HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: pet svi 24, 2019 1:12 am.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 12 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Hrvati u četnicima
PostPostano: ned srp 19, 2009 7:28 am 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sub svi 02, 2009 4:17 pm
Postovi: 3884
Lokacija: Nanya Lakes
Znao sam za neke borce i komandante, pogotovo u Dinarskoj diviziji ali moram priznati da me je ovaj članak negativno iznenadio jer je po ovome četništvo u Hrvata bila mnogo masovnija pojava no što smo spremni priznati. :ujko


Citat:

Hrvati u četnicima – nije sve bilo crno-bijelo

Nedjelja, 21 Lipanj 2009

Da li je riječ „četnik srpska ili su je Srbi pozajmili od „braće" Hrvata?Prema Hrvatskoj enciklopediji: riječ četnik označava pojam: "Četnici su pripadnici ili članovi srpske vojne organizacije s izrazito nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem" (Hrvatska enciklopedija, 2000).

Piše Dr.Nadan Filipović/poskok.info


Bez ikakve posebne želje za komentarisanje ovakvog navođenja u biti netočne i politički pregrijane definicije riječi „četnik", mislim da je dozvoljeno iznijeti i jedno drugačije argumentirano mišlenje.

Riječ "četnik" u stvarnosti i nije srpskog, već hrvatskog porijekla. Prema fra Luji Plepeiu naziv "četnik" odnosio se na hrvatske ustanike koji su polovinom sedamnaestog stoljeća „četovali" u okolini Drniša (turski Dernish) i sukobljavali se sa Turcima. Poznatije četovođe tih hrvatskih četnika bili su franjevci fra Nikola Ružić i fra Šimun Brajinović, župnik crkve u Petropolju. (fra Lujo Plepei, Iz naše prošlosti, Petrovopolje, Gradac 1/1999). Hrvatski četnici su u stvarnosti bili pod direktnom naredbom generalnog mletačkog providura Leonarda Foskole, onog istog što je 31.marta 1648. godine komandovao vojskom sastavljenom od Mlećana i domaćeg stanovništva kad je od Turaka preoteta i zauzeta tvrđava Klis. Zauzeće Klisa smatra se jednim od najvećih mletačkih uspjeha u Kandijskom ratu. Mlećani su naoružavali hrvatske četnike i davali im novčane nagrade za svaku dobro izvedenu akciju protiv Turaka.

Nakon tih davnih događaja izraz „četnik" nije se koristio u hrvatskom jeziku. Taj su hrvatski naziv kasnije „pozajmili" Srbi, kad su se srpski četnici pojavili u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, kao pripadnici manjih neregularnih grupica civila, naoružanih samo lakim naoružanjem. Oni su se ubacivali na turske teritorije, napadali civilno stanovništvo, vršili zločine i pljačke i opet bježali u kneževinu Srbiju. Tradicija četništva se nastavlja u Balkanskim ratovima, te u Drugom svjetskom ratu, a svakako i u neuspješnoj „junačkoj" agresiji srpskih vojnih i paravojnih hordi na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kojom će se dugo godina „ponositi" veliki procenat nebeskog naroda. Baš u tom zadnjem ratu (ako bogda da je zadnji!) četnici su ponovo pokazali svoje zločinačko lice koje je nezanemarljivom dijelu srpskog nacionalnog korpusa s obje strane Drine donijelo epitet genocidnog naroda. Taj epitet mnogi ljudi nerado koriste, no jasno je da je pridjev „genocidan", izveden iz imenice „genocid". Na papiru skoro zaboravljene sudske presude jasno je naznačeno ko je jedini počinio genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, kao i gdje je genocid počinjen. No, izgleda da o žrtvama genocida koji je proveden na teritoriju cijele Bosne i Hercegovine jedino vode računa preživjeli srodnici, odnosno članovi familija masovno poklanih. Naše malokalibarske bošnjačke političare, ako se uvjetno tako mogu i nazvati predobro plaćeni manekeni i frazeri, genocid proveden nad „njihovim narodom" sve manje interesira.

Akademik Nedžad Ibrišimović u svom djelu „Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem" piše Ademovim riječima "Riječ četnik dolazi od riječi četa.Četnici lažu. Četnik može samo biti Srbin. Četnici ubijaju Bosance. Tako zemlja Srbija hoće da osvoji zemlju Bosnu. Koljući, ubijajući, paleći, silujući i pljačkajući četnici se bore za srpstvo. Srpstvo je nešto što je samo srpsko: srpski ljudi, srpske žene, srpske ptice, srpske ribe i srpske biljke".

Slažem se skoro u potpunosti sa akademikom Nedžadom Ibrišimovićem, odnosno likom iz njegova djela Ademom Kahrimanom, ali se jedino ne mogu složiti kad kaže „Četnik može biti samo Srbin." Vidjeli smo da je i u Drugom svjetskom ratu, a i ovom zadnjem po redu ratu u Bosni veliki broj muslimana bio u četničkim redovima.

Ljudi moji pa zar je to moguće? I Hrvati u četnicima?

Malo kome je poznata činjenica da je u četničkim redovima u Drugom svjetskom ratu bilo i veliki broj Hrvata-dobrovoljaca (hrvatski dragovoljaca). U svojoj knjizi sjećanja vojvoda pop Momčilo Đujić piše "Po prelasku svih naših jedinica, most na Soči trebalo je dići u vazduh, što nije bilo ni lako ni jednostavno. Tog zadatka prihvatio se jedan odvažan mladić - Milan Bilić, po narodnosti Hrvat, koji se protiv Pavelićeve zločinačke vojske borio zajedno sa Srbima. On je uspio porušiti veliki most, ali je nažalost, zajedno sa razorenim mostom otišao u dubine rijeke Soče i ostao kao heroj kod svih preživjelih boraca." (Momčilo Đujić, Spomenica Dinarske četničke divizije, 1941 - 1945, stranica 492, Cleveland, 1995).

Prema relevantnim četničkim izvorima spomenuti Milan Bilić bio je najprije pripadnik Ljotićeve omladine iz Dalmacije, a 1942. godine se kao dobrovoljac priključio četnicima Dinarske divizije. Kada su se četnici te Dinarske divizije povlačili kroz Sloveniju prema Austriji, 3.decembra 1944. godine sukobili su se sa jakim partizanskim jedinicama kod Gorice, na rijeci Soči. Mnogo je četnika, ali i partizana izgubilo glave prilikom prelaska Soče, koju je ipak večina četnika uspjela preći. Međutim, partizani su im bili za petama, a četnici su doznali da su se partizanima uskoro trebala priključiti značajna pojačanje. Zato su četnici pokušali minirati most na Soči, te tako spriječiti partizane da pređu rijeku i krenu za njima u potjere. No, prvo miniranje čeličnog mosta bilo je potpuno neuspješno. Most se dobro zatresao, ali je ostao čitav. Tada je Hrvat - četnik Milan Bilić izvršio takozvano dobrovoljno „samominiranje". Spustivši se pomoću konopa, postavio je eksploziv na noseće tačke mosta i detonirao eksploziv, ne želeći se ponovo popeti i spasiti. Tako se zahvaljujući pravom herojskom aktu jednog Hrvata, a u stvarnosti ubijeđenog četnika, spasila većina njegove subraće iz Dinarske divizije.

Govoreći o svojoj knjizi „Fukara" Ivan Aralica se u intervjuu Andriji Tunjiću dotakao modernog hrvatskog antihrvatstva i hrvatskog četništva, kazavši - "Primjerice, u Dalmaciji su 1918. godine svi autonomaši i talijanaši postali jerezovci, jugonacionalisti, i dotjerali svoje antihrvatstvo sve do četničkih formacija u Drugom svjetskom ratu, koje su bile stacionirane u Unešiću, a potom u Zablaću (iako im iz toga mjesta nitko nikada nije bio pripadnikom). I danas je riječ o istome transferu, samo što je teže vidljiv, jer transferirani ne nose ni europske šajkače, niti europske kokarde. Kao što su ih nosili ti Hrvati-četnici!" (Andrija Tunjić, Likove za Fukaru nisam birao, oni su se sami izabrali, Vijesnik, 13. oktobra-listopada, 2002).

"Ma nisu četnici bili Hrvati, već Dalmatinci!"

Večina hrvatskih četnika ili četnika Hrvata bila je s područja Dalmacije. Tako su u februaru 1943. godine u Dinarskoj četničkoj diviziji formirani „Splitsko-šibenički četnički bataljon" i „Odred vojvode Birčanina", koji su bili sastavljeni uglavnom od Hrvata, koji su do kraja rata ostali u četnicima (Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog institute: tom XIV, Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića).

Prema istim arhivskim izvorima, nakon kapitulacije Italije u julu 1943. godine Mladen Žujović, koji je na komandnoj poziciji naslijedio umrlog vojvodu Iliju Trifunovića - Birčanina, počinje formiranje četničkih odreda po nizu dalmatinskih gradova, Splitu, Šibeniku, Trogiru, Kaštelima, Makarskoj, itd. Prema dokumentima iz Vojnoistorijskog instituta u Beogradu već 1941. godine vojvoda Momčilo Đujić pismom obavještava tada još pukovnika Dražu Mihailovića da se Dinarskoj diviziji pridružilo 510 Hrvata, koji su tako postali četnici.

U splitskom glasilu Ljotićeva Zbora „Krik iz jame" u januaru 1942. godine piše- "Prva je četa naših neustrašivih četnika iz našeg grada, iz Splita, krenula u sure planine, u guste šume, na oštre gorske grebene, da postavi stražu i da svojim grudima odbije udare grobara naše na smrt napaćene zemlje Jugoslavije. Napustiše mekane dušeke, tople sobe, napustiše obitelji, majke, očeve, sestre, ljube svoje i djecu svoju, napustiše bezbrižan život, kafane, napustiše sve i odoše na branik zemlje svoje, grude svoje, odoše da odbrane sve nas, koji ostadosmo u domovima, od sutrašnjeg pokolja, od sutrašnje pljačke onih hijena pod imenom ustaša, a sada partizana, koji spremaju zatvor, palež, grabež i vlast onima sa dna života, onom moralnom i divljem okolišu, od rakije pijanom, od te fizičke i duševne hrane njegove."

Četnika - Hrvata je bilo i na komandnim položajima u Dinarskoj četničkoj diviziji. Posebno se isticao Ivo Jankov, četnički poručnik. Jedan od poznatijih Hrvata - četnika bio je i kapetan Krešimir Vranić, zapovjednik Drugog četničkog odreda jačine oko 2.500 ljudi, uglavnom Hrvata. S njim su u tom odredu oficiri bili poručnik Anton Šuster iz Sušaka i potporučnik Niko Lazarić s otoka Krka (Dinko Šuljak, Tražio sam Radićevu Hrvatsku, Knjižnica Hrvatske Revije, Barcelona, 1988, strana 163-167). Isti autor na 150-toj stranici svoje knjige (dnevnika) kaže da je nakon kapitulacije Italije u Splitu oko 30% Hrvata, takozvane „jugoslavenske orijentacije" dragovoljno pristupilo četnicima.

Kapitulacija Italije 9. septembra-rujna 1943. godine i četničko oslobađanje Cresa, Velikog i Malog Lošinja, Silbe, Oliba i Svetog Petra.

Engleske vojne obavještajne službe i pripadnici engleske vojne misije pri štabu generala Draže Mihailovića dali su četnicima informaciju da se sprema kapitulacija Italije, te su im sugerirali da preduhitre partizane i dokopaju se svih talijanskih vojnih skladišta i kompletnog naoružanja. Štab Draže Mihailovića o tome je obavijestio četničkog zapovjednika u Lici, generalaštabnog majora Slavka Bjelajca čiji je štab bio u Opatiji. Ti četnici, među kojima je bio veoma veliki broj Hrvata, preuzeli su od razoružanih Talijana otoke Cres, Veliki i Mali Lošinj, Silbu, Olib i Sveti Petar.

Međutim, ni Nijemci nisu sjedili skrštenih ruku. Izvršili su pregrupiranje i krenuli u brzo osvajanje cijele Dalmacije i otoka, jer to je to područje bilo od golemog strateškog značaja kako za njih, tako i za Engleze, koji su stalno puštali "probne balone" odašiljući išarete da će izvršiti invaziju i iskrcati se zajedno s Amerikancima na području Dalmacije. Kasnije se uspostavilo da je to bio samo jedan plan koji je poslužio u propagandnom ratu savezničkih, bolje rečeno, engleskih i njemačkih vojno-obavještajnih službi.

Zbog te opasnosti od Nijemaca partizani i četnici su postigli dogovor o zajedničkoj odbrani spomenutih otoka. Partizani su stigli na Veliki Lošinj trabakulama sa Raba. Njihov zapovjednik je bio Oren Ružić, a on je odmah po iskrcavanju poručio je Hrvatima-četnicima da slobodno napuste lošinjsku tvrđavu, te da se pojave na dogovoru o zajedničkoj strategiji u odbrani Cresa i ostalih otoka od nastupajućih Nijemaca. Naivni kapetan Krešimir Vranić i ostali Hrvati-četnici su povjerovali partizanima na riječ i izašli iz utvrde, koju su inače lako mogli mjesecima braniti.

Zla sudbina prevarenih hrvatskih četnika

Međutim, to je bila partizanska prevara. Svi Hrvati - četnici, zajedno sa svojim zapovjednicima kapetanom Krešimirom Vranićem i poručnikom Antunom Šusterom, odmah su po izlasku povezani žicom u parove. Dana 27. septembra 1943. godine njih stotinu i četrdeset strpani su u štive, odnosno pod palubu parobroda „Makarska". Tim brodom "partizanske mornarice" zapovijedao je kapetan bojnog broda Juraj Bonacci, koji je još iz starojugoslovenske mornarice jako dobro poznavao kapetana Krešimira Vranića, no nije ni malim prstom pomakao da mu spasi život.

Taj se Juraj Bonacci odmah nakon uspostave Nezavisne države Hrvatske stavio na raspolaganje poglavniku Dr Anti Paveliću koji ga je imenovao glavnim zapovjednikom Lučkog zapovjedništva NDH sa sjedištem u Crikvenici,a čija je djelatnost bila svedena na najosnovnije stvari praćenja civilnog pomorskog prometa u Planinskom kanalu. Zapovjednik-kapetan korvete Juraj Bonači (Bonacci) prešao je nakon kapitulacije Italije na partizansku stranu. Prije odlaska u šumu sazvao je sve podređene mu časnike, dočasnike i lučke djelatnike i saopštio im svoju odluku, te ih pozvao da ga slijede. Budući da je većina već surađivala s NOP-om, jednoglasno su prihvatili tu odluku i čitavo Lučko zapovjedništvo NDH u Crikvenici tada prelazi u NOB. Napominjem da je taj isti bivši ustaški kapetan bojnog broda Juraj Bonacci nakon komunističke pobjede i sloma NDH postao Titov kontra-admiral. Umro je kao uvaženi komunist 1971. godine u Splitu.

Jedna grupa od četrdeset Hrvata - četnika smještena je na manji parobrod „Buon Padre". Tu grupu su partizani likvidirali tako što su im rasparali trbuhe i tako još upola žive pobacali u more. Navodno je poručnik Antun Šuster prije egzekucije rekao „Dajte znati mojem kralju da umirem za njega i za Kraljevinu Jugoslaviju, i da sam sretan za njega umrijeti i Bogu dušu predati."

Prema podacima Dinka Šuljka s lica mjesta, parobrod „Makarska" stigao je pred zoru 29.septembra 1943.godine u Crikvenicu sa svojim „teretom" od 140 Hrvata-četnika. Odmah su ih pod udarcima kundaka odveli sjeverno od Crikvenice, u jednu šumu prije Bribira. Tu su ih u osvit zore partizani sve do jednog postreljali, zajedno sa njihovim zapovjednikom kapetanom Krešimirom Vranićem.

Partizanska okupacija spomenutih otoka nije dugo potrajala. Nakon desetak dana iskrcali su se Nijemci i po kratkom postupku likvidirali sve partizane bataljona „Matija Gubec"i „Ljubica Gerovac", iz sastava brigade „Lika".

Kada su se četničke formacije pred kraj rata počele povlačiti prema Austriji da se predaju zapadnim saveznicima i tada je u njihovim formacijama ostalo podosta Hrvata-četnika, koji ni tada nisu promijenili svoja politička opredijeljenja i odlučnost za Dražu Mihailovića, kralja Petra i Kraljevinu Jugoslaviju.

_________________
Bona, pa skini puder MOŽDA se i znamo, a FUJ, nakeckaj ga ponovo majke ti :)

R.I.P. Aziz "Zyzz" Sergeyevich Shavershian - We are all witnesses


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u četnicima
PostPostano: ned srp 19, 2009 7:11 pm 
Offline

Pridružen/a: ned svi 17, 2009 10:48 pm
Postovi: 1273
ma nije to nista cudno , svjedoci smo da je i u ovom posljednjem ratu u svim vojskama bilo pripadnika svih naroda ...neko je branio kuću , neko nije imao izbora , neko na silu mobiliziran , neko iz uvjerenja se priključio itd


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u četnicima
PostPostano: ned srp 19, 2009 8:41 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sub svi 30, 2009 3:48 pm
Postovi: 3302
Lokacija: Lost Continent of Mu
Pa, logično da je da je bilo i Hrvata koji su bili pobornici kraljevine. Onda je logično da je u četnicima bilo i Hrvata u jednom nezanemarivom broju. Malo se kosi sa slikom koja je stvorena o četnicima, ali ne puno.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u četnicima
PostPostano: ned srp 19, 2009 8:52 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sub svi 02, 2009 5:45 pm
Postovi: 2756
Bilo je Hrvata u četnicima, no to je zanemariv broj.
Radilo se o dvjema kategorijama: orjunaškoj inteligenciji (npr. pisac Đuro Vilović,
koji je bio i u Mihailovićevom štabu), te manjem dijelu dalmatinskih
seljaka koji su društveno profitirali od agrarnih zakona donesenih
u doba kralja Aleksandra, pa su postali oduševljeni rojalisti
i "Jugosloveni".

Poznavao sam unuka jednog od tih četnika, Dalmoša
koji je pak po uvjerenjima bio "ustaša" i anti-Yu element,
te se tako i borio u Domovinskom ratu. Pričao mi je
da je pljunuo na djedov grob (dakle, taj je četnik preživio
i nije bio likvidiran), no, stvar izgleda predimenzionirano
i na toj razini. Vjerojatno broj četnika-Hrvata nije prešao
nekoliko stotina max, a golema je većina zapravo bila
pasivna i nisu sudjelovali ni u kakvim borbenim
operacijama.

Inače, članak je čista srpska propaganda jer
drečeći jasno "ukazuje" kako su, eto, ustaše i NDHzijaneri
komotno prelazili u partizane dok jadni četnici, eto,
nisu.

Malo morgen.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u četnicima
PostPostano: uto srp 21, 2009 2:53 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sub svi 02, 2009 4:17 pm
Postovi: 3884
Lokacija: Nanya Lakes
Malo čudno, isprva sam pomislio da je ovo neki Hrvat napisao, jer je članak na Poskoku. Malo sam proguglao ime - i ispada da je ovaj moj zemo, samo iz Pertha. Drži čovjek apoteku, neki BH dijasporski magazin, a izgleda da je bio na SBS radiju na nekom "bosanskom" programu. Očito još jedan prastari purger kao Tunjo Filipović, potomak kanonika Josipa Filipovića :neznam

http://www.nadanherbcomp.com.au/about_us.html

Citat:
Disclaimer


I am not doctor and do not give any kind of medical redommendation. However, two members of my family are doctors and can provide basic and reliable medical advice. Herbal supplements mentioned on this site should not be used to diagnose, prevent, treat or cure any disease.The intention of this website is to outline the potential medicinal properties of certain herbs, but we are not liable for accuracy of these materials, for mistakes, errors, or omissions of any kind, nor for any loss or damage caused by a user's reliance on information obtained from this site. Always check with your doctor before beginning any medical or herbal treatment. Any information contained on any of these pages is not intended to replace medical advice or treatment.


WTF?? :neznam

_________________
Bona, pa skini puder MOŽDA se i znamo, a FUJ, nakeckaj ga ponovo majke ti :)

R.I.P. Aziz "Zyzz" Sergeyevich Shavershian - We are all witnesses


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u četnicima
PostPostano: uto srp 21, 2009 3:30 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sub svi 02, 2009 5:45 pm
Postovi: 2756
RajvoSa je napisao/la:
Malo čudno, isprva sam pomislio da je ovo neki Hrvat napisao, jer je članak na Poskoku. Malo sam proguglao ime - i ispada da je ovaj moj zemo, samo iz Pertha. Drži čovjek apoteku, neki BH dijasporski magazin, a izgleda da je bio na SBS radiju na nekom "bosanskom" programu. Očito još jedan prastari purger kao Tunjo Filipović, potomak kanonika Josipa Filipovića :neznam

http://www.nadanherbcomp.com.au/about_us.html

Citat:
Disclaimer


I am not doctor and do not give any kind of medical redommendation. However, two members of my family are doctors and can provide basic and reliable medical advice. Herbal supplements mentioned on this site should not be used to diagnose, prevent, treat or cure any disease.The intention of this website is to outline the potential medicinal properties of certain herbs, but we are not liable for accuracy of these materials, for mistakes, errors, or omissions of any kind, nor for any loss or damage caused by a user's reliance on information obtained from this site. Always check with your doctor before beginning any medical or herbal treatment. Any information contained on any of these pages is not intended to replace medical advice or treatment.


WTF?? :neznam


To je sin poznatoga povjesničara, turkologa Nedima Filipovića:
http://www.sarajevo-x.com/clanak/080706053


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u četnicima
PostPostano: ned ruj 20, 2009 1:02 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned ruj 20, 2009 10:10 am
Postovi: 1963
Lokacija: Grobnik
Govoriti o Hrvtaima u četnicima osim kano izuzetcima je čista glupost. S druge strane također postoji podatak kako je u četnicima bilo oko 6000 muslimana, što je također suludo izdvajati, kad se zna da je u Ustašama bilo gotovo 100 000 muslimana, ter kad se zna koliko su se muslimani napatili od četnika.

Zna se dobro tko je bio s kim i protiv koga, ali neki vole unositi nered i razdor.

_________________
RH-BiH-Sandžak-Sriem-Boka Kotorska-Trst
KREPAT MA NE MOLAT
http://hrvatska-bosna.eu5.org/znanost/zamjena_zarulje-prednje_kratko_svietlo-reno_clio_3.pdf


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u četnicima
PostPostano: ned ruj 20, 2009 1:39 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned svi 03, 2009 1:56 pm
Postovi: 9668
Bilo je i ovoga...


Mnogi Srbi pojma nemaju da je jedan broj njihove braće i sestara bio veoma odan ustašama i vlasti Nezavisne države Hrvatske. Bilo je Srpkinja i Srba koji su se „proslavili" kao ustaški koljači koji su baš sa posebnim zadovoljstvom sadistički mučili i na najzvjerskiji način ubijali svoje sunarodnjake Srbe.

Naime, neki Srbi historiju i historijske činjenice smatraju za nekakav „švedski sto". Takvi sa tog stola biraju samo ono što im u nekoj političkoj situaciji odgovara, a ono što im ne odgovara jednostavo nikad ne spominju. Moje je lično mišljenje, koje će neki dijeliti, a neki neće, da su mnogi Srbi pravi maheri za skrivanja nekih historijskih činjenica, te za prekrajanje historije po svojoj mjeri i najbezobraznija izmišljanja, laži i falsificiranja.

Nije "otac i vrhovni guru srpske nacije Dobrica Čosić „onomad lepo rekao i sve lepo" objasnio rekavši: „Mi lažemo da bih varali sami sebe, da tešimo druge, mi lažemo za oprost, mi lažemo da bih se borili protiv straha, lažemo da ohrabrujemo druge, lažemo da bi skrivali svoj i nečiji drugi jad. Laganje je oblik našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Mi lažemo na kreativan, maštovit i dosetljiv način."



No, to će biti posebne teme o kojim ćemo još pisati i pisati, ako bog da nama svima zdravlja. Inšallah!

Veoma uvaženi član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora Nezavisne države Hrvatske bio je dr Savo Besarović, inače bliski prijatelj Dr Ante Pavelića.

Članovi Hrvatskog sabora u tom sazivu bili su Srbi dr Svetislav Šumanović, vice-ban Hrvatske i Slavonije od 1903 do 1906 godine, te predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba od 1929 do 1941. godine, kao i Uroš Doder. (Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia 1941 - 1945. Stanford University Press, 2001) Kasnije, nakon propasti NDH, doktor Svetislav Šumanović je uspio emigrirati, a doktor Sava Besarović nije ni pokušavao bježati, jer je mislio da za to nema nikakvog razloga. Međutim, partizani su mislili drukčije. Doktor Besarović je osuđen na smrt nakon kratkog procesa održanog 16. jula 1945 godine pred "narodnim sudom". Prema pozdanim svjedočanstvima i izvorima on je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: "Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod!" ("Hrvatska", Buenos Aires, Argentina, 5. ožujka 1952)

Ministar "bez lisnice" u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantić, apotekar iz Bijeljine. On je u aprilu1945 godine utekao iz Hrvatske zajedno sa ostalim ustaškim glavešinama. Međutim, Ljubomir Pantić je shvatio da bi mogao biti lako uhvaćen i isporučen Jugoslaviji, odnosno izvjesnoj sudbini partizanskog "milosrđa", pa je nekako uspio stupiti u vezu sa svojim uticajnim rođakom Rodoljubom Čolakovićem, jednim od Titovih najvjernijih pouzdanika. Nakon nepunih pet mjeseci provedenih u emigraciji Pantić se uspio vratiti u Jugoslaviju i predati komunističkim vlastima. Pošto je, kako je spomenuto, imao utjecajnog rođaka Rodoljuba Čolakovića proveo je u zatvoru samo tri i po mjeseca, pa je nakon toga bez suđenja pušten da slobodno živi u Beogradu. Čak je dobio i državnu penziju. (Dennis Barton, Croatia 1941 - 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007)

Srbin, general Đuro Grujić, osoba od najvećeg Pavelićeva povjerenja, glavar glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga je na procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu, u septembru 1945 godine izjavio: "Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba - pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci." (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)

Ko su bili ti Srbi na tako važnim pozicijama u Nezavisnoj državi Hrvatskoj?

Fedor Dragojlov bio je general-pukovnik u Hrvatskoj vojsci, a u periodu od 1943 do kraja 1944 glavni zapovjednik Hrvatske vojske.

Lavoslav Milić bio je pukovnik Hrvatske vojske i ravnatelj Vojnog ureda poglavnika dr Ante Pavelića.

Visoke položaje u vojsci Nezavisne države Hrvatske imali su i slijedeći Srbi: general Jovan Iskrić, general Mihajlo Lukić, ustaški krilnik i general Dušan Palčić, general Milan Desović, zrakoplovni general Đuro Dragičević, konjički general Zvonimir Stimaković, te zrakoplovni general Milan Uzelac.

Veoma je interesantno da su nakon rata skoro svi pomenuti pravoslavni generali, odnosno Srbi generali u NDH prošli mnogo bolje od svih ostalih hrvatskih visokih dužnosnika te propale države.

General Đuro vitez Grujić osuđen je u Beogradu na smnrtnu kaznu i strijeljan je 24.septembra 1945 godine.

Jovan Iskrić je umro kao penzioner 1961 godine u Zagrebu.

Mihajlo Lukić je osuđen na deset godina zatvora, od čega je odležao pet godina, a dalja sudbina mu je nepoznata.

Dušan Palčić je umro kao penzioner 1963 godine u Zagrebu.

Milan Desović je bio osuđen na dvadeset godina robije, ali je zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu.

Lavoslav Milić je osuđen na dvadeset godina zatvora. Pušten je 1964 godine sa izdržavanja kazne zbog neizlječive bolesti. Umro je iste godine u Zagrebu.

Zvonimir Strimaković je izdržao svih dvadeset godina robijašnice Stara Gradiška. Tvrdoglavo je odbijao revidirati svoje stavove i pokajati se. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini. Čvrst karakter! Svaka mu čast!

Milan Uzelac je bio u zatvoru oko dvije godine, pa je navodno pušten sa dugogodišnje robije na intervenciju iz samih komunističkih vrhova. Umro je 1954 godine u Zagrebu.

Đuro Dragičević je uspio pobjeći i umro je u Austriji.

Fedor Dragojlov je uspio pobjeći i umro je 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina.

Od onih takozvanih „sitnijih riba " mislim da svakako treba spomenuti poznatog ustašu-koljača Marka Šarca. On je do Drugog svjetskog rata bio Srbin sa dna kace, a od nastanka Nezavisne države Hrvatske ustaša sa još dubljeg dna kace. Taj notorni koljač je bio ustaški tabornik u Tornju i Pakracu, a kasnije logornik u Pakracu. Bio je čovjek od osobnog povjerenja pukovnika Maksa Luburića, u stvari njegova desna ruka za područje Pakraca, Lipika, odnosno Zapadne Slavonije. (Dane Pavlica, Stratišta oko Papuka i Psunja, Zavičajno udruženje Slavonaca, Beograd, 2007)

Marko Šarac je streljan kao ratni zločinac 1946. godine zbog niza počinjenih masovnih zločina nad svojom braćom i sestrama Srbima i Srpkinjama u selima oko Pakraca. I dan danas ga se sjećaju poslijeratne generacije Srba i to ne samo onih iz Hrvatske, već čak i neki stariji Srbi koji žive ovdje u Australiji.

Ne bi bilo korektno ne spomenuti krvoločnu ustašicu Milku Obradović, Srpkinju koja se valjda „dokazivala" pred kolegicama ustašicama u logoru Stara Gradiška, vršeći grozne zločine, a posebno s velikim uživanjem nad srpskom djecom i Srpkinjama.

Po zlu je bio poznat i jasenovački koljač Mile Vasić, Srbin, koji je u tom logoru smrti sa posebnim zadovoljstvom klao i ubijao maljem baš svoje Srbe.

Eto tako je to bilo.

Mnogo više bi se moglo saznati iz arhiva u Beogradu i dokumentacije Vojnoistorijskog instituta, ali za takvo temeljito proučavanje za sada ne postoje realni izgledi. S druge strane se "bojim" da mi neki "dobronamjerni" čitatelj ili čitatelji opet ne pošalju komentar da se "služim samo udbaškim arhivskim podacima". Takvim "dobronamjernim lavovima iz mišjih rupa" mogu samo poručiti da nemam vremena za njihove hafifne komentare. Naime, tim dežurnim "muhanatim profesionalnim historičarima" koji uvijek traže dlake u jajetu poručujem da historijski podaci ne mogu biti ni udbaški, ni četnički, ni ustaški, ni partizanski, već su to u današnji vakat samo obični komadi već uvehla žutog papira koji su pisani tada kad su se događaji odvijali.

_________________
Between the 16th and 19th centuries, the territory between the Una and Vrbas rivers was referred to by the name Turkish Croatia. In the 1845. was replaced by cartographers in favor of Bosanska Krajina


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u četnicima
PostPostano: ned ruj 20, 2009 4:30 pm 
Offline

Pridružen/a: sub lip 06, 2009 11:08 pm
Postovi: 347
Cort0 Maltese je napisao/la:
Pa, logično da je da je bilo i Hrvata koji su bili pobornici kraljevine. Onda je logično da je u četnicima bilo i Hrvata u jednom nezanemarivom broju. Malo se kosi sa slikom koja je stvorena o četnicima, ali ne puno.


Bilo je više Srba u vojsci i državnim strukturama NDH...


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u četnicima
PostPostano: ned ruj 20, 2009 6:17 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: sub svi 30, 2009 3:48 pm
Postovi: 3302
Lokacija: Lost Continent of Mu
bonislav je napisao/la:
Cort0 Maltese je napisao/la:
Pa, logično da je da je bilo i Hrvata koji su bili pobornici kraljevine. Onda je logično da je u četnicima bilo i Hrvata u jednom nezanemarivom broju. Malo se kosi sa slikom koja je stvorena o četnicima, ali ne puno.


Bilo je više Srba u vojsci i državnim strukturama NDH...


Znam. Iz jednostavnog razloga što je više Srba živjelo na teritorijama pod kontrolom NDH nego što je živjelo Hrvata na teritoriji pod kontrolom četnika.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u četnicima
PostPostano: ned ruj 20, 2009 7:09 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: pet svi 08, 2009 12:13 pm
Postovi: 568
Lokacija: Hrvatska; Osijek, Zadar
Tulkas je napisao/la:
Bilo je i ovoga...


Mnogi Srbi pojma nemaju da je jedan broj njihove braće i sestara bio veoma odan ustašama i vlasti Nezavisne države Hrvatske. Bilo je Srpkinja i Srba koji su se „proslavili" kao ustaški koljači koji su baš sa posebnim zadovoljstvom sadistički mučili i na najzvjerskiji način ubijali svoje sunarodnjake Srbe.

Naime, neki Srbi historiju i historijske činjenice smatraju za nekakav „švedski sto". Takvi sa tog stola biraju samo ono što im u nekoj političkoj situaciji odgovara, a ono što im ne odgovara jednostavo nikad ne spominju. Moje je lično mišljenje, koje će neki dijeliti, a neki neće, da su mnogi Srbi pravi maheri za skrivanja nekih historijskih činjenica, te za prekrajanje historije po svojoj mjeri i najbezobraznija izmišljanja, laži i falsificiranja.

Nije "otac i vrhovni guru srpske nacije Dobrica Čosić „onomad lepo rekao i sve lepo" objasnio rekavši: „Mi lažemo da bih varali sami sebe, da tešimo druge, mi lažemo za oprost, mi lažemo da bih se borili protiv straha, lažemo da ohrabrujemo druge, lažemo da bi skrivali svoj i nečiji drugi jad. Laganje je oblik našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Mi lažemo na kreativan, maštovit i dosetljiv način."



No, to će biti posebne teme o kojim ćemo još pisati i pisati, ako bog da nama svima zdravlja. Inšallah!

Veoma uvaženi član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora Nezavisne države Hrvatske bio je dr Savo Besarović, inače bliski prijatelj Dr Ante Pavelića.

Članovi Hrvatskog sabora u tom sazivu bili su Srbi dr Svetislav Šumanović, vice-ban Hrvatske i Slavonije od 1903 do 1906 godine, te predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba od 1929 do 1941. godine, kao i Uroš Doder. (Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia 1941 - 1945. Stanford University Press, 2001) Kasnije, nakon propasti NDH, doktor Svetislav Šumanović je uspio emigrirati, a doktor Sava Besarović nije ni pokušavao bježati, jer je mislio da za to nema nikakvog razloga. Međutim, partizani su mislili drukčije. Doktor Besarović je osuđen na smrt nakon kratkog procesa održanog 16. jula 1945 godine pred "narodnim sudom". Prema pozdanim svjedočanstvima i izvorima on je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: "Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod!" ("Hrvatska", Buenos Aires, Argentina, 5. ožujka 1952)

Ministar "bez lisnice" u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantić, apotekar iz Bijeljine. On je u aprilu1945 godine utekao iz Hrvatske zajedno sa ostalim ustaškim glavešinama. Međutim, Ljubomir Pantić je shvatio da bi mogao biti lako uhvaćen i isporučen Jugoslaviji, odnosno izvjesnoj sudbini partizanskog "milosrđa", pa je nekako uspio stupiti u vezu sa svojim uticajnim rođakom Rodoljubom Čolakovićem, jednim od Titovih najvjernijih pouzdanika. Nakon nepunih pet mjeseci provedenih u emigraciji Pantić se uspio vratiti u Jugoslaviju i predati komunističkim vlastima. Pošto je, kako je spomenuto, imao utjecajnog rođaka Rodoljuba Čolakovića proveo je u zatvoru samo tri i po mjeseca, pa je nakon toga bez suđenja pušten da slobodno živi u Beogradu. Čak je dobio i državnu penziju. (Dennis Barton, Croatia 1941 - 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007)

Srbin, general Đuro Grujić, osoba od najvećeg Pavelićeva povjerenja, glavar glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga je na procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu, u septembru 1945 godine izjavio: "Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba - pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci." (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)

Ko su bili ti Srbi na tako važnim pozicijama u Nezavisnoj državi Hrvatskoj?

Fedor Dragojlov bio je general-pukovnik u Hrvatskoj vojsci, a u periodu od 1943 do kraja 1944 glavni zapovjednik Hrvatske vojske.

Lavoslav Milić bio je pukovnik Hrvatske vojske i ravnatelj Vojnog ureda poglavnika dr Ante Pavelića.

Visoke položaje u vojsci Nezavisne države Hrvatske imali su i slijedeći Srbi: general Jovan Iskrić, general Mihajlo Lukić, ustaški krilnik i general Dušan Palčić, general Milan Desović, zrakoplovni general Đuro Dragičević, konjički general Zvonimir Stimaković, te zrakoplovni general Milan Uzelac.

Veoma je interesantno da su nakon rata skoro svi pomenuti pravoslavni generali, odnosno Srbi generali u NDH prošli mnogo bolje od svih ostalih hrvatskih visokih dužnosnika te propale države.

General Đuro vitez Grujić osuđen je u Beogradu na smnrtnu kaznu i strijeljan je 24.septembra 1945 godine.

Jovan Iskrić je umro kao penzioner 1961 godine u Zagrebu.

Mihajlo Lukić je osuđen na deset godina zatvora, od čega je odležao pet godina, a dalja sudbina mu je nepoznata.

Dušan Palčić je umro kao penzioner 1963 godine u Zagrebu.

Milan Desović je bio osuđen na dvadeset godina robije, ali je zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu.

Lavoslav Milić je osuđen na dvadeset godina zatvora. Pušten je 1964 godine sa izdržavanja kazne zbog neizlječive bolesti. Umro je iste godine u Zagrebu.

Zvonimir Strimaković je izdržao svih dvadeset godina robijašnice Stara Gradiška. Tvrdoglavo je odbijao revidirati svoje stavove i pokajati se. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini. Čvrst karakter! Svaka mu čast!

Milan Uzelac je bio u zatvoru oko dvije godine, pa je navodno pušten sa dugogodišnje robije na intervenciju iz samih komunističkih vrhova. Umro je 1954 godine u Zagrebu.

Đuro Dragičević je uspio pobjeći i umro je u Austriji.

Fedor Dragojlov je uspio pobjeći i umro je 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina.

Od onih takozvanih „sitnijih riba " mislim da svakako treba spomenuti poznatog ustašu-koljača Marka Šarca. On je do Drugog svjetskog rata bio Srbin sa dna kace, a od nastanka Nezavisne države Hrvatske ustaša sa još dubljeg dna kace. Taj notorni koljač je bio ustaški tabornik u Tornju i Pakracu, a kasnije logornik u Pakracu. Bio je čovjek od osobnog povjerenja pukovnika Maksa Luburića, u stvari njegova desna ruka za područje Pakraca, Lipika, odnosno Zapadne Slavonije. (Dane Pavlica, Stratišta oko Papuka i Psunja, Zavičajno udruženje Slavonaca, Beograd, 2007)

Marko Šarac je streljan kao ratni zločinac 1946. godine zbog niza počinjenih masovnih zločina nad svojom braćom i sestrama Srbima i Srpkinjama u selima oko Pakraca. I dan danas ga se sjećaju poslijeratne generacije Srba i to ne samo onih iz Hrvatske, već čak i neki stariji Srbi koji žive ovdje u Australiji.

Ne bi bilo korektno ne spomenuti krvoločnu ustašicu Milku Obradović, Srpkinju koja se valjda „dokazivala" pred kolegicama ustašicama u logoru Stara Gradiška, vršeći grozne zločine, a posebno s velikim uživanjem nad srpskom djecom i Srpkinjama.

Po zlu je bio poznat i jasenovački koljač Mile Vasić, Srbin, koji je u tom logoru smrti sa posebnim zadovoljstvom klao i ubijao maljem baš svoje Srbe.

Eto tako je to bilo.

Mnogo više bi se moglo saznati iz arhiva u Beogradu i dokumentacije Vojnoistorijskog instituta, ali za takvo temeljito proučavanje za sada ne postoje realni izgledi. S druge strane se "bojim" da mi neki "dobronamjerni" čitatelj ili čitatelji opet ne pošalju komentar da se "služim samo udbaškim arhivskim podacima". Takvim "dobronamjernim lavovima iz mišjih rupa" mogu samo poručiti da nemam vremena za njihove hafifne komentare. Naime, tim dežurnim "muhanatim profesionalnim historičarima" koji uvijek traže dlake u jajetu poručujem da historijski podaci ne mogu biti ni udbaški, ni četnički, ni ustaški, ni partizanski, već su to u današnji vakat samo obični komadi već uvehla žutog papira koji su pisani tada kad su se događaji odvijali.


Gdje si ovo pronašao?

_________________
VIVE LA LIBERTE!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u četnicima
PostPostano: ned ruj 20, 2009 10:49 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned svi 03, 2009 2:12 pm
Postovi: 783
ovdje: http://www.pssmagazin.com/text/citaj/1883/12


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 12 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO