HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Smartfeed Smartfeed    Sada je: ned stu 23, 2014 11:02 pm.

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 71 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: pet kol 03, 2012 9:42 am 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned svi 03, 2009 8:25 am
Postovi: 31026
Lokacija: Bank of Lulz
Hm, pa ovo uopće nije antifašistički, čini mi se da je više partizana podarilo prosječno dalmatinsko selo. :D

Jadni Židovi prvi nastradali, i to ne od ustaša, nego od kombinacije Njemci-fina gradska raja.

Slobodna Bosna.

Citat:
FELJTON : MUSLIMANI U NDH (1)

ALLAH I HRVATI - CVIJEĆE, KUPITE CVIJEĆE


U Zagrebu je nedavno objavljena knjiga “Jugoslovenska muslimanska organizacija 1929.-1941. (U ratu i revoluciji 1941.-1945.)” autora historičara ZLATKA HASANBEGOVIĆA. Iz njegovog opsežnog, sveobuhvatnog znanstvenog rada na kojem je radio u arhivima Sarajeva, Beograda i Zagreba, na više od 800 stranica, izdvajamo posebno zanimljivo razdoblje koje je u knjizi objavljeno kao poseban dodatak, a koje govori u ulozi i položaju muslimana u fašističkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj pod rukovodstvom Ante Pavelića. U nekoliko nastavaka moći ćete čitati o ulasku njemačkih i ustaških trupa u Sarajevo, odnosu domaćeg stanovništva prema Jevrejima, te uzbudljivim političkim previranjima na tada vrućoj sarajevskoj i bh. političkoj sceni koja su se dešavala u pozadini velikih historijskih događaja u svijetu…

slika

“Volja je Svevišnjeg Allaha htjela, da uz pomoć ustaša u zemlji i inozemstvu, te savezničkih vojski kucne radosni čas za sve Hrvate, katolike i muslimane. U ovom radosnom i velikom trenutnku za cjelokupni hrvatski narod, kada je osnovana samostalna i nezavisna Hrvatska Država na cijelom povijesnom teritoriju hrvatskom, kličem: ‘Neka Allah Svevišnji poživi Poglavnika! Neka Allah Svevišnji poživi njegova Opunomoćenika i sve ustaše! Neka živi samostalna i nezavisna Hrvatska Država i hrvatski narod, dok je svijeta i vijeka’”, pročitao je muftija Ismet Muftić na dan proglašnja Nezavisne države Hrvatske u Zagrebu 10. aprila 1941. pred Slavkom Kvaternikom, opunomoćenikom Ante Pavelića koji je u to vrijeme s grupom hrvatskih nacionalista boravio u Italiji čekajući povratak. Pavelić je još u svom prvom proglasu emitovanom preko Italijanskog radija pet dana prije proglašenja NDH, pozvao na ustanak “Hrvate, vojnike, katolike i muslimane”, a Kvaternik je na dan proglašenja uputio poseban proglas “hrvatskim muslimanima” u kojem je kazao kako “junačke Bosna i Hercegovina ulaze u sastav Hrvatske države” pozvavši muslimane da “džamije i domove okite barjakom Allaha i milim hrvatskim trobojnicama”.

ŽIVIO ANTE, PREZIME MU ZNATE

“Muslimanski vojnici u jugoslovenskoj vojsci pozivaju se da okrenu oružje protiv Srba i preuzmu vlast jer su od sada sami gospodari u svojoj kući i svojoj zemlji. Vlast u BiH preuzima muslimanski naročiti prijatelj Ante Pavelić koji vrši zavjet Oca domovine Dr Ante Starčevića koji je u Vama muslimanima vidio najbolji dio hrvatskog naroda i najljepši zalog naše sretne budućnosti”, kazao je Kvaternik u proglasu, a muftija Ismet Muftić mu istog dana pohrlio i pročitao poruku s početka teksta koja je poslije emitovana i na zagrebačkom radiju. Time je sebi obezbijedio mjesto u “Hrvatskom državnom vodstvu” u koje je simbolično ušao kao muslimanski predstavnik. Tih dana u Zagreb dolaze brojni dužnosnici JMO-a, među kojima i jedan od prvaka Organizacije, Alija Šuljak, koji je održao “patriotski govor” u kojem je iznio “nastojanja hrvatskog naroda za svojom slobodom i nezavisnošću”. Student Halid Čaušević, unuk reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića, u ustaškom listu Hrvatski narod objavljuje članak u kojem najavljuje skori dolazak u BiH “najmoćnije i najljepše vojske svijeta, plavokose armade velikog njemačkog genija” s kojom u Sarajevo stižu i “odredi fanatičnih poklonika velikog Oca Domovine, da zemlji najčišće krvi Hrvatske vrate žuđenu slobodu, mir i ravnopravnost”.

Pavelić se u Hrvatsku vraća 13. aprila ’41., u Zagreb dolazi dva dana poslije, a 16. aprila imenuje prvu vladu NDH u kojoj za potpredsjednika postavlja Osmana Kulenovića, advokata iz Bihaća, brata funkcionera JMO-a Džafera Kulenovića. Osman je do 1935. također bio član JMO-a, a od decembra te godine i potpisivanja “Bajramskog zaključka” Hakije Hadžića o utemeljenju Muslimanske organizacije nije učestvovao aktivno u političko-stranačkom životu. Pavelić je uvođenjem u Vladu svog politički beznačajnog studentskog kolege iz pravaških akademskih klubova na Zagrebačkom sveučilištu zapravo objavio da računa na potporu Džafera Kulenovića, za kojeg se u tom momentu još nije znalo gdje se nalazi.

POTRAGA ZA DŽAFER-BEGOM KULENOVIĆEM

Kulenovića je njemački napad zatekao u Beogradu odakle se s ostalim ministrima Simovićeve Vlade Kraljevine Jugoslavije uputio najprije prema Užicu odakle su došli na Pale pokraj Sarajeva gdje su održali tri posljednje sjednice pred povlačenje prema Nikšiću 13. aprila 1941. Džafera su “izgubili” negdje u metežu na Ilidži, a o slučajnom susretu s njim pisao je 18. aprila Milan Jovanović Stoimirović, tada već bivši urednik Samouprave, glasila Jugoslovenske radikalne zajednice:

“Na ulici sretoh Džafera Kulenovića. Zgranuh se kad ga videh. ‘Zar vi niste sa Vladom?’. ‘Ne’, reče on, mene su sramno ostavili na Ilidži. ‘Šta to znači?’, pitah ga ja. ‘To znači da su potpuno izgubili glavu’, odgovori on jetko.”

Brzi slom Kraljevine Jugoslavije zatekao je sukobljene sarajevske prvake JMO-a, koji su još krajem marta 1941. održali svečanosti “Za veliku jugoslovensku naciju i moćnu Otadžbinu”. Tim povodom ulicama Sarajeva prošla je povorka građanskih i političkih predstavnika svih vjera, a došlo je i do incidenata kada su muslimanskim prvacima dobacivane parole “Dole peta kolona!” i “Ovo je štab pete kolone!” za šta su poslije optuženi sarajevski Jevreji. Reis-ul-ulema Fehim Spaho dan poslije skupa uputio je povodom stupanja na prijestol maloljetnog kralja Petra II Karađorđevića proglas svim tijelima i službenicima Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugloslavije štampan na ćirilici u kojem stoji da je kralju poslao pozdrav i “uvjerio ga o nepokolebivoj odanosti i ljubavi muslimana prema Previšnjem Prijestolju i dragoj nam domovini Kraljevini Jugoslaviji”. Dovođenje u pitanje odanosti muslimana Kraljevini Jugoslaviji najviše je uznemirilo prvake Gajreta kao nositelje srpske/jugoslovenske nacionalne ideologije u ime koje je proveden beogradski puč. Zanemarili su uglavnom srpsku političko-nacionalnu pozadinu protiv muslimanskih uličnih ispada te odgovornost prebacili na sarajevske Jevreje.

“Pored ranijih primjera nedoličnog držanja toga dijela Jevreja prema muslimanima i njihovih pokušaja da raznim podmetanjima stvore u našoj javnosti takova mišljenja o muslimanima kojima je cilj da dovedu u sumnju patriotska osjećanja muslimana, neustručavajući se čak i da našim vlastima sugerišu takva mišljenja raznim dostavama, konstatovano je da su ti elementi prilikom veličanstvenih manifestacija na dan 27. ovog mjeseca pravili takove ispade i služili se takovim metodama, da se ima zahvaliti samo velikom patriotizmu i prisebnosti muslimana što ovakovi sramni i rušilački ispadi nisu urodili najtežim posljedicama”, bio je jedan od zaključaka muslimanske međudruštvene konferencije koju je organizirao Gajret već 29. marta 1941. tražeći od vlasti kažnjavanje izgrednika

MUSLIMANI SA NIJEMCIMA: POLOMIT ĆU TEMPL OD KRISTALA

Predsjednik i potpredsjednik La Benevolencije Jakov Kajon i Leon Finci poslije ovoga u ime svih jevrejskih ustanova i društava već prvog aprila 1941. objavljuju odgovor u kojem podsjećaju kako su “u posljednje vrijeme sarajevski jevreji izloženi raznim izazivanjima i nasrtajima pojedinaca kako u javnim lokalima tako i na ulici i putem štampe” izražavajući žaljenje što su “pojedinačni incidenti i povici neodgovornih lica kojih nije bilo samo među jevrejima – a bilo je povika i protiv jevreja – mogli dati povoda da se predstavnici muslimanskih ustanova nađu pobuđeni da zauzmu jedan organizovan stav gotovo prema cijeloj jevrejskoj zajednici”.

O incidentima između jevreja i muslimana izvijestio je i Centralni presbiro, a sve je kulminiralo nakon ulaska njemačkih trupa u Sarajevo 15. aprila 1941. O čemu je pisao i Jovanović-Stoimirović:

“Kako sam bio (…) uzbuđen istoga dana kad sam čuo nemačku muziku koja je svirala pred Većnicom! Ona svira, a muslimani, načičkani na keju, nije da pljeskaju, nego se hori i preko Miljacke. Naročito je bio buran pljesak kad su odsvirali marš iz Fausta. E to je bilo za priču. Muslimani su uopšte dočekali Nemce kao oslobodioce. Sve što je bilo u Sarajevu od islama izašlo je na ulicu. Muslimani su se kao tumači i vođi vozili automobilima s Nemcima. Zajedno s Nemcima, Muslimani su ušli u jevrejski Templ i lomili po njemu unutrašnje ukrase. Jevreji su imali veći strah od muslimana nego od Nemaca”.

Već uoči ulaska njemačkih trupa u Sarajevu je zavladao haos: 4. aprila ostavke su podnijeli vršitelj dužnosti gradonačelnika Muhamed Zlatar i nepotpuno općinsko vijeće. Dodatnom rasulu doprinijelo je njemačko bombardovanje grada, tu je privremeno bila smještena Vlada Jugoslavije u bijegu, Vrhovna komanda vojske u raspadanju i veliki broj naoružanih vojnih bjegunaca koji su čekali daljnji razvoj događaja.

U tim okolnostima u Sarajevu je formiran nestranački “Narodni odbor” koji je trebao zamijeniti raspalu gradsku upravu te stupiti u prvi kontakt s njemačkom vojskom u nadiranju i koji su činili građanski predstavnici svih vjera, uz iznimku jevreja koji nisu ni pozvani. Od muslimana su u to tijelo ušli Uzeir Hadžihasanović, kao prvak do tada Kulenoviću odanih pristaša JMO-a, potpredsjednik Gajreta Husein Kadić, te Asim Šeremet kao predstavnik Narodne uzdanice, skupine Kulenovićevih protivnika među bivšim muslimanskim zastupnicima u Narodnoj skupštini izabranih 1938. na Stojadinovićevoj listi. Srbe su predstavljali predsjednik i sekretar Trgovačko-industrijske komore u Sarajevu Dušan Jeftanović i Vojislav Besarović, te pravoslavni sveštenik i predsjednik mjesne Narodne odbrane Milan Božić koji je godinu prije bio jedan od kolovođa sarajevskog srpskog međudruštvenog okupljanja protiv Džafera Kulenovića i muslimanskog zahtjeva za autonomnu Bosnu i Hercegovinu. Hrvate katolike predstavljali su na početku mjesni prvaci HSS-a i advokati Zdravko Šutej i Ivan Subašić, te nestranački advokat Luka Čabrajić. Oni su se povukli odmah nakon proglašenja NDH i Mačekovog poziva na odanost novim vlastima u Zagrebu, nespremni da nakon stranačkog sloma sudjeluju u dalekosežnim državno-političkim kombinacijama izvan sarajevskih općinskih okvira.

Od ulaska njemačkih jedinica u Sarajevo 15. aprila 1941.do dolaska u grad prvih hrvatskih vojnih odreda iz Zagreba u noći s 23. na 24. april, nastupilo je višednevno iščekivanje daljnjeg razvitka događaja i zakulisno djelovanje međusobno suprotstavljenih skupina, a koje se odvijalo u pozadini činjenice da je privremenu vlast preuzela njemačka vojna komanda. (Nastavlja se)

_________________
sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu
slika


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: pet kol 03, 2012 11:45 am 
Offline

Pridružen/a: sub vel 11, 2012 12:30 pm
Postovi: 12145
Ma nije moguće...

Citat:
Muslimanski vojnici u jugoslovenskoj vojsci pozivaju se da okrenu oružje protiv Srba i preuzmu vlast jer su od sada sami gospodari u svojoj kući i svojoj zemlji


Zvuči poznato.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: pet kol 03, 2012 1:35 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sub svi 30, 2009 10:01 pm
Postovi: 7128
Lokacija: Poplavistan
Ponekad imam problema u razlikovanju Sarajeva za vrijeme NDH i Sarajeva danas.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: pet kol 03, 2012 2:02 pm 
Online
Avatar

Pridružen/a: sub lip 16, 2012 11:09 pm
Postovi: 10718
Jagnjeca brigada je napisao/la:
Ma nije moguće...

Citat:
Muslimanski vojnici u jugoslovenskoj vojsci pozivaju se da okrenu oružje protiv Srba i preuzmu vlast jer su od sada sami gospodari u svojoj kući i svojoj zemlji


Zvuči poznato.


Samo se tad nisu sjetili da ih optuze za velikosrpsku agresiju...

_________________
Ta se mržnja proteže na sve što po istoriskom razvitku čini neku zasebnost srpskog naroda. Mrzi se srpsko ime, mrzi se istočno-pravoslavna vera, mrzi se pismo ćirilsko.
F. Rački o pravašima


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: pet kol 03, 2012 3:59 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: čet ruj 24, 2009 10:09 am
Postovi: 11282
Lokacija: Heartbreak Hotel




_________________
I'm not trying to be sexy. It's just my way of expressing myself when I move around.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: pon kol 06, 2012 8:02 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: pet kol 27, 2010 7:22 am
Postovi: 4662
Vise je Jevreja ostalo u Sarajevu nego u Beogradu.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: sub kol 11, 2012 2:08 am 
Offline
Avatar

Pridružen/a: čet srp 15, 2010 4:04 pm
Postovi: 643
Lokacija: Stara Hercegovina
Zna se koja se je zemlja prva u Evropi Adolfu javila da je postala JUDENFREI.

_________________
Čovjek je neprijatelj onoga što ne poznaje.(Ali ibn Ebu Talib)


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: ned kol 12, 2012 1:01 am 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned svi 03, 2009 8:25 am
Postovi: 31026
Lokacija: Bank of Lulz
Citat:
FELJTON : MUSLILIMANI U NDH (2)

KAKO JE SLOMLJENA IDEJA O AUTONOMIJI BiH UNUTAR TREĆEG REICHA


U Zagrebu je nedavno objavljena knjiga “Jugoslovenska muslimanska organizacija 1929.-1941. (U ratu i revoluciji 1941.-1945.)” autora historičara Zlatka Hasanbegovića. Iz njegovog sveobuhvatnog arhivskog rada na kojem je radio u arhivima Sarajeva, Beograda i Zagreba na više od 800 stranica izdvajamo posebno zanimljivo razdoblje koje je u knjizi objavljeno kao poseban dodatak, a koje govori u ulozi i položaju muslimana u fašističkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj pod rukovodstvom Ante Pavelića. U nekoliko nastavaka moći ćete čitati o ulasku njemačkih i ustaških trupa u Sarajevo, odnosu domaćeg stanovništva prema Jevrejima, te uzbudljivim političkim previranjima na tada vrućoj sarajevskoj i bh. političkoj sceni koji su se dešavali u pozadini velikih historijskih dešavanja u svijetu…

Od ulaska njemačkih jedinica u Sarajevo 15. aprila 1941. do dolaska u grad prvih hrvatskih vojnih odreda iz Zagreba u noći s 23. na 24. april, nastupilo je višednevno iščekivanje daljnjeg razvitka događaja i zakulisno djelovanje međusobno suprotstavljenih skupina, a koje se odvijalo u pozadini činjenice da je privremenu vlast preuzela njemačka vojna komanda. Prema naknadnom svjedočenju Asima Šeremeta, članovi “Narodnog odbora” držali su ulazak BiH u sastav Hrvatske države proglašene u Zagrebu “politički i ekonomski pogrešnim potezom, pa su prihvatili sugestiju tadašnjeg biskupa protestantske crkve i rukovodioca svih njemačkih organizacija u Sarajevu dr. Hamma da se podnese pismena predstavka preko Mjesne njemačke vojne komande nadležnim vlastima u Berlinu i da se zatraži da BiH ostane izvan NDH kao zasebno okupaciono područje”. Prema Šeremetovim navodima, sastavljen je i nacrt podneska za koji nije jasno da li je na koncu uopšte službeno predat njemačkim vojnim vlastima.

Pred konačnu uspostavu vlasti reisu-l-ulemi Fehimu Spahi upućena je rukom pisana poruka anonimne grupe “četrdesetorice intelektualaca” sa zahtjevima koji se podudaraju sa onima o kojima je govorio Šeremet:

“U ovim teškim i mutnim vremenima, gdje, fala Bogu, Njemački Rajh, udara zdrave temelje cijeloj Europi, mi svi muslimani, a u prvom redu Vi, kao naš predstavnik i sada jedini prirodni i nominalni vođa, ne smijemo ostati samo rezignirani posmatrači i gledati mirno kako nam se ‘ispred nosa’ izvlači naš teritorij, naša domovina, područje na kome smo mi muslimani većina, i pripaja najnovije osnovanoj državi Hrvatskoj. Hvala Vođi Reicha g. Hitleru! Čast braći Hrvatima, ali Bosna je naša!”, stoji u pismu u kojem muslimanski intelektualci mole reisa Fehima Spahu da ode na razgovor sa komandujućim generalom njemačkog Reicha u Sarajevu i izrazi želju muslimana za priznavanjem autonomije:

“Ruku na srce reis efendija, ovo je dojučerašnja i današnja i vječna želja svakog bosanskog muslimana, pa i Vaša, a gospodin Hitler je mudar, uviđavan i pravedan državnik, kome je stalo do pravednog i trajnog mira na Balkanu. Hrvati su dobili što su tražili, ali što je naše, naše je!”.

NA KAVI SA POGLAVNIKOM

Istovremeno, političku akciju poveli su i pristaše Muslimanske organizacije Hakije Hadžića te s njima povezani katolički zagovornici ulaska BiH u sastav NDH, a svi otprije sukobljeni s mjesnim odborom HSS-a i Mačekovim sarajevskim prvakom i odbjeglim jugoslovenskim ministrom u jugoslovenskoj vladi Jurjem Šutejem. Nakon prve vijesti o proglašenju hrvatske države, spontano je utemeljen i “tajni akcioni odbor Hrvata nacionalista” u koji su ušli prvaci Muslimanske organizacije Hakija Hadžić i Atif Hadžikadić, a od katolika ravnatelj Napretkove zadruge Filip Premužić, katolički župnik Božidar Bralo i mjesni građevinski poduzetnik Josip Zubić. I oni su stupili u dodir s njemačkim vojnim vlastima, kojima je upuće zahtjev da se omogući uspostava veze sa Zagrebom. O sastanku sa njemačkim vojnim komandantom održanom u Vijećnici 17. aprila 1941. kasnije će pisati Atif Hadžikadić:

“Njemački zapovjednik grada, koji je sam vodio zapisnik o ovom cijelom razgovoru i svrstao zahtjeve akcionog odbora u pojedine tačke, izjavio je na kraju sastanka da će o svemu dati odgovor sutradan. I doista, sutradan 18. aprila prije podne dobili smo dozvolu za putovanje u Zagreb”, piše Hadžikadić koji je prisustvovao sastanku. Odboru je njemačka komanda na raspolaganje dala dva samovoza, oružje i lične propusnice:

“Tako je došlo do odlaska u Zagreb 19. aprila 1941. kada su u najvećoj tajnosti krenuli na put u dva osobna smaovoza uz pratnju dva hrvatska časnika, pukovnika Stjepana Jakovljevića i kapetana Stanka Palčića, slijedeća gospoda: profesor Hakija Hadžić, Božidar Bralo, dr. Atif Hadžikadić i Josip Zubić. Putovali su preko Jajca i Banja Luke gdje su prenoćili i stupili u vezu s akcionim odborom Hrvata nacionalista u Banja Luci, a u nedjelju 20. aprila stigli su u Zagreb. To su bili prvi glasnici iz Sarajeva u Zagrebu”.

Hadžić se u Zagrebu susreo s Kvaternikom, Budakom i ostalim ministrima, da bi se 22. aprila sreo i s Antom Pavelićem koji ga je imenovao povjerenikom NDH “nad cjelokupnim historijskim teritorijem BiH, osim Vrbaske banovine”, a izaslanstvo se 24. aprila vratilo u Sarajevo sa zadaćom uspostave vlasti. Uz njih su u Sarajevo, automobilima, kamionima i željeznicom preko Save u noći s 23. Na 24. april 1941. atigle prve hrvatske vojne jedinice iz Zagreba nazvane Bosansko-hercegovački odjel, a dan poslije u Sarajevo je stigao i Slavko Kvaternik. Njemačke su vlasti tada zanemarile “Narodni odbor”, pa je Hadžić kao upravni povjerenik NDH preuzeo građansku vlast i arhivu Drinske banovine u Sarajevu. Hadžić je u pokušajima “Narodnog odbora”, s čijim se članovima kasnije sastao i o čemu je također pisao Šeremet, vidio srpsku spletku u pozadini. Od članova “Narodnog odbora” s kojima se sastao, s izuzetkom Uzeira Hadžihasanovića s kojim nije bio u dobrim odnosima i ranije, Hadžić je tražio odanost i nedjelovanje protiv hrvatske države.

“NOVA PARLAMENTARNA VEĆINA” NDH

“Odmah u početku povjerene mi dužnosti suzbijao sam makinacije nekih članova JRZ koji su bili poveli akciju za uvođenje njemačkog protektorata nad BiH. Naime, osujetio sam predavanje odnosnog memoranduma, koji su bili podpisali ovi članovi JRZ: Uzeir Hadžihasanović, Husein Kadić, Asim Šeremet, dr. Vojislav Besarović, dr. Dušan Jeftanović, prota Milan Božić”, zapisao je u svom službenom životopisu Hadžić, a sličnim tonom napisana je i jedna od anonimnih prijava protiv Hadžihasanovića iz januara 1941. u kojoj ga se naziva “glavnim petljancem i glavnim drugom dr. Džafera Kulenovića”.

Epilog cijelog slučaja s “Narodnim odborom” nastupio je već u maju 1941. godine hapšenjem Jeftanovića, Besarovića i Božića koji su iz Sarajeva otpremljeni za Zagreb pa zatvoreni u logor Drnje pokraj Koprivice gdje su nešto kasnije pogubljeni. Šeremet je završio u jednomjesečnom kućnom pritvoru u Sarajevu nakon čega se preselio u Zemun, a Hadžihasanović i Husein Kadić, čiji je brat Šefkija u junu imenovan za podžupana Velike župe Posavje u Slavonskom Brodu, prošli su bez posljedica.

Hadžićevi pristaše u prvim danima NDH preuzimaju sve dužnosti u BiH, a među njima veliki broj onih koji su u Kraljevini Jugoslaviji bili tradicionalni protivnici ili disidenti JMO-a. Tako je za gradonačelnika Sarajeva krajem aprila imenovan Atif Hadžikadić, disident i bivši skupštinski zastupnik JMO-a i mjesni pristaša Hadžićeve Muslimanske organizacije te član sarajevskog “tajnog akcionog odbora Hrvata nacionalista”. Za gradonačelnike Zenice, Mostara i Tuzle također su imenovani disidenti JMO ili mjesni prvaci Hadžićeve muslimanske organizacije, Ismet Salčinović, Muhamed Butum i Sead Kulenović. Ista praksa nastavljena je i nakon raspuštanja Hadžićevog upravnog Povjereništva u Sarajevu i uvođenja redovne državne uprave pa je za prvog velikog župana Velike župe Pliva i Rama u Jajcu imenovan banjolučki disident JMO-a Hilmija Bešlagić koji je nešto kasnije bio ministar prometa i javnih radova. Za velikog župana Velike župe Usora i Soli u Tuzli imenovan je disident JMO-a od 1938. i Hadžićev pristaša iz Rogatice Ragib Čapljić, a za velikog župana Velike župe Vrhbosna u Sarajevu imenovan prvak Muslimanske organizacije iz Žepča i stari disident JMO-a prije 1929. Derviš Omerović. Disidenti JMO-a bili su i Salih Baljić, koji je 1942. imenovan za konzula NDH u Ljubljani, te njegov bliski mostarski saradnik Muhamed Riđanović, od 1928. do 1929. predsjednik mjesnog odbora JMO u Mostaru. Riđanović je kasnije pristupio Poglavnikovom tjelesnom zdrugu (PTS) u činu dopukovnika liječničke struke, a kraj rata dočekao je na dužnosti glavara Stožera pukovnika Maksa Luburića u Sarajevu.

Iznimke su predstavljali predsjednik Okružnog suda u Sarajevu Asim Ugljen, Pevelićev studentski kolega i pripadnik Spahina sarajevskog društvenog kruga, koji je preuzeo dužnost državnog tajnika za šerijatske sudove u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja, te skupina oko “Muslimanske svijesti” čiji su predstavnici, otprije sukobljeni s Hadžićem, nakon uspostave NDH privremeno preuzeli različite dužnosti. Tako je vlasnik Muslimanske svijesti Muhamed Hadžibaščaušević početkom maja 1941. imenovan za ustaškog stožernika u Velikoj župi Usora i Soli u Tuzli, a urednik Munir Šahinović za tajnika kabineta potpredsjednika vlade NDH Osmana Kulenovića, koji je početkom maja 1941. godine svoj ured privremeno prenio u Banja Luku kao zamišljeno buduće upravno-političko središte NDH.

POTPUNO ELIMINIRANJE JMO

Nakon što u junu 1941. službeni Glasnik Islamske vjerske zajednice objavljuje pretisak Budakova nekrologa Mehmedu Spahi iz 1939. uz uredničku bilješku Alije Nametka da je riječ o članku koji je “ondašnja jugoslovenska cenzura djelimično zaplijenila”, Hadžić to shvata kao otvorenu provokaciju Spahinih pristaša usmjerenu na pokušaj rehabilitacije JMO. Krajem jula 1941. u svojstvu upravnog povjerenika NDH donosi odluku o imenovanju člana Uleme medžisa Muhameda Pandže “povjerenikom u Glasu Islamske vjerske zajednice” koja zbog odbijanja vlasti u Zagrebu da se miješa u međumuslimanski prijepor nije provedena. Hadžić se na tekst u Glasniku požalio ministru bogoštovlja i nastave Mili Budaku, kao i reis-ul-ulemi Fehimu Spahi kazavši kako objavljivanje teksta “svijet smatra u najmanju ruku neukusnim”.

Džafera Kulenovića, koji se nakon 10. aprila povukao u Brčko, kao i sarajevsko stranačko vodstvo oko Uzeira Hadžihasanovića, ovakav razvoj događaja postupno je navodio da napuste politiku daljnjeg iščekivanja i stupe u izravni dodir s Pavelićem, kako bi suzbili djelovanje Hakije Hadžića i njegovih pristaša te s njima povezane uleme. Prvi korak bio je susret sarajevskih prvaka JMO-a Uzeira Hadžihasanovića, Ismeta Gavrankapetanovića, Edhema Bičakčića, Muhameda Zlatara i Halida Hrasnice s potpredsjednikom vlade NDH Osmanom Kulenovićem koji je krajem maja 1941. prvi put službeno posjetio Sarajevo.

Džafer Kulenović od početka je bez sumnje odobravao uspostavu Hrvatske države i preko brata Osmana vjerovatno i bio u određenoj vezi s Pavelićem, ali je svoje držanje i postupke prilagođavao pogledima Uzeira Hadžihasanovića i užeg stranačkog kruga. Konačni preokret u njihovom držanju nastupio je nakon dolaska u Zagreb izaslanstva društva El-Hidaje koje je uz potporu i posredovanje Hakije Hadžića i Ademage Mešića Paveliću i službeno početkom augusta 1941. predalo zahtjev za promjenu Ustava IVZ kako bi konačno uklonili stranački utjecaj JMO u islamskim vjerskim i vakufsko-prosvjetnim ustanovama. Cilj je bio da se ostvarivanjem njihovih zahtjeva stari vjersko-vakufski prijepor iz Kraljevine Jugoslavije koji je trajno rascjepio muslimanske društvene elite u NDH konačno razriješi u korist nezadovoljne uleme i političkih protivnika Mehmeda i Fehima Spahe.
(Nastavlja se)

_________________
sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu
slika


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: ned kol 12, 2012 8:30 am 
Offline
Avatar

Pridružen/a: čet lis 08, 2009 6:58 pm
Postovi: 19367
Lokacija: Gl. grad regije
slika

Znači, u Plivskoj, Usorskoj, Vrhbosanskoj župi upravitelji muslimani, a u BL i Mostaru gradonačelnici muslimani. Dobra ta NDH za muslimane bila.

_________________
Emenikalo, Junuz Emenikalo, agent 001.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: ned kol 12, 2012 8:40 am 
Offline
Avatar

Pridružen/a: čet lis 08, 2009 6:58 pm
Postovi: 19367
Lokacija: Gl. grad regije
Praktički su i u NDH Hrvatima "prepustili" muslimani Hercegovinu, Posavinu i Završje, bez Mostara. Banovina iz 39. je bila bolja za Hrvate. Nije ni čudno što nisu u mojim krajevima baš bili oduševljeni s NDH.

_________________
Emenikalo, Junuz Emenikalo, agent 001.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: sri kol 15, 2012 10:56 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: uto lip 05, 2012 3:54 pm
Postovi: 2590
Lokacija: Rijeka
Junuz Djipalo je napisao/la:
Praktički su i u NDH Hrvatima "prepustili" muslimani Hercegovinu, Posavinu i Završje, bez Mostara. Banovina iz 39. je bila bolja za Hrvate. Nije ni čudno što nisu u mojim krajevima baš bili oduševljeni s NDH.


Morali su to raditi da pridobiju Muslimane za NDH ali to nije imalo nikakvog jačeg efekta. Dio političke muslimanske elite je bio za NDH ali narodne mase se jednostavno nisu mogle poistovjetiti s Hrvatima katolicima niti da dijele isti identitet s njima. I da je opstala NDH mislim da bi do sukoba došlo iako je sam Pavelić iskreno volio Muslimane.

_________________
Sve će prekriti snijegovi, ružmarin i šaš...


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: pet kol 17, 2012 10:06 am 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned svi 03, 2009 8:25 am
Postovi: 31026
Lokacija: Bank of Lulz
Citat:
FELJTON : MUSLIMANI U NDH (3)

POVRATAK DŽAFER-BEGA KULENOVIĆA


U Zagrebu je objavljena knjiga “Jugoslovenska muslimanska organizacija 1929.-1941. (U ratu i revoluciji 1941.-1945.)” autora historičara Zlatka Hasanbegovića. Iz njegovog sveobuhvatnog arhivskog rada na kojem je radio u arhivima Sarajeva, Beograda i Zagreba na više od 800 stranica izdvajamo posebno zanimljivo razdoblje koje je u knjizi objavljeno kao poseban dodatak, a koje govori u ulozi i položaju muslimana u fašističkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj pod rukovodstvom Ante Pavelića. U nekoliko nastavaka moći ćete čitati o ulasku njemačkih i ustaških trupa u Sarajevo, odnosu domaćeg stanovništva prema Jevrejima, te uzbudljivim političkim previranjima na tada vrućoj sarajevskoj i bh. političkoj sceni koja su se dešavala u pozadini velikih historijskih dešavanja u svijetu…

slika

Džafer Kulenović od početka je bez sumnje odobravao uspostavu Hrvatske države i preko brata Osmana vjerovatno i bio u određenoj vezi s Pavelićem, ali je svoje držanje i postupke prilagođavao pogledima Uzeira Hadžihasanovića i užeg stranačkog kruga.

Početkom avgusta 1941. vlastima NDH priklonila se i veća skupina zastupnika i mjesnih prvaka HSS-a iz cijele zemlje, koji su nasuprot Mačekovu protuustaškom stajalištu javno objavili pristupanje ustaškom pokretu. Početkom augusta u Sarajevu je kao Pavelićev izaslanik osvanuo ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković kako bi na saradnju pridobio i stranačke ostatke JMO-a. U sarajevskom novinstvu posebice je istaknut Artukovićev susret sa Džaferom Kulenovićem kojeg je “zadržao na večeri i u višesatnom razgovoru”. Artuković se susreo i sa Šefkijom Behmenom, koji je ranije bio uhapšen i otpremljen u Zagreb, gdje je nad njim kao nad “jugoslovenskim elementom” provedena istraga. Za Behmena je intervenisao reis Fehim ef. Spaho koji je uputio protestno pismo vojskovođi Slavku Kvaterniku u Zagreb koji mu je odgovorio kako je postupak u toku te da se s njim postupa “korektno i obzirno”. U skladu s Pavelićevom politikom pridobijanja muslimanskih građanskih i političkih struja bez obzira na ranije političke stavove, protiv Behmena je prekinuta istraga i krajem maja 1941. je pušten iz pritvora.

ARTUKOVIĆEVE METODE UBJEĐIVANJA

Artukovićeva ubjeđivanja i strah da bi ostaci JMO kao i u slučaju HSS-a mogli u potpunosti izgubiti utjecaj, Džafer-bega Kulenovića naveli su da prekine političku apstinenciju i javno objavi potporu NDH pa se 14. avgusta 1941. pojavio kod Pavelića u Zagrebu s Uzeirom Hadžihasanovićem i bivšim zastupnicima JMO-a u Narodnoj skupštini Hamidom Kurbegovićem i Ismetom Gavrankapetanovićem.

“Mi smo svi u pokretu već od prvog časa, te sarađujemo u njemu, u državnoj politici i u pravu NDH u svim pravcima. Svima je nama muslimanima Hrvatima pred očima konsolidacija i uređenje NDH, pa u to ulažemo i uvijek ćemo ulagati sve svoje sile. S poglavnikom smo razgovarali o važnim tekućim, državnim i narodnim poslovima”, kazao je Kulenović novinarima nakon sastanka s Poglavnikom.

Prvi odjeci posjete osjetili su se već u septembru 1941. imenovanjem Hamida Kurbegovića, Kulenovićeva pristaše i do 1941. urednika Narodne pravde, za direktora sarajevske podružnice Državnog ravnateljstva za gospodarsku ponovu, te Ismeta Gavrankapetanovića za velikog župana Velike župe Vrhbosna u Sarajevu umjesto Hadžićevog bliskog saradnika Derviša Omerovića koji je postavljen za velikog župana Velike župe Bilogora u Bjelovaru. To je bio uvod u sistemsko potiskivanje Hadžićevih i Mešićevih sljedbenika.

U nastojanju trajnog pridobijanja glavne muslimanske političke struje Pavelića nisu pokolebale ni povremeno objavljivane rezolucije muslimanske građanske i vjerske elite u kojima su osuđivali zločine prema nepoćudnim dijelovima stanovništva, prigovarali položaju muslimana te tražili prekid nasilja i uvođenja zakonitosti u državi. Državna cenzura čak nije spriječila ni objavu izjave društva El-Hidaje u kojoj se osuđuju i oni muslimani koji su “na svoju ruku od svoje strane napravili bilo kakav ispad i učinili bilo kakvo nasilje”.

MAČEK U JASENOVCU, MUSLIMANI U NESPORAZUMU

Najsnažniji i najnepovoljniji odjek kod vlasti imala je sarajevska, takozvana “ramazanska” rezolucija potpisivana tokom ramazana i objavljena uoči Bajrama u oktobru 1941. nastala kao izraz muslimanskog nezadovoljstva stanjem u NDH. Rezoluciju su, kako su se samonazvali, potpisali “Hrvati muslimani”, a među prvacima koji su je razdijelili bio je i Uzeir Hadžihasanović, koji je tri mjeseca ranije s Džaferom Kulenovićem bio kod Poglavnika u Zagrebu. Sa rezolucije je izostao potpis reisa Fehima Spahe koji se pismom obratio državnom tajniku Asimu Ugljenu u Zagreb:
“Šaljem Vam jedan prijepis rezolucije s potpisnicima, koja Vas zanima. Naši prijatelji su, kako oni vele, morali podpisati, da ih stanoviti krugovi ne bi nazvali izdajicama. I meni je donošeno na podpis, ali naravno ja sam odklonio. Bio sam uopće protiv da se ovo donosi u ovom obliku i da se umnožava i dijeli kao letak, nego se je moglo podnijeti na nadležno mjesto u obliku predstavke. U tom lsučaju i ja bih podpisao, jer zaista ima slučajeva na koje se mora žaliti”.

U svom odgovoru Ugljen Spahi piše kako se slaže da rezolucija nije trebala biti umnožena i razdijeljena poručujući mu kako su njeni autori “izgubili bitku, i sada hoće da budu mučenici”. Za razliku od različitih represivnih postupaka prema nemuslimanskim protivnicima ustaškog pokreta i države, kao što je privremeno zatočenje Vlatka Mačeka i dijela prvaka HSS-a u Jasenovac, u slučaju muslimanskog nezadovoljstva Pavelić je ostao dosljedan politici suzdržanosti i pridobijanja ostataka JMO., uvjeren da je riječ o prolaznom “nesporazumu”. Proisteklom tek iz slabosti državne uprave u BiH, te nemoći vlasti da pruži djelotvornu vojnu zaštitu muslimanskom stanovništvu koje se našlo na udaru srpskog ustaničkog i odmetnutog djelovanja. Kao jedini odgovor na sarajevsku rezoluciju, Pavelić je početkom novembra 1941. umjesto Osmana Kulenovića na dužnost potpredsjednika Vlade NDH imenovao njegovog brata Džafera Kulenovića.

SRBI IZ ŠUMA I GRADOVA

Njegov ulazak u vladu podudario se i s pokušajima ustaškog pokreta za smanjenjem protusrpskog smjera, pa je nakon stupanja u kontakt s Pavelićem njegov studentski kolega Savo Besarović, sarajevski srpski političar i advokat koji je još u Kraljevini Jugoslaviji bio čvrsto povezan sa Spahinim muslimanskim krugovima u Sarajevu. Pavelić ga je u februaru 1942. imenovao na dužnost saborskog bilježnika, a 1943. i na dužnost državnog ministra u vladi Nikole Mandića, koju je sve do kraja rata vršio u neslužbenom svojstvu predstavnika pravoslavnih Srba u NDH. Njemački obavještajni izvori savjetovali su Pavelića da “bosanske Hrvate, Srbe i muslimane pomiri time što će uzeti nekog uglednog bosanskog Srbina u Vladu, koji će biti u stanju da umiri Srbe i da naredi da se ovi iz šuma vrate u svoje gradove”.

Kulenovićev ulazak u Vladu doveo je i do pokušaja jačeg uključivanja pristaša JMO-a u ustaški pokret. To je bilo vidljivo iz okružnice Glavnog ustaškog stana u januaru 1942. upućene svim ustaškim štabovima radi bolje organizacije pokreta:

“Za koji dan će vam biti dostavljen popis muslimana, članova bivše JMO koji bi po mišljenju podpredsjednika Vlade mogli i trebali zauzeti položaje ustaških dužnosnika, pa će Vam biti dužnost da se s njima stavite osobno u doticaj”.

Kulenovićev pokret nije ostao bez odjeka ni među jugoslovenskim emigrantskim političarima u Londonu, pa je ministar Branko Čubrilović, prvak Saveza zemljoradnika u BiH i jedan od izrazitih protivnika muslimanskog autonomističkog zahtjeva koji se kasnije priklonio Titu, u privatnom pismu iz novembra 1941. napisao kako su “gotovo svi muslimani, osim komunista – prišli sa Džaferom u Pavelićeve plaćenike”. Čubrilović je na londonskom radiju u novembru 1941. prijeteći ustvrdio da će se nakon rata postaviti pitanje “da li će muslimani uopšte moći da sarađuju kao braća u obnovljenoj velikoj i slobodnoj državi jer bili oni i mirni posmatrači, oni su krivci i sukrivci mučenja srpskog naroda”.

MUŽEVNO, DOMOLJUBNO HRVATSKI

U međuvremenu, Pavelića je na ustrajno pridobijanje poslovično oportunistički nastrojenih ostataka JMO, kao i ostalih muslimanskih elita, potaknulo i teško vojno-političko stanje u NDH nakon Rimskih ugovora iz maja 1941. o razgraničenju s Kraljevinom Italijom te bolnih gubitaka u dijelovima jadranskog pojasa i zaleđa, a nakon kojih je činjenica ulaska cijele BiH u sastav NDH dodatno dobila na težini. Pored toga, Pavelić se pribojavao da bi različiti oblici muslimanskog nezadovoljstva mogli postati i sredstvom njemačkog potkopavanja državnosti NDH putem poticanja “muslimanskog autonomaštva”.

Pavelić je u februaru 1942. sazvao Hrvatski državni sabor, u koji je pozvan i dio starih jugoslovenskih skupštinskih zastupnika JMO. Iz sabora su izostali Nurija Pozderac, koji se nešto kasnije pridružio partizanima, skupina povezana sa Šefkijom Behmenom u kojoj je bio i Mehmed Šahinagić, brat Spahine udovice, te Abdulah Ibrahimpašić izabran 1938. u Bihaću na Mačekovoj listi. Većina njih vjerovatno nije pozvana više zbog neslaganja s Kulenovićem a manje zbog protivljenja Pavelića koji je poziv uručio i Mačekovu pristaši Mesudu Kulenoviću. Pavelić je u završnom saborskom govoru u novembru 1942. zahvalio Kulenoviću i zastupnicima iz JMO:

“Hvala vama svima dragima, mojim starim i mladim suborcima, hvala zastupnicima muslimanske organizacije, koji su također na čelu sa svojim predstavnikom dr. Džaferom Kulenovićem isto tako zdušno, isto tako muževno, isto tako rodoljubno i isto tako hrvatski, kao i ostali muslimani sabornici dali dokaza, da je hrvatski musliman, da su muslimani sinovi i članovi ovog naroda, i da je Bosna sastavni dio Hrvatske države ne samo po povučenim granicama, nego i po srdcima hrvatskih muslimana”.

Pavelić je tako trajno otklonio zahtjeve Hadžićevih i Mešićevih sljedbenika, i s njima povezane nezadovoljne uleme El-Hidaje, da se državnom intervencijom konačno ukloni uticaj JMO iz islamskih i vakufskih ustanova, sve do sloma NDH ustrajavajući da će prihvatiti svaki prijedlog nacrta novog Ustava Islamske vjerske zajednice, kao i osobu reis-ul-uleme, iza koje će stajati prethodni muslimanski dogovor.
(Kraj u sljedećem broju)

_________________
sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu
slika


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: sub ruj 01, 2012 8:16 pm 
Online

Pridružen/a: uto vel 09, 2010 7:22 pm
Postovi: 3504
Ministry of Sound je napisao/la:
Hm, pa ovo uopće nije antifašistički, čini mi se da je više partizana podarilo prosječno dalmatinsko selo. :D

Jadni Židovi prvi nastradali, i to ne od ustaša, nego od kombinacije Njemci-fina gradska raja.

Slobodna Bosna.

Citat:
FELJTON : MUSLIMANI U NDH (1)

ALLAH I HRVATI - CVIJEĆE, KUPITE CVIJEĆE


U Zagrebu je nedavno objavljena knjiga “Jugoslovenska muslimanska organizacija 1929.-1941. (U ratu i revoluciji 1941.-1945.)” autora historičara ZLATKA HASANBEGOVIĆA. Iz njegovog opsežnog, sveobuhvatnog znanstvenog rada na kojem je radio u arhivima Sarajeva, Beograda i Zagreba, na više od 800 stranica, izdvajamo posebno zanimljivo razdoblje koje je u knjizi objavljeno kao poseban dodatak, a koje govori u ulozi i položaju muslimana u fašističkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj pod rukovodstvom Ante Pavelića. U nekoliko nastavaka moći ćete čitati o ulasku njemačkih i ustaških trupa u Sarajevo, odnosu domaćeg stanovništva prema Jevrejima, te uzbudljivim političkim previranjima na tada vrućoj sarajevskoj i bh. političkoj sceni koja su se dešavala u pozadini velikih historijskih događaja u svijetu…

slika

“Volja je Svevišnjeg Allaha htjela, da uz pomoć ustaša u zemlji i inozemstvu, te savezničkih vojski kucne radosni čas za sve Hrvate, katolike i muslimane. U ovom radosnom i velikom trenutnku za cjelokupni hrvatski narod, kada je osnovana samostalna i nezavisna Hrvatska Država na cijelom povijesnom teritoriju hrvatskom, kličem: ‘Neka Allah Svevišnji poživi Poglavnika! Neka Allah Svevišnji poživi njegova Opunomoćenika i sve ustaše! Neka živi samostalna i nezavisna Hrvatska Država i hrvatski narod, dok je svijeta i vijeka’”, pročitao je muftija Ismet Muftić na dan proglašnja Nezavisne države Hrvatske u Zagrebu 10. aprila 1941. pred Slavkom Kvaternikom, opunomoćenikom Ante Pavelića koji je u to vrijeme s grupom hrvatskih nacionalista boravio u Italiji čekajući povratak. Pavelić je još u svom prvom proglasu emitovanom preko Italijanskog radija pet dana prije proglašenja NDH, pozvao na ustanak “Hrvate, vojnike, katolike i muslimane”, a Kvaternik je na dan proglašenja uputio poseban proglas “hrvatskim muslimanima” u kojem je kazao kako “junačke Bosna i Hercegovina ulaze u sastav Hrvatske države” pozvavši muslimane da “džamije i domove okite barjakom Allaha i milim hrvatskim trobojnicama”.

ŽIVIO ANTE, PREZIME MU ZNATE

“Muslimanski vojnici u jugoslovenskoj vojsci pozivaju se da okrenu oružje protiv Srba i preuzmu vlast jer su od sada sami gospodari u svojoj kući i svojoj zemlji. Vlast u BiH preuzima muslimanski naročiti prijatelj Ante Pavelić koji vrši zavjet Oca domovine Dr Ante Starčevića koji je u Vama muslimanima vidio najbolji dio hrvatskog naroda i najljepši zalog naše sretne budućnosti”, kazao je Kvaternik u proglasu, a muftija Ismet Muftić mu istog dana pohrlio i pročitao poruku s početka teksta koja je poslije emitovana i na zagrebačkom radiju. Time je sebi obezbijedio mjesto u “Hrvatskom državnom vodstvu” u koje je simbolično ušao kao muslimanski predstavnik. Tih dana u Zagreb dolaze brojni dužnosnici JMO-a, među kojima i jedan od prvaka Organizacije, Alija Šuljak, koji je održao “patriotski govor” u kojem je iznio “nastojanja hrvatskog naroda za svojom slobodom i nezavisnošću”. Student Halid Čaušević, unuk reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića, u ustaškom listu Hrvatski narod objavljuje članak u kojem najavljuje skori dolazak u BiH “najmoćnije i najljepše vojske svijeta, plavokose armade velikog njemačkog genija” s kojom u Sarajevo stižu i “odredi fanatičnih poklonika velikog Oca Domovine, da zemlji najčišće krvi Hrvatske vrate žuđenu slobodu, mir i ravnopravnost”.

Pavelić se u Hrvatsku vraća 13. aprila ’41., u Zagreb dolazi dva dana poslije, a 16. aprila imenuje prvu vladu NDH u kojoj za potpredsjednika postavlja Osmana Kulenovića, advokata iz Bihaća, brata funkcionera JMO-a Džafera Kulenovića. Osman je do 1935. također bio član JMO-a, a od decembra te godine i potpisivanja “Bajramskog zaključka” Hakije Hadžića o utemeljenju Muslimanske organizacije nije učestvovao aktivno u političko-stranačkom životu. Pavelić je uvođenjem u Vladu svog politički beznačajnog studentskog kolege iz pravaških akademskih klubova na Zagrebačkom sveučilištu zapravo objavio da računa na potporu Džafera Kulenovića, za kojeg se u tom momentu još nije znalo gdje se nalazi.

POTRAGA ZA DŽAFER-BEGOM KULENOVIĆEM

Kulenovića je njemački napad zatekao u Beogradu odakle se s ostalim ministrima Simovićeve Vlade Kraljevine Jugoslavije uputio najprije prema Užicu odakle su došli na Pale pokraj Sarajeva gdje su održali tri posljednje sjednice pred povlačenje prema Nikšiću 13. aprila 1941. Džafera su “izgubili” negdje u metežu na Ilidži, a o slučajnom susretu s njim pisao je 18. aprila Milan Jovanović Stoimirović, tada već bivši urednik Samouprave, glasila Jugoslovenske radikalne zajednice:

“Na ulici sretoh Džafera Kulenovića. Zgranuh se kad ga videh. ‘Zar vi niste sa Vladom?’. ‘Ne’, reče on, mene su sramno ostavili na Ilidži. ‘Šta to znači?’, pitah ga ja. ‘To znači da su potpuno izgubili glavu’, odgovori on jetko.”

Brzi slom Kraljevine Jugoslavije zatekao je sukobljene sarajevske prvake JMO-a, koji su još krajem marta 1941. održali svečanosti “Za veliku jugoslovensku naciju i moćnu Otadžbinu”. Tim povodom ulicama Sarajeva prošla je povorka građanskih i političkih predstavnika svih vjera, a došlo je i do incidenata kada su muslimanskim prvacima dobacivane parole “Dole peta kolona!” i “Ovo je štab pete kolone!” za šta su poslije optuženi sarajevski Jevreji. Reis-ul-ulema Fehim Spaho dan poslije skupa uputio je povodom stupanja na prijestol maloljetnog kralja Petra II Karađorđevića proglas svim tijelima i službenicima Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugloslavije štampan na ćirilici u kojem stoji da je kralju poslao pozdrav i “uvjerio ga o nepokolebivoj odanosti i ljubavi muslimana prema Previšnjem Prijestolju i dragoj nam domovini Kraljevini Jugoslaviji”. Dovođenje u pitanje odanosti muslimana Kraljevini Jugoslaviji najviše je uznemirilo prvake Gajreta kao nositelje srpske/jugoslovenske nacionalne ideologije u ime koje je proveden beogradski puč. Zanemarili su uglavnom srpsku političko-nacionalnu pozadinu protiv muslimanskih uličnih ispada te odgovornost prebacili na sarajevske Jevreje.

“Pored ranijih primjera nedoličnog držanja toga dijela Jevreja prema muslimanima i njihovih pokušaja da raznim podmetanjima stvore u našoj javnosti takova mišljenja o muslimanima kojima je cilj da dovedu u sumnju patriotska osjećanja muslimana, neustručavajući se čak i da našim vlastima sugerišu takva mišljenja raznim dostavama, konstatovano je da su ti elementi prilikom veličanstvenih manifestacija na dan 27. ovog mjeseca pravili takove ispade i služili se takovim metodama, da se ima zahvaliti samo velikom patriotizmu i prisebnosti muslimana što ovakovi sramni i rušilački ispadi nisu urodili najtežim posljedicama”, bio je jedan od zaključaka muslimanske međudruštvene konferencije koju je organizirao Gajret već 29. marta 1941. tražeći od vlasti kažnjavanje izgrednika

MUSLIMANI SA NIJEMCIMA: POLOMIT ĆU TEMPL OD KRISTALA

Predsjednik i potpredsjednik La Benevolencije Jakov Kajon i Leon Finci poslije ovoga u ime svih jevrejskih ustanova i društava već prvog aprila 1941. objavljuju odgovor u kojem podsjećaju kako su “u posljednje vrijeme sarajevski jevreji izloženi raznim izazivanjima i nasrtajima pojedinaca kako u javnim lokalima tako i na ulici i putem štampe” izražavajući žaljenje što su “pojedinačni incidenti i povici neodgovornih lica kojih nije bilo samo među jevrejima – a bilo je povika i protiv jevreja – mogli dati povoda da se predstavnici muslimanskih ustanova nađu pobuđeni da zauzmu jedan organizovan stav gotovo prema cijeloj jevrejskoj zajednici”.

O incidentima između jevreja i muslimana izvijestio je i Centralni presbiro, a sve je kulminiralo nakon ulaska njemačkih trupa u Sarajevo 15. aprila 1941. O čemu je pisao i Jovanović-Stoimirović:

“Kako sam bio (…) uzbuđen istoga dana kad sam čuo nemačku muziku koja je svirala pred Većnicom! Ona svira, a muslimani, načičkani na keju, nije da pljeskaju, nego se hori i preko Miljacke. Naročito je bio buran pljesak kad su odsvirali marš iz Fausta. E to je bilo za priču. Muslimani su uopšte dočekali Nemce kao oslobodioce. Sve što je bilo u Sarajevu od islama izašlo je na ulicu. Muslimani su se kao tumači i vođi vozili automobilima s Nemcima. Zajedno s Nemcima, Muslimani su ušli u jevrejski Templ i lomili po njemu unutrašnje ukrase. Jevreji su imali veći strah od muslimana nego od Nemaca”.

Već uoči ulaska njemačkih trupa u Sarajevu je zavladao haos: 4. aprila ostavke su podnijeli vršitelj dužnosti gradonačelnika Muhamed Zlatar i nepotpuno općinsko vijeće. Dodatnom rasulu doprinijelo je njemačko bombardovanje grada, tu je privremeno bila smještena Vlada Jugoslavije u bijegu, Vrhovna komanda vojske u raspadanju i veliki broj naoružanih vojnih bjegunaca koji su čekali daljnji razvoj događaja.

U tim okolnostima u Sarajevu je formiran nestranački “Narodni odbor” koji je trebao zamijeniti raspalu gradsku upravu te stupiti u prvi kontakt s njemačkom vojskom u nadiranju i koji su činili građanski predstavnici svih vjera, uz iznimku jevreja koji nisu ni pozvani. Od muslimana su u to tijelo ušli Uzeir Hadžihasanović, kao prvak do tada Kulenoviću odanih pristaša JMO-a, potpredsjednik Gajreta Husein Kadić, te Asim Šeremet kao predstavnik Narodne uzdanice, skupine Kulenovićevih protivnika među bivšim muslimanskim zastupnicima u Narodnoj skupštini izabranih 1938. na Stojadinovićevoj listi. Srbe su predstavljali predsjednik i sekretar Trgovačko-industrijske komore u Sarajevu Dušan Jeftanović i Vojislav Besarović, te pravoslavni sveštenik i predsjednik mjesne Narodne odbrane Milan Božić koji je godinu prije bio jedan od kolovođa sarajevskog srpskog međudruštvenog okupljanja protiv Džafera Kulenovića i muslimanskog zahtjeva za autonomnu Bosnu i Hercegovinu. Hrvate katolike predstavljali su na početku mjesni prvaci HSS-a i advokati Zdravko Šutej i Ivan Subašić, te nestranački advokat Luka Čabrajić. Oni su se povukli odmah nakon proglašenja NDH i Mačekovog poziva na odanost novim vlastima u Zagrebu, nespremni da nakon stranačkog sloma sudjeluju u dalekosežnim državno-političkim kombinacijama izvan sarajevskih općinskih okvira.

Od ulaska njemačkih jedinica u Sarajevo 15. aprila 1941.do dolaska u grad prvih hrvatskih vojnih odreda iz Zagreba u noći s 23. na 24. april, nastupilo je višednevno iščekivanje daljnjeg razvitka događaja i zakulisno djelovanje međusobno suprotstavljenih skupina, a koje se odvijalo u pozadini činjenice da je privremenu vlast preuzela njemačka vojna komanda. (Nastavlja se)

Tako je to bilo :ujko

_________________
Neki Fadil


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: ned ruj 02, 2012 3:08 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: čet sij 14, 2010 6:33 pm
Postovi: 4802
Lokacija: Capica curica kaze Tetovo
Ja nigdje ne vidim ovdje hrvatsko domoljublje kod muslimana sarajeva. Mozda divljanje po zidovskim objektima to oznacava, ne znam..


Mene zanima jel su i sarajevski Srbi bili proganjani ili se to odvijalo samo po selima oko sarajeva? Uopce, imam dojam da se progon srba desavao samo po vukojebinama, a ne po urbanim mjestima.

_________________
Gospodja ministarka, gdje li sam je vidio...Obozavam tu komediju, osobito kada je Seka Sabljic glumi.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: pon ruj 03, 2012 6:05 pm 
Offline

Pridružen/a: ned svi 17, 2009 9:48 pm
Postovi: 1204
ja konkretno znam da progona Srba oko Sarajeva za vrijeme NDH nije bilo , ko prvo nije to bas bilo ni sigurno raditi , jer u Srpska sela i nije bilo jednostavno ući za snage NDH , jer su u njima obitavali domaći četnici ,nešto kao domobrani u Hrvata , Igman je bio pod četničkom kontrolom i večina sela sa srpskom večinom , ustaške vlasti su držale grad i komunikacije . Srbe oko Sarajeva su progonile Njemačke snage , naručito ona sela koja su bila partizanska...
Također , i tad je bila saradnja među Srbima i Hrvatima sarajevskog polja , tako da su se susjedi čuvali , znam za jedan događaj iz priča starijih , kad su Njemci pokupili stotinjak Srba ( zena i muskaraca ) iz sela Osijek kod Ilidže i odveli ih u Blažuj u svoj kamp ,u znak omazde nad partizanima , Hrvati iz Dogloda ( to je susjedno selo) su intervenisali i sredili da ih puste kućama ...


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: pon ruj 03, 2012 6:10 pm 
Online
Avatar

Pridružen/a: sub lip 16, 2012 11:09 pm
Postovi: 10718
Iz priča starijih znam za zločine muslimanskih ustaša po obodima Saraj polja, i kao što već Betandwin pomenu, saradnju Hrvata sa Stupa i Srba.

_________________
Ta se mržnja proteže na sve što po istoriskom razvitku čini neku zasebnost srpskog naroda. Mrzi se srpsko ime, mrzi se istočno-pravoslavna vera, mrzi se pismo ćirilsko.
F. Rački o pravašima


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: pon ruj 03, 2012 7:02 pm 
Offline

Pridružen/a: ned svi 17, 2009 9:48 pm
Postovi: 1204
Pa ja istina nisam čuo za te zločine ustaša nad Srbima u i oko Sarajeva , razlog može biti i taj , što je u Sarajevu a i okolici puno veča prijetnja Ustašama bio partizanski pokret , pa su osim Jevreja , uglavnom proganjali komuniste , Srbi su kako rekoh manje više slobodno živjeli u svojim selima , uostalom četnici su bili nadomak grada , večina sela oko Sarajeva je bila Srpska i neka su bila četnička neka partizanska neka mješovito LOL , i nije bilo baš preporučljivo za snage NDH da ulaze u njih ,situacija je bila otprilike nediraj me , nediram te , komunisti su i jednim i drugim bili glavni problem , mada opet iz priča starijih znam slučaj kada su četnici s Nahoreva za Svi Svete 1943, napali narod na groblju Sveti Josip , tad je jedan naš susjed ustaški pukovnik ostao bez noge .. iz čega se vidi da oni baš i nisu bili lak plien i da je neko mogao činiti zločine nad njima ,ako su oni bili kadri izvršiti napad na malte ne sam centar Sarajeva


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: sub ruj 15, 2012 12:39 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: pet ruj 07, 2012 8:35 pm
Postovi: 10624
Lokacija: Zagreb
totem je napisao/la:
Ja nigdje ne vidim ovdje hrvatsko domoljublje kod muslimana sarajeva. Mozda divljanje po zidovskim objektima to oznacava, ne znam..


Mene zanima jel su i sarajevski Srbi bili proganjani ili se to odvijalo samo po selima oko sarajeva? Uopce, imam dojam da se progon srba desavao samo po vukojebinama, a ne po urbanim mjestima.

većina gradskih srba, ali i onih lojalnijih krajeva su dočekali kraj rata bez ikakvih problem. Moja prabaka je cijeli rat normalno živjela u Banja Luci, nije se skrivala po tavanima nego je normalno išla u školu s Hrvatima oba vierozakona :zubati
najviše su nastradali srbi iz ustaničkih partizanskih krajeva, jer su četnici bili pod zastitom talijana. mojem su bratiću recimo ustaše pobile pola familije s majčine strane (sela oko gline, svojta su mi)

_________________
Summum ius, summa iniuria.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: čet stu 08, 2012 4:35 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned svi 03, 2009 8:25 am
Postovi: 31026
Lokacija: Bank of Lulz
Zanimljiv intervju u BH Danima sa Zlatkom Hasanbegovićem (ne znam kako se on izjašnjava). Poruka je da se povijest mora proučavati objektivno, i da se ne treba iskrivljivati zarad političkih ciljeva i današnje perspektive.

Citat:
Intervju: Zlatko Hasanbegović

Ne gledajte u prošlost kroz naočale devedesetih

Dr. sc. Zlatko Hasanbegović (1973. Zagreb.), naučni suradnik u zagrebačkom Institutu Ivo Pilar, posljednjih godina privlači pažnju i naučne i javnosti uopće. Prije svega, svojim knjigama (Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja, te Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929.-1941. U ratu i revoluciji 1941.-1945., ali i ne samo spomenute), koje ne samo što svjedoče o zrelosti, temeljitosti i radoznalosti njihovog autora, nego su te knjige već zauzele mjesto najsveobuhvatnijih historiografskih djela dvadesetog stoljeća na prostorima bivše Jugoslavije... Dr. Hasanbegović je i društveno veoma angažovan, uvijek spreman za iznošenje svoga stava, kojim često uzburka duhovne močvare...

slika

DANI: Na nedavnoj promociji knjige Islam i muslimani u Hrvatskoj u sarajevskom Institutu Ibn Sina bilo je očito prijateljstvo između Vas i ef. Omerbašića? Rekli ste tada da Vam je Omerbašić puno pomogao u Vašim naučnim počecima?

HASANBEGOVIĆ: Imao sam čast posljednjih desetak godina intenzivno se družiti s nedavno umirovljenim muftijom Ševkom ef. Omerbašićem. Iako nije bio profesionalni povjesničar, njegov specifičan povjesničarski nerv, te činjenica da je svojim javnim djelovanjem već sada postao povijesnom ličnošću, učinili su ga nezaobilaznim sugovornikom, svojevrsnim živim povijesnim izvorom za svakog koga zanima povijest bosanskohercegovačkih muslimana u 20. stoljeću. Njegova odanost islamu, hrvatskoj domovini i Bosni i Hercegovini kao zemlji naših predaka, te ustrajna gradnja mostova i sposobnost gledanja na budućnost izvan vizure sarajevske kotline i onda kada je to bio sizifovski posao učinili su Ševku ef. Omerbašića istinskim autoritetom, čiji će moralni kapital bez sumnje znati očuvati i njegov nasljednik, treći zagrebački muftija, Aziz ef. Hasanović.

DANI: Muftija Omerbašić je bio uz Vas i kada su Vas, nakon izlaska knjige Muslimani u Zagrebu... neki napadali?

HASANBEGOVIĆ: Jedan od napadača, sarajevski begovski skribent i tatin sin koga se više nitko ni ne sjeća, u svojim je pamfletima kao posljednji argument ustvrdio da sam tipičan izdanak zagrebačkog muslimanskog ambijenta te učenik Ševke Omerbašića, što nije do kraja pogrešno i što sam naravno shvatio kao kompliment.

DANI: Tvrdite da su Vas napadali oni kojima istina nije draga? Čime to argumentirate?

HASANBEGOVIĆ: Ja bih samo podsjetio: prije moje knjige (Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja) bilo je uvriježeno kako su muslimanski Bošnjaci na području današnje Republike Hrvatske tek rezultat novijih socijalističkih migracija, te da ne postoji stariji pretkomunistički i građanski temelj muslimanske zajednice. Budući da sam i sam obiteljski potekao iz tog prvog zagrebačkog muslimanskog građanskog sloja, te da se tema podudarala i s mojim širim historiografskim preokupacijama pristupio sam prikupljanju i proučavanju do tada nepoznatog gradiva uobličenog u ovu knjigu. Moja interpretacija stvarnosti zagrebačke muslimanske zajednice u Drugom svjetskom ratu i Nezavisnoj državi Hrvatskoj, utemeljena na povijesnim izvorima, te iznošenje činjenice da je 1945. vodeći muslimanski društveni sloj izvrgnut brutalnoj komunističkoj represiji, pogubljenje prvog zagrebačkog muftije Ismeta Muftića i rušenje minareta prve zagrebačke džamije, izazvali su uznemirenje kod onih koji ne mogu prihvatiti da se povijesna istina, koja je ionako relativna, više ne može dekretirati u općinskim organizacijama SUBNOR-a ili u ideološkim komisijama Saveza komunista. Umjesto da se argumentirano ospori barem jedna činjenica ili interpretacija koju sam ponudio, napadana je moja osoba, opisivan sam kao potomak zagrebačkog ustaškog ratnog profitera, a u Oslobođenju je objavljen prikaz moje knjige u kojem je autor, zaobilazeći sadržaj, lakonski ustvrdio kako se “osjeća”, valjda na miris, da imam “problem s antifašizmom”, što je, kao što znate, denuncijacija koja u nekim krugovima ima istu težinu kao da vas u Rijadu optuže za “širk” i “kufr”.

DANI: No, neovisno od tih napada, kakve su sve reakcije bile na spomenutu knjigu? U Zagrebu, u Sarajevu, i inače?

HASANBEGOVIĆ: Ovi napadi su mi zapravo otvorili put do čitateljstva, budući da je glavni problem današnje historiografije ignorantski odnos medija zaokupljenih političarima-mediokritetima i estradnim smećem. Naravno, to nije slučaj ukoliko pripadate privilegiranom sloju povjesničara – medijskih miljenika, ideološki podobnih “liberalnih-demokrata” i “antifašista” stručnjaka opće prakse za sveopću povijest ljudskog roda od “noja do AVNOJ-a”. Ono što me čini zadovoljnim je činjenica kako je knjiga našla put do čitatelja, te da je, što je veliki uspjeh u vremenima nakladničke oseke, ali i s obzirom na naslov, cijela naklada rasprodana i u zagrebačkim knjižarama, ali i u Bosni i Hercegovini.

Iz moje vizure, knjiga je bila namijenjena trima skupinama. Prvo, specijalističkim historiografskim krugovima kao, po mome sudu, korisna dopuna boljem razumijevanju povijesti bosanskohercegovačkih muslimana i građanskog društva od 1878. do 1945. Drugo, hrvatskoj nemuslimanskoj javnosti kako bi se upoznala sa baštinom svojih muslimanskih sunarodnjaka i sugrađana. Treće, najmlađem muslimanskom i bošnjačkom naraštaju u Zagrebu i Hrvatskoj kako bi vidjeli da svoj identitet i prošlost ne treba razumijevati unutar umjetnog kalupa tzv. “nacionalne manjine” ili “dijaspore” već kao neodvojivi dio glavne struje hrvatske građanske kulture na podlozi koje je i nastala moderna hrvatska nacija. Sve to ne dovodeći u pitanje bošnjački osjećaj vezanosti za Bosnu i Hercegovinu kao zemlju svojih predaka.

DANI: Nažalost, kod nas knjige najčešće dočekuje, i prati, šutnja... U Muslimanima u Zagrebu... Vi ste naveli i vrlo konkretne veze između IZ-a u Hrvatskoj i u BiH, govorili ste o događajima koji su se ticali obje sredine, pa me zato zanima da li su bila reagovanja iz sarajevskih krugova IZ-a, iz Rijaseta, od sada odlazećeg reisu-l-uleme?

HASANBEGOVIĆ: Ne bih se s vama do kraja složio. Ako zanemarimo porodične veze, najčvršća i najpostojanija veza, lišena bilo kakve dnevnopolitičke bošnjačke “nacionalne akcije”, između muslimanskih Bošnjaka u Zagrebu i Hrvatskoj te onih u Bosni i Hercegovini je islam. I to ne u apstraktnom smislu već preko Islamske zajednice stvorene i na istoj bosanskohercegovačkoj islamskoj baštini, u čemu naravno sudjeluju i svi muslimani neovisno o podrijetlu i narodnosnoj pripadnosti. Reisu-l-ulema ef. Cerić, i sam donekle zagrebački izdanak, je bez obzira na različite i međusobno suprotstavljene poglede na njegov “pontifikat”, a koji su stizali iz naše sredine, uvijek s interesom motrio što se događa u Zagrebu. Časni ljudi kao što su Enes Karić ili Hilmo Neimarlija u mojim su očima, barem u intelektualnom smislu, sastavni dio našeg zagrebačkog džemata, a koji su više učinili za jačanje zdravih muslimanskih veza između Zagreba i Sarajeva od svih staro/novokomponiranih bošnjačkih ideologa i tražitelja “bosanskog duha”.

DANI: Šta je pokazala Vaša knjiga: da li su vjerski autoriteti s sjedištem u Sarajevu uvijek shvatali da svaka sredina ima svoje specifičnosti, da se iskustvo ne može presađivati kao biljka?

HASANBEGOVIĆ: Ovo se odnosi na snažne odjeke, posebice na internetskim forumima, jednog moga benignog intervjua od prije nekoliko godina, a kada sam među ostalim od nekih sarajevskih forumaša proglašen sofisticiranom inačicom Emira Kusturice. Na povremene tvrdnje da su muslimanski Bošnjaci u Hrvatskoj, navodno na putu ka trajnoj asimilaciji u hrvatstvo, ja sam postavio logično i dobronamjerno pitanje: može li se bošnjaštvo shvaćeno kao ekskluzivna nacionalna ideologija, koja isključuje ostale pripadnosti, a kako se oblikovala i kako dijelom živi u današnjoj Bosni i Hercegovini i virtualnoj stvarnosti “dijaspore”, mehanički presaditi u ovdašnji kontekst, a da ono s vremenom ne ostane, posebice za najmlađe, beživotna i naučena konstrukcija u permanentnoj krizi, nešto poput cionizma i “izraelizma” njujorških židova?

Kada vas, na primjer, na granici privedu sucu za prekršaje jer kao “stranac” policiji niste prijavili boravak kod svoje sarajevske tetke duže od 24 sata, ili se nađete na mjestu kao što je nogometni stadion u glavnom gradu tzv. matične domovine, i suočite se s gnjevom tisuća vaših sunarodnjaka koji na zvuk Mihanovićeve budnice Lijepe naše, a koju vi i vaša djeca od rođenja doživljavate kao vlastitu himnu, započnu sa skandiranjem “gazi gazi ustaše”, iako im je barem trećini netko od predaka služio u ustaškoj vojnici, onda se, osim ako niste emocionalni invalid, zapitate o temeljnim identitetskim dvojbama i vlastitoj pripadnosti. Ovo je sociološki faktotoum o kojem bi trebali razmišljati profesionalni bošnjački aktivisti u Hrvatskoj, barem između dva pretakanja iz šupljeg u prazno novca poreznih obveznika iz fondova za nacionalne manjine.

DANI: Vi ste se i tom knjigom hrabro dotakli tema koje se i danas stavljaju pod ćilim, kao što je, recimo, odnos IZ-a u Hrvatskoj (ali i u BiH) spram Nezavisne države Hrvatske? Kakav je bio odnos muslimanskih elita prema Nezavisnoj državi Hrvatskoj?

HASANBEGOVIĆ: Potpuno ste u pravu da je to pitanje i danas svojevrsni tabu. Činjenica je da su važni i utjecajni, ali ne i svi, muslimanski prvaci i autoriteti na početku, neko vrijeme ili do samog kraja, u NDH gledali kao u povoljan okvir za razrješenje muslimanske i bosanskohercegovačke problematike, ili u najmanju ruku iskazivali lojalizam prema ustaškim vlastima. Načelno, bez ulaženja u dubinu ovog pitanja, mogu reći da se motivacija i udio muslimana u vojnom, političkom ili upravnom aparatu NDH te ondašnjem kulturnom životu može nijekati i prešućivati ili upotrebom tehnike “naknadne pameti” objašnjavati klišejima o “pritiscima”, “fašizmu” i “kolaboracionizmu”.

Objašnjenje ne leži u “fašizmu” i “antifašizmu” već u širem problemu muslimanskog odnosa prema različitim i međusobno suprotstavljenim suvremenim predbošnjačkim nacionalnim ideologijama koje su se nudile i kao okvir za bosanskohercegovačke muslimane, a među kojima je bila i hrvatska nacionalna ideologija toga vremena.

Iz današnje perspektive, NDH je, uz ostalo, predstavljala prvi i posljednji pokušaj konkretnog državnog uozbiljenja starih pravaških koncepcija o katoličko-muslimanskoj simbiozi unutar višekonfesionalne hrvatske nacije. Taj pokušaj je ostvaren u promašenoj međunarodnoj konstelaciji, a obilježen je i nedvojbenom hipotekom zločina, pa se može reći da je ustaški poraz označio kraj ne samo jedne “fašističke” stranačko-ideološke ili vojničke formacije već i same zamisli o Hrvatima kao složenoj i strukturno višekonfesionalnoj naciji, čiji su dio i muslimani u Bosni i Hercegovini. Stvar je zapravo jednostavna: prošlost i njezine protagoniste ne treba ocjenjivati i gledati preko naočala moderne bošnjačke nacionalne ideologije stasale u okolnostima rata 1992. – 1995. Bošnjačka nacija ne ovisi o djelovanju pojedinaca u prošlosti već od volje i sposobnosti ovog i budućih bošnjačkih naraštaja da sebe vide i izgrađuju kao poseban i samosvojan narod. Sve ostalo je romantičarska manipulacija poviješću koja kod kompetentnih stručnjaka izaziva podsmijeh. Pojednostavljeno, za bošnjačku budućnost je nažalost ili na sreću relevantnije djelovanje Zlatka Lagumdžije, Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića od pokušaja traženja odgovora na pitanje jesu li Keops i Kefren živjeli u Visokom ili na obalama Nila, jesu li tzv. bogumili protomuslimani, te je li Mehmed Fatih okupator ili “otac nacije”.

DANI: Koji je Vaš historiografski pristup, odnosno, šta je zapravo zadaća povjesničara?

HASANBEGOVIĆ: Ukratko, moje temeljno historiografsko polazište, koje moji kritičari etiketiraju kao “revizionizam”, a što prihvaćam, glasi: komplicirana povijesna stvarnost u Drugom svjetskom ratu, na području koje je prije toga obuhvaćalo Kraljevinu Jugoslaviju, ne može se objašnjavati teološkim konceptima o borbi “dobra” i “zla”, “antifašizma” i “fašizma” kao pojmova-batina bez konkretnog sadržaja. Ja mislim da povjesničari ne trebaju biti teolozi koji izdaju potvrde o “dobru” i “zlu” te “pravoj” i “krivoj” strani, već je njihova zadaća bez lobotomije “diskursa” i “paradigme” i političke korektnosti bilo koje vrste da pokušaju protumačiti proteklu povijesnu stvarnost. Dio mojih kolega, vrlo utjecajnih u Hrvatskoj, misle i o tome pišu da je zadaća povjesničara upozoravati na svenazočan “fašizam” koji iznova prijeti i koji će prijetiti do sudnjeg dana. Po tom shvaćanju, povjesničari koje se bave 20. stoljećem trebalo bi biti jedna vrsta postmodernih liberalno-demokratskih referenata za ONO i DSZ. Ja to poštujem, ali po mome sudu u pozadini takvog pristupa leži, osim određenih ideoloških preferencija, intelektualna lijenost i tupost te tradicionalno svođenje historiografije na sluškinju vladajuće ideologije. Jučer je to bio marksizam, titoizam, samoupravni socijalizam, nesvrstanost, a danas “liberalna demokracija”, “tržišna ekonomija”, “euroatlantske integracije”, “multikulturalizam” i ostale floskule.

DANI: Nedavno je iz štampe izašla Vaša nova knjiga Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929. – 1941. U ratu i revoluciji 1941. – 1945. Napisana je na gotovo 900 stranica i čini se da je već izazvala golem interes. Uskoro pripremate sarajevsku promociju? O čemu je riječ?

HASANBEGOVIĆ: Knjiga je nastala na podlozi moje doktorske disertacije, te je dopunjena završnim poglavljem u kojem prikazujem djelovanje muslimanske stranačke i društvene elite u Drugom svjetskom ratu te njezinu sudbinu nakon 1945. i komunističkog preuzimanja vlasti. Po mome sudu mislim da sam barem donekle ispunio jednu historiografsku prazninu budući da je do danas jedina knjiga o vodećoj muslimanskoj političkoj stranci u prvoj jugoslavenskoj državi i s njome povezanim skupinama bila ona rahmetli Atifa Purivatre od prije gotovo pola stoljeća, a koja obuhvaća samo razdoblje do 1929. godine. Ja sam se pokušao organski nadovezati na njegove spoznaje koje su nastale u jednom potpuno drukčijem vremenskom i ideološkom kontekstu, ali koje su uglavnom do danas ostale utemeljene. U knjizi iza koje stoji moje višegodišnje istraživanje te rad na desetinama arhivskih fondova i tisućama neobjavljenih dokumenata od Beograda i Zagreba do Sarajeva, pokušao sam ući u cjelinu muslimanske društvene, političke i vjerske stvarnosti prije komunističke revolucije. Mislim da time knjiga prelazi okvir postavljen naslovom, ali i da prelazi muslimanski konfesionalni okvir budući da sam pokušao prikazati djelovanje svih bosanskohercegovačkih etničkih i konfesionalnih sastavnica, koje se ni onda kao ni danas ne mogu shvatiti bez razumijevanja njihove povezanosti i međuovisnosti.

Među ostalim, nadam se kako sam pridonio i tome da se i događaji u Drugome svjetskom ratu na području Bosne i Hercegovini promotre u novom svijetlu budući da sam pokušao razjasniti i njihovu pretpovijest do 1941. Iako sam načelni protivnik floskule o “ponavljanju povijesti” mislim da će iz moje knjige biti barem malo jasnije i to da tekući političko-nacionalni konflikt ili točnije rečeno glib u koji je zapala Bosna i Hercegovina nije izraz praiskonske mržnje, ali ni “fašističke” elementarne nepogode koja je iz vedra neba pogodila beskonfliktnu titoističku arkadiju, već da u njezinoj pozadini stoje stariji povijesni procesi i sukobi koji nisu samo izraz zloće “zlih nacionalista” već imaju i svoje dublje i racionalno utemeljenje. Svakako želim da knjiga dođe do čitatelja, ali i da bude podvrgnuta sudu kompetentne historiografske kritike.

_________________
sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu
slika


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: čet stu 08, 2012 5:02 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: uto kol 18, 2009 10:00 am
Postovi: 1718
Lokacija: ...................
Gospodin Zlatko je pogodio u srž, morat ću kupiti i pročitati njegovu knjigu

_________________
Cuius regio, eius religio


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: čet stu 08, 2012 8:02 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: pon lip 01, 2009 5:27 pm
Postovi: 5323
Lokacija: Generalni konzulat HR HB za Slavoniju
Zlatko Hasanbegović je, promatrajući njegov historiografski stručni rad, po mojem osobnom sudu vrlo dobar i zreo povjesničar. :wink

_________________
Ulaziti u epistemološke zavoje, penjati se ontološkim stubama i zavirivati u eshatološke spilje! :D


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: čet stu 08, 2012 8:26 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sri lip 17, 2009 8:01 pm
Postovi: 6045
Lokacija: ZG
Jako dobar Zlatko, realan sa dobrim argumentima.
Morat ću pročitat nešto od tih njegovih knjiga, u analizama djeluje jako dobar.

_________________
18:01 GRAHOVO JE UVIK BILO HRVATSKO, DA JE SRPSKO ZVALO BI SE PASULJEVO slika


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: čet stu 08, 2012 9:00 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: pet svi 20, 2011 1:39 am
Postovi: 952
Lokacija: Bosna i Hercegovina (Herceg Bosna)
slika

_________________
slika
slikaOvo je najveća online zajednica navijača fudbalske/nogometne reprezentacije BiH!slika


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: čet stu 08, 2012 10:26 pm 
Online
Avatar

Pridružen/a: sub lip 16, 2012 11:09 pm
Postovi: 10718
Zenicanin je napisao/la:
slika


"Jebote, ništa ne razumijem, ovaj njemački je pisan ko španski... deder ti Envere pogledaj... "

Nego, vidim da je učestalo nalaženje zajedničkog jezika Hrvata i muslimana preko muslimanskog učešća u ustaškoj vojsci... da vam to nisu malo... pogrešne osnove?

_________________
Ta se mržnja proteže na sve što po istoriskom razvitku čini neku zasebnost srpskog naroda. Mrzi se srpsko ime, mrzi se istočno-pravoslavna vera, mrzi se pismo ćirilsko.
F. Rački o pravašima


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Sarajevo za vrijeme NDH
PostPostano: čet stu 08, 2012 10:57 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: pet sij 20, 2012 3:21 am
Postovi: 12807
Lokacija: Zagreb
Ja ne znam gdje si to vidio.

_________________
Do godine u Herceg Bosni. :HercegBosanac


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 71 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 2 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO