Ovo je neki moj follow up na temu o Islandu.

Životi ljudi koji žive izolirano i "off the grid" (odvojeni od infrastrukture civilizacije kao što je elektromreža, voda, ili čak otežana ili onemogućena dostupnost trgovine).

Iako nisam zainteresiran tako živjeti, videi su nekako smirujući... i fora je imati barem opciju pobjeći negdje u šumu ili planinu.

Možda iskusiti takav oblik turizma. Planinarski domovi su nešto tome najbliže.

No, ima mali broj ljudi koji tako žive, ljudi su sposobna vrsta za preživjeti, i to se najbolje vidi kad ih staviš u nemoguće uvjete i oskudicu materijala i resursa.

Ovo su ljudi koji su "sam svoj majstor", potpuniji su kao čovjek, jer realno mi koji živimo u gradu imamo specijalizaciju posla, gdje imamo prihod na osnovu vrlo specifične radnje, a sve ostalo kupujemo i drugi nam rade. Izgradnja, rad nam se svodi na specifičnost posla, te na održavanje kuće ili stana, ali koje ide jako po šabloni tako da je samo djelomično novisno.

Tema je donekle i praktična, jer Hercegbosna također pruža velik teritorij po simboličnoj cijeni, gdje mislim da nismo svaki kutak kolonizirali.

Tema je raznovrsna (od ljudi u Americi koji žive u autu, najhladnijih sela Sibira, do europskih kolonista po udaljenim otocima), ali recimo da je tema promatranje ljudi koji žive alternativno, ili su se na neki način odvojili i odcijepili od mreže civilizacije.

Stavit ću par videa da ilustriram u kojim sve smjerovima tema može ići. Smjerovi su razni, ali glavna nit vodilja je privremeno ili trajno odcjepljivanje od mreže civilizacije.

Opuštajući video,
This Is What Off-Grid Cabin Life Is Like In Alaska

baba Agafija koja živi sama 300 km od civilizacije u Sibiru, zadnji živući član familije ruskih starovjernika koja je odlučila pobjeći duboko u sibirsku šumu



Danas joj je 80 godina i dalje je živa.

Od ljudi koji žive u autima i kombijima (neki od njih iz avanturizma, a neki nemaju para plaćat stan), stavit ću za primjer slučaj Gabi Petito.

Amerikanka i njen dečko, odlučili živjeti u kombiju i putovati po Americi. Dijelili život na Instagram.

Slučaj je postao poznat u Americi jer na kraju ju dečko ubije. Ova priča ipak nema sretan završetak, ima Netflix serija.

Luksuzniji i ekstremniji koncept vikendice

Ima to svojih prednosti, nije da nema.

Osobno ne bih duže od tjedan-dva. Računa li se off grid ako imam Muskov internet?

Sve se računa, recimo da postoje razni leveli off the grid.

Da, tjedan ili dva takvog odmora bilo bi interesantno.

Vjerujem da bi nakon toga dosadilo, ili bi shvatili da to nije lagano i da postoji razlog da 99% ljudi žive "u mreži"...

Prvi kolonisti su bili po definiciji off the grid.

Oni bi napravili the grid.

Vjerujem da bi riješio probleme, za sve ima odgovor. Ali mislim da je malo monotono. Ok, prvi dan se diviš zalasku sunca, pa drugi dan se diviš zalasku sunca, pa deseti dan... ono više vala ima li išta drugo.

Ženska iz Sibira pokazuje kako idu PO VODU SA SJEKIROM

U Hrvatskoj je bio onaj Prpic sto je zivio na Velebitu. Takodjer ima naselja sa jednim ili dva stanovnika cesto bez struje, vode, Interneta ili plina cesto zaboravljena od sviju.

Američka familija u kamp prikolici.

To je točno povratnička sela "nimalo glamurozno" kao ovi videi i nisu na Instagram

Kamiondžija sa 200 000$ kamionom, koji ima dio kamiona pretvoren u sobu. Tijekom oluje i nevremena.

Solo Overnight Truck Camping In A Severe Storm

Odmah pomislim na Zagora i Čiku i onu njihovu kolbicu usred močvarnog Darkwooda. :)

Tu je i Grizzly Adams.


Ja osobno ne bih imao ništa protv par tjedana offgridašenja ako je riječ o kakvom krasnom otoku. :)

A ne bih imao ništa protiv i imati kakav mali kamper, najbolje neki diskretni kombi-kamper i s njim se skitati p ovom dijelu Europe.

Ima kod Stona vikend "naselje" bez struje, vode i ostalog. Čisto more i priroda. Imaš ono što poneseš sa sobom. Noć je mračna, doslovno nisam vidio prst ispred oka.

Turčin sa ženom, kupio jako dobar šator. Odmaraju se, spremaju hranu, (jebu se kad se kamera ugasi), imaju pogled itd.



Ovo je možda najrealnija opcija za ovakve eksperimente. Nije velik commitment.

Baza na Južnom Polu, Antarktika.

Malo selo znanstvenika i puno pomoćnog osoblja, sveukupno 150 ljudi preko ljeta i 50 preko zime kada su potpuno odsječeni kao na svemirskoj stanici, i 6 mjeseci u mraku (ustvari sumraku).



Dvorana na Južnom Polu



Restoran

Šta kamping pruža kao uslugu ?

Legalnost kampiranja ?

U Beogradu na Velikom Ratnom Ostrvu deseci boema žive u ilegalnim nastambama

Ovi su prekucali igricu. :)

Izgleda užasno neugodno, oko tebe same žice, specijalno sklepana elektronika bez brenda, zapinješ za kablove, dirneš nešto strese te struja.

Ali da sigurno je zabavno.

Bio sam na neko vrijeme off grid, zapravo više puta, s električnim autom je to puno lakše. Naravno net sam imao. Plinsko kuhalo za kuhat i doista je izvedivo. Uz solarnu elektranu mogao bih i dulja razdoblja. Dobro dođe izbistrit glavu i odmaknut se od ljudi. Istovremeno sam i radio. Pranje u hladnom potoku je malo neugodno ali navikneš se. Prljavo rublje je problem ali jednom u 2 tjedna u javnu praonicu i to je to. Isto tako javni bazen je dobro mjesto za bućnut se, oprat se i istovremeno trenkat. Otkriješ i klopu u Kauflandu i Konzumu.

E sad, najveći problem mi je bio ono što sam mislio da mi neće bit, introvert sam i mogu bez ljudi 100 g., međutim falila mi je potreba za mnom. To jest problem mi je bio da ne mogu činit stvari za ljude koji me trebaju. Otkrio sam da je to zapravo obostrana korist, ja njima pomažem oni meni daju svrhu. Ta svrha je moje gorivo, nisam to dotad ni kužio.

Sve ono što je meni bilo zanimljivo i čega sam bio željan, zasitio sam se toga brzo, recimo zujanja po Velebitu.

Dakle, nije problem u infrastrukturi, nego u glavi kad odeš tako negdje. Možda bi bilo održivo kad bi cijela obitelj išla off grid ali ne bih to svojoj djeci napravio.

Treba probat da čovjek skuži što mu paše što ne.

Danas, zujim počesto negdje u p. materinu, ali tek nakon što sam namirio sve što sam trebao i onda nemam grižnju savjesti nego se mogu baš opustit. I više ne maštam da odem negdje gdje me neće nitko vidjeti 30 dana.

Jedino me sad malo strah, što će biti ako prestane potreba za mnom, ili kad ne mognem činiti stvari nego postanem teret.

Moja draga braća Amiši.

Sretni, zadovoljni, uljudni, radišni i spašeni.

Sjeća se tko one pucnjave u amiškoj koloniji, kada su skupno molili za oprost napadaču?

True off-grid.