Zašto su partizani Široki Brijeg nazvali Staljingradom?



Petak, 04 Veljača 2011 08:30



ŠIROKI BRIJEG - Sam Široki Brijeg je utvrda. Crkva, Samostan, Gimnazija, Duhanska stanica, Električna centrala i Cigansko brdo, sve jaka utvrđenja... Samostan je ograđen žicom, okružen minama, zidovi su mu strašni, u blizini su bunkeri i rovovi. Mitraljeska gnijezda su u zvoniku crkve, a vanjski kanati na svim prozorima su skinuti da ne smetaju mitraljezima i snajperistima....


Piše: Zvonko Palavra

Ovakvo izvješće su partizanski obavještajci dostavili svome štabu u Imotskom. Na takvo izvješće obavještajaca Tito šalje depešu od 06. veljače 1945. godine i zapravo ona je označila početak planskih borbi za "oslobođenje" Širokog Brijega, Mostara i Nevesinja, koje će trajati sve do 15. veljače, a u kojim je vrhovni komandant koncetrirao tri divizije 8.korpusa (9, 19 i 26) i 29 hercegovačke divizije, Artiljerisku brigadu od 151 topa, jednu tenkovsku brigadu od 60 tenkova i 25 oklopnih automobila te 39750 tisuća okorijelih partizana, kao i dvije vazduhoplovne eskadrile!

Na Široki - na Široki... Kada je oslobođen Imotski 4000 tisuće Imoćana na čelu kolone koju predvode Josip Žužul i Veljko Kadijević krenuli su iz štaba Petra Drapšina a što treba posebno naglasiti da je iz Imotskog bilo i 104 žene partizanke, a od kojih će mnoge svoje mlade živote ostaviti ispod samostana i samoj okolici Širokog Brijega.

Ukupno 58 Imoćana i Imoćanki samo u borbama oko Širokog Brijega su ostavili svoje mlade živote da bi se obračunali s okupatorom i domaćim izdajnicima. Do konačnog oslobođenja Titove Jugoslavije.

U tijeku noći 6/7. veljače izvršene su pripreme za napad na Široki Brijeg i određeni su vodiči koji dobro poznaju teren po Hercegovini a to su partizani iz Zapadne Hercegovine kao pripadnici 29. Hercegovačke divizije, koji su krenuli protiv svojih susjeda i svećenika.

"Sve je spremno". Javlja se u štab. Nek operacija krene. Tada su jedinice 29 divizije "dejstvovale" vrlo energično na svojim zadanim pravcima da bi jedan dio brigade - 9.divizija imala zadatak prodrijeti sjeverno od Knešpolja i povezati se sa 12.brigadom 29.divizije i potom presijeći neprijatelju put da ne pristiže pojačanje.

"Dejstvovala" je i treća brigada a u kojoj je sudjelovao naše gore list Frano (Šimuna) Ramljak iz sela Čitluk, općina Posušje. U trećoj dalmatinskoj se isticao kao izuzetan borac. Posebno se izkazao u Kninskoj operaciji, u studenom 1944. godine gdje je sam kao bombaš došao pod bunker i likvidirao cjelu postaju. U bunkeru je navodno bilo 9 neprijateljskih vojnika - domobrana!

Poginu nam Frano u jurišu na tenkove u selu Knešpolju kraj Širokog Brijega u veljači 1945. Jurišali su mnogi, kao i Mate Čuvalo iz Ljubuškog, Ante Kordić, Jure Škrobo i mnogi drugi gdje svoje mlade živote ostaviše oko samostana.

Uz podršku artiljerije i jednog tenkovskog bataljona 11. brigada 26. divizije uspjela je 7. veljače prodrijeti u samostan, dok je njena 1. brigada zauzela duhansku stanicu.

Druga Dalmatinska brigada prodirala je od Izbična i Crnih Lokava, ali za nepovjerovati da je u toj brigadi ratovalo skoro tisuću Dubrovčana a ista brigada je brojala oko 5.000 boraca! U istoj brigadi su primjerice sudjelovali Bešlić Jozo (Jure) iz Rastovače
Posušje, Bakula Ivan (Ante) iz Batina - Posušje, Duganđžić Mirko (Luke) iz Ljubuškog, Gađžo Jakov (Marka) iz Ljubuškog te Grušić Pero iz Ljubuškog i mnogi drugi koji se nalaze na popisu, dok je 2. Dalmatinska brigada ostavila po selima Ljubotići, Crnim
Lokvama, Izbičnu, Gostuši i Crnču preko stotine svojih poginulih boraca.

Radi hrabre obrane Širokog Brijega partizani su ga nazvali Staljingradom. Prema ovakim dokazima (isti se temelje na krajnje povjerljivim spisima u nekoliko knjiga partizanske literature) preko tisuću partizana su poginuli po okolnim brdima oko Širokog Brijega, a ne u samostanu kako su voljeli, a pojedinci poput Jure Galića, čelnog čovjeka SUBNOR-a BiH, vole i dan danas pripovjedati.

Kniga Milana Baste opisuje kako je u Knješpolju ostalo šest svećenika koji su sa kamom i puškom u ruci ostali ležeći. Mislim da se radi o svećenicima koji su ubijeni u Gracu, pa su tu donešeni mrtvi i takve su ih mrtve slikali i dokazivali cjelom svijetu. Ono kao "Evo fratara ubojica" (detaljnije o tome u knjizi dr. fra Otona Knezovića "Široki Brijeg i druge pripovijesti").

Čudna je partizanska zamisao bila pobiti svećenike jer su nevini a nisu se imali kada ni vode napiti pošto su razbojnici prodrli i počeli osvajati sobu po sobu na čelu sa Mahmudom Konjhođžićem iz Ljubuškog.

"Upadom u Samostan je pronađeno sve spakirano za bijeg fratara. No, glavni koferi pronađeni su u jače utvrđenoj električnoj centrali gdje je sa Švabama bilo i svećenika. Oko Sjemeništa, Samostana, Gimnazije i Crkve vidilo se - udarci metaka, slomljenog oružja, fratarski habiti, vreće pijeska na prozorima i uz sam oltar", tako svjedoči Konjhođžić.

Široki Brijeg je "oslobođen", a točno u dvanaest sati pred samostan dolaze partizanske legende našeg kraja - Jure Galić Rojak i Marko Šoljić!

Poslije podne, oko pet sati, spuštaju se u centar grada. Borbe se privode, oni su zasjeli u restoran "Lipa" i tu se pozdravili sa drugovima koji su bili u pripravnosti. Donešena je odluka da se sve mobilizira i da se svi leševi pokupe i pokopaju. Poslije završetka fronte do Bleiburga mnogi su došli s odlikovanjima na prsima a neki ostali ili su pobacani u jame pa i danas pojedini "antifašisti" kažu kako su "ustaše pobacane u jame"!