Očito je i da sukob u siječnju 1993. u dolini Vrbasa ne smatram probnim napadom kao Shrader, što sam i napisao u svojoj knjizi. Što se tiče mojega mišljenja da Shrader "vjerojatno ima pravo kada smatra da je vrh Armije BiH već u ljeto 1992., a najkasnije nakon pada Jajca ili borbi oko Novog Travnika počeo razradu strategijske ofenzive na HVO", i dalje smatram da njegov zaključak nije neutemeljen. Shraderovu sam pretpostavku "pojačao" i tvrdnjom oficira ABiH Ivana Slavičeka, člana Štaba Vrhovne komande ABiH, koji je 27. studenog 1993. na sjednici Hrvatskoga koordinacionog odbora u Sarajevu rekao da "plan prodora muslimanskih jedinica do Makarske živi još od lanjske godine" tj. od 1992. godine. Njegova se tvrdnja uklapa u konstrukt o Bosanskom primorju od Omiša do Bokokotorskoga zaljeva i knjižicom koju je u siječnju 1994. objavio Press centar Armije BiH. Uz ta dva neizravna dokaza, koji jesu važni, ali se ne mogu smatrati odlučujućima, naveo sam i dva mnogo čvršća. Dopis Envera Hadžihasanovića, komandanta 3. korpusa ABiH od 20. siječnja 1993., koji informira podređene snage u Bugojnu da još nije vrijeme za "sukob u svim gradovima HZ Herceg-Bosna" te da je i "ta opcija predviđena" jer se u Gornjem Vakufu vidjelo da ABiH još nije bila spremna za opći rat s HVO-om. Drugi čvrsti dokaz jest razmještaj dijelova 305. brdske brigade na područje koje je za HVO imalo strategijsko značenje. Tu problematiku Šadinlija lakonski svodi na komentar da sam dodao dokument iz svoje mašte. Nije to stvar moje mašte, nego analize izvora iz koje je očito da su dijelovi te brigade dovedeni prije sukoba i da su bili povod za njega. Utemeljeno je pretpostaviti da jedna takva postrojba nije mogla doći upravo u tom momentu u Gornji Vakuf bez zapovijedi. Nije to skupina lovaca koji su zalutali u šumi, pa svratili u selo Voljevac na rakiju, a potom zaposjeli položaje na Crnom vrhu, s kojega se nadzire prometnica koja spaja sjevernu Hercegovinu i srednju Bosnu. Šadinlija zbivanje tumači po scenariju iz američkih krimića nema oružja, nema zločina, ili po njegovu nema naredbe, nema slanja 305. brdske u dolinu Vrbasa.
Sama naredba po sadržaju je vjerojatno standardni formulaični dokument koji sadržava osnovne naputke o mjestu smještaja, logističkom osiguranju i podređenosti, odnosno svakodnevnim aktivnostima postrojbe. No nije sukob izazvala naredba nego njezina provedba, odnosno dolazak dijela 305. brdske brigade u dolinu Vrbasa. Po knjizi na koju me je uputio i za koju nisam znao da postoji, jer je u pitanju lokalno izdanje do kojega je vrlo teško doći i koje vjerojatno nije ni bilo u prodaji, ta je postrojba stigla sredinom prosinca 1992., znači čak i prije no što sam mislio. Njezini autori pogoršano sigurnosno stanje od tada nisu povezali s uzrokom, a to je upravo dolazak novih snaga na područje s kojega se ugrožava prijevoj Makljen i veza sjeverne Hercegovine i srednje Bosne. Prema tome, nema dvojbe da su dijelovi 305. brdske došli prije sukoba, a njihov dolazak dokazao sam s dva dokumenta ABiH, jednim od 10. siječnja 1993., a drugim od 24. prosinca 1994. Ako Šadinlija smatra da je jedini "validni" dokaz za to naredba o njezinu slanju, tu nema pomoći. Tvrdnja da je to dokaz iz moje mašte implicira da je dio 305. brigade sastavljen od vojno sposobnih muslimanskih prognanika iz Jajca samovoljno došao u dolinu Vrbasa i kao mjesto smještaja odabrao selo Voljevac.

No ovo je primjer kako se i bez svih dokumenata na temelju poznavanja konteksta može donijeti održiv zaključak. To je inače drugi čvrsti dokaz da je ABiH u kasnu jesen 1992. vukla poteze za rat s Hrvatima, a to pretpostavlja i nekakvo ratno planiranje. Dobar dio historiografije temelji se na pretpostavkama na osnovi fragmenata, pa bi dosljednom, premda selektivnom kada mu ne ide u prilog, primjenom Šadinlijina pristupa, odnosno interpretacijama protiv činjenica u košu za smeće završio najveći dio historiografije, uključujući i kompletnu tisućljetnu povijest Bosne koju su od 1990-ih stvarali pregaoci tipa Mustafe i Envera Imamovića.

Uskoplje, odnosno Gornji Vakuf bilo je tijekom rata specifično mjesto u kojem je do siječnja 1993. bilo stalnoga trvenja i sukoba između Armije BiH i HVO-a i nesumnjivo točka s najlošijim međusobnim odnosima u BiH. Potkraj 1992. stanje je bilo doslovno eksplozivno i mala iskra mogla je izazvati sukob širih razmjera. Upravo je to napravila Komanda 3. korpusa kad je u prosincu 1992. naredila slanje glavnine 305. brdske brigade u osnivanju u Bugojno, odnosno na područje Gornjeg Vakufa. Jedan bataljun poslan je u selo Voljevac, smješteno istočno od prometnice Prozor - Uskoplje, prijevoja Makljen i planine Crni vrh, s koje je po potrebi mogao lako ugroziti Makljen. S druge strane prometnice već je bilo muslimansko uporište u selu Voljice, što se može vidjeti iz zemljovida na str. 212 moje knjige, koji je napravljen na temelju muslimanskoga izvornika korištenom na Haškom sudu. Šadinlija je u pravu kad spominje neborbeni manevar, ali ne objašnjava da je njegova svrha ovladati prostorom bez borbe. Naredba kojom je 305. brdska brigada poslana u dolinu Vrbasa ustvari je akt kojim je počeo rat između Hrvata i Muslimana, a njezin "nadnevak i djelovodni broj za sada su nepoznati" iz jednostavnoga razloga što arhivski fond 3. korpusa nije dostupan, a istražitelje Haškoga suda takva vrsta dokaza nije zanimala jer dovodi u pitanje njihovu konstrukciju muslimansko-hrvatskoga rata. Osoba koja je radila u arhivu to bi morala znati, a ne mudrovati o apsurdnoj tvrdnji o naredbi kojoj se ne zna nadnevak ni broj, ili želi reći da je u Armiji BiH bila uobičajena praksa da brigade "šeću" po ratištu po svojoj volji, u konkretnom slučaju mimo znanja komandanta 3. korpusa Envera Hadžihasanovića. U HVO-u su brzo shvatili što Armija BiH namjerava i pokušali su na miran način dogovoriti povlačenje dovedenih snaga. To nisu uspjeli i nakon što je i HVO doveo ojačanja 11. siječnja 1993. izbio je sukob, koji je uz prekide i posredovanja UNPROFOR-a završio 25. siječnja, a HVO je stao na korak od potpune vojne pobjede jer general Slobodan Praljak nije htio ući u Gornji Vakuf zbog mogućih civilnih žrtava, što bi dovelo u pitanje kredibilitet HVO-a. Sukob se proširio i na dolinu Lašve, u kojoj su muslimanske snage kod sela Kaćuni izazvale sukob i u višednevnim borbama odsjekle Kiseljak od Busovače. Iz dostupnih i, naglašavam, fragmentarnih dokumenata stječe se dojam da je Armija BiH pokušala izbjeći sukob u Gornjem Vakufu, ali bez saniranja povoda, a to je bilo povlačenje dovedenih pojačanja u općinu Kakanj. Sukob je izbio zbog pogrešne procjene Armije BiH da HVO neće reagirati na njihovo ojačavanje snaga u dolini Vrbasa jer su manji potezi snaga 3. korpusa Armije BiH, poput nasilnoga zaposjedanja objekata u središnjoj Bosni krajem 1992., bili uspješni i nisu izazvali oružane sukobe. Dopis kojim je Komanda 3. korpusa Armije BiH 20. siječnja infromirala podređene snage u Bugojnu da još nije vrijeme za "sukob u svim gradovima HZ Herceg-Bosna" te da je i "ta opcija predviđena" navodi na zaključak da Armija BiH još nije bila spremna za opći rat s HVO-om. Navedena se rečenica može dvojako tumačiti, kao postojanje ratnoga plana ili odluke - što je nedvojbeno, ali i naputak da se u sukobe s HVO-om ide postupno. Pitanje rata s HVO-om nije bilo u nadležnosti komandanta korpusa, nego muslimanskoga političkog vrha i Glavnoga štaba, a kad je odluka donesena, još ne znamo, no znamo da je to odlučeno prije te obavijesti. Da je predviđen rat s HVO-om - Šadinlija prešućuje jer je iz njegove programirane perspektive s nacionalističkim bošnjačkim ciljevima i politikom A. Izetbegovića koju dosljedno brani nebitno. To naime dovodi u pitanje tendenciozni opis sukoba u dolini Vrbasa koji se veže za Vance-Owenov plan i zapovijed HVO-a od 15. siječnja 1993. izvedenu iz odluke o međusobnom podređivanju snaga Armije BiH u provincijama 3, 8 i 10 Glavnom stožeru HVO-a, a postrojbi HVO-a u provincijama 1, 5 i 9 Glavnom štabu Armije BiH. Tu Šadinlija samo nastavlja praksu tumača koji su to tvrdili prije njega, a koji na taj način prikrivaju svoj stvarni povod, plan da ovladaju prostorom bez borbe i kada dođe vrijeme za "sukob u svim gradovima HZ Herceg-Bosna", odsijeku središnju Bosnu i zauzmu dolinu Vrbasa.

Nakon niza incidenata i manjih lokalnih sukoba muslimanski napad na HVO 14. travnja 1993. u Konjicu izazvao je rat koji je s manjim prekidima trajao do proljeća 1994. i nema nikakve dvojbe da ga je ABiH izazvala i započela, što su potvrdili u Komandi 6. korpusa u studenom 1993. godine. To je očito i bez te potvrde, sučeljavanjem dokumenata obiju strana iz kojih je očito da je napad iznenadio HVO i da mu je trebalo nekoliko dana da reagira i pokuša pomoći ugroženim snagama i stanovništvu na području Konjica i Klisa. U međuvremenu sam imao priliku vidjeti i zapovijed brigade Suad Alić iz Konjica (poslije 43. brdske brigade) od 4. travnja 1993. za napad na "U" (dakako, ne radi se o napadu na učitelje, što bi Šadinlija mogao ustvrditi), koji se po planiranoj izvedbi poklapa s napadom izvedenim deset dana poslije. Zahvaljujući Šadinliji (napokon neke koristi i od njega) i u knjizi o Gornjem Vakufu našao sam potvrdu za muslimanski napad jer je 10. travnja dio snaga muslimanskog Štaba obrane angažiran za napad na širem području Parsovića, a to je na dijelu područja konjičke općine zvanom Klis.

Primjerice, iz dostupnih dokumenata 7. muslimanske brdske brigade moguće je steći uvid u način na koji je Armija BiH napala i porazila HVO u Zenici, što je ujedno bio prvi korak u etničkom čišćenju domicilnoga hrvatskog stanovništva. U izvješćima 3. korpusa HVO je optužen za napad premda su u izvješću Komande 7. muslimanske brigade bili potpuno jasni da su oni napali HVO. Iz istoga razdoblja (travanj 1993.) naveo bih slučaj muslimanskih napada na Busovaču usprkos potpisanom primirju. Iz dnevnog izvješća Komande 333. brdske brigade očito je da Armija BiH napada, a kad je HVO prosvjedovao zbog kršenja primirja, Komanda 3. korpusa svisoka je odgovorila da Hrvati po običaju ne govore istinu.
Kao primjer lažnoga izvješćivanja naveo sam i dio muslimanskih dokumenata o operaciji Neretva-93, izvedenoj dok se još nije osušila tinta na papiru primirja potpisanog između Armije BiH i HVO-a, kojega se muslimanska strana uopće nije imala namjeru pridržavati iako ga je potpisala. Iz nekoliko dostupnih muslimanskih dokumenata nedvojbeno je da Armija BiH sprema napad. Hrvatski su vojnici na brdu Hum u Mostaru kod poginuloga muslimanskog oficira pronašli naredbu za početak napada 20. rujna, a u dnevnom izvješću Komande 4. korpusa za taj dan HVO se optužuje za bjesomučno granatiranje premda nema dvojbe da ga je oko 4 sata 20. rujna počela Armija BiH topničkom vatrom unajmljene srpske haubice 122mm s područja Rošci. Na temelju tih primjera zaključio sam da lažno izvješćivanje "nije iznimka nego pravilo 3. korpusa, a čini se da je u Armiji Bosne i Hercegovine bilo veoma rašireno. Ostaje pitanje je li to, u što ne sumnjam, odraz pismene ili usmene naredbe Štaba Vrhovne komande Armije Bosne i Hercegovine o postupanju i stvaranju potrebne slike o drugima. U Hrvatskom vijeću obrane mnogo je češći bio običaj da 'nepoćudna' zbivanja jednostavno prešute".

Očito je da Šadinlija "čupa" moje riječi iz konteksta, što je, čini se, konstanta njegova metdološkoga pristupa. A uz prije navedene primjere lažnih izvješća dodao bih i niz obavještajnih izvješća kojima je Komanda 4. korpusa iz Mostara zatrpavala nadređene u Sarajevu lažnim tvrdnjama o nazočnosti HV-a, a o čemu sam detaljno pisao na str. 191-193.

– Ta percepcija zanemaruje činjenicu da su sukobi između Muslimana i Hrvata u pravilu počinjali u mjestima gdje je Armija RBiH bila nadmoćnija, te da su se iz središnje Bosne preko Konjica proširili u Hercegovinu, a ne obrnuto – kaže Nazor i upozorava da se Hrvatima posebno želi nametnuti odgovornost za sukob u Mostaru u svibnju 1993., a taj je grad već bio znatno razoren u napadima JNA i srpskih snaga u proljeće i ljeto 1992. godine.

– Tako se – podsjeća Nazor – i u prvostupanjskoj presudi Haaškog suda u predmetu „Prlić i ostali“ navodi da „već od travnja 1992. Hrvati u Mostaru dovode muslimane u podređeni položaj“.

No taj je navod u suprotnosti s činjenicom da su tada Hrvati i Bošnjaci/ Muslimani u Mostaru zajednički planirali obranu od prosrpske JNA i srpskih postrojbi, da je 29. travnja 1992. Krizni štab općine Mostar, u kojem su bila i četvorica Bošnjaka/ Muslimana, donio „Odluku“ prema kojoj HVO preuzima obranu Mostara, zajedno s pripadnicima MUP-a – centar Mostar, te da je HVO tu odluku uspješno proveo tako što su najvećim dijelom upravo postrojbe HVO-a u lipnju 1992. porazile srpskog agresora i oslobodile Mostar (operacija „Čagalj“, odnosno „Lipanjske zore“).

Početak muslimansko-hrvatskog sukoba u Mostaru,
kaže Nazor, ne može se promatrati odvojeno od pokretanja ofenzive Armije RBiH na Konjic i Jablanicu 14. travnja 1993., koja je HVO u Mostaru prisilila na reakciju da bi se spriječilo širenje sukoba na Mostar i ostale općine u dolini Neretve.

Istovremeno s napadom ARBiH na HVO na području Konjica, zapovjednik 4. korpusa ARBiH Arif Pašalić naredio je 17. travnja 1993. nastavak „odbrambenih“ borbenih djelovanja (riječ „odbrambenih“ rukom je dopisana u dokument preko druge riječi) i zaposjedanje dominantnih objekata u Mostaru.

Premda nisam vidio naredbu o slanju 305. brdske brigade u osnivanju, i dalje tvrdim da je s njom počeo rat Hrvata i Muslimana, a sve do tada bili su u pitanju sukobi dviju izmiješanih vojski na istom teritoriju. To je suština koja je dovela do sukoba, a ne zapovijed Jadranka Prlića od 15. siječnja 1993. No, kao što sam već rekao, u bošnjačkim interpretacijama (bilo od političara tipa Alije Izetbegovića ili historičara Šadinlije) moguće je da povod izazove uzrok. Kad mi već u ovom segmentu docira o pristupu pravoga i ozbiljnoga profesionalnog povjesničara, zainteresiranom čitatelju skrećem pozornost na to da pročita njegovu interpretaciju siječanjskoga sukoba u Uskoplju - Gornjem Vakufu. U skladu s ustaljenim bošnjačkim pogledom (i ne samo njihovim), interpretira ga kao sukob koji je počeo zbog zapovijedi HVO-a od 15. siječnja 1993., što je otrcana propagandna podvala, ili jednostavno rečeno laž. Zahvaljujući dobrim dijelom internetu primijenio sam svoj "revolucionarni" pristup i temelju analize hrvatskih i muslimanskih dokumenata dokazao da je sukob počeo navečer 11. siječnja 1993., znači četiri dana prije no što to tvrde pristaše "tradicionalnoga" pristupa. Nema tu ničega "revolucionarnog", uobičajen metodološki pristup analize izvora, svih dostupnih bez ikakva selektivnoga probiranja. Samo sam tako dokazao da je sukob počeo prije 15. siječnja 1993. Moj je pristup "revolucionaran" jedino iz perspektive onih koji svoj rad prilagođavaju željama vladajuće politike u sredini u kojoj žive i rade. U pitanju je samo još jedno podmetanje koje je lako osporiti.