HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: sub ruj 21, 2019 11:52 pm.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 4 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Njemački i talijanski zločini nad Hrvatima
PostPostano: sub stu 21, 2015 5:32 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2299
Obično se istražuju samo četnički, partizanski i ustaški, no i Nijemci i Talijani činili su zločine nad hrvatskim civilima. Uljuđeni zapadnoeuropski razvijeni napredni narod Nijemci palio bi cijela sela zajedno s mještanima samo ako bi pretpostavio da je neki mještanin u dosluhu s partizanima. Primjeri...

Tragedija Hrvata u duvanjskom selu Lugu, 83 mrtva civila. Pretežno spaljeni zajedno sa štalom, spaljene njihove kuće. Zločin nad osamdeset troje ubijenih i zapaljenih civila (muškaraca, žena i djece) iz duvanjskih sela Luga (50) , Kuka (31) i Letke (2), koji se odigrao 16. prosinca 1943. godine, kojeg su za odmazdu počinili njemački SS vojnici iz Divizije "Princ Eugen". Uzrok tom pokolju je partizanska nazočnost ("Livanjsko–duvanjski" odred, zapovjednik Mujo Latifić), koji su se smjestili nedaleko iznad tih sela i od mještana silom tražili da im se donosi hrana na mjesto gdje oni odrede. Prema preživjelom svjedoku, Stojanu Staniću iz sela Lug pokraj Tomislavgrada, partizani su od mještana zahtjevali neka ih opskrbljuju hranom, te su im zaprijetili: "Ili hrana ili smrt!' 'Neće vam ostati ništa živo, pa ni ono što još nije rođeno.' " U daljem nastavku taj se tragičan događaj prema iskazu ovog, tada dvadesetogodišnjaka, koji je sve promatrao iz neposredne blizine, odigrao na sljedeći način: "Na osnovu te informacije (dostavljanje hrane partizanima) i sumnje da su iz ova dva sela noć prije ubijena dva njemačka vojnika, optužili su nas mještane i 16. prosinca 1943. godine poslali bataljun vojske. Blokirali su sela Kuk i Lug, pokupili sve ljudstvo od petnaest godina na više. Rekli su im da će biti seoski sastanak i zatvorili ih u štalu Nikole Stanića zvanoga 'Kiko'. U staji sa sijenom su ih najprije mitraljezima s vrata tukli, ubijali i ubacivali granate. Nije mi poznat točan broj granata ali su ih sigurno ubacili oko dvadeset do trideset komada, a nakon svega tu su pojatu zapalili. Kada je vatra došla do žrtava gdje je bilo živih i ranjenih ljudi kao i onih koji su se kretali, počeli su iz vatre iskakati. Na sve strane iskaču ljudi koji gore, skupa s odjećom na sebi. Za to su vrijeme Nijemci raspoređeni uokolo kuće i ubijaju ih iz pušaka. Tomu događaju sam bio očevidac i živi svjedok. Sela su bila opkoljena, a vojska posvuda. Nitko živu glavu nije izvukao, jer su ih sve pobili. Neki vojnici su bili iz Banata, a zapovjednici iz Njemačke. Mnogo vojnika je znalo naš jezik, a na kapama su nosili mrtvačku glavu. Jedan je od vojnika nosao krošnju slame i bacao je uokolo, drugi je polijevao benzinom, dok je treći palio. Pokupili su muškarce iz sela Mokronoga i namjeravali isto učiniti, ali su iz nepoznatih razloga od toga odustali. Zatim su ih odvezli u zatvor u Mostar. Netko je iz vatre uspio možda otrčati desetak metara, netko pedesetak metara, a moj brat Jerko je uspio možda najduže pobjeći. Čak do sela Kuka, ali su ga tamo sustigli i svladan od bolova ubijen je na vratima jedne kuće. Možda je dvadesetak ljudi uspjelo iskočiti iz vatre, a koliko ih je ranjenih gorjelo koji nisu mogli izići to samo dragi Bog zna. Ta je za sve nas bila velika i teška tragedija! Nakon svega toga vojnici su nastavili paliti ostale kuće u selima Lugu i Kuku. U Lugu su od spaljenih četrdeseti i tri kuća, ostale tek četiri ne izgorjele. A u Kuku je izgorjelo dvanaest do petnaest kuća. Počeli su ubijati žene, djecu i djevojke. Sve što je bilo živo ubili su ili zarobili te ih kasnije prebacili u logor u Mostaru. Uglavnom su to bili Mokronožani, a iz Luga - Luka i Ivan Stanić. Mislim da je ubijeno pet-šest žena, dvije djevojke i nekoliko djece. Neke su se žene sakrile u 'trapove' (kućne ostave pod zemljom za smještaj krumpira), ali su kasnije nađene dvije-tri mrtve. Izgorjele su u 'trapu' skupa s kućom, ali su se tu drugi poput Ivana Stanića 'Ćokana' s obitelji spasili. Neki su se spasili, jer su bili u Duvnu na božićnoj ispovijedi. Jedno je žensko šestomjesečno dijete Bariše Stanića - Ilka, mrtvo pronađeno u pekari od špareta."

Pokolj u potkamešničkim selima 28. i 29. ožujka 1944. je bio pokolj kojeg su počinili pripadnici SS-ove folksdojčerske divizije "Princ Eugen" zajedno s ustašama[1] u sklopu 369. divizije kada su hrvatske civile pobili u njihovim kućama. Većina žrtava su bila djeca, starci i žene. Sve kuće u tom kraju su bile zapaljene. Pogođena su sela podno Kamešnice, u istočnom dijelu Cetinske krajine: Otok, Ruda, Podi, Krivodol, Rože, Ljut, Voštane. Najviše su stradala sela Podi, poglavito zaselak Ratkovići, gdje je pobijeno 77 stanovnika, zatim sela Otok i Ruda. Ukupan broj ubijenih je 1.800 osoba u cijelom Potkamešju.

U proljeće 1941. Brač je okupirala talijanska vojska. Sljedeće godine organizirani su u svim mjestima narodnooslobodilački odbori i poduzimaju se borbene akcije protiv okupatora. Talijani zbog toga uhićuju i strijeljaju stanovništvo i spaljuju Selca (strahoviti požar, opisan u pjesmama), Novo Selo, Gornji Humac, Pražnica, Pučišća, Dračevicu i Bol.

U Kuni Pelješkoj su Nijemci jednom prilikom spalili 82 kuće.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Njemački i talijanski zločini nad Hrvatima
PostPostano: pon pro 14, 2015 10:30 pm 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2299
Poslanik NDH u Rimu Ante Nikšić ističe početkom srpnja 1943. da se u talijanskim sabirnim logorima nalazi oko 70 000 Hrvata.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Njemački i talijanski zločini nad Hrvatima
PostPostano: uto tra 12, 2016 7:47 am 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned ruj 20, 2009 10:10 am
Postovi: 2280
Lokacija: Grobnik
Fašistički zločin u Podhumu (Grobinšćina)

Taj zločin nad civilnim Hrvatskim stanovništvom se dogodio 12. srpnja 1942.god u selu Podhum u Grobinšćini. Nakon što su partizani ubili talijansku učiteljicu i učitelja, Talijani su ušli rano ujutro u selo Podhum i strijeljali većinom svo muško stanovništvo (koje većinom nije imalo veze s partizanima) njih pristunih 91, spasili su se samo oni koji su tada bili na ranojutarnjoj misi. Imena ubijenih se nalaze na spomen obilježju. Također u talijanske koncentracijske logore odvedeno je oko 800 straca, žena i djece, te je pri tome spaljeno čitavo selo.

Prijepis iz časopisa “INFORMATOR Općine Jelenje”

Napisala: Jadranka Jurčić

Rana koja još uvijek peče

U hladovini rascvjetala vrta, Anton Ban i Martin Rožić, uz kavu i kolače koje je pripremila Jelka, Antunova supruga, raspredaju priču o strašnom događaju od prije 65 godina. Sjećanja su živa kao da se sve dogodilo jučer, a bol tako duboka da i danas, nakon tolikih godina života u kojemu su se podizala djeca, ženilo se i veselilo, umiralo i ponovno ratovalo, krene suza niz ogrubjela i naborana lica.

Streljali su djecu, mlado i staro

-Talijani su zauzeli Grobnik, a s njima su u naš Podhum došli talijanski učitelj i učiteljica, prisjeća se Anton Ban, koji je tada bio desetogodišnjak.

-Iako nitko nije znao beknuti talijanski, nastavu su održavali na tom jeziku. Sjećam se pljuske koju mi je učiteljica zalijepila jer je nisam razumio. Znate, oduzeli su nam jezik, a kad vam oduzmu jezik uzeli su vam sve. Zaista smo ih mrzili, kaže Anton Ban i nastavlja:

-Za vrijeme ferija učitelji su krenuli u Italiju, ali su ih, kako smo kasnije saznali, zarobili partizani i streljali. To je izazvalo talijansku odmazdu. I ranije su prijetili da će za jednog njihovogstreljati sto naših, a onda su to zaista i učinili. U zoru tog, 12. srpnja, opkolili su selo i kada smo se probudili pred svakom je kućom bilo nekoliko soldata. Pokupili su sve muškarce, djecu od trinaest godina nadalje, mlado i staro i odveli n kraj sela. Zatim su ih u manjim skupinama vodili dvjestotinjak metara dalje i strijeljali. Među njima je bio i moj otac Ivan.

-Zatim su pokupili žene i djecu i odveli nas u Čavle. Nas je bilo šestero djece, a najmlađa sestrica još je bila na prsima. Odatle su nas autobusima odveli u Lovran i smjestili u hotel. Tu smo ostali u neljudskim uvjetima 25 dana. Mislel sam da ću od glada krepat, sjeća se Anton Ban.

Talijanski logor

Nakon toga spalili su kuće. Žene i djecu ukrcali u vlak i odveli u zarobljeništvo. Smjestili su ih u talijansko mjesto Frozinone. Ondje su ih držali do kapitulacije.

-Kada smo stigli u Frozinone, siromašno selo, mještani su, po naputku vojnika, pljuvali na nas i nazivali nas pogrdnim imenima, nastavlja svoju priču Anton Ban. Stjerali su nas u neljudske nastambe i držali gladnima. Uskoro smo počeli zajedno s talijanskim seljacima obrađivati zemlju i raditi u poljima. Tada su promijenili mišljenje o nama. Naime, iako ni mi nismo nikada bili bogataši, ipak smo bili napredniji od njih. U Podhumu smo obrađivali zemlju plugom, ali čeličnim, a njihovi su bili drveni. Bio je to siromašan kraj i siromašni ljudi koji su nas počeli poštovati. Tu je umrla i naša bebica, moja najmlađa sestrica koja nije izdržala neljudske uvjete. Majci je bilo strahovito teško s nas šestero. Ja sam bio najstariji, a imao sam samo deset godina. Tu su nas držali do kapitulacije, a zatim smo pješice, vagonima i na razne načine krenuli kući. Sjećam se, u povratku smo se zadržali u Vatikanu osam dana gdje su nas nahranili.

-Podhumske žrtve bili su goloruki seljaci koji se nisu bavili politikom. Naš jadni narod osvajače uvijek dočekuje goloruk. Najprije se to dogodilo pred Drugi svjetski rat kada je Hrvate razoružala tadašnja jugoslavenska vlast, a zatim ponovno u Domovinskom ratu kada smo također goloruki dočekali osvajače. Nadam se da se to nikada više ne će ponoviti, zaključuje Anton Ban.

Brat i ja izbjegli smo sigurnu smrt

-Kada su talijanski soldati opkolili selo i odveli nas na strelište imao sam samo trinaest godina, nastavlja priču drugi sudionik tog događaja, Martin Rožić.

-Odveli su mene i mog petnaestogodišnjeg brata, zajedno s drugim muškarcima, tristotinjak metara od posljednjih kuća. Zatim su desetoricu vodili na strijeljanje, dvjesto metara dalje. Sjećam se čovjeka koji je poludio i počeo vikati i skakati pa su ga odmah upucali, zatim starca kojega su poštedjeli, a on je došao moliti da ubiju njega umjesto njegova sina pa su ih obojicu strijeljali. Samo su dvojica uspjela pobjeći koji su se odvojili od skupine i počeli bježati u šumu. U tom klanju smrt je zaobišla i mene i mog brata. Otrgnuli smo se i počeli moliti talijanskoga časnika da nas pusti, da smo mi još bambini. Grubo je viknuo Va Via! I mi smo pobjegli u šumu. Da je htio mogao nas je ubiti, ali smo mu se valjda sažalili. Planirali su ubiti stotinu muškaraca, ali su na 91. stali kada se oglasilo crkveno zvono. Zatim smo, kao i ostali, krenuli u dugo i neizvjesno zarobljeništvo, završava svoju priču Martin Rožić.

_________________
RH-BiH-Sandžak-Sriem-Boka Kotorska-Trst
KREPAT MA NE MOLAT
http://hrvatska-bosna.eu5.org/znanost/zamjena_zarulje-prednje_kratko_svietlo-reno_clio_3.pdf


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Njemački i talijanski zločini nad Hrvatima
PostPostano: uto tra 12, 2016 7:51 am 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned ruj 20, 2009 10:10 am
Postovi: 2280
Lokacija: Grobnik
FAŠISTIČKO-NACISTIČKI ZLOČIN U LIPAMA, (PODRUČJE MATULJI), 1944.

slika

Samo dvoje preživjelih u selu

O tom pomalo zagonetnom događaju, zbog svega onoga što mu je prethodilo, što je slijedilo nakon njega i zbog toga što u jugoslavenskoj (hrvatskoj) javnosti nije primjereno vrednovan, najbolje je raspitati se na izvorištu - u samome mjestu kod samih mještana. Izravnih svjedoka danas više nema među živima, ali su pojedini stariji seljani po mnogobrojnim ispričanim detaljima sklopili mozaik toga strašnog događaja. Najviše pojedinosti ispričalo je svojedobno dvoje, pukim slučajem preživjelih mještana: Josip Smajla koji je, umrljan krvlju vlastite žene i pretvarajući se da je mrtav, uspio ostati nepomičan i nakon udarca vojničke čizme, te Marija Smajla koju je na kraju sela nepoznati vojnik pustio da pobjegne. No, i oni koji su imali sreću da budu tada izvan svojih domova u obližnjoj šumi, polju ili susjednome selu, gledali su izdaleka što se zbiva i kasnije pričali o tih nekoliko sati strave i užasa. Jedna je od njih bila i Ivanka Ujčić koja je toga kobnog dana otišla u šumu iznad sela odakle je mogla jasno gledati njemačke i talijanske postrojbe kako se približavaju i opkoljavaju Lipu. U naručju je nosila šestomjesečnu kćer Josipu, s kojom je »za dlaku« uspjela izbjeći smrt jer su bile zamijećene pa su vojnici zapucali prema njima a meci su, po njezinu kasnijem pričanju, fijukali svuda oko njih.

Ivanka je tri godine kasnije dobila i drugu kćer Milojku kojoj je pripovijedala o svim tim zbivanjima. Danas je Milojka, udana Božić, umirovljenica, u cijeloj Lipi poznata »mežnarica« koja se dugi niz godina skrbi za mjesnu crkvicu sv. Jelene. Gostoljubiva je, rado će popričati sa svakim posjetiteljem o njihovoj filijalnoj crkvi koja pripada župi Šapjane, vjerskome životu u mjestu, sadašnjim problemima njezinih sumještana, ali i o najtragičnijem danu u povijesti sela i cijeloga kraja.

Rodoljubi, katolici i antifašisti

Ona priča kako su tijekom Drugoga svjetskog rata Lipe imale točno 92 kućna broja, petstotinjak mještana isključivo hrvatske nacionalnosti koji su živjeli uglavnom od poljoprivrede i radova u šumi prodajući u Opatiji, Rijeci, Klani i drugim većim okolnim mjestima ogrjev, te da je na samome ulazu u selo nedaleko od seoske crkve bila talijanska vojarna. Budući da je talijanska vojska bila okupatorska, neki su se mještani slobodarskoga duha, kao istinski rodoljubi, katolici i antifašisti, priključili partizanskim postrojbama bez bilo kakvih ideoloških motiva, što pojednostavljeno znači da su bili antifašisti, ali nisu bili komunisti. Zbog toga su talijanski vojnici čak trideset i dva puta nasilno upadali u selo, oružjem sabirali mještane, maltretirali ih i ispitivali o partizanima, ali nikada nitko nije bio ubijen! Nisu ih čak ni pljačkali niti tražili od njih dragocjenosti, nego su ih htjeli, očito, samo prestrašiti da ne bi surađivali s partizanima, te su ih nakon ispitivanja puštali kućama.

Teško je rekonstruirati što se točno dogodilo toga zlokobnog 30. travnja 1944, no, talijanske su vojne vlasti, prema svjedočenju nekih mještana, unaprijed upozorile sve u okolici da ostanu doma oko podne jer je glavnom cestom trebao proći visoki njemački vojni zapovjednik, navodno general. No partizanski zapovjednik Viktor Pajo Širola, kasniji »narodni heroj«, kojemu je podignut i spomenik, svejedno je izdao naredbu da se njemački zapovjednik napadne, što je i učinjeno bacanjem ručnih bomba s Kavranj brega, s kojega je cesta bila »kao na dlanu«. Nije također poznato je li njemački časnik bio ubijen ili samo ranjen, ali je nakon toga u Šapjanu održan vojni njemačko-talijanski sastanak na kojemu je brzo i kratko odlučeno da se pučanstvo kazni zbog neposluha, nepoštivanja upozorenja i atentata.

Oko 14 sati počeli su opkoljavati selo, a sat kasnije odmazda je započela: sustavno su i planski upadali u svaku kuću, izvlačili iz njih sve seljane bez obzira na dob i spol, one koji su se tome usprotivili ili nisu mogli poći ubijali su u krevetima ili na kućnome pragu, odnosili su sve što su zatekli: stoku, dragocjenosti, alat i dr., i nakraju palili su sve redom: i domove i gospodarske zgrade. Nitko nije bio pošteđen, od djece u kolijevkama do staraca. Toga je dana za nepuna dva sata cijela Lipa gorjela, ostala je samo crkvica sv. Jelene, istina opljačkana, ali čitava. Spaljeno je svih 135 kuća i gospodarskih zgrada, a po seoskim kućama ubijen je dvadeset i jedan mještanin. Ostale su seljane vojnici sakupili i poveli tobože u logor cestom prema Rupi. Na samome izlasku iz sela kod posljednje kuće, znane kao »Kvatirkina kuća«, oduzeli su im zavežljaje i nagurali ih u nju, a onda je zapalili. Može se samo pretpostaviti kakav je to užasan prizor bio jer su, prema svjedočenju nekih mještana, uz vapaje i krikove neki roditelji pokušavali svoju djecu baciti kroz prozor, no zlodusi uobličeni u vojničke odore bacali su ih nazad u veliki oganj ili su ih dočekivali oštricama bajuneta. Na zgarištu su ubrzo ostali samo dijelovi pougljenih ljudskih ostataka. Kao i svi patološki umovi ovoga svijeta, zločinačka je vojska ovjekovječila svoje »junaštvo«, pa su u njemačkom Državnom arhivu pod br. 1011-005-0046 od 02 do 08 sačuvane fotografije koje pokazuju vojnike kako odlaze s mjesta zločina.

Danas je u obnovljenoj zgradi seoske škole smještena memorijalna zbirka koja podsjeća na zločin, a na nekadašnjem zgarištu, gdje je većina mještana stradala, podignut je spomenik s imenima svih nevinih žrtava. Nad spomen-obilježjem dominira križ a ispod njega zvijezda petokraka, što je kao svojevrstan kompromis učinjen g. 1991. Naime, najprije je odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata Roko Ujčić postavio križ, a o njegovim motivima danas govori njegova kći »mežnarica« Milojka Božić:

»Moj se otac Roko, istina, nikada nije slagao s komunističkim ideologijom i sustavom, ali je bez obzira na to bio uvjeren kako nema nikakvog smisla na spomen-obilježje stavljati zvijezdu petokraku jer žrtve, njegovi sumještani, posebice djeca, nisu imali nikakve veze s komunističkom ideologijom koju je predstavljala crvena zvijezda. Budući da su sve žrtve bili katolici te da je taj komunistički simbol kod nas predstavljao i borbeno bezboštvo, što se ne mora posebno dokazivati, on je postavio željezni križ koji je načinio od gromobrana. Stalno je tvrdio da pobijeni Lipljani nisu dali živote za zvijezdu, no mjesne su vlasti taj križ ubrzo skinule i postavile upravo petokraku. Međutim, netko je opet postavio križ tako da su se zvijezda i križ nad zajedničkom kosturnicom smjenjivali nekoliko puta. Sadašnji sam križ kupila i postavila ga nakon osamostaljenja Hrvatske i odlaska komunističkih vlasti, no nisam htjela ništa rušiti, tako da su danas križ i zvijezda skupa. Mi smo oduvijek bili vjerni katolištvu, Crkvi, molitvi i crkvenim običajima, ali nas u svemu tome začuđuje da se o zločinu tako malo zna, iako je on u prosjeku ili postocima stravičan.«

Nezahvalno je s ove povijesne distance davati autoritativno-mjerodavne odgovore zašto se u Hrvatskoj tako malo zna o zločinu u Lipi, ali se čini kako neki povjesničari, pisci i novinari kao da ga ne žele otvoreno i jasno spominjati, kao ni okolnosti koje su dovele do njega. Tako npr. web-stranica općine Matulji (http://www.matulji.hr) potpuno izvan konteksta, može se na prvi pogled reći i bespotrebno, ističe da je toga dana »1. istarska brigada vodila borbe na drugom području«, kao da se unaprijed želi nečije »ruke oprati« od bilo kakve uzročno-posljedične veze sa zločinom. Pri tome se nigdje ne spominje, osim u razgovorima samih starijih mještana, da je pučanstvo bilo upozoreno na prolaz visokoga njemačkog časnika, da je usprkos tomu izvršen atentat na njega, da su partizani itekako bili na tome području »gore u šumi«, da su, dok je Lipa gorjela, slavili 1. svibanj - Praznik rada sve dok ih prestrašeni Jakov Smajla nije upozorio da je u istoj odmazdi kasnije na isti način zapaljeno i obližnje selo Lisac u općini Klana iz kojega su, na svu sreću, mještani već izbjegli i sl. Jedno je sigurno: službena partizanska verzija ne daje zasada odgovore na mnoga pitanja.

Aktualizirajući očitu komunističku ideologizaciju i manipuliranje ljudskim stradanjima u tom slučaju, danas bi netko u Hrvatskoj trebao odgovoriti i na sljedeća pitanja: Kojim su pravom poslijeratne komunističke vlasti stavile zvijezdu petokraku nad 269 nevino pobijenih seljaka u Lipi, uglavnom katoličkih vjernika, koji baš nikakve veze nisu imali s komunističkom ideologijom i njezinom simbolikom? Nije li krajnje besramno ideološki manipulirati žrtvama 28 djece do 5 godina i 120 djece do 15 godina stavljajući nad njihov grob zvijezdu petokraku? I nakraju: Treba li promisliti o micanju zvijezde petokrake s nekih spomen-obilježja u današnjoj Hrvatskoj?

Glas Koncila, broj 38 (1839), 20.9.2009.

_________________
RH-BiH-Sandžak-Sriem-Boka Kotorska-Trst
KREPAT MA NE MOLAT
http://hrvatska-bosna.eu5.org/znanost/zamjena_zarulje-prednje_kratko_svietlo-reno_clio_3.pdf


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 4 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 3 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO