Da se bacimo malo na povijest Banjaluke...
Pa da pocnemo..


Dokaze o postojanju naselja u banjolučkoj kotlini poslije doseljenja Hrvata, pored gradine u Kastelu, nalazimo tek u 13. stoljeću. Pored Zvečaja, Grebena i Bočca uz Vrbas bilo je i naselje zvano Vrbas, koje se u različitim dokumentima različito piše: Orbasz, Orbaz, Vrbaz, Urbaczu, Wrbaz, Orbaaz, Orbag, Orbacz i Orbaczag.

0 lokaciji Vrbaškoga grada postoje različita mišljenja. Lokaciju je teško odrediti iz više razloga: Istovremeno su postojala dva naselja na području današnje Banje Luke.

Postoje dva takva mjesta, koja bi se na temelju sličnosti imena mogla identificirati sa starim Vrbaškim gradom. Jedno je Vrbanja uz istoimenu rijeku, sijelo župe s istim imenom, nedaleko od Banje Luke. Drugo je Vrbaška, jugozapadno od Bos. Gradiške, u gornjem toku potoka Vrbaška, koji se ulijeva u Savu. Gledano etimološki, isključuje se Vrbanja kao mogući Vrbaški grad, jer svaka forma riječi Vrbas ima slovo 's', što nije slučaj s rječju Vrbanja. Ostaje mogućnost da je u pitanju Vrbaška. Ako bismo tu varijantu prihvatili kao vjerodostojnu, ostala bi nam velika nejasnoća u pogledu naselja u banjolučkoj kotlini. Naime, ako bi Vrbašku poistovjetili s gradom Vrbasom, tada bi nam ostala velika praznina i šutnja povijesti Srednjeg vijeka o naseljima u banjolučkom kraju. U svakom periodu povijesti područje današnje Banje Luke bilo je značajno, s većim naseljem. Uvijek su naselja u banjolučkoj kotlini bila dominantna u donjem toku Vrbasa, pa i mnogo široj oblasti. Ako bi grad Vrbas locirali uz Vrbašku, teško bi bilo shvatljivo da takva lokacija, na kojoj je današnja Banja Luka, samo kroz 12., 13., 14. i dijelom 15. stoljeća bude pusta. Dalje, da je Vrbaški grad bio u Vrbaškoj, moralo bi biti neko manje naselje u banjolučkoj kotlini. Moralo bi se za njega znati. Osim toga, po opisima Vrbaškoga grada uvijek se spominje važna prometnici u smjeru sjever — jug. Međutim, kod Vrbaške je važnija poprečna transferzala. 0 ubikaciji Vrbaškoga grada povijest će tek reći konačnu riječ. Dotle je ovo pitanje otvoreno. Ne potcjenjujući druga mišljenja, mi ovdje s vjerojatnošću usvajamo tvrdnju da je Vrbaški grad bio negdje na području Banje Luke.

Tragajući za eventualnom lokacijom Vrbaškog gradana području banjolučke kotline zapadamo u velike poteškoće, jer nije jasno, da li ga treba tražiti na mjestu današnjeg Gornjeg Šehera ili pri staroj tvrđavi. Najvjerojatnije je da su i tada bila dva naselja na tim lokacijama, od kojih je jedno činio kneževski grad, centar županije a drugo uz njega postojalo tako da se spominju oba naselja.

Većina starijih povjesničara sklona je povjerovati da je prvotno naselje Vrbas bilo u Gornjem Šeheru. Na utoku Suturlije u Vrbas zamjećuju se ostaci starih gradskih ruševina. One »leže na uzvisini Cecelju, a tvore izbojak Ponir vrha i protežu se do Vrbasa. Još se vidi trag nekadašnjih serpentina. Po prilici 3 km daleko od današnje državne ceste nalaze se ruševine Vrbaškog grada. Kamenje je gradsko upotrebljavano, tako da se vide razdrobine zidina. Prema jednoj varijanti ondje je stajao grad Orbasz, a njegovo podgrađe bijaše stari Orbasz — Vasarhely«. Narodna predaja te ruine naziva starim gradom, kako se doskora zvala i mahala u kojoj se te ruševine naziru. Kombiniranjem ovih pretpostavki mogu se dovesti u sklad obje tvrdnje. U periodu turskog nadiranja Vrbaški grad gubi svoju važnost a njegovu ulogu preuzima ojačana tvrđava, koja se formirala u već postojećem naselju u centru današnje Banje Luke. Neki donose mišljenje da je podgrađe Orbasz Vasarhely upravo to naselje, iz kojega se kasnije razvila Banja Luka, na obali Crkvene i Vrbasa. Imajući sve ovo u vidu, ipak se teško može točno ustvrditi gdje se nalazio drevni Vrbaški grad. Sud valja suspendirati sve dotle, dok ne dobijemo dovoljno jasne povijesne podatke. Dotle se držimo pretpostavke da je Vrbaški grad bio tu negdje, na području Banje Luke ili Gornjeg Šehera. Prvi spomen u vrbaškoj župi datira iz 1244. godine(13). Grad se kasnije spominje. Sigurno poznati izvor iz 1295. godine spominje Vrbaški grad — tvrđavu kao posjed slavonskog bana Radoslava. No to ne znači da Vrbaški grad i prije nije postojao. Vjerojatno je već početkom 11. stoljeća postojalo znatno naselje na području Banje Luke. U toku navedenog stoljeća spominje se vrbaška župa, njezin knez i suci, što pretpostavlja postojanje gradskog naselja. Vrbaški knez je ubirao prihode od trgovine na prelazu preko Save kod Bos. Gradiške, što pokazuje da pri Savi nije bilo značajnog naselja. Kako se nalazi da je za kneza Vrbaškoga grada prvotno birao netko od činovnika s mađarskog dvora, zaključuje se da je to bio kraljevski grad.

Sigurno znamo da je Vrbaški grad krajem 13. stoljeća imao jaku tvrđavu i podgrađe. Po veličini i značenju nadilazio je sve tadašnje gradove na prostoru današnje sjeverozapadne Bosne. Bio je to kneževski grad, sijelo županije, kasnije i vrbaškog distrikta. U drugoj polovici 14. stoljeća imao je i svoju novčanu valutu, što takođe govori o njegovom značenju.

[uredi] Političke prilike
Madžari su u Panonsku nizinu došli koncem 9. stoljeća. U svojim navalama u sjevernu Hrvatsku nadolazili su i do banjolučke kotline prije 1102. godine. Te godine su sve Hrvatske zemlje između Drave i mora došle pod njihovu dominaciju. Vjerojatno je da je tada banjolučka kotlina ušla bila dio slavonske banovine. U 13. stoljeću spominje se župa Vrbas, koja se graniči sa susjednim župama:

Zemljanik, Sana, Glaž i Vrbanja. Kako je zemljanička župa pripadala bosanskoj banovini, vrbaška se nalazila u graničnom pojasu banovine Slavonije. Od svih tih župa vrbaška je bila najznačajnija, zahvaljujući ponajviše svome zgodnom položaju.

Njezin gospodar nosio je kneževski naslov te je bio veliki župan. U drugoj polovici 13 stoljeća je zabilježena samovolja velikaša na tom području. Tužba iz 1269. godine, u kojoj se navodi kako narod mnogo pati od »stalnih ispada susjednih velikaša i samog vrbaskog kneza i njegovih sudaca«. Posjedujući prijelaze na Savi, vrbaški knez je u svojim rukama držao i trgovinu, ubirući i od toga znatne prihode.

Godine 1274. vrbaška župa sa sanskom dolazi pod vlast kneza Janoša, sina Henrika Gisinga, jednog od najsilnijih velikaša tadašnjeg ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Tek ovdje vidimo da vrbaška župa nije davana u nasljedstvo. Vrbaški grad je kratko vrijeme bio u vlasti Gisinga, jer oni su imali veliku oporbu domaćih velikaša, prije svih knezova Goričkih — Babonića. Na pomirenju Gisinga i Babonića 30. listopada 1280. godine u Ozlju spominje se Ivan Gising, s titulom magistra i župana Vrbasa i Sane. Magistar Ivan se spominje kao župan Vrbasa i naredne 1281. godine. No Gisinzi se nisu dugo zadržali kao posjednici vrbaškoga grada, jer ubrzo ta obitelj gubi moć i posjede u krajevima oko Vrbasa i Sane. Godine 1285. spominje se vodički knez Radoslav, slavonski plemić, brat banova Dionisija i Stjepana III. kao gospodar Glaža, Vrbasa i Sane. To je u stvari velikaška obitelj Babonića (prvotno Babonegi) u naponu svoje moći. Oni su se domogli i susjedne zemljaničke župe. Naime, bosanski ban Prijezda (1250 — 1287.) u posljednjoj godini svoga vladanja izdaje povelju iz koje se vidi da je jedan ogranak kuće Babonića imao svoje posjede u dolini rijeke Sane. Iz te kuće bio je spomenuti Stjepan III., ban čitave Slavonije u Prijezdino doba. Ban Prijezda udaje kćer Katarinu za Stjepanovog prvorođenca Ladislava i kao miraz daje mu župu Zemljanik u trajnu baštinu. Knez Radoslav, moćan i utjecajan zamjenjuje Stjepana III. na banskoj dužnosti, postavši 1292. godine banom čitave Slavonije. Suzbivši samovolju pojedinih velikaša (napose Gisinga) i mudro vodeći poslove, poboljšao je položaj pučanstva na svojim posjedima. U dinastičkim borbama za madžarski prijestolje igrao je ban Radoslav dvojaku ulogu. Čas je bio na jednoj, čas na drugoj strani. Jedno vrijeme otvoreno je pomagao napuljskog pretendenta za ugarski prijestol Karla Martela, protiv kralja Andrije (1290 — 1301.). U spletu takvih okolnosti bilo je trenutaka, kada su se ljudi s njegovah posjeda međusobno borili, našavši se na stranama dvaju protivnika. Ovo potvrđuje sljedeći iskaz: »Tvrdislav i Blaž Grubačević iz Vrbasa držali su Andrijinu stranu i osobito su se istakli u jednoj borbi protiv bana Radoslava Slavonskog, kraljevog protivnika, jurišajući na njegov vrbaski grad«. Dok je Radoslav više puta mijenjao strane i pred Karlom Martelom funkcionirao kao slavonski ban, Andrija III. 1293. godine imenuje svoju majku Tomasinu Morosini vojvotkinjom čitave Slavonije (ducissa totius Solavoniae). U studenom 1293. godine »odlikuje ona... Tvrdislava i Blaža, sinove Grubačeve iz Vrbaške županije u današnjoj Bosni, te im daje polovicu dohotka od prevoza na Savi kod Gradiške, a to za njihove zasluge, što ih bijahu stekli boreći se u svoje doba za kralja Andriju proti nevjernomu tada banu Radoslavu Baboniću, kojemu bijahu oteli njegov utvrđeni Vrbaški grad (Wrbazeu, kod današnje Banjaluke)«. U tim previranjima gubi se trag banu Radoslavu. Godine 1299. spominje se kao pokojni. Ipak su Babonići zadržali vrbašku župu u svojoj vlasti, jer su stali na Andrijinu stranu. Radi toga kralj Andrija III. 1299. godine po drugi put imenuje kneza Stjepana Babonića banom čitave Slavonije. Uz to, oprašta njemu i njegovim rođacima sve, »ali pod pogodbom da mu povrate nepravedno stečene gradove Susedgrad kod Zagreba, Vrbaški grad (kod današnje Banje Luke) i Glaški grad na međi banovine Usore«. No opet su Babonići bili u dosluhu s Napuljcima, ovaj puta s Karlom Robertom, drugim protivnikom kralja Andrije III. Kada je umro kralj Andrija III., došao je na madžarski prijestol Karlo Robert (1301 — 1342.). Imao je u vidu Baboniće, premda su bili tako vjerolomni. Čini se da su u pravom času bili na pravoj strani. Poput prethodnika Andrije III. kralj Karlo Robart 1310. godine imenuje Stjepana Babonića za bana čitave Slavonije, četiri godine kasnije tri brata (ban Stjepan, Ivan i Radoslav) međusobno dijele posjede. U toj diobi Ivan dobiva prihode donje Slavonije od Glaža, Vrbasa, Dubice i susjednih slavonskih oblasti. Ivan Babonić ujedinjuje sve slavonske posjede i obavlja dužnost bana čitave Slavonije u razdoblju 1312 — 1323. godine. U gradu Vrbasu boravi 23. rujana 1320. godine, gdje izdaje povelju Ladislavu, plemiću od Rakovca (mjesto na cesti Zagreb — Križevci). Ban Ivan stupa na čelo moćne koalicije velikaša protiv Mladena II. Šubića, bana Hrvata i i Bosne u razdoblju 1312 — 1322. godine. Vodeći vojsku velikaša pobijedio je Mladena kod Bliske 1322. godine i time skršio moć Šubića. Sljedeće godine odlazi na novu dužnost. Kako je sredio prilike u banovini Slavoniji, prema kraljevoj zapovijedi trebao je unijeti red i mir u ostale hrvatske oblasti. Vrbaški grad je još neko vrijeme bio u vlasti Babonića, koji se prozvaše Blagajskim, po Blagaju, kojeg su dobili u posjed. Kako se Vrbaški grad nije davao u nasljedstvo, čim je oslabila moć Babonića, počeo je mijenjati svoje gospodare. U tim previranjima 1359. godine Nelipići su dobili u posjed Vrbaški grad. Naime, te je godine ugarski kralj Ludovik I. Veliki (1342 — 1382.) imenovao cetinskog kneza Ivana Nelipića »županom Sane i Vrbasa«. No ne nalazimo da su Nelipići dugo bili gospodari Vrbaškoga grada. Njegovi gospodari su se i dalje mijenjali, kako su prilike zahtijevale. Situacija je bila veoma složena. Kada bi ojačala moć ugarskog kralja, on bi postavljao svoga čovjeka za gospodara Vrbaškoga grada. A kad bi se pojavio koji pretendent za madžarski prijestol, on bi postavljao svoga čovjeka za vrbaškog kneza. Tako je bilo i u vrijeme kralja Sigismunda (1387 — 1409.). Ladislav Napuljski je 1391. i 1392. godine radio na tome da mu preotme prijestol. U listopadu 1392. godine Ladislav »podijeli plemiću Herku Matijeviću i braći njegovoj, zatim Ladislavu i Ostoji Mikšićima sela Lipovac i sv. Martin u župi Vrbasu; jednako darova toga dana braći Petru, Milošu, Dioniziju, Ivanu, Stjepanu i Vlahu, sinovima bosanskoga vojvode Pavla, više sela (Vojskovo) u župi Vrbasu«. Godine 1397. daruje kralj Sigismund Vrbaški grad grofu Hermanu Celjskom. Da li je to imenovanje ostalo samo nominalno i stvar neispunjenih želja, da li je Herman stvarno zaposjeo Vrbaški grad, teško je reći. Ako je stvarno to i učinio, svakako nije ga dugo držao u svojoj vlasti.

U narednim godinama sudbina Vrbaškoga grada veže se uz velikog vojvodu Hrvoja Vukčića — Hrvatinića i njegove posjede. Sigurno se zna da je 1398. godine Vrbaški grad bio u sklopu Hrvojevih posjeda, Donjih krajeva. U lipnju 1398. godine piše kralj Sigismund Trogiranima o Hrvoju kao kolaborantu s Turcima. Radi toga je odlučio povesti rat protiv Hrvoja. U istom pismu piše da će «... iz Dubice na Uni provaliti u Hrvojevu državu, koja je tad već obuhvaćala Vrbaški grad (Banju Luku) i tvrdi grad Kozar (Kozarac)«. Negdje u srpnju provalio je kralj Sigismund u Hrvojeve posjede. Sigismundov tabor stoji negdje »in descensu camstri prope villam Orbasz —Vasarhely«. Thaloczy govori o junačkoj obrani grada Vrbasa. Kralj nije uspio osvojiti Vrbaški grad, niti je dalje napredovao. Odlučio se na povratak. Jedanaest dana kasnije bio je u Moslovini a 15. listopada u Iloku. U protunavali vojvoda Hrvoje zaposjeda i duhačku župu. Tako je zakratko otrgao od slavonske banovine krajeve južno od Save. U diplomatskim spisima spominje se Vrbaški grad. Kako je u Hrvojevim rukama, slovi kao grad, na koga pretendira kralj da ga vrati u svoj posjed. U srpnju 1402. godine javlja fra Emerik Bubek, dubički prior i župan kralju Sigismunda, da je izvršio neke poslove za njega, što mu je naredio još 1398. godine. Poslove je obavio »sub castro Orbas«. U Sigismundovoj vojni na Bosnu 1405. godine ratovalo se na Bihaću i Usori. Čini se da nije bilo borbi u dolini Vrbasa, jer je treća kraljeva vojska statirala na Savi kao pričuva. No dvije godine kasnije kralj Sigismund prodire dolinom rijeke Bosne i 11. rujna bio je blizu Bobovca. Istovremeno, druga kraljeva vojska nadire dolinom Vrbasa. Vode je erdeljski vojvoda Lack de Zantho i Johannes Henrici de Thamasy. Dne 5. listopada stajala je ta vojska negdje u dolini Vrbasa (»in descensu nostro campestri iuxta fluvium Vrbas«. U to vrijeme nalazimo ljude iz Vrbaškoga grada u službi vojvode Hrvoja. Neki od njih bili su toliko ugledni i moćni, da su dospjeli na visoke položaje. Hrvoje je 1404. godine namjestio u gradu Splitu za kneza vjernog Petricu Jurjevića od Vrbasa, koji je preko pet godina vršio tu službu (»Conte Petriza Jurgevich de Verbas«. Dok je bio na toj službi, nagradio ga je Ladislav Napuljski, što svjedoči sljedeći iskaz: »U Splitu bio je knezom Hrvojev pouzdanik, po imenu Petrica Jurjević (Georgij) od Vrbasa. Taj se oženio plemenitom djevojkom Pelegrinom, jedinicom nakon smrti plemića Mateja de Cegis. Budući da se ze plemenštinu njezinu u selu Radošiću blizu grada Klisa otimao neki Toma Kurjatić... obratio se spomenuti Petrica na kralja Ladislava. Taj opet zapovjedi 23. ožujka 1407. hercegu i vikaru svomu Hrvoju da rečenu plemenštinu doznači knezu Petrici Jurjeviću u ime miraza njegove supruge, što je Hrvoje 23. rujna najpripravnije i učinio«. Godine 1408. krali Sigismund poduzima novi pohod na Bosnu. Dobio je odlučnu bitku kod Dobora, zarobio i pobio mnogo hrvatske i bosanske vlastele, zarobivši i samog bosanskog kralja Tvrtka II., kojega je odveo u Budim. Time je privremeno obezglavio bosansko kraljevstvo. Čini se da tada nije bilo borbi na Hrvojevim posjedima. Nakon tih događaja vojvoda Hrvoje se miri s kraljem Sigismundom, koji mu potvrđuje njegove posjede.

Kao prvo, da čestitam krajiškoj ljepotici jedan vrlo značajan dan.
Na današnji dan 1918. srpska vojska je oslobodila Banjaluku.

A sad na temu. Svakako je najljepši i najprosperitetniji dio istorije grada Banjaluke bio u Kraljevini Jugoslaviji, kada je ona bila centar Vrbaske Banovine. Za vrijeme vladavine bana Svetislava Tise Milosavljevića izgrađeni su:

1) Gradska palata



2) Banski dvor



3) Pozorište



4) Hram Svete Trojice (srušen u WW2, pa obnovljen kao Hram Hrista Spasitelja)

Evo jedne slike iz tog vrlo lijepog perioda.

Pred kraj turske i početkom austrougarske okupacije, Banja Luka biva željeznicom povezana sa svijetom. Austrougarska vlast podiže široki stambeni pojas. Novi dio grada završava dvima željezničkim kolodvorima, tvorničkim dimnjacima, bolničkim i školskim zgradama, javnim građevinama. Kada je Banja Luka 1879. godine postala sjedište okruga i kotara, formirane su i odgovarajuće ustanove, a središte grada preseljeno je uz lijevu obalu Vrbasa. Samostan "Marija Zvijezda" otvara nekoliko tvornica i električnu centralu koja je osvjetljavala grad. Tvornica duhana sagrađena je 1887. godine. Iako grad nije imao urbanistički plan, tada posađeni banjalučki drvoredi ostali su tu i do današnjih dana, nagoneći suvremene urbaniste da se prilagođavaju njima i njihovoj ljepoti. Što se hotela tiče, hotelu "Balkan" pripadalo je vodeće mjesto, a na dobrom glasu su bili i "Bosna", "Austrija", "Mercel" i "Prunker".

Stari Kolodvor u BL


Samostan Marija zvijezda


Samostan Petricevac - zavrsen 1885. kasnije obnavljan pa srusen jer nije bio kvalitetno sagradjen, pa izgradjen ovaj drugi po redu, koji srusen u zemljotresu 1969. pa je i treci srusen od strane Srba, a cetvrti jos nije gotov

Jos malo zanimljivosti..


Kulturna bastina je obogacena knjigama lijepo ukrasenim ornamentima i minijaturama. Banjaluka, ili bolje receno podrucje sadasnje Banjaluke, zivjelo je svoj zivot pod vlascu Hrvatinica u podrucju Donji kraji u Zupi Zemljanik. Na domak sadasnje Banjaluke, u njezinoj neposrednoj blizini nalazili su se, jedan do drugog, stari bosanski gradovi. Vrbaski grad (Vrbas), Zvecaj i Greben na lijevoj obali Vrbasa, malo dalje Bocac, a nasuprot Grebenu, Zemljanik na desnoj obali Vrbasa. Najstariji medju njima, koliko je do sada poznato, je stari grad Greben kod Krupe na Vrbasu, koji se po prvi put spominje 1192 godine. Ovom utvrdom su vladali plemici iz obitelji Hrvatinica, a povelje iz 1374 i 1375. godine kazuju da je u gradu Grebenu postojao franjevacki samostan i da su iz njega vodjene prepiske s rimskim Papom Pijom II, sto se zakljucuje iz istorijskih spisa "Acta Bosnae" od Fermendzina. Nesto kasnije spominje se Vrbaski grad, cija lokacija nije tacno utvrdjena. Vrbaski grad, po nekim izvorima po prvi put se spominje kao tvrdjava 1295.godine, a bio je svojina nekok bana Radoslava, dok se po drugim spominje 1244.godine. Medjutim, sacuvane su dvije povelje sacinjene u Vrbaskom gradu: jedna 26.XI 1320. godine, a druga oko pola godine poslije - 12. V 1321. godine. Ipak vojvoda Hrvoje Vukcic-Hrvatinic nije svoj dvorac imao ni u Vrbaskom gradu, ni u Grebenu, niti u utvrdjenom gradu Zemljaniku (koji se spominje 1287.godine, a nalazio se na desnoj obali Vrbasa, nizvodno od Grebena), vec u Zvecaju.

5) Palata Republike Srpske (nekada zgrada Hipotekarne banke)

Inače, stara željeznička stanica (kolodvor) koji je Tulkas postavio, danas je uređen kao zgrada savremene umjetnosti Republike Srpske.

Imas li slika onog novog naselja preko puta dvorane Borik i Aquane??

Inace za neupucene taj je stari kolodvor/stanica fakticki u sadasnjem centru grada..

Misliš na Aleju Centar?








http://www.gpkrajina.com/alejaeng.htm

Tulkase i Vujadine oduševljen sam slikama. Grad vam je predivan.

Zanimljiv članak:

http://www.croatia.org/crown/articles/9888/1/Croatians-in-the-Banja-Luka-bishopric-in-Bosnia-and-Herzegovina.html


Trapist Abbey near Banja Luka

srbine, reci mi od koga je srpska vojska oslobodila banja luku?

29.10.1918. stvorena je država shs, nakon što se austrougarska raspala,dakle srpska vojska je "oslobodila" banja luku 20.11.1918. otprilike mjeseci po dana nakon što je au vojska prestala postojati?!?!??!

Možda je mislio na oslobađanje begova od zemlje (dakle, maznuli od prvotnih lopova), tada su počeli sprovoditi agrarnu reformu

Jos malo zanimljivosti

Zvečaj je bio utvrđeni grad u srednjovjekovnoj Bosni. Ostaci utvrđenja Zvečaj nalaze se u blizini banjolučkog prigradskog naselja Rekavice, tačnije na južnim padinama stijene koja na tom mjestu dominira lijevom obalom Vrbasa.

Zvečaj se prvi put pominje 1404. godine kao posed Hrvoj Vukčića. Tu je herceg Hrvoje Vukčić sklopio ugovor sa Dubrovčanima protiv bosanskog kralja Stefana Ostoje. Poslije Hrvojeve smrti 1416, grad je postao kraljevski posjed.

Prvi put je pao u turske ruke u rano ljeto 1463, kada je za njegovog zapovjednika postavljen turski janjičar Kostantin iz Ostrovice. Grad je krarajem iste godine zauzeo kralj Matija Korvin i uključio ga u Jajačku banovinu. Turci su grad konačno osvojili 1528.

Zvečaj je bio prostran grad, nepravilnog oblika, prilagođen konfiguraciji stjenovitog terena. Sačuvan je u vrlo ruševnom stanju.


Jos jedna slicica za Danija (KU)




Ajde, dvije..

Jos malo povijesti..
Sada o pivu.. , od Trapista do Londona

Banjalučka pivovara je osnovana 1873. godine od strane redovnika samostana ''Marija zvijezda'', radi proizvodnje piva za vlastite potrebe. Ovi redovnici su pripadali redu trapista poznatih u svijetu po staroj manastirskoj tradiciji pripremanja dobrog piva, čiji su se recepti kroz vijekove strogo čuvali. Po toj recepturi, započela je i proizvodnja piva u tadašnjem Delibašinom selu, nadomak Banjaluke.

Godine 1894. osnivači su Pivaru registrovali radi industrijske proizvodnje piva.

U sastav industrijske zajednice ''Dalmacija'' Pivara je ušla 1921.godine, pri čemu je u ovu zajednicu unijela sav svoj kapital.

Vrijeme poslije Drugog svjetskog rata karakteriše radničko samoupravljanje, rekonstrukcija i povećanje proizvodnih kapaciteta na 500.000 hl piva godišnje.

''Banjalučka pivovara'' je 1975. godine ušla u sastav agroindustrijskog poljoprivrednog kombinata ''Bosanska Krajina'', čija je članica bila do 1989. godine, kada je istupanjem postala samostalno preduzeće.
U toku 1991. godine izvršena je promjena strukture vlasništva i ''Banjalučka pivovara'' je registrovana kao dioničko društvo u mješovitoj svojini, pri čemu je jedan dio kapitala ostao u društvenoj svojini, a drugi dio kapitala je prodajom internih dionica radnicima, postao dionički. Kasnije, na osnovu zakonskih propisa, kapital preduzeća u društvenom vlasništvu postaje državni. Istovremeno ''Banjalučka pivovara'' je proglašena preduzećem od interesa za Republiku Srpsku.

Početkom 2003. godine dolazi do prenosa državnog kapitala u akcijski, čime Banjalučka pivara postaje akcionarsko društvo.

Krajem 2004. godine okončana su investiciona ulaganja u modernizaciju i proširenje proizvodnih pogona, čime je proizvodni kapacitet podignut na 1.000.000 hl piva godišnje.

Početkom 2006. godine, većinski vlasnik Banjalučke pivovare postaje investicioni fond "Altima" čije je sjedište u Londonu.

Sa preuzimanjem Banjalučke Pivovare, Altima Partners (organizacija sa upravljanje kapitala širokog kruga) je učinila hrabar i uspješan početni korak u izgradnji nove istorije Banjalučke Pivovare. Altima Global Special Situations Fund Ltd. je sa kupovinom 53% dotadašnjeg državnog vlasničkog kapitala preuzela većinsko vlasništvo i već u prvoj godini poslovanja uvećala kapital.

Posljedica višemilionskog uloga je nagli preporod postojećeg brenda – Nektara. Pored postizanja prijašnjih proizvodnih kapaciteta, Pivara je otvorila tržište za nove proizvode.

Poslije dvije godine poslovanja, Pivovara i Altima Partners uspješno ostaju dosljedni svojim ciljevima – proširenja tržišta na zemlje širom svijeta (Velika Britanija, Amerika i Kanada), povećanja proizvodnje i održanja kvaliteta proizvoda

20.11.1918. srpska vojska je ušla u Banjaluku i na taj način je okončana austrougarska okupacija.

Zašto je značajan ovaj datum? Zato što ne bi bilo Banjaluke kakvu danas poznamo. Ne bi bilo svih ovih lijepih zgrada i zadužbina koji su izgrađeni u Kraljevini, a po kojim je Banjaluka poznata.

Mora se priznati da su Srbi najviše zaslužni, najviše su uložili i gradili u Banjaluci, i njeno zlatno doba, kao modernog evropskog grada i glavnog grada Srpske, tek dolazi.

Inače, "država Slovenaca, Hrvata i Srba" koju pominješ je fiktivna, izmišljena tvorevina. Zna se kad je međunarodno priznata kraljevina SHS (kasnije Jugoslavija), a to je 1.12.1918.

Dobro sada. Neznamo kako bi i sta izgledalo, ali Austrijanci su puno toga ucinili u kratkom vremenu, puno za razvoj Banjaluke, puno vise no Turci za svojih 350 godina..

To je naravno istina da su Austrijanci mnogo više uradili za razvoj Banjaluke u odnosu na Turke.
Ali je isto tako istina da su Srbi za desetak godina postojanja Vrbaske banovine uradili više nego Austrijanci za 40 godina svoje vladavine ovim prostorima.

Stvar je u tome što je BL i za Tursku i za Austriju imala periferni, nevažni položaj, za razliku od Srba, kojima je BL bila i ostala središte zapadnog dijela vlastitog etničkog prostora.

uglavnom hrabra srbska vojska je svoje junačko oslobađanje poduzela oko mjesec dana nakon što je protivnik prestao postojati.
kako srpski!

Sve je to Vujadine uradjeno na temeljima koje su postavili Austrijanci, ali se slazem da su vlasti u Vrbaskoj banovini, pa i kasnije, napravili puno.. Bilo ko, da se razumijemo, jer BL nije bila samo srpska, nisu samo Srbi radili..

Hvala lijepo Tulkas.
Rodni kraj ti je predivan, jednostavno zrači nečim posebnim. Osjeća se starina i dok gledam ove slike tvrđave osjećam se kao da sam u srednjem vijeku, jer su ove zidine Kastela uistinu dobro očuvane. Slike uređenog grada su za svaku pohvalu, uspoređujući sa Sarajevom moram reći da Banja Luka prednjači.

P.S:Na nekoj temi sam vidio i jako lijepu obnovljenu crkvu u tvom kraju, ali se ne mogu sjetiti na kojoj. Crkva je umjerene veličine i napravljena "sa stilom", što mi se posebno sviđa.

Evo nađoh je, riječ je o ovoj crkvi:


Mada sam tradicionalan ova mi se crkva sviđa, stvarno je lijepa. Zvonik mi je posebno lijep.

Lep vam je grad, stvarno..
Zadnji put sam bila u Banja Luci kad sam bila baš mala i asocijacija mi je uvek pesma koja se vrtela na nekoj radio stanici usput (pa je tati postala hit-puta ) - Banja Lukooo kad bi moja bila..
Ajde, kad ste me već zarazili fotkama:

Tulkase, vidi trotoar na kockice u ovom "Naselju sunca"..