Zamišljena Hrvatska sa BiH: romantičarska tvorevina integralnog
pravaškog hrvatstva Ante Starčevića i papinskog političkog katolicizma

Tu „poruku“ poslanu u Bosnu koncem XIX. stoljeća „potpisuju“ Ante Starčević u ime romantičarsko-integralnog pravaškog hrvatstva i Papinstvo autor koncepta političkog katolicizma. Tako je rođena „externa“ nacija, koja je od samoga početka proizvodila pogubnu političku neistinu: „Izvan Hrvatske nema života“. Upravljanje identitetom „na daljinski“ pokazalo se krajnje rizičnim. Očekivani rezultati i neočekivane posljedice ne daju se uskladiti. Sanjao se tisućljetni san o hrvatskoj državi, ali umjesto jedne dobili smo dvije države sa Hrvatima kao „konstitutivnim“ narodom. Tisućljetni san „prebacio“ je plan: šta sa BiH kao neželjenom državom i (Hrvata)? Nađen je odgovor: Proglasili su nas „ustavnom“ dijasporom u vlastitoj domovini i državi. Kako smo postali dijaspora?















Kroatizacija Bošnjaka-katolika započeta na prijelazu iz XIX. u XX. st. – u ranoj fazi industrijalizacije i modernizacije BiH – proizvela je posljedice političke, kulturološke i psihološke naravi koje su izmijenile njihovu stoljećima sedimentiranu identitarnu „krvnu sliku“ i od bosanskohercegovačkog naroda – bar nominalno – napravile hrvatsku naciju. Tada započet, proces kulturološke standardizacije i ujednačavanja rezultirat će – pretvaranjem Bošnjaka-katolika u Hrvate-katolike – suštinskom promjenom pojmova poput “historijske zemlje”, “domovine”, “kulture” i “države” s transgeneracijskim preoblikovanjem njihovog političkog i kulturološkog habitusa.

Ovdje se postavljaju pitanja: Kako je bosanskohercegovačko – povijest, jezik, književnost i kultura – postalo hrvatsko? I kako je, crpeći iz bosanske, naprimjer iz bosanskog jezika, hrvatska kultura stvorila superiorni mit o sebi, dok je bosanskoj nalijepila etiketu manje vrijednosti.

Izvršeno u integralnom pravaškom duhu Ante Starčevića i papinskoga političkoga katolicizma nacionaliziranje ovog ruralnog bh. katoličanstva od samog ga je početka gurnulo u duboki procijep između kulturološke kroatizacije i zamišljene hrvatske države, koja je u romantičarskim pravaškim vizijama obuhvatila BiH. Mitologem o velikohrvatskoj državi sa BiH kao sastavnim dijelom bio je i ostao samo to – mitologem – praćen monološkim karakterom hrvatske nacije i političkom kulturom podaničkog i parohijalnog tipa.

Umjesto da bude, kako to kaže Stanko Lasić, u funkciji kulture, država je pretvorena u fetiš pod parolom: “Bog i Hrvati”. Rođena je nova “Geopolitika emocija”. Sve je krenulo iznova, a sve je, “secundum loca et tempora”, već bilo “viđeno” – i to: bez “Happyenda”.

Latinizacija – kroatizacija: ponovljeni scenarij: XIII. – XIX/XX. st.

A “viđeno” je sredinom XIII. st. kada se odigrao pokušaj latinizacije bosanskog ćirilo-metodskog katoličanstva rukovođen univerzalističkim Papinstvom Grgura VII. i Innocenta III. koji je završio kontraefektom – šizmom – otcjepljenjem Crkve bosanske od Rima.

Računajući sa svim autohtonim okolnostima političke i etnokonfesionalne naravi, kao i onima iz bližeg i daljeg okruženja, na proces kroatizacije Bošnjaka-katolika neposredno su utjecala dva događaja crkvene provenijencije: uspostava redovite crkvene hijerarhije u BiH 1881. i Prvi hrvatski katolički kongres održan u Zagrebu septembra 1900. godine. Oni daju odgovore na pitanja povezana sa porijeklom nacionalnog identiteta: 1. Ko čini naciju; 2. Zašto i kako se nacija javlja; 3. Kada i gdje je nacija nastala?

U srednjem vijeku katolički integrizam kao latinizacija, u XIX. i XX. st. kao kroatizacija: Rim kao vjersko i političko središte jednog malog, na povijesnu marginu smještenog naroda/nacije, Zagreb kao središte „matere-zemlje“ – „rezervne domovine.“ U oba slučaja pokušala se nametnuti „formula“: Mistično tijelo domovine = mistično tijelo Crkve. U oba slučaja procesima je upravljalo Papinstvo srednjovekovnoga monarhijskog mentaliteta. Radilo se o pokušajima nametanja kulturoloških i socijalnih standarda koji su doveli do subverzije identiteta. Tako je Katolička crkva postala “većinski vlasnik” hrvatske nacije. Ideologija nacije svoj je pandan dobila u teologiji nacije. U drevne religijske predodžbe uselio se nacionalni bog i otamo ga više niko, čak ni komunisti, nije uspio istjerati!

Identificirajući katoličanstvo i hrvatstvo Katolička crkva je predstavljala presudan faktor oblikovanja političkog identiteta bh. Hrvata sa dominantnom pozicijom u formuliranju kulturne politike, osobito promicanjem depolitiziranog laikata pod vodstvom hijerarhije – kako je to u okviru Katoličke akcije definirao papa Pijo XI. u svojoj enciklici Ubi arcano Dei consilio 1922. godine. U osnovi Katoličke akcije stajalo je pitanje odnosa crkvenog društva i političkih društava ojačalih u procesu sekularizacije a koja nisu pristajala na maloljetnički odnos prema Crkvi.

"Ne treba ni puno mašte kako bi si i netko neupućen dočarao s kakvim se napadima Dubravko morao suočavati kada je pobijao tvrdnje da su bosanski muslimani izravni potomci bosanskih bogumila, a da su Hrvati i Srbi tek kasniji došljaci.

Suprotstavljajući se onome što je nazvao ”bogumilizacijom bosanskog srednjovjekovlja”, navukao je na sebe bijes mnogih ”uglednih” pojedinaca i medija koji su govorili o muslimanskim Bošnjacima kao o temeljnom narodu, a bosansku povijest tumačili kao neprekinuti slijed od navodno prevladavajućeg bogumilstva do prevladavajućeg islama.

Za mnoge bošnjačke autore on je postao prvosvećenik hrvatskog nacionalizma i pohrvaćivanja bosanske povijesti (o svemu tome možemo se informirati iz Lovrenovićevih knjiga Povijest est magistra vitae, Sarajevo 2008. i Bosanska kvadratura kruga, Sarajevo – Zagreb 2012.).

Oni očito nisu pažljivo čitali što je Dubravko pisao ili to nisu htjeli razumjeti, jer se nije uklapalo u njihovu tako važnu potrebu proizvodnje neprijatelja, što je svojstveno svakoj ideologiji."

http://www.autograf.hr/in-memoriam-dubr ... ovrenovic/