HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: 28 ožu 2024, 23:56.

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 8 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: HRVATSKI KRIŽNI PUT I BRITANSKA ULOGA U NJEMU
PostPostano: 04 lis 2011, 21:34 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 08 sij 2010, 18:56
Postovi: 5403
ODRŽAN 3. SIMPOZIJ STOPAMA POBIJENIH

Široki Brijeg, 2. listopada 2011.
(Marijana Bošnjak / Vicepostulatura) – Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem, danas je na Širokom Brijegu priredila 3. simpozij »Stopama pobijenih«. Svrha simpozija je istraživati ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata da bi jednoga dana mogli biti proglašeni blaženima i svetima. Istražujući njihovu smrt nezaobilazno je istraživanje i smrti ostaloga vjernog puka koje je u to vrijeme snašla slična sudbina.
I ove godine program je započeo svetom misom u 11.00. Misu je predslavio dr. fra Robert Jolić, glavni urednik Naših ognjišta, a suslavili su fra Miljenko Stojić, vicepostulator, te fra Sretan Ćurčić, širokobriješki gvardijan. U svome nagovoru dr. fra Robert Jolić se zahvalio fra Miljenku Stojiću na njegovom trudu oko istraživanja života i okolnosti smrti naših franjevaca, a u svojoj propovijedi je istaknuo kako se ne trebamo s mržnjom sjećati onih koji su ubijali nevine već sjećati se onih, kako naših franjevaca tako i ostaloga puka, koji su položili svoj život za vjeru i za opstanak svoga naroda. Fra Robert je spomenuo i blagopokojnoga papu Ivana Pavla II. koji je također osjetio snažnu potrebu današnjih kršćana za primjerima običnih ljudi koji su polagali svoje živote za vjeru. Osvrnuo se i na nedavno događanje u Udbini, posvećenje crkve Hrvatskih mučenika, kojem je nazočio kardinal Josip Bozanić. On je tom prilikom između ostaloga rekao da će se »na Udbini u središtu Hrvatske simbolički skupiti svi spomeni na stratišta hrvatskih ljudi, da bi bili prisutniji našemu duhovnomu zrenju i razmatranju Kristova križa.«
Po završetku misnog slavlja nastavio se program simpozija izlaganjima prof. dr. sc. Branimira Lukšića, prof. dr. sc. Ive Lučića te gosp. Vice Nižića.
Najprije je fra Miljenko Stojić pozdravio sve prisutne i zahvalio se na odazivu na ovakav jedan događaj. Nakon toga je pozvao prof. dr. sc. Branimira Lukšića koji je imao izlaganje na temu Hrvatski križni put i britanska uloga u njemu. On se tu osvrnuo na strašne događaje koji su pratili one nedužne ljude, igrom slučaja, zatečene u monstruoznom kažnjavanju bez suđenja. Brojke koje su ovdje iznesene bile su šokantne i na izrazima lica se moglo primijetiti zgražanje i nevjerica. Ipak, kad čujete kako je »Prema britanskom vojnom arhivu kod Bleiburga na jugoslavensko-austrijskoj granici bilo 200.000 hrvatskih vojnika i oko 500.000 civila koji su tamo došli predati se britanskim postrojbama, no Britanci su ih na vjeroloman način izručili Titovim komunistima koji su velik broj njih, prema riječima engleskog povjesničara Nikolaja Tolstoja, poubijali u uvjetima bezobzirnog divljaštva«, teško da će netko ostati ravnodušan.
Iza ovoga izlaganja uslijedilo je izlaganje prof. dr. sc. Ive Lučića na temu Pronalaženje posmrtnih ostataka ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću te doprinos Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. I ovdje se susrećemo s brojkama koje su poražavajuće za opstanak hrvatskoga naroda na našim prostorima i samim tim mora se nešto raditi na pronalasku tih, još uvijek nebrojenih, žrtava. A kad uzmemo za činjenicu da je Komunistička partija to ubijanje pravdala popravljanjem naroda, kao što jedno izvješće govori, ne smijemo ostaviti sve nerazjašnjeno i zemljom skriveno. Prof. dr. sc. Ivo Lučić osvrnuo se i na sve one masovne grobnice koje su u zadnjih nešto više od godinu dana otkrivene i koje jasno pokazuju kako se radilo o nasilnoj smrti koja je snašla te ljude, krive samo što su bili Hrvati i što nisu htjeli napustiti svoga Boga.
Treće izlaganje koje se moglo čuti na ovom simpoziju jest izlaganje gosp. Vice Nižića. On se osvrnuo na Rad Povjerenstava za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općina Široki Brijeg, Ljubuški, Neum, Posušje i Busovača. Ovdje smo slušali kako pet povjerenstava, a to su povjerenstva u pet općina, radi i funkcionira. Dobili smo presjek svih projekata koji su se radili i koji tek slijede, a na kraju je gospodin Nižić iskoristio priliku kako bi pozvao »i ostale općine da pokrenu proceduru u općinskim vijećima o ustrojavanju povjerenstava za istraživanje grobišta na području svojih općina, jer svima nam je znano da je na kraju i nakon Drugog svjetskog rata počinjen stravičan zločin nad hrvatskim narodom.«
Svi smo bili ugodno iznenađeni kad nam je fra Miljenko rekao kako je među nama i biskup dr. Mile Bogović. Inače, on je gospićko-senjski biskup i crkveni povjesničar. Naravno, fra Miljenko ga je zamolio da nam se obrati što je on i učinio rekavši kako je došao vidjeti kojim sve to tokom ide i kako bi čuo nešto poticajno što bi se moglo i u Hrvatskoj primijeniti. Pohvalio je osnivanje povjerenstava po općinama i izrazio nadu da se nešto slično pokrene i u Hrvatskoj. Mi, s ove strane granice, iskreno se nadamo da će to biti i moguće. Nije skrivao činjenicu da bilo što što se naziva hrvatsko, a još pritom i kršćansko, nailazi na otpor. Ali, nadodao je, da unatoč tome treba nastaviti raditi.
Propovijed i predavanja možete skinuti s portala Vicepostulature pobijeni.info.

HRVATSKI KRIŽNI PUT I BRITANSKA ULOGA U NJEMU

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata partizanski komunisti su počinili nečuvene zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima, ženama, djecom i starijim ljudima, koji su im se predali na Bleiburgu. Taj hrvatski holokaust što je započeo 14., 15. i 16. svibnja 1945. godine nastavio se na marševima smrti nazvanim hrvatski Križni put. Neke užasne pojedinosti tih pokolja koje su počinili komunisti iznio sam u svojoj knjizi „Nedovršena Hrvatska“ (izdanje Fram-Ziral, Mostar 2008.), pa one koji su zainteresirani upućujem na nju. Prema britanskom vojnom arhivu kod Bleiburga na jugoslavensko-austrijskoj granici bilo je 200.000 hrvatskih vojnika i oko 500.000 civila koji su tamo došli da se predaju britanskim postrojbama, no Britanci su ih na vjeroloman način izručili Titovim komunistima koji su velik broj njih, prema riječima engleskog povjesničara Nikolaja Tolstoja, poubijali u uvjetima „bezobzirnog divljaštva“( „The minister and the massacres“,London 1986.,s.387). Nakon prijevarom i silom iznuđenog vraćanja hrvatske vojske i civila Titovim partizanima na Bleiburgu, uslijedili su marševi smrti. Bolesne, iscrpljene,izgladnjele i pretučene vojnike i civile partizanski su komunisti gonili da pješače Jugoslavijom od austrijske do rumunjske i grčke granice. Tko je pao ili posustao bio je ubijen na mjestu.Ni imena tih stradalih najčešće nitko nije zabilježio. Prosudbe o broju stradalih na Bleiburgu i na Križnome putu koji je uslijedio, stradalih u novoosnovanim logorima u Sloveniji (Celje, Maribor, Kranj, Šent Vid , Škofja Loka, Slovenj-Gradec) i na stratištima, osobito kod Maribora, Celja i Kočevskog roga, kreću se od 160 tisuća do 190 tisuća . Monstruoznost tih zločina je u tome, što su oni počinjeni nakon završetka rata. Od mnoštva maštovito izmišljenih načina mućenja koja su komunisti primjenjivali nad ovim žrtvama spomenuti ću samo neka koja po okrutnosti nadilaze scene iz horor filmova. Tako su u svibnju 1945. partizanski komunisti na silu ugurali 4 tisuće hrvatskih vojnika i civila u protuzračno sklonište tvornice „Impol“ u Slovenskoj Bistrici (20 km od Maribora), zatim minirali ulazak u sklonište, tako da su žrtve umirale gušenjem u stravičnim mukama. Komunisti su zatim 1948. godine njihove kosti otkopali i spalili u pećima te iste tvornice. Otkopavanje i spaljivanje su obavljali zatvorenici osuđeni na smrt, koji su nakon obavljenog posla likvidirani. Evo još jednog od mnoštva stravičnih prizora.Na Kočevskom rogu, jednoj od početnih postaja Križnoga puta, ubijeno je i bačeno u dvije jame bez suđenja 30 do 40 tisuća osoba. Grupu od 75 do 90 istaknutih komunista, pod zapovjedništvom majora Sime Dubajića, koja je obavljala ubijanje , odredila je Milka Planinc iz redova partizana 8. dalmatinskog korpusa. Prije ubijanja i bacanja u jamu krvnici su žene silovali.
Ništa bez Tita
Postavlja se pitanje, jesu li Tito i visoko vojno i partijsko rukovodstvo znali za ova ubijanja koja je počinila partizanska vojska na Bleiburgu, a zatim i na Križnome putu? Postoje vjerodostojni dokazi ne samo da je Tito znao , nego da je on i naredio ova ubojstva.Ovdje ću, radi ograničenog prostora, iznijeti samo neke od dokaza koje sam podrobnije naveo u svojoj spomenutoj knjizi. Tako prema izjavi Zdenka Zavadlava, nekadašnjeg načelnika Ozne za područje Maribora, naredba za ubijanje bez suđenja hrvatskih vojnika i civila „stigla je s vrha, a zna se gdje je bio vrh“ ( „Nedjeljni zabranjeni“ 25.5.2003.). U izjavi koju je jedan od najužih Titovih suradnika, Milovan Đilas, dao u prosincu 1979. listu „Encounter“o žrtvama nasilno vraćenim u Jugoslaviju on je, među ostalim, rekao, da u to vrijeme nije bilo pravilno uspostavljenih sudova , pa da je najjednostavniji izlaz bio , da se sve te ljude koje su Britanci vratili u Jugoslaviju , „pobije i riješi problem“.
Poznato je, da se u vrijeme tih stravičnih pokolja i neposredno prije njih Tito kretao tim predjelima. On je u ožujku 1945. uputio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica slijedeću zapovijed:“Ovih dana pružit će se prilika da komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti“ („Politički zatvorenik“, svibanj 2007.). Kako je moguće, pitamo se, ako se poštuju propisi o suđenju, „likvidirati sve neprijatelje“ u samo nekoliko dana, dapače nekoliko sati? U svibnju te iste 1945. godine u svome govoru na mitingu u Ljubljani Tito je rekao:“ Likvidirali smo dvjesta tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili . Stigla ih je ruka naše pravde“.Zato znanstvenik Klaus Jacobi u svojoj knjizi „Moj dnevnik“, na listi svjetskih megaubojica 20. stoljeća stavlja Josipa Broza Tita na 10. mjesto sa preko jedan milijun žrtava koje je dao ubiti nakon završetka Drugoga svjetskog rata („Bild“ od 22.3.2003., i „Večernji list“ od 13.9.2004.).
Pravna kvalifikacija počinjenih zločina
Ovdje postavljamo pitanje pravne kvalifikacije kaznenih djela koja su počinile nad hrvatskim vojnicima i civilima britanske i partizanske postrojbe na Bleiburgu, te Titovi partizani na Križnome putu. Čin britanskih vojnih zapovjednika u izručenju u sigurnu smrt hrvatskih vojnika i civila koji su im se predali na Bleiburgu skoro nema presedana u povijesti civiliziranih naroda, i protivan je svim propisima međunarodnog konvencijskog i običajnog ratnog prava. Predajom Britancima na Bleiburgu hrvatski su se vojnici našli u statusu ratnih zarobljenika ,a hrvatski civili, žene, djeca i starci, u statusu tražitelja azila , pa su stoga nastala uzajamna prava i obveze koje predviđa međunarodno pravo. Ti su odnosi bili regulirani Ženevskom konvencijom od 27. srpnja 1929. „O postupanju s ratnim zarobljenicima“, koja je tada bila na snazi, i koju je potpisala i Velika Britanija. Toj je konvenciji u siječnju 1943. pristupila Nezavisna Država Hrvatska putem za to nadležnog savezničkog vijeća Švicarske. Prema propisima te konvencije Velika je Britanija bila dužna skrbiti za životnu sigurnost svojih hrvatskih ratnih zarobljenika, zaštiti ih od nasilnih čina (čl.2) i smjestiti u krajeve dostatno udaljene od područja borbe kako bi bili izvan pogibelji (čl.7). Ne stoji eventualni prigovor da Velika Britanija nije imala tu obvezu, budući da ona nije formalno priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku. Velika je Britanija bila propisno obaviještena o pristupanju Nezavisne Države Hrvatske ovoj konvenciji, pa je za Britaniju nastala bezuvjetna međunarodnopravna obveza prema zarobljenim vojnicima.Velika Britanija bi se možda mogla poslužiti jednom drugom okolnošću u opravdanju svoga čina izručenja predanih Hrvata Titovim partizanima. Spomenuta je Ženevska konvencija bila donekle jednostrano izmijenjena odlukama koje su tijekom rata donijele četiri velesile, SAD, Velika Britanija, Sovjetska Rusija i Francuska. Prema ovim izmjenama tzv. ratni krivci koji bi se našli među ratnim zarobljenicima, mogli bi se izručiti za suđenje i kažnjavanje svakoj savezničkoj državi koja bi to zatražila. Nakon završetka rata te su četiri velesile u Londonu u kolovozu 1945. godine sklopile „Sporazum o postupku i kažnjavanju glavnih ratnih krivaca Osovine“. Tome je sporazumu kasnije pristupila i Titova Jugoslavija. Sporazumom je uspostavljen „Međunarodni vojni tribunal“ za suđenje onim ratnim krivcima „čiji se delikti ne mogu lokalizirati na pojedine zemlje“(čl.1). No ni ova izlika nije održiva. Ponajprije, u času kada je hrvatska vojska bila izručena Titovim partizanima (sredina svibnja 1945.) nije još bio sklopljen spomenuti londonski sporazum, niti je nastupila bilo koja okolnost koja bi derogirala odredbe Ženevske konvencije iz 1929. godine o postupanju s ratnim zarobljenicima.Osim toga, Velika Britanija nije izručila Titovim komunistima pojedine osobe za koje je postojala sumnja da su tzv. ratni krivci, nego je ekstradirala sve hrvatske ratne zarobljenike i zajedno s njima civilno pučanstvo koje je zatražilo zaštitu azila pred najezdom Titovih komunista. A da su Britanci i prije izručenja na Bleiburgu znali da Titovi komunisti ubijaju sve one za koje misle da bi mogli biti prepreka njihovoj apsolutnoj vladavini svjedoči, između ostaloga, i izvješće koje je britanski veleposlanik u Vatikanu poslao svome ministru vanjskih poslova Anthony Edenu 11. svibnja 1945., dakle četiri dana prije bleiburškog izručenja Hrvata. U izvješću stoji i slijedeće:“Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke partije. Počeli su s likvidacijom svih sumnjivih elemenata , ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima.“ U tome izvješću od 16 stranica britanski veleposlanik opisuje partizanske pokolje u Dubrovniku, Metkoviću, Ljubuškome, Makarskoj, Mostaru, Širokom Brijegu i Sinju i navodi, da su ta ubijanja bez suđenja bila unaprijed planirana („Hrvatsko slovo“ od 1.12. 2006.). Pa ipak nepuna četiri dana nakon toga saznanja Britanci na Bleiburgu šalju hrvatske zarobljenike i azilante Titovim partizanima u sigurnu smrt.
Što se tiče partizanske vojske i njezinog vrhovnog zapovjednika Tita nema sumnje da su oni odgovorni za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koje su počinili na Bleiburgu i Križnome putu. No njihovi zločini imaju također i pravnu kvalifikaciju genocida.Razjasnimo kratko ovu tvrdnju. Prema Konvenciji o genocidu iz 1948. godine genocid se sastoji u napadu na određenu rasu, naciju, etničku ili vjersku skupinu s namjerom, da se ista eliminira ili brojčano smanji, ubijajući ili ozbiljno ranjavajući znatan broj njezinih članova ili pristaša, ili izlažući ih uvjetima za koje se računa da će uništiti ili smanjiti taj kolektivni entitet. Za zločin genocida je, dakle, potreban zločinački čin (actus reus) i zločinačka namjera (mens rea) da se ljudi unište baš kao pripadnici (među ostalim) određenog naroda. A to se upravo dogodilo na Bleiburgu, Kočevlju, Križnome putu, Macelju i mnogim drugim do sada otkrivenim i neotkrivenim masovnim stratištima diljem Slovenije i Hrvatske. Dogodilo se ono, što je srpski veleposlanik u Washingtonu Fotić rekao Bogdanu Radici za vrijeme Drugoga svjetskog rata, da poslije rata treba pobiti barem milijun Hrvata , da bi se uspostavila „biološka ravnoteža sa srpskim žrtvama“, kao i ono što je Tito rekao 1959. na Brijunima Ivanu Meštroviću kada mu je ovaj postavio pitanje u svezi s masovnim pokoljima Hrvata u proljeće i ljeto 1945. godine. Tito je tada odgovorio:“ To se nikako nije moglo izbjeći. Trebalo je pustiti da se Srbi izdovolje.“Jedina krivnja velike većine žrtava komunističkog pokolja bila je njihova pripadnost hrvatskome narodu i katoličkoj vjeri. Ti su zločini počinjeni nad hrvatskim narodom zato, jer se opredijelio za svoju državu. Nema, stoga, sumnje, da se tu radi o zločinu genocida koji je počinila partizanska vojska sa znanjem i po naredbi svojih vojnih i političkih vođa, na vrhu kojih je stajao Josip Broz Tito.
Zločin bez kazne
Svjedoci smo danas u Hrvatskoj pokušaja da se komunizam i Tito rehabilitiraju u tzv. „antifašističkom“ izdanju. Ovo se radi iz samoga političkog vrha. Međunarodno urušavanje i implozija komunizma kao da nisu zahvatili Hrvatsku, kao da jedino u Hrvatskoj nije srušen berlinski zid. Krivotvore se, ili jednostrano prikazuju, povijesne činjenice, što sprječava saznanje istine. Najvažnije državne i društvene funkcije u Hrvatskoj su u rukama bivših članova SKJ, Udbe i KOS-a, a ako su to mlađi ljudi, netko u obitelji im je bio takav. I dok prerušeni komunisti, koji su zaposjeli najodgovornije položaje danas u Hrvatskoj, ne odbace ovaj neokomunizam, ili dok hrvatsko društvo ne odbaci njih, dok se javno ne prizna, da su komunisti likvidirali sve one za koje su mislili da bi im mogli biti politički suparnici, dok se ne prizna da je Tito u doba Bleiburga i Križnoga puta htio stvoriti sovjetsku, a ne demokratsku Jugoslaviju, da su Tito i njegovi komunisti odgovorni za rušenje hrvatske države i obnavljanje Jugoslavije kao tamnice naroda, i dok se ne spriječi širenje komunističkog mentaliteta koji i dalje truje Hrvatsku, sve do tada ne će ozdraviti hrvatsko društvo. Treba otvoreno reći, da zločini komunista, niti u Drugome svjetskom ratu, niti u poraću,nisu bili „incidentni“, nego su logična posljedica dosljedno provedene marksističko-komunističke ideologije.Ovi zločini nisu bili pojedinačni, samovoljni ekscesi, nego sustavni, dalekosežno planirani i bezdušno provođeni. Zloćini koje su komunisti počinili nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima na Bleiburgu i Križnome putu, kao i njihovi zločini nad svećenicima, redovnicima, bogoslovima, braćom laicima i časnim sestrama diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pravno se mogu kvalificirati kao ratni zločini , zločini protiv čovječnosti i kao zločin genocida. Otkrivanje i osudu tih zlodjela, kao i ostalih zlodjela koja su komunisti počinili za vrijeme svoje vladavine u Hrvatskoj, od nas traži Europska Unija i ostali demokratski svijet. Nažalost, ne samo da nitko do danas za te zločine nije odgovarao, nego u Hrvatskoj nije ni zakonski zabranjeno veličanje te najkrvavije utopije 20. stoljeća, kao ni isticanje njezinih simbola i znakovlja. Štoviše, mnogi bivši pripadnici komunističkih obavještajnih služba, koji su odgovorni za ubojstva Hrvata u zemlji i inozemstvu, danas se slobodno kreću po Hrvatskoj, a neki od njih zauzimaju visoke položaje u društvenom i političkom životu zemlje. Moramo se složiti sa konstatacijom u „Glasu Koncila“, da su tzv.dostignuća titoizma u smislu stravičnog potencijala za ubijanje, nešto najgore što se dogodilo u poslijeratnoj Europi („Glas Koncila“ od 2.8.2009. s.9).
Vjerolomni Albion
Engleski pisac J.B. Priestley je jednom napisao o svojim sunarodnjacima ovo.“Engleski establishment i njegove obožavatelje rese samodopadna obmana o samima sebi, licemjerje i vjerolomstvo, što je odavno poznato u vanjskome svijetu. Mi smo poznati zbog naših pobožnjačkih izdaja.“ (Esej „What happened to Falstaff?“u knjizi „Essays of five decades“, London 1969). Dodajmo u potkrijepu ove tvrdnje, da je britanska vojska u Austriji u isto vrijeme poslala u sigurnu smrt predajom sovjetima golem broj Kozaka, vojske koja se borila protiv ruskih komunista, te djecu, žene i ostale članove njihovih obitelji, iako se radilo o ljudima koji nisu nikada bili sovjetski građani, jer su emigrirali iz Rusije za vrijeme komunističke listopadske revolucije. To je bilo suprotno sporazumu u Jalti iz veljače 1945. godine, da će biti izručeni sovjetima samo oni ratni zarobljenici koji su sovjetski državljani. Velika većina ovih ljudi je nakon toga poubijana, ili je stradala u nehumanim uvjetima sibirskih logora, što su njihovi izručitelji sa sigurnošću mogli pretpostaviti.No ovo nije izolirani slučaj nehumanosti britanskih vlasti. Neka su od najstravičnijih zlodjela u Drugome svjetskom ratu počinili upravo Saveznici. Spomenimo pokolj civilnog pučanstva bacanjem atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, spomenimo da je u britanskim i američkim tzv. logorima smrti nakon završetka Drugoga svjetskog rata stradalo od izgladnjivanja i maltretiranja više od 9 milijuna Nijemaca, uključujući 1,5 do 2 milijuna njemačkih ratnih zarobljenika, spomenimo ovdje i Churchillovu ideju tzv. „terror bombing“, koja je primijenjena nad njemačkim gradom Dresdenom. Dana 13. i 14.veljače 1945. britanski i američki zrakoplovi su u nekoliko naleta po danu i noći bacili preko 700.000 zapaljivih fosfornih bomba na Dresden, grad skoro bez njemačkog vojnika i bez značajnih vojnih ciljeva, u kojemu je u to vrijeme bilo oko 600.000 građana i oko 600.000 civilnih izbjeglica iz Breslau-a, koji su bježali pred divljanjem sovjetske vojske. U tome holokaustu stradalo je preko 500.000 ljudi, uglavnom civila.
Premda je o Bleiburgu i marševima smrti koji su uslijedili do sada dosta napisano, još uvijek ne postoji potpuna slika o tome, jer nisu dostupni britanski kao najvažniji povijesni izvori. Prema britanskim propisima najpovjerljivija vojna i obavještajna dokumentacija nije dostupna javnosti 75 godina od dotičnog događaja. Dakle, tek 2020. godine imat će se uvid u tu dokumentaciju.
Onima koji govore da se ne treba osvrtati na prošlost nego se usmjeriti na budućnost moramo reći, da tematiziranje Bleiburga, Križnoga puta, i drugih komunističkih masovnih stratišta, nije pitanje politike, a još manje politikantstva, nego moralni i civilizacijski zahtjev istine i pravednosti, bez čega nema zdravog demokratskog društva.To je, osim toga, i zahtjev Europske Unije da se osude zločini bivših komunističkih totalitarnih sustava. Jer zločin je prešućivati zločin.

