuzdane i bezobzirne pljačke i trganja društvenih veza. Rasap. Tako bismo godine 2014. mogli opisati područje nekadašnje Jugoslavije, dvadeset i tri godine nakon početka krvavih ratova koji su zacrtali sudbinu građana nekad najrazvijenije i najbogatije države drugog, socijalističkog bloka.

Svjetska i domaća javnost najveću odgovornost za krvavi raspad federacije pripisuje srpskome vođi Slobodanu Miloševiću, koji je nasilnim ostvarivanjem projekta Velike Srbije uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA) sijao smrt i patnju skoro posvuda po bivšoj Jugoslaviji.

Slovenija je najbolje prošla u njezinom raspadu. Sa šačicom poginulih u vlastitim redovima i nekoliko desetaka mrtvih golobradih pripadnika JNA. No zato se okoristila kasnijim ratovima u susjedstvu i dobro zaradila obilato prodajući oružje. Pri tome nije bila riječ tek o samovoljnoj i nezakonitoj prodaji pojedinih državljana, službenika ili ministara, nego o promišljenim odlukama državnog vrha koji su od nove, samostalne države napravili ratnu profiterku. Ujedno je upravo državni vrh Republike Slovenije bio instanca koja je donosila odluke koje su sudbinski doprinosile nasilnom raspletu jugoslavenske krize ili ga čak i ubrzale.

Već više od dvadeset godina građani Slovenije žive izolirani od međunarodnih informacijskih i intelektualnih tokova.

Odsječeni su od istinitih informacija o prijelomnim događajima, o postupcima vlastitih vođa i o njihovoj odgovornosti u razdoblju stvaranja nove države. Iako mnogi pojedinci znaju što se tada događalo, ustrajno šute, kao da im je o tome zabranjeno govoriti. Još od nastanka države sustavno se gradi mit o “ratu za samosvojnost”, mit koji koristi ponajprije tadašnjim vođama.

No, istina se razlikuje od mitova koji se u Sloveniji utvrđuju godinu za godinom. Svjetskoj javnosti i inozemnim stručnjacima poznate su mnoge posve različite informacije o tadašnjim događajima u Jugoslaviji, o njezinom krvavom raspadu i o odgovornosti Slovenije i njezinog vodstva. Ta se istina i dalje brižljivo skriva od slovenske javnosti.

“Kako je to zanimljiva priča. Zanimljiva, a istovremeno i depresivna jer razgovaramo iz različitih gledišta. Kad raspravljamo o tome kako otkriti nešto novo o ratovima u Jugoslaviji, vama je bilo rečeno manje nego nama iako ste živjeli u svojem vlastitom okolišu i imate drugačije referentne točke. Nama su drugačije pripovijedali o tome što se dogodilo i zašto”, tako mi je jedan od nekadašnjih urednika britanskog BBC-a u prosincu 2013. odgovorio u pismu na moje viđenje događaja iz vremena osamostaljenja i trgovine oružjem. Njegova me poruka potresla i potaknula da se latim podrobnijeg istraživanja onoga što se tada doista dogodilo.

Danas, kada je Slovenija u dubokoj ekonomskoj, društvenoj i moralnoj krizi i povremeno podsjeća na kraljevstvo laži i sajam taštine, čini se da su tome bitno doprinijeli upravo mitovi i laži o prošlosti. Kao što su slovenske crkvene vlasti napuhavale golemi financijski balon i tek ih je Sveta stolica uspjela kazniti, tako je i slovenska politička vlast svih boja napuhala balon laži koji slovenskoj javnosti priječi da spozna istinu o svojim prošlim odlukama i postupcima čije posljedice osjeća danas. I taj balon treba probušiti i osloboditi istinu.

Neki Slovenci misle da ih svijet često ne razumije. “Slovenija danas u međunarodnim odnosima nema ni saveznika, a kamoli prijatelja”, zapisao je povjesničar Božo Repe (Mladina, 20. prosinca 2013.). Slovence naime već dvadeset godina u većem dijelu svijeta smatraju egoističnim narodom koji je suodgovoran za nasilni raspad Jugoslavije.

TAJNI SLOVENAČKO-SRPSKI SASTANAK 1991.

Predgovor Slavena Letice za hrvatski prijevod prve knjige trilogije V imenu države (U ime države: Prodaja, Jesenski i Turk, Zagreb, rujan 2013.) u Sloveniji je jako uzrujao pripadnike i simpatizere tadašnjeg državnog vodstva.

Nekadašnji osobni savjetnik hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana - odstupio je s tog položaja u ožujku 1991. kad je shvatio da se Tuđman sa srpskim vođom Slobodanom Miloševićem dogovara o podjeli Bosne i Hercegovine - na temelju iskustava i poznavanja tajnih sastanaka kojima je i sam prisustvovao postavio je slovensku trgovinu oružjem u nov okvir i podsjetio na sporazume predsjednika predsjedništva Slovenije Milana Kučana i srpskog predsjednika Slobodana Miloševića. Dakle, sporazume Slovenije i Srbije koje su upravo tada uspostavljale svoju novu državnost, potkopavale savezne organe i lukavo i učinkovito rušile jugoslavensku federaciju.

“Da bi slovensko vodstvo moglo donijeti odluku o masovnoj prodaji zaplijenjenog oružja Hrvatima, moralo je biti sigurno da mu više ne prijeti opasnost od agresije JNA i Srbije”, ocijenio je Letica.

Predsjedništvo Slovenije koje su činili predsjednik Milan Kučan i članovi Matjaž Kmecl, Ciril Zlobec, Ivan Oman i Dušan Plut, naime, kao kolektivni državni poglavar 26. kolovoza 1991. donijelo je odluku da će Slovenija “pomoći Republici Hrvatskoj na području obrane, ali u opsegu koji ne bi ugrozio obrambene sposobnosti Slovenije.” (Zapisnik 67. sjednice Predsjedništva Republike Slovenije, Ljubljana, 26. kolovoza 1991.)

To je bila odluka državnog vodstva koja je formalno dozvolila prodaju oružja iako je ona započela već u srpnju 1991, neposredno po zaposjedanju vojnih skladišta JNA i nakon srpanjske odluke Savjeta za obranu pri predsjedništvu Slovenije.
“Događaj koji je bio presudno važan za razumijevanje i ispravno povijesno tumačenje odluke slovenskog državnog vodstva... bio je tajni pakt o nenapadanju Slovenije i Srbije koji je sklopljen u Beogradu nepuna dva tjedna ranije: 14. kolovoza 1991”, navodi Letica.

Tada su se u stanu utjecajnoga srpskoga književnika Dobrice Ćosića, sive eminencije velikosrpskog projekta i kasnijeg predsjednika Srbije, pojavili predsjednik slovenske skupštine France Bučar i ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel. Kako je prošao taj povjerljivi susret intelektualaca kasnije je u svojim uspomenama podrobno opisao sam Dobrica Ćosić. (Lična istorija jednog doba – vreme raspleta”, Službeni glasnik, Beograd, 2009.)

”Došli su avionom. Pred kućom su se zaustavila tri automobila: dva policijska, kao pratnja, i njihov s pratiocima. Obezbeđivao ih je Savezni SUP. Zamolio sam Božicu da ne demonstrira iskrenost pred gostima. Bučar i Rupel bili su snishodljivi i osmehnuti. Smestili smo se na terasu i uz kafu započeli razgovor kao dobri, stari poznanici i prijatelji iz opozicije. Izložili su mi namere da uspostave neposredne odnose sa Srbijom, spremni na striktnu neutralnost u hrvatsko-srpskom sporu, da bi od Srbije dobili podršku za svoje otcepljenje...

Kažu da su došli kod mene uz saglasnost i dogovor s Kučanom i Drnovšekom, a ako se ja saglasim s njihovim stavovima, ići će kod Miloševića, mojim posredovanjem... A ja sam uveren: na novu politiku ih primoravaju ekonomski interesi. Onda su izdiktirali svoju platformu i predloge za novu politiku sa Srbijom. Zapisao sam ih na srpskom, a Rupel na slovenačkom. Rekao sam im da ću obavestiti Miloševića i javiti im njegovo mišljenje. Otišli su posle tri sata razgovora, zadovoljni. Mene su opteretili brigom i uvlačenjem u politiku.

Potražio sam Miloševića. On je ‘negde u Srbiji’. Javio mi je da u načelu prihvata razgovor, ali će im ‘dobro naplatiti za sve što su radili protiv Srbije’. Poručio sam Bučaru da se u ponedeljak javi Miloševiću.

A platforma za novu politiku Slovenije prema Srbiji, koju smo sva trojica potpisali kao nekakav dogovor, liči na sporazume i dogovore koje su sklapali ljudi u Jugoslovenskom odboru za vreme Prvog svetskog rata”, zapisao je Ćosić.

U uspomenama je objavio čitavu ”platformu” koju je Slaven Letica u predgovoru predstavio kao “tajni sporazum Kučan-Milošević”. Ćosićev je zapis bio objavljen već godine 2002. na mrežnim stranicama najčitanijih srpskih novina Večernje novosti, ali su ga slovenski mediji i povjesničari previdjeli.

Slovenski tjednik Mladina od 18. listopada 2013. posvetio je Leticinom predgovoru prve knjige trilogije pod naslovom ”Slovensko-srpski pakt” naslovnicu i osam stranica na kojima sudionici neuvjerljivo i proturječno niječu ono što je u svojim uspomenama zapisao Ćosić - a pogotovo da su bilo što potpisali i da su došli u dogovoru s Kučanom, kao i to da je Ćosić na njihovu molbu Miloševiću prenio slovenski prijedlog.

Tadašnji predsjednik skupštine France Bučar zapisao je: “Slovenija je tada još bila zapravo dio Jugoslavije i tražili smo način kako da iz nje istupimo. Tražili smo dogovor s vodećim ljudima, predstavnicima tadašnjih vlasti, njihovim suradnicima, čak i s tadašnjom opozicijom… Kada smo Rupel i ja došli u Beograd, dočekala nas je policijska pratnja i otišli smo k njemu. Tamo smo sjeli za stol, vrijeme je brzo protjecalo, sat ili dva, razgovarali smo posve neslužbeno, osobno, bez zapisnika, kao partneri… Da se neposredno izrazim, vozili smo slalom između jednih i drugih, ovako i onako, kao izaći iz Jugoslavije…”

Tadašnji ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel bio je kratak: ”Uistinu nitko nije potpisao nikakav dokument, ‘pakt’ niti bilo što slično. Bio je to – bez obzira na špekulacije – samo razgovor.”

Ćosićeva kći Ana je nakon razgovora s bolesnim ocem izjavila: ”Razgovor mojeg oca, Rupla i Bučara 14. avgusta 1991. bio je parafiran kao zapisnik. Samo kao zapisnik. Sadržaj je poznat Rupelu i Bučaru, a obojici je poznat i sadržaj razgovora koji se odvijao u našoj vlastitoj kući u Beogradu. Taj zapisnik razgovora je danas u osobnom arhivu u kući Dobrice Ćosića, dakle u našoj kući. Moj otac dodaje da taj razgovor odnosno dokument o tom razgovoru nema nikakve, ali doista nikakve veze s Miloševićem. Među ostalim i činjenica da je taj papir u osobnom arhivu dokazuje da to nije nikakav državni dokument ili tajni pakt.”

Javio se i tadašnji predsjednik predsjedništva Milan Kučan. “O Ruplovom i Bučarovom osobnom posjetu Ćosiću u kolovozu 1991. nisam znao ništa. U Srbiju su otišli neposredno nakon agresije na Sloveniju, u trenutku najgorih sukoba s Beogradom, Miloševićem i armijom, a nakon sporazuma na Brijunima gdje se nakon našeg dogovora dr. Drnovšek počeo dogovarati s predsjednikom Predsjedništva SFRJ Borisavom Jovićem o povlačenju jugoslavenske armije iz Slovenije. U tom trenutku taj bi mi se posjet činio posve nelogičnim i besmislenim a tako mi izgleda i danas. Kao centar odlučivanja o državnim pitanjima tada je pokušavao djelovati i Demos koji je mnogo toga, pogotovo onoga što se ticalo obrane ili unutarnjih poslova prikrivao Predsjedništvu i meni. Ali ne vjerujem da bi Rupel i Bučar u Beogradu bilo što potpisali”, zapisao je i naglasio: “S Miloševićem se nisam nikada dogovarao, ni osobno, ni preko posrednika, a ponajmanje od svega tajno.”

Brojni međunarodni izvori potvrđuju da nekadašnji predsjednik Milan Kučan slovenskoj javnosti nije govorio istinu. O tome svjedoče i njegove vlastite izjave izgovorene u prošlosti.

DAN KOJI JE PROMIJENIO SFRJ

Dakle, kolovoška “platforma”, “zapisnik”, “dogovor” ili “tajni sporazum” doista je postojao. Susrete intelektualaca nitko nije zanijekao, nudili su samo različite interpretacije i umanjivali značaj tajanstvenog sastanka i dogovora. Ali taj beogradski sastanak samo je posljedica prijašnjeg slovensko-srpskog dogovora postignutog na najvišoj razini – između Slobodana Miloševića i Milana Kučana.

Na njega je Letica upozorio u odgovoru Kučanu (Mladina, 25. listopad 2013):

“Povijesna je istina da postoji znatno raniji, prvi i neposredni dogovor/sporazum Milošević-Kučan od 24. siječnja 1991. o kojem nisam pisao u predgovoru knjizi Prodaja. Taj prvi povijesni sastanak na kojem je nastao sporazum Miloševića i Kučana dogodio se točno na dan kad je predsjedništvo SFRJ pokušalo legalizirati vojnu intervenciju JNA u Hrvatskoj, poznatu ponajprije po izradi i emitiranju KOS-ovog filma o ilegalnom naoružavanju Hrvatske (Primjer Špegelj)…

Budući da sam tada bio osobni savjetnik predsjednika Tuđmana, bio sam vrlo podrobno upoznat s tijekom i ishodom sastanka Kučan-Milošević 24. siječnja 1991… Odlazak Milana Kučana u Beograd na tajno dogovaranje o tome da Slovenija može slobodno istupiti iz Jugoslavije shvatili smo kao izdaju, jer su četiri dana ranije Slovenija i Hrvatska potpisale sporazum o zajedničkoj obrani ako bi JNA intervenirala u nekoj od država koje su tada bile republike SFRJ. Sporazum o zajedničkoj obrani potpisali su Martin Špegelj i Josip Boljkovac u ime Republike Hrvatske i Janez Janša i Igor Bavčar u ime Slovenije.”

Sastanak koji su Hrvati shvatili kao izdaju protekao je u dramatičnim okolnostima. U Beogradu su se u trenutku prijetnji JNA državnim udarom sastale delegacije Srbije i Slovenije. Srpski predsjednik Slobodan Milošević bio je u društvu predsjednika Narodne skupštine Slobodana Unkovića, mandatara nove vlade Dragutina Zelenovića i premijera Stanka Radmilovića. A na slovenskoj su strani pored predsjednika Milana Kučana sjedili predsjednik skupštine France Bučar, član predsjedništva Dušan Plut i potpredsjednik vlade Jože Mencinger.

Nakon sastanka objavili su zajedničko priopćenje za javnost. Priopćenja te vrste su uvijek plod pogađanja i znače da su se obje strane usuglasile oko teksta. Najvažniji dio službenog priopćenja sa sastanka 24. siječnja 1991. glasio je ovako:
”Suglasno smo ustanovili da se pri razrješavanju jugoslavenske krize mora polaziti iz prava naroda na samoodlučivanje koje ne mora biti ograničeno ničime osim jednakim i istim pravom drugih naroda. Obostrano je ocijenjeno da ostvarivanje tog prava zahtijeva poštivanje specifičnosti i različitosti interesa i ne može biti na štetu drugih naroda.

Srbija poštuje interes Slovenije da na temelju prava naroda na samoodređenje i kroz proces dostizanja sporazuma o budućim odnosima republika ostvari neometano ostvarenje prava slovenskog naroda i Republike Slovenije na vlastiti put i opredjeljenje u pogledu budućeg povezivanja s drugim jugoslavenskim narodima odnosno republikama. Slovenija poštuje interes srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes mora poštovati.

U dogovorima je bilo ustanovljeno da nije moguće na isti način definirati međusobne odnose svih naroda i republika u Jugoslaviji. Novi jugoslavenski dogovor mora zato poštovati razlike i interese svih jugoslavenskih naroda i republika u nastojanju da se jugoslavenska kriza razriješi na miran način i u demokratskom procesu dogovaranja o budućnosti Jugoslavije.”

Kao što je u Mladini 25. listopada 2013. upozorio bosanski novinar Esad Hećimović, koji je sudjelovao u istraživanju trgovine oružjem dok je nastajala trilogija U ime Države, Kučan je ponovio isto stajalište o beogradskom sastanku dva dana kasnije, 26. siječnja 1991. tijekom posjeta Sarajevu.

“Što se tiče stajališta Slovenije da poštuje želje Srbije da srpski narod živi u jednoj državi, što je zapisano i u obavijesti o slovensko-srpskim razgovorima, Kučan kaže da jedno pravo ne može biti ograničeno drugim, tako da se podrazumijeva da priznanje prava Slovenaca na samostalno odlučivanje znači i priznavanje prava Srba da žive u jednoj državi.”

Milan Kučan podrobnije je objasnio sastanak tjedan dana kasnije (Mladina, 8. studeni 2013):

“Podsjetio bih o čemu je na tadašnjem susretu u Beogradu bila riječ. Nakon referenduma o osamostaljenju Slovenije u širem predsjedništvu Slovenije prihvaćena je odluka da u bilateralnim susretima upoznamo vodstva drugih republika o namjerama i stajalištima Slovenije. Nakon susreta objavili smo priopćenje za javnost koje dr. Letica interpretira kao privolu Slovenije odnosno Kučana da Milošević, odnosno Srbija uspostavi srpsku državu na čitavom području na kojem žive Srbi, čime bi Slovenija odnosno Kučan pristala na promjenu granica među republikama nakadašnje Jugoslavije i na srpsko prisvajanje teritorija Republike Hrvatske. A službeno priopćenje za javnost bilo je posve jasno: pravo bilo kojeg naroda na vlastitu državu ne može ići na račun jednakog prava drugih naroda odnosno republika na vlastitu državu…

Ponovio bih: moj odlazak odnosno odlazak slovenske delegacije u Beograd nije bio tajan, a još manje je to bio slovensko-srpski dogovor o odlasku Slovenije iz Jugoslavije.”

Kučan je još dodao: “Slovenija je Hrvatskoj u ratu pomagala koliko je god mogla, diplomatskom aktivnošću, otvorenom komunikacijom, oblikovanjem svjetskog javnog mnijenja, a i ustupajući joj oružje koje Sloveniji više nije trebalo za vlastitu obranu. No trgovanje oružjem bilo je nelegalno i nije imalo uporišta u odlukama Predsjedništva države.”

No mnogi strani stručnjaci taj sudbinski sastanak ocjenjuju drugačije: ondje se zapečatila sudbina Jugoslavije. Srpska strana je Sloveniji dozvolila otcjepljenje, a u zamjenu za to Slovenija je Srbima priznala pravo na Veliku Srbiju.

Jedan od članova slovenske delegacije Jože Mencinger sjeća se da je službena izjava sa sastanka bila vrlo blizu onome što su se u stvarnosti bili dogovorili. ”Ono što su novine objavile točno odgovara onome što se dogodilo. Da se Milošević ne protivi tome da Slovenija ode iz Jugoslavije. Jesu li uz to postojali još neki uvjeti sa slovenske strane, morate pitati druge, ja to ne znam. Ozračje na sastanku nije bilo napeto. Kučan i Milošević dobro su se razumjeli jer su se otprije dobro poznavali. Moja pomalo neumjesna primjedba, odnosno osobni pogled na stvari bio je ‘vidim da se političari međusobno još i razumiju, ali, kako se čini, ne i narodi.’”

“Zapanjilo me je što smo se u povratku zaustavili u Zagrebu”, rekao je Mencinger.“U zračnoj luci čekao nas je Tuđman. Ja nisam bio na sastanku s njim, ali znam da je bio prilično bijesan zbog izjave da Slovenija priznaje pravo Srbima da žive u jednoj državi.”

”Taj sastanak s Miloševićem nisam shvaćao tako ozbiljno kao drugi. Ali Srbi su bili ti koji su se bili spremni pogađati. Već u 90-tima pisao sam da je Milošević jedan od najzaslužnijih za slovensko osamostaljenje. Jednim dijelom je zaoštravao okolnosti i djelovao kao da se s njim nije moguće ni o čemu dogovoriti, a istovremeno nije imao ništa protiv toga da Slovenija ode iz Jugoslavije”, objasnio je.

A jesu li se 24. siječnja 1991. Kučan i Milošević uspjeli sastati u četiri oka? “Mislim da nisu. Mislim da smo bili čitavo vrijeme svi zajedno. Ne znam jesu li ikad razgovarali bez delegacije”, dodao je još.

“SVJETSKA UROTA” PROTIV SLOVENIJE

Milošević je umro 2006. godine, slovenski sudionici niječu da je postojao dogovor o odlasku Slovenije iz Jugoslavije, a slovenskoj javnosti još su i danas poznati samo mitovi o “ratu za nezavisnost” koji nemaju veze sa stvarnošću. Pogledi stranih povjesničara specijaliziranih za istočnu Europu i Balkan često su kritičniji spram slovenske uloge, bez obzira na to radi li se o stručnjacima iz drugih država nastalih na području bivše Jugoslavije ili iz svjetskih prijestolnica. I mnogi zapisi u stranim medijima predstavljaju istinu različito od one koja je bila do sada dostupna slovenskoj javnosti.

Hrvatski povjesničar Ivica Lučić o dogovoru piše ovako: “Predsjednik Predsjedništva BiH 26. siječnja 1991. razgovarao je s predsjednikom Slovenije Milanom Kučanom o ‘općem jugoslavenskom konceptu’ za koji je Izetbegović mislio da je prihvatljiv za sve. Novinari su pitali Kučana o ishodu njegovih razgovora s Miloševićem, odnosno slovensko-srpskih razgovora koji su se odvijali 24. siječnja u Beogradu, a nakon kojih se izvijestilo da slovenska strana ‘poštuje interes Srbije da srpski narod živi u jednoj državi’ jer ‘priznanje prava Slovenaca na samoopredjeljenje znači priznavanje prava Srbima da žive u jednoj državi.’ (Oslobođenje, 25. siječnja 1991. i 27. siječnja 1991). Kučan je izbjegao odgovoriti na to pitanje, a izbjegao je odgovoriti i na tiskovnoj konferenciji u Ljubljani po povratku iz Beograda. Bilo je primjetno i da je ljubljansko Delo prešutjelo to ključno pitanje za razrješavanje jugoslavenske krize. Bilo je očito da su Slovenci promijenili retoriku nakon zadnjeg sastanka sa srpskim vodstvom… A i iz kasnijih Kučanovih izjava vidjelo se da se nije radilo o nespretno oblikovanoj izjavi ili o nesporazumu nego o visokom stupnju usuglašenosti između Kučana i Miloševića. Na sastanku s austrijskim kancelarom Franzom Vranitzkym u Beču 14. ožujka 1991. izjavio je ‘da Hrvatska mora uzeti u obzir poseban položaj Srba na svojem teritoriju koji možda vodi do priznavanja političke autonomije.’”

Ugledni srpski odvjetnik Srđa Popović u lucidnoj pravnoj analizi urote i veleizdaje od strane Slobodana Miloševića, Borisava Jovića i Veljka Kadijevića pod naslovom Raspad Jugoslavije napisao je: Oni se kao otcepljuju a mi im kao ne damo.
“Odgovor se ne nalazi na pravnom, već na političkom nivou: ostale republike su se plašile sprege agresivno nacionalističke Srbije sa JNA. Recimo, Kučan se sastaje 24. januara 1991. sa predsednikom “suverene i nezavisne” Srbije da traži od njega (i dobije) dopuštenje da izađe iz SFRJ!” (istaknuo Srđa Popović).

Na dogovor između Kučana i Miloševića vrlo je precizno ukazala jedna od najboljih poznavateljica Srednje i Istočne Europe, norveška politologinja Sabrina P. Ramet.

”Kao posljedica toga što je JNA u proljeće 1990. oduzela oružje koje je Slovenija nabavila za svoju Teritorijalnu obranu, osjećaj ugroženosti među Slovencima je eksponencijalno narastao. Ali ono što tada još nisu znali bilo je to da je Miloševićev režim imao, iako je u velikoj mjeri bio suglasan s JNA, svoje vlastite ciljeve i strategije koji su se radikalno razlikovali od ciljeva JNA u pogledu Slovenije. To je postalo jasno 24. siječnja 1991. kada se tadašnji predsjednik Slovenije Milan Kučan osobno susreo s Miloševićem. Kao što mi je Kučan 1999. rekao, u zamjenu za Miloševićeve garancije da Beograd nema teritorijalnih zahtjeva spram Slovenije, on je osigurao Miloševiću svoje ‘razumijevanje’ za Miloševićeve interese pri združivanju svih Srba u Velikoj Srbiji.”.

Ramet je napravila intervju s Kučanom 6. rujna 1999. u Ljubljani. Posve jednak zapis nalazi se u članku The Dissolution of Yugoslavia Competing Narratives of Resentment and Blame. U okviru američkog sveučilišta Purdue supredsjedala je međunarodnoj istraživačkoj skupini povjesničara s uglednom srpskom povjesničarkom Latinkom Perović, te je u navedenom članku dodala i ovo:

“Milošević je dogovor potvrdio u osobnom razgovoru s Borisavom Jovićem, srpskim članom Predsjedništva SFRJ od svibnja 1990. do svibnja 1991, kojemu je u veljači 1991 rekao, primjerice, da ‘puste Sloveniju na miru’ i ponovio u lipnju 1991: ‘Zašto bismo branili slovenske granice – to je privremeno. Braniti moramo ono što će trajati.’”.

Siječanjski dogovor Kučana i Miloševića iz 1991. naveden je i u mnogim biografijama Slobodana Miloševića i u znanstvenim monografijama.

O sporazumu koji je slovenskoj javnosti još uvijek skriven u međuvremenu su izvještavali vodeći svjetski mediji. Britanski BBC je, primjerice, 18. kolovoza 2006. u članku Slobodan Milosevic's road to ruin odabrao sedam odluka koje su Miloševića vodile u propast. Njegov sporazum s Kučanom 24. siječnja 1991. smješten je kronološki na drugo mjesto. “Među sobom su se sporazumjeli o raspadu Jugoslavije. Slovenija može ići, rekao je Milošević. Tamo nema Srba… Miloševićev tijesni saveznik Borisav Jović je toga dana u svoj dnevnik zapisao: ‘Današnji dan je možda promijenio čitav razvoj Jugoslavije i krize.’”

Najcjelovitije su sporazum Kučan-Milošević i zavjeru protiv jugoslavenske federacije predstavili Laura Silber i Allan Little u knjizi Smrt Jugoslavije koja je nastala po istoimenoj televizijskoj dokumentarnoj seriji BBC-a.

“Milošević je ujedno jasno dao do znanja da Srbija neće pokušati spriječiti Sloveniju da se otcijepi od Jugoslavije. Kad se u noći 24. siječnja savezno predsjedništvo sastalo već po drugi puta tog mjeseca sa zahtjevom da se hrvatska policija razoruža, Milošević je imao odvojen susret sa slovenskim predsjednikom Kučanom. Postigli su jednostavan sporazum. Kučan je rekao:

‘Na tom susretu bilo je očito da Srbi neće ustrajati na tome da Sloveniju zadrže u Jugoslaviji… Mi Slovenci rekli smo da želimo pravo na svoju vlastitu državu. Milošević je rekao da Srbi žele priznanje jednakog prava i za sebe, dakle da svi Srbi u Jugoslaviji žive u jednoj državi. Moj odgovor je, naravno, bio da i Srbi imaju to pravo, ali na jednak način kao i Slovenci, bez posezanja u prava drugih naroda. Milošević je odgovorio: ‘Da, naravno. To je jasno.’ i potom smo otputovali kući u Ljubljanu.’

Srbi nisu živjeli u Sloveniji i s beogradskoga gledišta nije bilo razlike između slovenskog naroda i slovenske republike. No to nije vrijedilo i za Hrvatsku. Kad se doznalo za srpsko-slovenski sporazum, Hrvati su bili razjareni. Shvatili su ga tako da je Kučan Miloševiću dao odriješene ruke da podijeli Hrvatsku…”.

“PUSTI SLOVENIJU, TAMO NEMA SRBA MNOGO”

Autori su na više mjesta u knjizi prikazali posljedice sporazuma među Slovenijom i Srbijom. U poglavlju Došao je trenutak za Europu: Slovenski prividni rat zorno su prikazali kako je slovenska strana bez potrebe i agresivno srušila helikopter Gazela s pilotom Tonijem Mrlakom i prije svega kako je Srbija u saveznom Predsjedništvu spriječila opći napad na Sloveniju koji su planirali generali JNA. Jović im je 30. lipnja u ime Miloševića “izvukao tepih pod nogama” (str. 161), jer je kao srpski član Predsjedništva glasao protiv predloženog napada čime je Predsjedništvu kao vrhovnom zapovjedniku JNA za zapovijed nedostajao samo jedan glas. Iznenađenje je bilo tim veće, jer je Srbija u javnim nastupima bila najagresivnija prema Sloveniji, a u stvarnosti ju je, kad su stvari krenule zaozbiljno, zaštitila pred frontalnim vojnim napadom. Ako se upozna sporazum Kučan-Milošević, taj prividno nelogičan Jovićev potez postaje razumljiviji.

Na pregovorima na Brijunima 8. srpnja Slovenija se uspjela konačno otcijepiti. “Kad su se onog jutra skupili izaslanici, savezništvo među srpskim i slovenskim vođama, sklopljeno 24. siječnja kad su se Milošević i Kučan prvi put usuglašavali o odcjepljenju, dozrelo je. ..

….“Brijunski sporazum pozdravili su kao uspjeh europske diplomacije. No bio je daleko od toga… Diplomatska pobjeda pripala je Miloševiću i Kučanu koji su se međusobno dogovorili o slovenskom odlasku iz federacije na seriji susreta koji su započeli 24. siječnja u Beogradu a završila sjednicom predsjedništva Jugoslavije 18. srpnja. (tada je prihvatilo zaključak o povlačenju jedinica JNA iz Slovenije, op. a.) Ključna pitanja riješili su sami sudionici bez pomoći međunarodnih posrednika. Milošević i Kučan zajedno su izigrali – i u stvari uništili – federativnu Jugoslaviju.” (str.166)

“Srpski i slovenski vođe bili su do kraja lipnja 1991. a u stvari već i dugo prije toga, usklađeni u skupnim ciljevima i u suprotstavljanju saveznim strukturama za koje su smatrali da ih ograničavaju. Kučan i Milošević bili su u pravom smislu suzavjerenici, a generali JNA bili su ti koji su ostali izvan igre. Mislili su da brane teritorijalnu cjelovitost Jugoslavije. Ali nisu znali da je ta cjelovitost već bila sudbinski izdana i to od onoga koji se u javnosti predstavljao kao njezin glavni zaštitnik.” (str 166)

Izjava i zaključaka koji dokazuju postojanje dogovora između Slovenije i Srbije u tom važnom djelu ima još, a knjiga Smrt Jugoslavije u svijetu je priznata kao jedan od najvjerodostojnijih prikaza krvavog raspada nekadašnje federacije.
I posljednji američki veleposlanik u Beogradu Warren Zimmerman bio je vrlo kritičan spram slovenskih poteza. “U suprotnosti s prevladavajućim stajalištem Slovenci su bili ti koji su započeli rat. Njihova deklaracija o neovisnosti koja je bila prihvaćena bez najmanjih pokušaja pregovora dovela je do toga da su i čitava granica i granični prijelazi s njezine dvije susjede Austrijom i Italijom došle pod njihov nadzor. To je značilo da je Slovenija bila jedini međunarodni prijelaz između Zapada i Jugoslavije i da je jednostrano prisvojila prava na robu namijenjenu drugim republikama kao i prihode od carine koji su predstavljali oko 75% saveznog proračuna. Čak bi i manje gruba vojska od JNA reagirala na to. Najgore od svega pri tome bilo je to da je razumljiva želja Slovenaca za neovisnošću osudila ostatak Jugoslavije na rat.” (The Last Ambassador: A Memoir of the Collapse of Yugoslavia, The Foreign Affairs, ožujak/travanj 1995)

“U svojoj želji da odu iz Jugoslavije naprosto su ignorirali 22 milijuna državljana Jugoslavije koji nisu bili Slovenci. Oni nose prilično veliku odgovornost za prolijevanje krvi koje je uslijedilo nakon njihovog odcjepljenja”, dodao je veleposlanik.
(Nastavak u sljedećem broju)

RAM ZA VELIKU SRBIJU

Tekst “platforme” koji je u svojoj knjizi objavio Dobrica Ćosić

1. Slovenija se ne meša u unutrašnje odnose drugih naroda i pitanja unutrašnjih granica, niti će se postavljati na stranu bilo kojeg jugoslovenskog naroda u rešavanju jugoslovenske agonije. Slovenija neće dozvoliti da se instrumentalizuje u jugoslovenskim međunacionalnim sporovima.

2. Slovenija se na osnovu nacionalnih interesa, bez predrasuda i emocije, dogovara sa Srbijom o međusobnim odnosima. Pri tome, ona poštuje odlučujuću ulogu Srbije u rešavanju jugoslovenske situacije i kompatibilnosti slovenačkih i srpskih interesa.
3. Slovenija smatra da je moguće rešenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredeljenja naroda iz kojeg treba da proizađu različiti oblici autonomija.

4. Slovenija smatra realnim i razumnim da dođe do federativnog povezivanja Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Slovenija priznaje pravo Hrvatskoj da se opredeli prema toj federaciji.

5. Slovenija će se samostalno i suvereno opredeljivati prema tim državnim subjektima. Slovenija je spremna da aktivno sarađuje u procesima konstituisanja tih subjekata, ako oni tu saradnju žele.

6. U smislu prethodnih načela, Slovenija i Srbija žele razrešavati međusobne jugoslovenske odnose bez posredovanja stranih faktora, a pogotovu federacije.

Potpisano 14. avgusta 1991. U Beogradu od strane Dobrice Ćosića, France Bučara i Dimitrija Rupela.

Znate, kod mene su dvaput na razgovor dolazili neki lokalni Srbi, bivša vojna lica, i tražili da im dam sve oružje za obranu od Hrvata. Nisam za to, naravno, htio ni čuti. Na koncu, rekli su da su im Slovenci prodali oružje, koje je platio Milošević. Da, tako je bilo.

Danas možda zvuči smiješno, ali prva je opasnost bio Tomislav Merčep, koji je tada vedrio i oblačio Gospićem. Pjenio se i prijetio da će se uskoro obračunati s komunističkom Rijekom. Na to mi se požalio Slavko Linić, koji je vodio Krizni štab općine, dodavši da Rijeka nema nikakvog oružja kojim bi se branila, pa sam im dao 600 potpuno novih automatskih pušaka, kalašnjikova, za eventualnu obranu od Merčepa i njegovih. JNA je, dakle, dala oružje hrvatskim snagama da se brane od hrvatskih snaga.