Očito je i da sukob u siječnju 1993. u dolini Vrbasa ne smatram probnim napadom kao Shrader, što sam i napisao u svojoj knjizi. Što se tiče mojega mišljenja da Shrader "vjerojatno ima pravo kada smatra da je vrh Armije BiH već u ljeto 1992., a najkasnije nakon pada Jajca ili borbi oko Novog Travnika počeo razradu strategijske ofenzive na HVO", i dalje smatram da njegov zaključak nije neutemeljen. Shraderovu sam pretpostavku "pojačao" i tvrdnjom oficira ABiH Ivana Slavičeka, člana Štaba Vrhovne komande ABiH, koji je 27. studenog 1993. na sjednici Hrvatskoga koordinacionog odbora u Sarajevu rekao da "plan prodora muslimanskih jedinica do Makarske živi još od lanjske godine" tj. od 1992. godine. Njegova se tvrdnja uklapa u konstrukt o Bosanskom primorju od Omiša do Bokokotorskoga zaljeva i knjižicom koju je u siječnju 1994. objavio Press centar Armije BiH. Uz ta dva neizravna dokaza, koji jesu važni, ali se ne mogu smatrati odlučujućima, naveo sam i dva mnogo čvršća. Dopis Envera Hadžihasanovića, komandanta 3. korpusa ABiH od 20. siječnja 1993., koji informira podređene snage u Bugojnu da još nije vrijeme za "sukob u svim gradovima HZ Herceg-Bosna" te da je i "ta opcija predviđena" jer se u Gornjem Vakufu vidjelo da ABiH još nije bila spremna za opći rat s HVO-om. Drugi čvrsti dokaz jest razmještaj dijelova 305. brdske brigade na područje koje je za HVO imalo strategijsko značenje. Tu problematiku Šadinlija lakonski svodi na komentar da sam dodao dokument iz svoje mašte. Nije to stvar moje mašte, nego analize izvora iz koje je očito da su dijelovi te brigade dovedeni prije sukoba i da su bili povod za njega. Utemeljeno je pretpostaviti da jedna takva postrojba nije mogla doći upravo u tom momentu u Gornji Vakuf bez zapovijedi. Nije to skupina lovaca koji su zalutali u šumi, pa svratili u selo Voljevac na rakiju, a potom zaposjeli položaje na Crnom vrhu, s kojega se nadzire prometnica koja spaja sjevernu Hercegovinu i srednju Bosnu. Šadinlija zbivanje tumači po scenariju iz američkih krimića nema oružja, nema zločina, ili po njegovu nema naredbe, nema slanja 305. brdske u dolinu Vrbasa.
Sama naredba po sadržaju je vjerojatno standardni formulaični dokument koji sadržava osnovne naputke o mjestu smještaja, logističkom osiguranju i podređenosti, odnosno svakodnevnim aktivnostima postrojbe. No nije sukob izazvala naredba nego njezina provedba, odnosno dolazak dijela 305. brdske brigade u dolinu Vrbasa. Po knjizi na koju me je uputio i za koju nisam znao da postoji, jer je u pitanju lokalno izdanje do kojega je vrlo teško doći i koje vjerojatno nije ni bilo u prodaji, ta je postrojba stigla sredinom prosinca 1992., znači čak i prije no što sam mislio. Njezini autori pogoršano sigurnosno stanje od tada nisu povezali s uzrokom, a to je upravo dolazak novih snaga na područje s kojega se ugrožava prijevoj Makljen i veza sjeverne Hercegovine i srednje Bosne. Prema tome, nema dvojbe da su dijelovi 305. brdske došli prije sukoba, a njihov dolazak dokazao sam s dva dokumenta ABiH, jednim od 10. siječnja 1993., a drugim od 24. prosinca 1994. Ako Šadinlija smatra da je jedini "validni" dokaz za to naredba o njezinu slanju, tu nema pomoći. Tvrdnja da je to dokaz iz moje mašte implicira da je dio 305. brigade sastavljen od vojno sposobnih muslimanskih prognanika iz Jajca samovoljno došao u dolinu Vrbasa i kao mjesto smještaja odabrao selo Voljevac.

No ovo je primjer kako se i bez svih dokumenata na temelju poznavanja konteksta može donijeti održiv zaključak. To je inače drugi čvrsti dokaz da je ABiH u kasnu jesen 1992. vukla poteze za rat s Hrvatima, a to pretpostavlja i nekakvo ratno planiranje. Dobar dio historiografije temelji se na pretpostavkama na osnovi fragmenata, pa bi dosljednom, premda selektivnom kada mu ne ide u prilog, primjenom Šadinlijina pristupa, odnosno interpretacijama protiv činjenica u košu za smeće završio najveći dio historiografije, uključujući i kompletnu tisućljetnu povijest Bosne koju su od 1990-ih stvarali pregaoci tipa Mustafe i Envera Imamovića.

Uskoplje, odnosno Gornji Vakuf bilo je tijekom rata specifično mjesto u kojem je do siječnja 1993. bilo stalnoga trvenja i sukoba između Armije BiH i HVO-a i nesumnjivo točka s najlošijim međusobnim odnosima u BiH. Potkraj 1992. stanje je bilo doslovno eksplozivno i mala iskra mogla je izazvati sukob širih razmjera. Upravo je to napravila Komanda 3. korpusa kad je u prosincu 1992. naredila slanje glavnine 305. brdske brigade u osnivanju u Bugojno, odnosno na područje Gornjeg Vakufa. Jedan bataljun poslan je u selo Voljevac, smješteno istočno od prometnice Prozor - Uskoplje, prijevoja Makljen i planine Crni vrh, s koje je po potrebi mogao lako ugroziti Makljen. S druge strane prometnice već je bilo muslimansko uporište u selu Voljice, što se može vidjeti iz zemljovida na str. 212 moje knjige, koji je napravljen na temelju muslimanskoga izvornika korištenom na Haškom sudu. Šadinlija je u pravu kad spominje neborbeni manevar, ali ne objašnjava da je njegova svrha ovladati prostorom bez borbe. Naredba kojom je 305. brdska brigada poslana u dolinu Vrbasa ustvari je akt kojim je počeo rat između Hrvata i Muslimana, a njezin "nadnevak i djelovodni broj za sada su nepoznati" iz jednostavnoga razloga što arhivski fond 3. korpusa nije dostupan, a istražitelje Haškoga suda takva vrsta dokaza nije zanimala jer dovodi u pitanje njihovu konstrukciju muslimansko-hrvatskoga rata. Osoba koja je radila u arhivu to bi morala znati, a ne mudrovati o apsurdnoj tvrdnji o naredbi kojoj se ne zna nadnevak ni broj, ili želi reći da je u Armiji BiH bila uobičajena praksa da brigade "šeću" po ratištu po svojoj volji, u konkretnom slučaju mimo znanja komandanta 3. korpusa Envera Hadžihasanovića. U HVO-u su brzo shvatili što Armija BiH namjerava i pokušali su na miran način dogovoriti povlačenje dovedenih snaga. To nisu uspjeli i nakon što je i HVO doveo ojačanja 11. siječnja 1993. izbio je sukob, koji je uz prekide i posredovanja UNPROFOR-a završio 25. siječnja, a HVO je stao na korak od potpune vojne pobjede jer general Slobodan Praljak nije htio ući u Gornji Vakuf zbog mogućih civilnih žrtava, što bi dovelo u pitanje kredibilitet HVO-a. Sukob se proširio i na dolinu Lašve, u kojoj su muslimanske snage kod sela Kaćuni izazvale sukob i u višednevnim borbama odsjekle Kiseljak od Busovače. Iz dostupnih i, naglašavam, fragmentarnih dokumenata stječe se dojam da je Armija BiH pokušala izbjeći sukob u Gornjem Vakufu, ali bez saniranja povoda, a to je bilo povlačenje dovedenih pojačanja u općinu Kakanj. Sukob je izbio zbog pogrešne procjene Armije BiH da HVO neće reagirati na njihovo ojačavanje snaga u dolini Vrbasa jer su manji potezi snaga 3. korpusa Armije BiH, poput nasilnoga zaposjedanja objekata u središnjoj Bosni krajem 1992., bili uspješni i nisu izazvali oružane sukobe. Dopis kojim je Komanda 3. korpusa Armije BiH 20. siječnja infromirala podređene snage u Bugojnu da još nije vrijeme za "sukob u svim gradovima HZ Herceg-Bosna" te da je i "ta opcija predviđena" navodi na zaključak da Armija BiH još nije bila spremna za opći rat s HVO-om. Navedena se rečenica može dvojako tumačiti, kao postojanje ratnoga plana ili odluke - što je nedvojbeno, ali i naputak da se u sukobe s HVO-om ide postupno. Pitanje rata s HVO-om nije bilo u nadležnosti komandanta korpusa, nego muslimanskoga političkog vrha i Glavnoga štaba, a kad je odluka donesena, još ne znamo, no znamo da je to odlučeno prije te obavijesti. Da je predviđen rat s HVO-om - Šadinlija prešućuje jer je iz njegove programirane perspektive s nacionalističkim bošnjačkim ciljevima i politikom A. Izetbegovića koju dosljedno brani nebitno. To naime dovodi u pitanje tendenciozni opis sukoba u dolini Vrbasa koji se veže za Vance-Owenov plan i zapovijed HVO-a od 15. siječnja 1993. izvedenu iz odluke o međusobnom podređivanju snaga Armije BiH u provincijama 3, 8 i 10 Glavnom stožeru HVO-a, a postrojbi HVO-a u provincijama 1, 5 i 9 Glavnom štabu Armije BiH. Tu Šadinlija samo nastavlja praksu tumača koji su to tvrdili prije njega, a koji na taj način prikrivaju svoj stvarni povod, plan da ovladaju prostorom bez borbe i kada dođe vrijeme za "sukob u svim gradovima HZ Herceg-Bosna", odsijeku središnju Bosnu i zauzmu dolinu Vrbasa.

Nakon niza incidenata i manjih lokalnih sukoba muslimanski napad na HVO 14. travnja 1993. u Konjicu izazvao je rat koji je s manjim prekidima trajao do proljeća 1994. i nema nikakve dvojbe da ga je ABiH izazvala i započela, što su potvrdili u Komandi 6. korpusa u studenom 1993. godine. To je očito i bez te potvrde, sučeljavanjem dokumenata obiju strana iz kojih je očito da je napad iznenadio HVO i da mu je trebalo nekoliko dana da reagira i pokuša pomoći ugroženim snagama i stanovništvu na području Konjica i Klisa. U međuvremenu sam imao priliku vidjeti i zapovijed brigade Suad Alić iz Konjica (poslije 43. brdske brigade) od 4. travnja 1993. za napad na "U" (dakako, ne radi se o napadu na učitelje, što bi Šadinlija mogao ustvrditi), koji se po planiranoj izvedbi poklapa s napadom izvedenim deset dana poslije. Zahvaljujući Šadinliji (napokon neke koristi i od njega) i u knjizi o Gornjem Vakufu našao sam potvrdu za muslimanski napad jer je 10. travnja dio snaga muslimanskog Štaba obrane angažiran za napad na širem području Parsovića, a to je na dijelu područja konjičke općine zvanom Klis.