Prof.dr. Branimir Lukšić

_________________
MIR da, ali ne kao u Macelju, Ovčari i Hudim jamama!
Komunisti nude bolju budućnost, neuspješni u sadašnjosti, a razlog je uvijek u prošlosti!
Želiš stvoriti neprijatelja – spasi ga od genocida!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKI KRIŽNI PUT I BRITANSKA ULOGA U NJEMU
PostPostano: 06 lis 2011, 21:37 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 08 sij 2010, 18:56
Postovi: 5403
MIR je napisao/la:
ODRŽAN 3. SIMPOZIJ STOPAMA POBIJENIH

Široki Brijeg, 2. listopada 2011.
(Marijana Bošnjak / Vicepostulatura) – Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem, danas je na Širokom Brijegu priredila 3. simpozij »Stopama pobijenih«. Svrha simpozija je istraživati ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata da bi jednoga dana mogli biti proglašeni blaženima i svetima. Istražujući njihovu smrt nezaobilazno je istraživanje i smrti ostaloga vjernog puka koje je u to vrijeme snašla slična sudbina.
I ove godine program je započeo svetom misom u 11.00. Misu je predslavio dr. fra Robert Jolić, glavni urednik Naših ognjišta, a suslavili su fra Miljenko Stojić, vicepostulator, te fra Sretan Ćurčić, širokobriješki gvardijan. U svome nagovoru dr. fra Robert Jolić se zahvalio fra Miljenku Stojiću na njegovom trudu oko istraživanja života i okolnosti smrti naših franjevaca, a u svojoj propovijedi je istaknuo kako se ne trebamo s mržnjom sjećati onih koji su ubijali nevine već sjećati se onih, kako naših franjevaca tako i ostaloga puka, koji su položili svoj život za vjeru i za opstanak svoga naroda. Fra Robert je spomenuo i blagopokojnoga papu Ivana Pavla II. koji je također osjetio snažnu potrebu današnjih kršćana za primjerima običnih ljudi koji su polagali svoje živote za vjeru. Osvrnuo se i na nedavno događanje u Udbini, posvećenje crkve Hrvatskih mučenika, kojem je nazočio kardinal Josip Bozanić. On je tom prilikom između ostaloga rekao da će se »na Udbini u središtu Hrvatske simbolički skupiti svi spomeni na stratišta hrvatskih ljudi, da bi bili prisutniji našemu duhovnomu zrenju i razmatranju Kristova križa.«
Po završetku misnog slavlja nastavio se program simpozija izlaganjima prof. dr. sc. Branimira Lukšića, prof. dr. sc. Ive Lučića te gosp. Vice Nižića.
Najprije je fra Miljenko Stojić pozdravio sve prisutne i zahvalio se na odazivu na ovakav jedan događaj. Nakon toga je pozvao prof. dr. sc. Branimira Lukšića koji je imao izlaganje na temu Hrvatski križni put i britanska uloga u njemu. On se tu osvrnuo na strašne događaje koji su pratili one nedužne ljude, igrom slučaja, zatečene u monstruoznom kažnjavanju bez suđenja. Brojke koje su ovdje iznesene bile su šokantne i na izrazima lica se moglo primijetiti zgražanje i nevjerica. Ipak, kad čujete kako je »Prema britanskom vojnom arhivu kod Bleiburga na jugoslavensko-austrijskoj granici bilo 200.000 hrvatskih vojnika i oko 500.000 civila koji su tamo došli predati se britanskim postrojbama, no Britanci su ih na vjeroloman način izručili Titovim komunistima koji su velik broj njih, prema riječima engleskog povjesničara Nikolaja Tolstoja, poubijali u uvjetima bezobzirnog divljaštva«, teško da će netko ostati ravnodušan.
Iza ovoga izlaganja uslijedilo je izlaganje prof. dr. sc. Ive Lučića na temu Pronalaženje posmrtnih ostataka ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću te doprinos Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. I ovdje se susrećemo s brojkama koje su poražavajuće za opstanak hrvatskoga naroda na našim prostorima i samim tim mora se nešto raditi na pronalasku tih, još uvijek nebrojenih, žrtava. A kad uzmemo za činjenicu da je Komunistička partija to ubijanje pravdala popravljanjem naroda, kao što jedno izvješće govori, ne smijemo ostaviti sve nerazjašnjeno i zemljom skriveno. Prof. dr. sc. Ivo Lučić osvrnuo se i na sve one masovne grobnice koje su u zadnjih nešto više od godinu dana otkrivene i koje jasno pokazuju kako se radilo o nasilnoj smrti koja je snašla te ljude, krive samo što su bili Hrvati i što nisu htjeli napustiti svoga Boga.
Treće izlaganje koje se moglo čuti na ovom simpoziju jest izlaganje gosp. Vice Nižića. On se osvrnuo na Rad Povjerenstava za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općina Široki Brijeg, Ljubuški, Neum, Posušje i Busovača. Ovdje smo slušali kako pet povjerenstava, a to su povjerenstva u pet općina, radi i funkcionira. Dobili smo presjek svih projekata koji su se radili i koji tek slijede, a na kraju je gospodin Nižić iskoristio priliku kako bi pozvao »i ostale općine da pokrenu proceduru u općinskim vijećima o ustrojavanju povjerenstava za istraživanje grobišta na području svojih općina, jer svima nam je znano da je na kraju i nakon Drugog svjetskog rata počinjen stravičan zločin nad hrvatskim narodom.«
Svi smo bili ugodno iznenađeni kad nam je fra Miljenko rekao kako je među nama i biskup dr. Mile Bogović. Inače, on je gospićko-senjski biskup i crkveni povjesničar. Naravno, fra Miljenko ga je zamolio da nam se obrati što je on i učinio rekavši kako je došao vidjeti kojim sve to tokom ide i kako bi čuo nešto poticajno što bi se moglo i u Hrvatskoj primijeniti. Pohvalio je osnivanje povjerenstava po općinama i izrazio nadu da se nešto slično pokrene i u Hrvatskoj. Mi, s ove strane granice, iskreno se nadamo da će to biti i moguće. Nije skrivao činjenicu da bilo što što se naziva hrvatsko, a još pritom i kršćansko, nailazi na otpor. Ali, nadodao je, da unatoč tome treba nastaviti raditi.
Propovijed i predavanja možete skinuti s portala Vicepostulature pobijeni.info.

HRVATSKI KRIŽNI PUT I BRITANSKA ULOGA U NJEMU

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata partizanski komunisti su počinili nečuvene zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima, ženama, djecom i starijim ljudima, koji su im se predali na Bleiburgu. Taj hrvatski holokaust što je započeo 14., 15. i 16. svibnja 1945. godine nastavio se na marševima smrti nazvanim hrvatski Križni put. Neke užasne pojedinosti tih pokolja koje su počinili komunisti iznio sam u svojoj knjizi „Nedovršena Hrvatska“ (izdanje Fram-Ziral, Mostar 2008.), pa one koji su zainteresirani upućujem na nju. Prema britanskom vojnom arhivu kod Bleiburga na jugoslavensko-austrijskoj granici bilo je 200.000 hrvatskih vojnika i oko 500.000 civila koji su tamo došli da se predaju britanskim postrojbama, no Britanci su ih na vjeroloman način izručili Titovim komunistima koji su velik broj njih, prema riječima engleskog povjesničara Nikolaja Tolstoja, poubijali u uvjetima „bezobzirnog divljaštva“( „The minister and the massacres“,London 1986.,s.387). Nakon prijevarom i silom iznuđenog vraćanja hrvatske vojske i civila Titovim partizanima na Bleiburgu, uslijedili su marševi smrti. Bolesne, iscrpljene,izgladnjele i pretučene vojnike i civile partizanski su komunisti gonili da pješače Jugoslavijom od austrijske do rumunjske i grčke granice. Tko je pao ili posustao bio je ubijen na mjestu.Ni imena tih stradalih najčešće nitko nije zabilježio. Prosudbe o broju stradalih na Bleiburgu i na Križnome putu koji je uslijedio, stradalih u novoosnovanim logorima u Sloveniji (Celje, Maribor, Kranj, Šent Vid , Škofja Loka, Slovenj-Gradec) i na stratištima, osobito kod Maribora, Celja i Kočevskog roga, kreću se od 160 tisuća do 190 tisuća . Monstruoznost tih zločina je u tome, što su oni počinjeni nakon završetka rata. Od mnoštva maštovito izmišljenih načina mućenja koja su komunisti primjenjivali nad ovim žrtvama spomenuti ću samo neka koja po okrutnosti nadilaze scene iz horor filmova. Tako su u svibnju 1945. partizanski komunisti na silu ugurali 4 tisuće hrvatskih vojnika i civila u protuzračno sklonište tvornice „Impol“ u Slovenskoj Bistrici (20 km od Maribora), zatim minirali ulazak u sklonište, tako da su žrtve umirale gušenjem u stravičnim mukama. Komunisti su zatim 1948. godine njihove kosti otkopali i spalili u pećima te iste tvornice. Otkopavanje i spaljivanje su obavljali zatvorenici osuđeni na smrt, koji su nakon obavljenog posla likvidirani. Evo još jednog od mnoštva stravičnih prizora.Na Kočevskom rogu, jednoj od početnih postaja Križnoga puta, ubijeno je i bačeno u dvije jame bez suđenja 30 do 40 tisuća osoba. Grupu od 75 do 90 istaknutih komunista, pod zapovjedništvom majora Sime Dubajića, koja je obavljala ubijanje , odredila je Milka Planinc iz redova partizana 8. dalmatinskog korpusa. Prije ubijanja i bacanja u jamu krvnici su žene silovali.
Ništa bez Tita
Postavlja se pitanje, jesu li Tito i visoko vojno i partijsko rukovodstvo znali za ova ubijanja koja je počinila partizanska vojska na Bleiburgu, a zatim i na Križnome putu? Postoje vjerodostojni dokazi ne samo da je Tito znao , nego da je on i naredio ova ubojstva.Ovdje ću, radi ograničenog prostora, iznijeti samo neke od dokaza koje sam podrobnije naveo u svojoj spomenutoj knjizi. Tako prema izjavi Zdenka Zavadlava, nekadašnjeg načelnika Ozne za područje Maribora, naredba za ubijanje bez suđenja hrvatskih vojnika i civila „stigla je s vrha, a zna se gdje je bio vrh“ ( „Nedjeljni zabranjeni“ 25.5.2003.). U izjavi koju je jedan od najužih Titovih suradnika, Milovan Đilas, dao u prosincu 1979. listu „Encounter“o žrtvama nasilno vraćenim u Jugoslaviju on je, među ostalim, rekao, da u to vrijeme nije bilo pravilno uspostavljenih sudova , pa da je najjednostavniji izlaz bio , da se sve te ljude koje su Britanci vratili u Jugoslaviju , „pobije i riješi problem“.
Poznato je, da se u vrijeme tih stravičnih pokolja i neposredno prije njih Tito kretao tim predjelima. On je u ožujku 1945. uputio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica slijedeću zapovijed:“Ovih dana pružit će se prilika da komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti“ („Politički zatvorenik“, svibanj 2007.). Kako je moguće, pitamo se, ako se poštuju propisi o suđenju, „likvidirati sve neprijatelje“ u samo nekoliko dana, dapače nekoliko sati? U svibnju te iste 1945. godine u svome govoru na mitingu u Ljubljani Tito je rekao:“ Likvidirali smo dvjesta tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili . Stigla ih je ruka naše pravde“.Zato znanstvenik Klaus Jacobi u svojoj knjizi „Moj dnevnik“, na listi svjetskih megaubojica 20. stoljeća stavlja Josipa Broza Tita na 10. mjesto sa preko jedan milijun žrtava koje je dao ubiti nakon završetka Drugoga svjetskog rata („Bild“ od 22.3.2003., i „Večernji list“ od 13.9.2004.).
Pravna kvalifikacija počinjenih zločina
Ovdje postavljamo pitanje pravne kvalifikacije kaznenih djela koja su počinile nad hrvatskim vojnicima i civilima britanske i partizanske postrojbe na Bleiburgu, te Titovi partizani na Križnome putu. Čin britanskih vojnih zapovjednika u izručenju u sigurnu smrt hrvatskih vojnika i civila koji su im se predali na Bleiburgu skoro nema presedana u povijesti civiliziranih naroda, i protivan je svim propisima međunarodnog konvencijskog i običajnog ratnog prava. Predajom Britancima na Bleiburgu hrvatski su se vojnici našli u statusu ratnih zarobljenika ,a hrvatski civili, žene, djeca i starci, u statusu tražitelja azila , pa su stoga nastala uzajamna prava i obveze koje predviđa međunarodno pravo. Ti su odnosi bili regulirani Ženevskom konvencijom od 27. srpnja 1929. „O postupanju s ratnim zarobljenicima“, koja je tada bila na snazi, i koju je potpisala i Velika Britanija. Toj je konvenciji u siječnju 1943. pristupila Nezavisna Država Hrvatska putem za to nadležnog savezničkog vijeća Švicarske. Prema propisima te konvencije Velika je Britanija bila dužna skrbiti za životnu sigurnost svojih hrvatskih ratnih zarobljenika, zaštiti ih od nasilnih čina (čl.2) i smjestiti u krajeve dostatno udaljene od područja borbe kako bi bili izvan pogibelji (čl.7). Ne stoji eventualni prigovor da Velika Britanija nije imala tu obvezu, budući da ona nije formalno priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku. Velika je Britanija bila propisno obaviještena o pristupanju Nezavisne Države Hrvatske ovoj konvenciji, pa je za Britaniju nastala bezuvjetna međunarodnopravna obveza prema zarobljenim vojnicima.Velika Britanija bi se možda mogla poslužiti jednom drugom okolnošću u opravdanju svoga čina izručenja predanih Hrvata Titovim partizanima. Spomenuta je Ženevska konvencija bila donekle jednostrano izmijenjena odlukama koje su tijekom rata donijele četiri velesile, SAD, Velika Britanija, Sovjetska Rusija i Francuska. Prema ovim izmjenama tzv. ratni krivci koji bi se našli među ratnim zarobljenicima, mogli bi se izručiti za suđenje i kažnjavanje svakoj savezničkoj državi koja bi to zatražila. Nakon završetka rata te su četiri velesile u Londonu u kolovozu 1945. godine sklopile „Sporazum o postupku i kažnjavanju glavnih ratnih krivaca Osovine“. Tome je sporazumu kasnije pristupila i Titova Jugoslavija. Sporazumom je uspostavljen „Međunarodni vojni tribunal“ za suđenje onim ratnim krivcima „čiji se delikti ne mogu lokalizirati na pojedine zemlje“(čl.1). No ni ova izlika nije održiva. Ponajprije, u času kada je hrvatska vojska bila izručena Titovim partizanima (sredina svibnja 1945.) nije još bio sklopljen spomenuti londonski sporazum, niti je nastupila bilo koja okolnost koja bi derogirala odredbe Ženevske konvencije iz 1929. godine o postupanju s ratnim zarobljenicima.Osim toga, Velika Britanija nije izručila Titovim komunistima pojedine osobe za koje je postojala sumnja da su tzv. ratni krivci, nego je ekstradirala sve hrvatske ratne zarobljenike i zajedno s njima civilno pučanstvo koje je zatražilo zaštitu azila pred najezdom Titovih komunista. A da su Britanci i prije izručenja na Bleiburgu znali da Titovi komunisti ubijaju sve one za koje misle da bi mogli biti prepreka njihovoj apsolutnoj vladavini svjedoči, između ostaloga, i izvješće koje je britanski veleposlanik u Vatikanu poslao svome ministru vanjskih poslova Anthony Edenu 11. svibnja 1945., dakle četiri dana prije bleiburškog izručenja Hrvata. U izvješću stoji i slijedeće:“Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke partije. Počeli su s likvidacijom svih sumnjivih elemenata , ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima.“ U tome izvješću od 16 stranica britanski veleposlanik opisuje partizanske pokolje u Dubrovniku, Metkoviću, Ljubuškome, Makarskoj, Mostaru, Širokom Brijegu i Sinju i navodi, da su ta ubijanja bez suđenja bila unaprijed planirana („Hrvatsko slovo“ od 1.12. 2006.). Pa ipak nepuna četiri dana nakon toga saznanja Britanci na Bleiburgu šalju hrvatske zarobljenike i azilante Titovim partizanima u sigurnu smrt.
Što se tiče partizanske vojske i njezinog vrhovnog zapovjednika Tita nema sumnje da su oni odgovorni za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koje su počinili na Bleiburgu i Križnome putu. No njihovi zločini imaju također i pravnu kvalifikaciju genocida.Razjasnimo kratko ovu tvrdnju. Prema Konvenciji o genocidu iz 1948. godine genocid se sastoji u napadu na određenu rasu, naciju, etničku ili vjersku skupinu s namjerom, da se ista eliminira ili brojčano smanji, ubijajući ili ozbiljno ranjavajući znatan broj njezinih članova ili pristaša, ili izlažući ih uvjetima za koje se računa da će uništiti ili smanjiti taj kolektivni entitet. Za zločin genocida je, dakle, potreban zločinački čin (actus reus) i zločinačka namjera (mens rea) da se ljudi unište baš kao pripadnici (među ostalim) određenog naroda. A to se upravo dogodilo na Bleiburgu, Kočevlju, Križnome putu, Macelju i mnogim drugim do sada otkrivenim i neotkrivenim masovnim stratištima diljem Slovenije i Hrvatske. Dogodilo se ono, što je srpski veleposlanik u Washingtonu Fotić rekao Bogdanu Radici za vrijeme Drugoga svjetskog rata, da poslije rata treba pobiti barem milijun Hrvata , da bi se uspostavila „biološka ravnoteža sa srpskim žrtvama“, kao i ono što je Tito rekao 1959. na Brijunima Ivanu Meštroviću kada mu je ovaj postavio pitanje u svezi s masovnim pokoljima Hrvata u proljeće i ljeto 1945. godine. Tito je tada odgovorio:“ To se nikako nije moglo izbjeći. Trebalo je pustiti da se Srbi izdovolje.“Jedina krivnja velike većine žrtava komunističkog pokolja bila je njihova pripadnost hrvatskome narodu i katoličkoj vjeri. Ti su zločini počinjeni nad hrvatskim narodom zato, jer se opredijelio za svoju državu. Nema, stoga, sumnje, da se tu radi o zločinu genocida koji je počinila partizanska vojska sa znanjem i po naredbi svojih vojnih i političkih vođa, na vrhu kojih je stajao Josip Broz Tito.
Zločin bez kazne
Svjedoci smo danas u Hrvatskoj pokušaja da se komunizam i Tito rehabilitiraju u tzv. „antifašističkom“ izdanju. Ovo se radi iz samoga političkog vrha. Međunarodno urušavanje i implozija komunizma kao da nisu zahvatili Hrvatsku, kao da jedino u Hrvatskoj nije srušen berlinski zid. Krivotvore se, ili jednostrano prikazuju, povijesne činjenice, što sprječava saznanje istine. Najvažnije državne i društvene funkcije u Hrvatskoj su u rukama bivših članova SKJ, Udbe i KOS-a, a ako su to mlađi ljudi, netko u obitelji im je bio takav. I dok prerušeni komunisti, koji su zaposjeli najodgovornije položaje danas u Hrvatskoj, ne odbace ovaj neokomunizam, ili dok hrvatsko društvo ne odbaci njih, dok se javno ne prizna, da su komunisti likvidirali sve one za koje su mislili da bi im mogli biti politički suparnici, dok se ne prizna da je Tito u doba Bleiburga i Križnoga puta htio stvoriti sovjetsku, a ne demokratsku Jugoslaviju, da su Tito i njegovi komunisti odgovorni za rušenje hrvatske države i obnavljanje Jugoslavije kao tamnice naroda, i dok se ne spriječi širenje komunističkog mentaliteta koji i dalje truje Hrvatsku, sve do tada ne će ozdraviti hrvatsko društvo. Treba otvoreno reći, da zločini komunista, niti u Drugome svjetskom ratu, niti u poraću,nisu bili „incidentni“, nego su logična posljedica dosljedno provedene marksističko-komunističke ideologije.Ovi zločini nisu bili pojedinačni, samovoljni ekscesi, nego sustavni, dalekosežno planirani i bezdušno provođeni. Zloćini koje su komunisti počinili nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima na Bleiburgu i Križnome putu, kao i njihovi zločini nad svećenicima, redovnicima, bogoslovima, braćom laicima i časnim sestrama diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pravno se mogu kvalificirati kao ratni zločini , zločini protiv čovječnosti i kao zločin genocida. Otkrivanje i osudu tih zlodjela, kao i ostalih zlodjela koja su komunisti počinili za vrijeme svoje vladavine u Hrvatskoj, od nas traži Europska Unija i ostali demokratski svijet. Nažalost, ne samo da nitko do danas za te zločine nije odgovarao, nego u Hrvatskoj nije ni zakonski zabranjeno veličanje te najkrvavije utopije 20. stoljeća, kao ni isticanje njezinih simbola i znakovlja. Štoviše, mnogi bivši pripadnici komunističkih obavještajnih služba, koji su odgovorni za ubojstva Hrvata u zemlji i inozemstvu, danas se slobodno kreću po Hrvatskoj, a neki od njih zauzimaju visoke položaje u društvenom i političkom životu zemlje. Moramo se složiti sa konstatacijom u „Glasu Koncila“, da su tzv.dostignuća titoizma u smislu stravičnog potencijala za ubijanje, nešto najgore što se dogodilo u poslijeratnoj Europi („Glas Koncila“ od 2.8.2009. s.9).
Vjerolomni Albion
Engleski pisac J.B. Priestley je jednom napisao o svojim sunarodnjacima ovo.“Engleski establishment i njegove obožavatelje rese samodopadna obmana o samima sebi, licemjerje i vjerolomstvo, što je odavno poznato u vanjskome svijetu. Mi smo poznati zbog naših pobožnjačkih izdaja.“ (Esej „What happened to Falstaff?“u knjizi „Essays of five decades“, London 1969). Dodajmo u potkrijepu ove tvrdnje, da je britanska vojska u Austriji u isto vrijeme poslala u sigurnu smrt predajom sovjetima golem broj Kozaka, vojske koja se borila protiv ruskih komunista, te djecu, žene i ostale članove njihovih obitelji, iako se radilo o ljudima koji nisu nikada bili sovjetski građani, jer su emigrirali iz Rusije za vrijeme komunističke listopadske revolucije. To je bilo suprotno sporazumu u Jalti iz veljače 1945. godine, da će biti izručeni sovjetima samo oni ratni zarobljenici koji su sovjetski državljani. Velika većina ovih ljudi je nakon toga poubijana, ili je stradala u nehumanim uvjetima sibirskih logora, što su njihovi izručitelji sa sigurnošću mogli pretpostaviti.No ovo nije izolirani slučaj nehumanosti britanskih vlasti. Neka su od najstravičnijih zlodjela u Drugome svjetskom ratu počinili upravo Saveznici. Spomenimo pokolj civilnog pučanstva bacanjem atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, spomenimo da je u britanskim i američkim tzv. logorima smrti nakon završetka Drugoga svjetskog rata stradalo od izgladnjivanja i maltretiranja više od 9 milijuna Nijemaca, uključujući 1,5 do 2 milijuna njemačkih ratnih zarobljenika, spomenimo ovdje i Churchillovu ideju tzv. „terror bombing“, koja je primijenjena nad njemačkim gradom Dresdenom. Dana 13. i 14.veljače 1945. britanski i američki zrakoplovi su u nekoliko naleta po danu i noći bacili preko 700.000 zapaljivih fosfornih bomba na Dresden, grad skoro bez njemačkog vojnika i bez značajnih vojnih ciljeva, u kojemu je u to vrijeme bilo oko 600.000 građana i oko 600.000 civilnih izbjeglica iz Breslau-a, koji su bježali pred divljanjem sovjetske vojske. U tome holokaustu stradalo je preko 500.000 ljudi, uglavnom civila.
Premda je o Bleiburgu i marševima smrti koji su uslijedili do sada dosta napisano, još uvijek ne postoji potpuna slika o tome, jer nisu dostupni britanski kao najvažniji povijesni izvori. Prema britanskim propisima najpovjerljivija vojna i obavještajna dokumentacija nije dostupna javnosti 75 godina od dotičnog događaja. Dakle, tek 2020. godine imat će se uvid u tu dokumentaciju.
Onima koji govore da se ne treba osvrtati na prošlost nego se usmjeriti na budućnost moramo reći, da tematiziranje Bleiburga, Križnoga puta, i drugih komunističkih masovnih stratišta, nije pitanje politike, a još manje politikantstva, nego moralni i civilizacijski zahtjev istine i pravednosti, bez čega nema zdravog demokratskog društva.To je, osim toga, i zahtjev Europske Unije da se osude zločini bivših komunističkih totalitarnih sustava. Jer zločin je prešućivati zločin.

Prof.dr. Branimir Lukšić

Ovako je izgledala Crkva na Širokom Brijegu nakon britanskih i savezničkih akcija 1945 god. kada je izginulo na tisuće nevinih civila.
Prema britanskim propisima najpovjerljivija vojna i obavještajna dokumentacija nije dostupna javnosti 75 godina od dotičnog događaja. Dakle, tek 2020. godine imat će se uvid u tu dokumentaciju, a zločin je i prešućivati zločin.


Privitak/ci:
Opaska: Ovako je izgledala Crkva na Širokom Brijegu nakon britanskih i savezničkih akcija 1945 god. kada je izginulo na tisuće nevinih civila.
Crkva na Sirokom nakon 1945.jpg
Crkva na Sirokom nakon 1945.jpg [ 70.37 KiB | Pogledano 3250 put/a. ]

_________________
MIR da, ali ne kao u Macelju, Ovčari i Hudim jamama!
Komunisti nude bolju budućnost, neuspješni u sadašnjosti, a razlog je uvijek u prošlosti!
Želiš stvoriti neprijatelja – spasi ga od genocida!
Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKI KRIŽNI PUT I BRITANSKA ULOGA U NJEMU
PostPostano: 31 pro 2011, 16:38 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 21 kol 2011, 15:34
Postovi: 15313
Lokacija: Misao svijeta
MIR je napisao/la:
MIR je napisao/la:
ODRŽAN 3. SIMPOZIJ STOPAMA POBIJENIH

Široki Brijeg, 2. listopada 2011.
(Marijana Bošnjak / Vicepostulatura) – Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem, danas je na Širokom Brijegu priredila 3. simpozij »Stopama pobijenih«. Svrha simpozija je istraživati ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata da bi jednoga dana mogli biti proglašeni blaženima i svetima. Istražujući njihovu smrt nezaobilazno je istraživanje i smrti ostaloga vjernog puka koje je u to vrijeme snašla slična sudbina.
I ove godine program je započeo svetom misom u 11.00. Misu je predslavio dr. fra Robert Jolić, glavni urednik Naših ognjišta, a suslavili su fra Miljenko Stojić, vicepostulator, te fra Sretan Ćurčić, širokobriješki gvardijan. U svome nagovoru dr. fra Robert Jolić se zahvalio fra Miljenku Stojiću na njegovom trudu oko istraživanja života i okolnosti smrti naših franjevaca, a u svojoj propovijedi je istaknuo kako se ne trebamo s mržnjom sjećati onih koji su ubijali nevine već sjećati se onih, kako naših franjevaca tako i ostaloga puka, koji su položili svoj život za vjeru i za opstanak svoga naroda. Fra Robert je spomenuo i blagopokojnoga papu Ivana Pavla II. koji je također osjetio snažnu potrebu današnjih kršćana za primjerima običnih ljudi koji su polagali svoje živote za vjeru. Osvrnuo se i na nedavno događanje u Udbini, posvećenje crkve Hrvatskih mučenika, kojem je nazočio kardinal Josip Bozanić. On je tom prilikom između ostaloga rekao da će se »na Udbini u središtu Hrvatske simbolički skupiti svi spomeni na stratišta hrvatskih ljudi, da bi bili prisutniji našemu duhovnomu zrenju i razmatranju Kristova križa.«
Po završetku misnog slavlja nastavio se program simpozija izlaganjima prof. dr. sc. Branimira Lukšića, prof. dr. sc. Ive Lučića te gosp. Vice Nižića.
Najprije je fra Miljenko Stojić pozdravio sve prisutne i zahvalio se na odazivu na ovakav jedan događaj. Nakon toga je pozvao prof. dr. sc. Branimira Lukšića koji je imao izlaganje na temu Hrvatski križni put i britanska uloga u njemu. On se tu osvrnuo na strašne događaje koji su pratili one nedužne ljude, igrom slučaja, zatečene u monstruoznom kažnjavanju bez suđenja. Brojke koje su ovdje iznesene bile su šokantne i na izrazima lica se moglo primijetiti zgražanje i nevjerica. Ipak, kad čujete kako je »Prema britanskom vojnom arhivu kod Bleiburga na jugoslavensko-austrijskoj granici bilo 200.000 hrvatskih vojnika i oko 500.000 civila koji su tamo došli predati se britanskim postrojbama, no Britanci su ih na vjeroloman način izručili Titovim komunistima koji su velik broj njih, prema riječima engleskog povjesničara Nikolaja Tolstoja, poubijali u uvjetima bezobzirnog divljaštva«, teško da će netko ostati ravnodušan.
Iza ovoga izlaganja uslijedilo je izlaganje prof. dr. sc. Ive Lučića na temu Pronalaženje posmrtnih ostataka ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću te doprinos Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. I ovdje se susrećemo s brojkama koje su poražavajuće za opstanak hrvatskoga naroda na našim prostorima i samim tim mora se nešto raditi na pronalasku tih, još uvijek nebrojenih, žrtava. A kad uzmemo za činjenicu da je Komunistička partija to ubijanje pravdala popravljanjem naroda, kao što jedno izvješće govori, ne smijemo ostaviti sve nerazjašnjeno i zemljom skriveno. Prof. dr. sc. Ivo Lučić osvrnuo se i na sve one masovne grobnice koje su u zadnjih nešto više od godinu dana otkrivene i koje jasno pokazuju kako se radilo o nasilnoj smrti koja je snašla te ljude, krive samo što su bili Hrvati i što nisu htjeli napustiti svoga Boga.
Treće izlaganje koje se moglo čuti na ovom simpoziju jest izlaganje gosp. Vice Nižića. On se osvrnuo na Rad Povjerenstava za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općina Široki Brijeg, Ljubuški, Neum, Posušje i Busovača. Ovdje smo slušali kako pet povjerenstava, a to su povjerenstva u pet općina, radi i funkcionira. Dobili smo presjek svih projekata koji su se radili i koji tek slijede, a na kraju je gospodin Nižić iskoristio priliku kako bi pozvao »i ostale općine da pokrenu proceduru u općinskim vijećima o ustrojavanju povjerenstava za istraživanje grobišta na području svojih općina, jer svima nam je znano da je na kraju i nakon Drugog svjetskog rata počinjen stravičan zločin nad hrvatskim narodom.«
Svi smo bili ugodno iznenađeni kad nam je fra Miljenko rekao kako je među nama i biskup dr. Mile Bogović. Inače, on je gospićko-senjski biskup i crkveni povjesničar. Naravno, fra Miljenko ga je zamolio da nam se obrati što je on i učinio rekavši kako je došao vidjeti kojim sve to tokom ide i kako bi čuo nešto poticajno što bi se moglo i u Hrvatskoj primijeniti. Pohvalio je osnivanje povjerenstava po općinama i izrazio nadu da se nešto slično pokrene i u Hrvatskoj. Mi, s ove strane granice, iskreno se nadamo da će to biti i moguće. Nije skrivao činjenicu da bilo što što se naziva hrvatsko, a još pritom i kršćansko, nailazi na otpor. Ali, nadodao je, da unatoč tome treba nastaviti raditi.
Propovijed i predavanja možete skinuti s portala Vicepostulature pobijeni.info.

HRVATSKI KRIŽNI PUT I BRITANSKA ULOGA U NJEMU

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata partizanski komunisti su počinili nečuvene zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima, ženama, djecom i starijim ljudima, koji su im se predali na Bleiburgu. Taj hrvatski holokaust što je započeo 14., 15. i 16. svibnja 1945. godine nastavio se na marševima smrti nazvanim hrvatski Križni put. Neke užasne pojedinosti tih pokolja koje su počinili komunisti iznio sam u svojoj knjizi „Nedovršena Hrvatska“ (izdanje Fram-Ziral, Mostar 2008.), pa one koji su zainteresirani upućujem na nju. Prema britanskom vojnom arhivu kod Bleiburga na jugoslavensko-austrijskoj granici bilo je 200.000 hrvatskih vojnika i oko 500.000 civila koji su tamo došli da se predaju britanskim postrojbama, no Britanci su ih na vjeroloman način izručili Titovim komunistima koji su velik broj njih, prema riječima engleskog povjesničara Nikolaja Tolstoja, poubijali u uvjetima „bezobzirnog divljaštva“( „The minister and the massacres“,London 1986.,s.387). Nakon prijevarom i silom iznuđenog vraćanja hrvatske vojske i civila Titovim partizanima na Bleiburgu, uslijedili su marševi smrti. Bolesne, iscrpljene,izgladnjele i pretučene vojnike i civile partizanski su komunisti gonili da pješače Jugoslavijom od austrijske do rumunjske i grčke granice. Tko je pao ili posustao bio je ubijen na mjestu.Ni imena tih stradalih najčešće nitko nije zabilježio. Prosudbe o broju stradalih na Bleiburgu i na Križnome putu koji je uslijedio, stradalih u novoosnovanim logorima u Sloveniji (Celje, Maribor, Kranj, Šent Vid , Škofja Loka, Slovenj-Gradec) i na stratištima, osobito kod Maribora, Celja i Kočevskog roga, kreću se od 160 tisuća do 190 tisuća . Monstruoznost tih zločina je u tome, što su oni počinjeni nakon završetka rata. Od mnoštva maštovito izmišljenih načina mućenja koja su komunisti primjenjivali nad ovim žrtvama spomenuti ću samo neka koja po okrutnosti nadilaze scene iz horor filmova. Tako su u svibnju 1945. partizanski komunisti na silu ugurali 4 tisuće hrvatskih vojnika i civila u protuzračno sklonište tvornice „Impol“ u Slovenskoj Bistrici (20 km od Maribora), zatim minirali ulazak u sklonište, tako da su žrtve umirale gušenjem u stravičnim mukama. Komunisti su zatim 1948. godine njihove kosti otkopali i spalili u pećima te iste tvornice. Otkopavanje i spaljivanje su obavljali zatvorenici osuđeni na smrt, koji su nakon obavljenog posla likvidirani. Evo još jednog od mnoštva stravičnih prizora.Na Kočevskom rogu, jednoj od početnih postaja Križnoga puta, ubijeno je i bačeno u dvije jame bez suđenja 30 do 40 tisuća osoba. Grupu od 75 do 90 istaknutih komunista, pod zapovjedništvom majora Sime Dubajića, koja je obavljala ubijanje , odredila je Milka Planinc iz redova partizana 8. dalmatinskog korpusa. Prije ubijanja i bacanja u jamu krvnici su žene silovali.
Ništa bez Tita
Postavlja se pitanje, jesu li Tito i visoko vojno i partijsko rukovodstvo znali za ova ubijanja koja je počinila partizanska vojska na Bleiburgu, a zatim i na Križnome putu? Postoje vjerodostojni dokazi ne samo da je Tito znao , nego da je on i naredio ova ubojstva.Ovdje ću, radi ograničenog prostora, iznijeti samo neke od dokaza koje sam podrobnije naveo u svojoj spomenutoj knjizi. Tako prema izjavi Zdenka Zavadlava, nekadašnjeg načelnika Ozne za područje Maribora, naredba za ubijanje bez suđenja hrvatskih vojnika i civila „stigla je s vrha, a zna se gdje je bio vrh“ ( „Nedjeljni zabranjeni“ 25.5.2003.). U izjavi koju je jedan od najužih Titovih suradnika, Milovan Đilas, dao u prosincu 1979. listu „Encounter“o žrtvama nasilno vraćenim u Jugoslaviju on je, među ostalim, rekao, da u to vrijeme nije bilo pravilno uspostavljenih sudova , pa da je najjednostavniji izlaz bio , da se sve te ljude koje su Britanci vratili u Jugoslaviju , „pobije i riješi problem“.
Poznato je, da se u vrijeme tih stravičnih pokolja i neposredno prije njih Tito kretao tim predjelima. On je u ožujku 1945. uputio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica slijedeću zapovijed:“Ovih dana pružit će se prilika da komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti“ („Politički zatvorenik“, svibanj 2007.). Kako je moguće, pitamo se, ako se poštuju propisi o suđenju, „likvidirati sve neprijatelje“ u samo nekoliko dana, dapače nekoliko sati? U svibnju te iste 1945. godine u svome govoru na mitingu u Ljubljani Tito je rekao:“ Likvidirali smo dvjesta tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili . Stigla ih je ruka naše pravde“.Zato znanstvenik Klaus Jacobi u svojoj knjizi „Moj dnevnik“, na listi svjetskih megaubojica 20. stoljeća stavlja Josipa Broza Tita na 10. mjesto sa preko jedan milijun žrtava koje je dao ubiti nakon završetka Drugoga svjetskog rata („Bild“ od 22.3.2003., i „Večernji list“ od 13.9.2004.).
Pravna kvalifikacija počinjenih zločina
Ovdje postavljamo pitanje pravne kvalifikacije kaznenih djela koja su počinile nad hrvatskim vojnicima i civilima britanske i partizanske postrojbe na Bleiburgu, te Titovi partizani na Križnome putu. Čin britanskih vojnih zapovjednika u izručenju u sigurnu smrt hrvatskih vojnika i civila koji su im se predali na Bleiburgu skoro nema presedana u povijesti civiliziranih naroda, i protivan je svim propisima međunarodnog konvencijskog i običajnog ratnog prava. Predajom Britancima na Bleiburgu hrvatski su se vojnici našli u statusu ratnih zarobljenika ,a hrvatski civili, žene, djeca i starci, u statusu tražitelja azila , pa su stoga nastala uzajamna prava i obveze koje predviđa međunarodno pravo. Ti su odnosi bili regulirani Ženevskom konvencijom od 27. srpnja 1929. „O postupanju s ratnim zarobljenicima“, koja je tada bila na snazi, i koju je potpisala i Velika Britanija. Toj je konvenciji u siječnju 1943. pristupila Nezavisna Država Hrvatska putem za to nadležnog savezničkog vijeća Švicarske. Prema propisima te konvencije Velika je Britanija bila dužna skrbiti za životnu sigurnost svojih hrvatskih ratnih zarobljenika, zaštiti ih od nasilnih čina (čl.2) i smjestiti u krajeve dostatno udaljene od područja borbe kako bi bili izvan pogibelji (čl.7). Ne stoji eventualni prigovor da Velika Britanija nije imala tu obvezu, budući da ona nije formalno priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku. Velika je Britanija bila propisno obaviještena o pristupanju Nezavisne Države Hrvatske ovoj konvenciji, pa je za Britaniju nastala bezuvjetna međunarodnopravna obveza prema zarobljenim vojnicima.Velika Britanija bi se možda mogla poslužiti jednom drugom okolnošću u opravdanju svoga čina izručenja predanih Hrvata Titovim partizanima. Spomenuta je Ženevska konvencija bila donekle jednostrano izmijenjena odlukama koje su tijekom rata donijele četiri velesile, SAD, Velika Britanija, Sovjetska Rusija i Francuska. Prema ovim izmjenama tzv. ratni krivci koji bi se našli među ratnim zarobljenicima, mogli bi se izručiti za suđenje i kažnjavanje svakoj savezničkoj državi koja bi to zatražila. Nakon završetka rata te su četiri velesile u Londonu u kolovozu 1945. godine sklopile „Sporazum o postupku i kažnjavanju glavnih ratnih krivaca Osovine“. Tome je sporazumu kasnije pristupila i Titova Jugoslavija. Sporazumom je uspostavljen „Međunarodni vojni tribunal“ za suđenje onim ratnim krivcima „čiji se delikti ne mogu lokalizirati na pojedine zemlje“(čl.1). No ni ova izlika nije održiva. Ponajprije, u času kada je hrvatska vojska bila izručena Titovim partizanima (sredina svibnja 1945.) nije još bio sklopljen spomenuti londonski sporazum, niti je nastupila bilo koja okolnost koja bi derogirala odredbe Ženevske konvencije iz 1929. godine o postupanju s ratnim zarobljenicima.Osim toga, Velika Britanija nije izručila Titovim komunistima pojedine osobe za koje je postojala sumnja da su tzv. ratni krivci, nego je ekstradirala sve hrvatske ratne zarobljenike i zajedno s njima civilno pučanstvo koje je zatražilo zaštitu azila pred najezdom Titovih komunista. A da su Britanci i prije izručenja na Bleiburgu znali da Titovi komunisti ubijaju sve one za koje misle da bi mogli biti prepreka njihovoj apsolutnoj vladavini svjedoči, između ostaloga, i izvješće koje je britanski veleposlanik u Vatikanu poslao svome ministru vanjskih poslova Anthony Edenu 11. svibnja 1945., dakle četiri dana prije bleiburškog izručenja Hrvata. U izvješću stoji i slijedeće:“Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke partije. Počeli su s likvidacijom svih sumnjivih elemenata , ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima.“ U tome izvješću od 16 stranica britanski veleposlanik opisuje partizanske pokolje u Dubrovniku, Metkoviću, Ljubuškome, Makarskoj, Mostaru, Širokom Brijegu i Sinju i navodi, da su ta ubijanja bez suđenja bila unaprijed planirana („Hrvatsko slovo“ od 1.12. 2006.). Pa ipak nepuna četiri dana nakon toga saznanja Britanci na Bleiburgu šalju hrvatske zarobljenike i azilante Titovim partizanima u sigurnu smrt.
Što se tiče partizanske vojske i njezinog vrhovnog zapovjednika Tita nema sumnje da su oni odgovorni za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koje su počinili na Bleiburgu i Križnome putu. No njihovi zločini imaju također i pravnu kvalifikaciju genocida.Razjasnimo kratko ovu tvrdnju. Prema Konvenciji o genocidu iz 1948. godine genocid se sastoji u napadu na određenu rasu, naciju, etničku ili vjersku skupinu s namjerom, da se ista eliminira ili brojčano smanji, ubijajući ili ozbiljno ranjavajući znatan broj njezinih članova ili pristaša, ili izlažući ih uvjetima za koje se računa da će uništiti ili smanjiti taj kolektivni entitet. Za zločin genocida je, dakle, potreban zločinački čin (actus reus) i zločinačka namjera (mens rea) da se ljudi unište baš kao pripadnici (među ostalim) određenog naroda. A to se upravo dogodilo na Bleiburgu, Kočevlju, Križnome putu, Macelju i mnogim drugim do sada otkrivenim i neotkrivenim masovnim stratištima diljem Slovenije i Hrvatske. Dogodilo se ono, što je srpski veleposlanik u Washingtonu Fotić rekao Bogdanu Radici za vrijeme Drugoga svjetskog rata, da poslije rata treba pobiti barem milijun Hrvata , da bi se uspostavila „biološka ravnoteža sa srpskim žrtvama“, kao i ono što je Tito rekao 1959. na Brijunima Ivanu Meštroviću kada mu je ovaj postavio pitanje u svezi s masovnim pokoljima Hrvata u proljeće i ljeto 1945. godine. Tito je tada odgovorio:“ To se nikako nije moglo izbjeći. Trebalo je pustiti da se Srbi izdovolje.“Jedina krivnja velike većine žrtava komunističkog pokolja bila je njihova pripadnost hrvatskome narodu i katoličkoj vjeri. Ti su zločini počinjeni nad hrvatskim narodom zato, jer se opredijelio za svoju državu. Nema, stoga, sumnje, da se tu radi o zločinu genocida koji je počinila partizanska vojska sa znanjem i po naredbi svojih vojnih i političkih vođa, na vrhu kojih je stajao Josip Broz Tito.
Zločin bez kazne
Svjedoci smo danas u Hrvatskoj pokušaja da se komunizam i Tito rehabilitiraju u tzv. „antifašističkom“ izdanju. Ovo se radi iz samoga političkog vrha. Međunarodno urušavanje i implozija komunizma kao da nisu zahvatili Hrvatsku, kao da jedino u Hrvatskoj nije srušen berlinski zid. Krivotvore se, ili jednostrano prikazuju, povijesne činjenice, što sprječava saznanje istine. Najvažnije državne i društvene funkcije u Hrvatskoj su u rukama bivših članova SKJ, Udbe i KOS-a, a ako su to mlađi ljudi, netko u obitelji im je bio takav. I dok prerušeni komunisti, koji su zaposjeli najodgovornije položaje danas u Hrvatskoj, ne odbace ovaj neokomunizam, ili dok hrvatsko društvo ne odbaci njih, dok se javno ne prizna, da su komunisti likvidirali sve one za koje su mislili da bi im mogli biti politički suparnici, dok se ne prizna da je Tito u doba Bleiburga i Križnoga puta htio stvoriti sovjetsku, a ne demokratsku Jugoslaviju, da su Tito i njegovi komunisti odgovorni za rušenje hrvatske države i obnavljanje Jugoslavije kao tamnice naroda, i dok se ne spriječi širenje komunističkog mentaliteta koji i dalje truje Hrvatsku, sve do tada ne će ozdraviti hrvatsko društvo. Treba otvoreno reći, da zločini komunista, niti u Drugome svjetskom ratu, niti u poraću,nisu bili „incidentni“, nego su logična posljedica dosljedno provedene marksističko-komunističke ideologije.Ovi zločini nisu bili pojedinačni, samovoljni ekscesi, nego sustavni, dalekosežno planirani i bezdušno provođeni. Zloćini koje su komunisti počinili nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima na Bleiburgu i Križnome putu, kao i njihovi zločini nad svećenicima, redovnicima, bogoslovima, braćom laicima i časnim sestrama diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pravno se mogu kvalificirati kao ratni zločini , zločini protiv čovječnosti i kao zločin genocida. Otkrivanje i osudu tih zlodjela, kao i ostalih zlodjela koja su komunisti počinili za vrijeme svoje vladavine u Hrvatskoj, od nas traži Europska Unija i ostali demokratski svijet. Nažalost, ne samo da nitko do danas za te zločine nije odgovarao, nego u Hrvatskoj nije ni zakonski zabranjeno veličanje te najkrvavije utopije 20. stoljeća, kao ni isticanje njezinih simbola i znakovlja. Štoviše, mnogi bivši pripadnici komunističkih obavještajnih služba, koji su odgovorni za ubojstva Hrvata u zemlji i inozemstvu, danas se slobodno kreću po Hrvatskoj, a neki od njih zauzimaju visoke položaje u društvenom i političkom životu zemlje. Moramo se složiti sa konstatacijom u „Glasu Koncila“, da su tzv.dostignuća titoizma u smislu stravičnog potencijala za ubijanje, nešto najgore što se dogodilo u poslijeratnoj Europi („Glas Koncila“ od 2.8.2009. s.9).
Vjerolomni Albion
Engleski pisac J.B. Priestley je jednom napisao o svojim sunarodnjacima ovo.“Engleski establishment i njegove obožavatelje rese samodopadna obmana o samima sebi, licemjerje i vjerolomstvo, što je odavno poznato u vanjskome svijetu. Mi smo poznati zbog naših pobožnjačkih izdaja.“ (Esej „What happened to Falstaff?“u knjizi „Essays of five decades“, London 1969). Dodajmo u potkrijepu ove tvrdnje, da je britanska vojska u Austriji u isto vrijeme poslala u sigurnu smrt predajom sovjetima golem broj Kozaka, vojske koja se borila protiv ruskih komunista, te djecu, žene i ostale članove njihovih obitelji, iako se radilo o ljudima koji nisu nikada bili sovjetski građani, jer su emigrirali iz Rusije za vrijeme komunističke listopadske revolucije. To je bilo suprotno sporazumu u Jalti iz veljače 1945. godine, da će biti izručeni sovjetima samo oni ratni zarobljenici koji su sovjetski državljani. Velika većina ovih ljudi je nakon toga poubijana, ili je stradala u nehumanim uvjetima sibirskih logora, što su njihovi izručitelji sa sigurnošću mogli pretpostaviti.No ovo nije izolirani slučaj nehumanosti britanskih vlasti. Neka su od najstravičnijih zlodjela u Drugome svjetskom ratu počinili upravo Saveznici. Spomenimo pokolj civilnog pučanstva bacanjem atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, spomenimo da je u britanskim i američkim tzv. logorima smrti nakon završetka Drugoga svjetskog rata stradalo od izgladnjivanja i maltretiranja više od 9 milijuna Nijemaca, uključujući 1,5 do 2 milijuna njemačkih ratnih zarobljenika, spomenimo ovdje i Churchillovu ideju tzv. „terror bombing“, koja je primijenjena nad njemačkim gradom Dresdenom. Dana 13. i 14.veljače 1945. britanski i američki zrakoplovi su u nekoliko naleta po danu i noći bacili preko 700.000 zapaljivih fosfornih bomba na Dresden, grad skoro bez njemačkog vojnika i bez značajnih vojnih ciljeva, u kojemu je u to vrijeme bilo oko 600.000 građana i oko 600.000 civilnih izbjeglica iz Breslau-a, koji su bježali pred divljanjem sovjetske vojske. U tome holokaustu stradalo je preko 500.000 ljudi, uglavnom civila.
Premda je o Bleiburgu i marševima smrti koji su uslijedili do sada dosta napisano, još uvijek ne postoji potpuna slika o tome, jer nisu dostupni britanski kao najvažniji povijesni izvori. Prema britanskim propisima najpovjerljivija vojna i obavještajna dokumentacija nije dostupna javnosti 75 godina od dotičnog događaja. Dakle, tek 2020. godine imat će se uvid u tu dokumentaciju.
Onima koji govore da se ne treba osvrtati na prošlost nego se usmjeriti na budućnost moramo reći, da tematiziranje Bleiburga, Križnoga puta, i drugih komunističkih masovnih stratišta, nije pitanje politike, a još manje politikantstva, nego moralni i civilizacijski zahtjev istine i pravednosti, bez čega nema zdravog demokratskog društva.To je, osim toga, i zahtjev Europske Unije da se osude zločini bivših komunističkih totalitarnih sustava. Jer zločin je prešućivati zločin.

Prof.dr. Branimir Lukšić

Ovako je izgledala Crkva na Širokom Brijegu nakon britanskih i savezničkih akcija 1945 god. kada je izginulo na tisuće nevinih civila.
Prema britanskim propisima najpovjerljivija vojna i obavještajna dokumentacija nije dostupna javnosti 75 godina od dotičnog događaja. Dakle, tek 2020. godine imat će se uvid u tu dokumentaciju, a zločin je i prešućivati zločin.


Engleze ne mogu smisliti upravo zbog onog što su nam radili u WW2 . Moj Zadar je bio 90% porušen, a nije bilo nikakvog strateškog razloga za bombardiranje . Ista stvar sa Dresdenom- grad-bolnica pretvoren u grad-grobnicu zahvaljujući RAFu i Napal-bombama.

_________________
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKI KRIŽNI PUT I BRITANSKA ULOGA U NJEMU
PostPostano: 31 pro 2011, 16:39 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 21 kol 2011, 15:34
Postovi: 15313
Lokacija: Misao svijeta
MIR je napisao/la:
MIR je napisao/la:
ODRŽAN 3. SIMPOZIJ STOPAMA POBIJENIH

Široki Brijeg, 2. listopada 2011.
(Marijana Bošnjak / Vicepostulatura) – Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem, danas je na Širokom Brijegu priredila 3. simpozij »Stopama pobijenih«. Svrha simpozija je istraživati ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata da bi jednoga dana mogli biti proglašeni blaženima i svetima. Istražujući njihovu smrt nezaobilazno je istraživanje i smrti ostaloga vjernog puka koje je u to vrijeme snašla slična sudbina.
I ove godine program je započeo svetom misom u 11.00. Misu je predslavio dr. fra Robert Jolić, glavni urednik Naših ognjišta, a suslavili su fra Miljenko Stojić, vicepostulator, te fra Sretan Ćurčić, širokobriješki gvardijan. U svome nagovoru dr. fra Robert Jolić se zahvalio fra Miljenku Stojiću na njegovom trudu oko istraživanja života i okolnosti smrti naših franjevaca, a u svojoj propovijedi je istaknuo kako se ne trebamo s mržnjom sjećati onih koji su ubijali nevine već sjećati se onih, kako naših franjevaca tako i ostaloga puka, koji su položili svoj život za vjeru i za opstanak svoga naroda. Fra Robert je spomenuo i blagopokojnoga papu Ivana Pavla II. koji je također osjetio snažnu potrebu današnjih kršćana za primjerima običnih ljudi koji su polagali svoje živote za vjeru. Osvrnuo se i na nedavno događanje u Udbini, posvećenje crkve Hrvatskih mučenika, kojem je nazočio kardinal Josip Bozanić. On je tom prilikom između ostaloga rekao da će se »na Udbini u središtu Hrvatske simbolički skupiti svi spomeni na stratišta hrvatskih ljudi, da bi bili prisutniji našemu duhovnomu zrenju i razmatranju Kristova križa.«
Po završetku misnog slavlja nastavio se program simpozija izlaganjima prof. dr. sc. Branimira Lukšića, prof. dr. sc. Ive Lučića te gosp. Vice Nižića.
Najprije je fra Miljenko Stojić pozdravio sve prisutne i zahvalio se na odazivu na ovakav jedan događaj. Nakon toga je pozvao prof. dr. sc. Branimira Lukšića koji je imao izlaganje na temu Hrvatski križni put i britanska uloga u njemu. On se tu osvrnuo na strašne događaje koji su pratili one nedužne ljude, igrom slučaja, zatečene u monstruoznom kažnjavanju bez suđenja. Brojke koje su ovdje iznesene bile su šokantne i na izrazima lica se moglo primijetiti zgražanje i nevjerica. Ipak, kad čujete kako je »Prema britanskom vojnom arhivu kod Bleiburga na jugoslavensko-austrijskoj granici bilo 200.000 hrvatskih vojnika i oko 500.000 civila koji su tamo došli predati se britanskim postrojbama, no Britanci su ih na vjeroloman način izručili Titovim komunistima koji su velik broj njih, prema riječima engleskog povjesničara Nikolaja Tolstoja, poubijali u uvjetima bezobzirnog divljaštva«, teško da će netko ostati ravnodušan.
Iza ovoga izlaganja uslijedilo je izlaganje prof. dr. sc. Ive Lučića na temu Pronalaženje posmrtnih ostataka ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću te doprinos Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. I ovdje se susrećemo s brojkama koje su poražavajuće za opstanak hrvatskoga naroda na našim prostorima i samim tim mora se nešto raditi na pronalasku tih, još uvijek nebrojenih, žrtava. A kad uzmemo za činjenicu da je Komunistička partija to ubijanje pravdala popravljanjem naroda, kao što jedno izvješće govori, ne smijemo ostaviti sve nerazjašnjeno i zemljom skriveno. Prof. dr. sc. Ivo Lučić osvrnuo se i na sve one masovne grobnice koje su u zadnjih nešto više od godinu dana otkrivene i koje jasno pokazuju kako se radilo o nasilnoj smrti koja je snašla te ljude, krive samo što su bili Hrvati i što nisu htjeli napustiti svoga Boga.
Treće izlaganje koje se moglo čuti na ovom simpoziju jest izlaganje gosp. Vice Nižića. On se osvrnuo na Rad Povjerenstava za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općina Široki Brijeg, Ljubuški, Neum, Posušje i Busovača. Ovdje smo slušali kako pet povjerenstava, a to su povjerenstva u pet općina, radi i funkcionira. Dobili smo presjek svih projekata koji su se radili i koji tek slijede, a na kraju je gospodin Nižić iskoristio priliku kako bi pozvao »i ostale općine da pokrenu proceduru u općinskim vijećima o ustrojavanju povjerenstava za istraživanje grobišta na području svojih općina, jer svima nam je znano da je na kraju i nakon Drugog svjetskog rata počinjen stravičan zločin nad hrvatskim narodom.«
Svi smo bili ugodno iznenađeni kad nam je fra Miljenko rekao kako je među nama i biskup dr. Mile Bogović. Inače, on je gospićko-senjski biskup i crkveni povjesničar. Naravno, fra Miljenko ga je zamolio da nam se obrati što je on i učinio rekavši kako je došao vidjeti kojim sve to tokom ide i kako bi čuo nešto poticajno što bi se moglo i u Hrvatskoj primijeniti. Pohvalio je osnivanje povjerenstava po općinama i izrazio nadu da se nešto slično pokrene i u Hrvatskoj. Mi, s ove strane granice, iskreno se nadamo da će to biti i moguće. Nije skrivao činjenicu da bilo što što se naziva hrvatsko, a još pritom i kršćansko, nailazi na otpor. Ali, nadodao je, da unatoč tome treba nastaviti raditi.
Propovijed i predavanja možete skinuti s portala Vicepostulature pobijeni.info.

HRVATSKI KRIŽNI PUT I BRITANSKA ULOGA U NJEMU

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata partizanski komunisti su počinili nečuvene zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima, ženama, djecom i starijim ljudima, koji su im se predali na Bleiburgu. Taj hrvatski holokaust što je započeo 14., 15. i 16. svibnja 1945. godine nastavio se na marševima smrti nazvanim hrvatski Križni put. Neke užasne pojedinosti tih pokolja koje su počinili komunisti iznio sam u svojoj knjizi „Nedovršena Hrvatska“ (izdanje Fram-Ziral, Mostar 2008.), pa one koji su zainteresirani upućujem na nju. Prema britanskom vojnom arhivu kod Bleiburga na jugoslavensko-austrijskoj granici bilo je 200.000 hrvatskih vojnika i oko 500.000 civila koji su tamo došli da se predaju britanskim postrojbama, no Britanci su ih na vjeroloman način izručili Titovim komunistima koji su velik broj njih, prema riječima engleskog povjesničara Nikolaja Tolstoja, poubijali u uvjetima „bezobzirnog divljaštva“( „The minister and the massacres“,London 1986.,s.387). Nakon prijevarom i silom iznuđenog vraćanja hrvatske vojske i civila Titovim partizanima na Bleiburgu, uslijedili su marševi smrti. Bolesne, iscrpljene,izgladnjele i pretučene vojnike i civile partizanski su komunisti gonili da pješače Jugoslavijom od austrijske do rumunjske i grčke granice. Tko je pao ili posustao bio je ubijen na mjestu.Ni imena tih stradalih najčešće nitko nije zabilježio. Prosudbe o broju stradalih na Bleiburgu i na Križnome putu koji je uslijedio, stradalih u novoosnovanim logorima u Sloveniji (Celje, Maribor, Kranj, Šent Vid , Škofja Loka, Slovenj-Gradec) i na stratištima, osobito kod Maribora, Celja i Kočevskog roga, kreću se od 160 tisuća do 190 tisuća . Monstruoznost tih zločina je u tome, što su oni počinjeni nakon završetka rata. Od mnoštva maštovito izmišljenih načina mućenja koja su komunisti primjenjivali nad ovim žrtvama spomenuti ću samo neka koja po okrutnosti nadilaze scene iz horor filmova. Tako su u svibnju 1945. partizanski komunisti na silu ugurali 4 tisuće hrvatskih vojnika i civila u protuzračno sklonište tvornice „Impol“ u Slovenskoj Bistrici (20 km od Maribora), zatim minirali ulazak u sklonište, tako da su žrtve umirale gušenjem u stravičnim mukama. Komunisti su zatim 1948. godine njihove kosti otkopali i spalili u pećima te iste tvornice. Otkopavanje i spaljivanje su obavljali zatvorenici osuđeni na smrt, koji su nakon obavljenog posla likvidirani. Evo još jednog od mnoštva stravičnih prizora.Na Kočevskom rogu, jednoj od početnih postaja Križnoga puta, ubijeno je i bačeno u dvije jame bez suđenja 30 do 40 tisuća osoba. Grupu od 75 do 90 istaknutih komunista, pod zapovjedništvom majora Sime Dubajića, koja je obavljala ubijanje , odredila je Milka Planinc iz redova partizana 8. dalmatinskog korpusa. Prije ubijanja i bacanja u jamu krvnici su žene silovali.
Ništa bez Tita
Postavlja se pitanje, jesu li Tito i visoko vojno i partijsko rukovodstvo znali za ova ubijanja koja je počinila partizanska vojska na Bleiburgu, a zatim i na Križnome putu? Postoje vjerodostojni dokazi ne samo da je Tito znao , nego da je on i naredio ova ubojstva.Ovdje ću, radi ograničenog prostora, iznijeti samo neke od dokaza koje sam podrobnije naveo u svojoj spomenutoj knjizi. Tako prema izjavi Zdenka Zavadlava, nekadašnjeg načelnika Ozne za područje Maribora, naredba za ubijanje bez suđenja hrvatskih vojnika i civila „stigla je s vrha, a zna se gdje je bio vrh“ ( „Nedjeljni zabranjeni“ 25.5.2003.). U izjavi koju je jedan od najužih Titovih suradnika, Milovan Đilas, dao u prosincu 1979. listu „Encounter“o žrtvama nasilno vraćenim u Jugoslaviju on je, među ostalim, rekao, da u to vrijeme nije bilo pravilno uspostavljenih sudova , pa da je najjednostavniji izlaz bio , da se sve te ljude koje su Britanci vratili u Jugoslaviju , „pobije i riješi problem“.
Poznato je, da se u vrijeme tih stravičnih pokolja i neposredno prije njih Tito kretao tim predjelima. On je u ožujku 1945. uputio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica slijedeću zapovijed:“Ovih dana pružit će se prilika da komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti“ („Politički zatvorenik“, svibanj 2007.). Kako je moguće, pitamo se, ako se poštuju propisi o suđenju, „likvidirati sve neprijatelje“ u samo nekoliko dana, dapače nekoliko sati? U svibnju te iste 1945. godine u svome govoru na mitingu u Ljubljani Tito je rekao:“ Likvidirali smo dvjesta tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili . Stigla ih je ruka naše pravde“.Zato znanstvenik Klaus Jacobi u svojoj knjizi „Moj dnevnik“, na listi svjetskih megaubojica 20. stoljeća stavlja Josipa Broza Tita na 10. mjesto sa preko jedan milijun žrtava koje je dao ubiti nakon završetka Drugoga svjetskog rata („Bild“ od 22.3.2003., i „Večernji list“ od 13.9.2004.).
Pravna kvalifikacija počinjenih zločina
Ovdje postavljamo pitanje pravne kvalifikacije kaznenih djela koja su počinile nad hrvatskim vojnicima i civilima britanske i partizanske postrojbe na Bleiburgu, te Titovi partizani na Križnome putu. Čin britanskih vojnih zapovjednika u izručenju u sigurnu smrt hrvatskih vojnika i civila koji su im se predali na Bleiburgu skoro nema presedana u povijesti civiliziranih naroda, i protivan je svim propisima međunarodnog konvencijskog i običajnog ratnog prava. Predajom Britancima na Bleiburgu hrvatski su se vojnici našli u statusu ratnih zarobljenika ,a hrvatski civili, žene, djeca i starci, u statusu tražitelja azila , pa su stoga nastala uzajamna prava i obveze koje predviđa međunarodno pravo. Ti su odnosi bili regulirani Ženevskom konvencijom od 27. srpnja 1929. „O postupanju s ratnim zarobljenicima“, koja je tada bila na snazi, i koju je potpisala i Velika Britanija. Toj je konvenciji u siječnju 1943. pristupila Nezavisna Država Hrvatska putem za to nadležnog savezničkog vijeća Švicarske. Prema propisima te konvencije Velika je Britanija bila dužna skrbiti za životnu sigurnost svojih hrvatskih ratnih zarobljenika, zaštiti ih od nasilnih čina (čl.2) i smjestiti u krajeve dostatno udaljene od područja borbe kako bi bili izvan pogibelji (čl.7). Ne stoji eventualni prigovor da Velika Britanija nije imala tu obvezu, budući da ona nije formalno priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku. Velika je Britanija bila propisno obaviještena o pristupanju Nezavisne Države Hrvatske ovoj konvenciji, pa je za Britaniju nastala bezuvjetna međunarodnopravna obveza prema zarobljenim vojnicima.Velika Britanija bi se možda mogla poslužiti jednom drugom okolnošću u opravdanju svoga čina izručenja predanih Hrvata Titovim partizanima. Spomenuta je Ženevska konvencija bila donekle jednostrano izmijenjena odlukama koje su tijekom rata donijele četiri velesile, SAD, Velika Britanija, Sovjetska Rusija i Francuska. Prema ovim izmjenama tzv. ratni krivci koji bi se našli među ratnim zarobljenicima, mogli bi se izručiti za suđenje i kažnjavanje svakoj savezničkoj državi koja bi to zatražila. Nakon završetka rata te su četiri velesile u Londonu u kolovozu 1945. godine sklopile „Sporazum o postupku i kažnjavanju glavnih ratnih krivaca Osovine“. Tome je sporazumu kasnije pristupila i Titova Jugoslavija. Sporazumom je uspostavljen „Međunarodni vojni tribunal“ za suđenje onim ratnim krivcima „čiji se delikti ne mogu lokalizirati na pojedine zemlje“(čl.1). No ni ova izlika nije održiva. Ponajprije, u času kada je hrvatska vojska bila izručena Titovim partizanima (sredina svibnja 1945.) nije još bio sklopljen spomenuti londonski sporazum, niti je nastupila bilo koja okolnost koja bi derogirala odredbe Ženevske konvencije iz 1929. godine o postupanju s ratnim zarobljenicima.Osim toga, Velika Britanija nije izručila Titovim komunistima pojedine osobe za koje je postojala sumnja da su tzv. ratni krivci, nego je ekstradirala sve hrvatske ratne zarobljenike i zajedno s njima civilno pučanstvo koje je zatražilo zaštitu azila pred najezdom Titovih komunista. A da su Britanci i prije izručenja na Bleiburgu znali da Titovi komunisti ubijaju sve one za koje misle da bi mogli biti prepreka njihovoj apsolutnoj vladavini svjedoči, između ostaloga, i izvješće koje je britanski veleposlanik u Vatikanu poslao svome ministru vanjskih poslova Anthony Edenu 11. svibnja 1945., dakle četiri dana prije bleiburškog izručenja Hrvata. U izvješću stoji i slijedeće:“Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke partije. Počeli su s likvidacijom svih sumnjivih elemenata , ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima.“ U tome izvješću od 16 stranica britanski veleposlanik opisuje partizanske pokolje u Dubrovniku, Metkoviću, Ljubuškome, Makarskoj, Mostaru, Širokom Brijegu i Sinju i navodi, da su ta ubijanja bez suđenja bila unaprijed planirana („Hrvatsko slovo“ od 1.12. 2006.). Pa ipak nepuna četiri dana nakon toga saznanja Britanci na Bleiburgu šalju hrvatske zarobljenike i azilante Titovim partizanima u sigurnu smrt.
Što se tiče partizanske vojske i njezinog vrhovnog zapovjednika Tita nema sumnje da su oni odgovorni za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koje su počinili na Bleiburgu i Križnome putu. No njihovi zločini imaju također i pravnu kvalifikaciju genocida.Razjasnimo kratko ovu tvrdnju. Prema Konvenciji o genocidu iz 1948. godine genocid se sastoji u napadu na određenu rasu, naciju, etničku ili vjersku skupinu s namjerom, da se ista eliminira ili brojčano smanji, ubijajući ili ozbiljno ranjavajući znatan broj njezinih članova ili pristaša, ili izlažući ih uvjetima za koje se računa da će uništiti ili smanjiti taj kolektivni entitet. Za zločin genocida je, dakle, potreban zločinački čin (actus reus) i zločinačka namjera (mens rea) da se ljudi unište baš kao pripadnici (među ostalim) određenog naroda. A to se upravo dogodilo na Bleiburgu, Kočevlju, Križnome putu, Macelju i mnogim drugim do sada otkrivenim i neotkrivenim masovnim stratištima diljem Slovenije i Hrvatske. Dogodilo se ono, što je srpski veleposlanik u Washingtonu Fotić rekao Bogdanu Radici za vrijeme Drugoga svjetskog rata, da poslije rata treba pobiti barem milijun Hrvata , da bi se uspostavila „biološka ravnoteža sa srpskim žrtvama“, kao i ono što je Tito rekao 1959. na Brijunima Ivanu Meštroviću kada mu je ovaj postavio pitanje u svezi s masovnim pokoljima Hrvata u proljeće i ljeto 1945. godine. Tito je tada odgovorio:“ To se nikako nije moglo izbjeći. Trebalo je pustiti da se Srbi izdovolje.“Jedina krivnja velike većine žrtava komunističkog pokolja bila je njihova pripadnost hrvatskome narodu i katoličkoj vjeri. Ti su zločini počinjeni nad hrvatskim narodom zato, jer se opredijelio za svoju državu. Nema, stoga, sumnje, da se tu radi o zločinu genocida koji je počinila partizanska vojska sa znanjem i po naredbi svojih vojnih i političkih vođa, na vrhu kojih je stajao Josip Broz Tito.
Zločin bez kazne
Svjedoci smo danas u Hrvatskoj pokušaja da se komunizam i Tito rehabilitiraju u tzv. „antifašističkom“ izdanju. Ovo se radi iz samoga političkog vrha. Međunarodno urušavanje i implozija komunizma kao da nisu zahvatili Hrvatsku, kao da jedino u Hrvatskoj nije srušen berlinski zid. Krivotvore se, ili jednostrano prikazuju, povijesne činjenice, što sprječava saznanje istine. Najvažnije državne i društvene funkcije u Hrvatskoj su u rukama bivših članova SKJ, Udbe i KOS-a, a ako su to mlađi ljudi, netko u obitelji im je bio takav. I dok prerušeni komunisti, koji su zaposjeli najodgovornije položaje danas u Hrvatskoj, ne odbace ovaj neokomunizam, ili dok hrvatsko društvo ne odbaci njih, dok se javno ne prizna, da su komunisti likvidirali sve one za koje su mislili da bi im mogli biti politički suparnici, dok se ne prizna da je Tito u doba Bleiburga i Križnoga puta htio stvoriti sovjetsku, a ne demokratsku Jugoslaviju, da su Tito i njegovi komunisti odgovorni za rušenje hrvatske države i obnavljanje Jugoslavije kao tamnice naroda, i dok se ne spriječi širenje komunističkog mentaliteta koji i dalje truje Hrvatsku, sve do tada ne će ozdraviti hrvatsko društvo. Treba otvoreno reći, da zločini komunista, niti u Drugome svjetskom ratu, niti u poraću,nisu bili „incidentni“, nego su logična posljedica dosljedno provedene marksističko-komunističke ideologije.Ovi zločini nisu bili pojedinačni, samovoljni ekscesi, nego sustavni, dalekosežno planirani i bezdušno provođeni. Zloćini koje su komunisti počinili nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima na Bleiburgu i Križnome putu, kao i njihovi zločini nad svećenicima, redovnicima, bogoslovima, braćom laicima i časnim sestrama diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pravno se mogu kvalificirati kao ratni zločini , zločini protiv čovječnosti i kao zločin genocida. Otkrivanje i osudu tih zlodjela, kao i ostalih zlodjela koja su komunisti počinili za vrijeme svoje vladavine u Hrvatskoj, od nas traži Europska Unija i ostali demokratski svijet. Nažalost, ne samo da nitko do danas za te zločine nije odgovarao, nego u Hrvatskoj nije ni zakonski zabranjeno veličanje te najkrvavije utopije 20. stoljeća, kao ni isticanje njezinih simbola i znakovlja. Štoviše, mnogi bivši pripadnici komunističkih obavještajnih služba, koji su odgovorni za ubojstva Hrvata u zemlji i inozemstvu, danas se slobodno kreću po Hrvatskoj, a neki od njih zauzimaju visoke položaje u društvenom i političkom životu zemlje. Moramo se složiti sa konstatacijom u „Glasu Koncila“, da su tzv.dostignuća titoizma u smislu stravičnog potencijala za ubijanje, nešto najgore što se dogodilo u poslijeratnoj Europi („Glas Koncila“ od 2.8.2009. s.9).
Vjerolomni Albion
Engleski pisac J.B. Priestley je jednom napisao o svojim sunarodnjacima ovo.“Engleski establishment i njegove obožavatelje rese samodopadna obmana o samima sebi, licemjerje i vjerolomstvo, što je odavno poznato u vanjskome svijetu. Mi smo poznati zbog naših pobožnjačkih izdaja.“ (Esej „What happened to Falstaff?“u knjizi „Essays of five decades“, London 1969). Dodajmo u potkrijepu ove tvrdnje, da je britanska vojska u Austriji u isto vrijeme poslala u sigurnu smrt predajom sovjetima golem broj Kozaka, vojske koja se borila protiv ruskih komunista, te djecu, žene i ostale članove njihovih obitelji, iako se radilo o ljudima koji nisu nikada bili sovjetski građani, jer su emigrirali iz Rusije za vrijeme komunističke listopadske revolucije. To je bilo suprotno sporazumu u Jalti iz veljače 1945. godine, da će biti izručeni sovjetima samo oni ratni zarobljenici koji su sovjetski državljani. Velika većina ovih ljudi je nakon toga poubijana, ili je stradala u nehumanim uvjetima sibirskih logora, što su njihovi izručitelji sa sigurnošću mogli pretpostaviti.No ovo nije izolirani slučaj nehumanosti britanskih vlasti. Neka su od najstravičnijih zlodjela u Drugome svjetskom ratu počinili upravo Saveznici. Spomenimo pokolj civilnog pučanstva bacanjem atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, spomenimo da je u britanskim i američkim tzv. logorima smrti nakon završetka Drugoga svjetskog rata stradalo od izgladnjivanja i maltretiranja više od 9 milijuna Nijemaca, uključujući 1,5 do 2 milijuna njemačkih ratnih zarobljenika, spomenimo ovdje i Churchillovu ideju tzv. „terror bombing“, koja je primijenjena nad njemačkim gradom Dresdenom. Dana 13. i 14.veljače 1945. britanski i američki zrakoplovi su u nekoliko naleta po danu i noći bacili preko 700.000 zapaljivih fosfornih bomba na Dresden, grad skoro bez njemačkog vojnika i bez značajnih vojnih ciljeva, u kojemu je u to vrijeme bilo oko 600.000 građana i oko 600.000 civilnih izbjeglica iz Breslau-a, koji su bježali pred divljanjem sovjetske vojske. U tome holokaustu stradalo je preko 500.000 ljudi, uglavnom civila.
Premda je o Bleiburgu i marševima smrti koji su uslijedili do sada dosta napisano, još uvijek ne postoji potpuna slika o tome, jer nisu dostupni britanski kao najvažniji povijesni izvori. Prema britanskim propisima najpovjerljivija vojna i obavještajna dokumentacija nije dostupna javnosti 75 godina od dotičnog događaja. Dakle, tek 2020. godine imat će se uvid u tu dokumentaciju.
Onima koji govore da se ne treba osvrtati na prošlost nego se usmjeriti na budućnost moramo reći, da tematiziranje Bleiburga, Križnoga puta, i drugih komunističkih masovnih stratišta, nije pitanje politike, a još manje politikantstva, nego moralni i civilizacijski zahtjev istine i pravednosti, bez čega nema zdravog demokratskog društva.To je, osim toga, i zahtjev Europske Unije da se osude zločini bivših komunističkih totalitarnih sustava. Jer zločin je prešućivati zločin.

Prof.dr. Branimir Lukšić

Ovako je izgledala Crkva na Širokom Brijegu nakon britanskih i savezničkih akcija 1945 god. kada je izginulo na tisuće nevinih civila.
Prema britanskim propisima najpovjerljivija vojna i obavještajna dokumentacija nije dostupna javnosti 75 godina od dotičnog događaja. Dakle, tek 2020. godine imat će se uvid u tu dokumentaciju, a zločin je i prešućivati zločin.


Engleze ne mogu smisliti upravo zbog onog što su nam radili u WW2 . Moj Zadar je bio 90% porušen, a nije bilo nikakvog strateškog razloga za bombardiranje . Ista stvar sa Dresdenom- grad-bolnica pretvoren u grad-grobnicu zahvaljujući RAFu i Napal-bombama.

_________________
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKI KRIŽNI PUT I BRITANSKA ULOGA U NJEMU
PostPostano: 31 pro 2011, 16:39 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 21 kol 2011, 15:34
Postovi: 15313
Lokacija: Misao svijeta
Dupli

_________________
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKI KRIŽNI PUT I BRITANSKA ULOGA U NJEMU
PostPostano: 31 pro 2011, 17:05 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 lip 2011, 12:01
Postovi: 3688
Lokacija: Edmonton,Alberta,Canada
Kad je slikana slika crkve u Širokom?

_________________
"Nisu svi koji lutaju izgubljeni"


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKI KRIŽNI PUT I BRITANSKA ULOGA U NJEMU
PostPostano: 05 sij 2012, 23:44 
Offline

Pridružen/a: 19 pro 2011, 20:50
Postovi: 258
Lokacija: Rijeka
Nisu oni znali kakvi su komunisti. Da jesu ne bi ih izručivali. Kasnije su zaustavili izručenja.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: HRVATSKI KRIŽNI PUT I BRITANSKA ULOGA U NJEMU
PostPostano: 06 sij 2012, 10:25 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 21 kol 2011, 15:34
Postovi: 15313
Lokacija: Misao svijeta
Imaš o tome u nekim Titovim memoarima : " Bleiburg je zadovoljština za Srbe"

_________________
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 8 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 44 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO