|
Pater Franz Pranner, utemeljitelj i prior
samostana Marija Zvijezda (Maria Stern),
kojeg je osnovao 1869. godine u Delibašinu
selu kod Banje Luke. Za nepunih desetak
godina taj samostan je stvorio temelje
modernog industrijskog i poljoprivrednog razvoja Banje Luke izgradnjom pivare,
tvornice tekstila i tjestenine, metalskih i
drvoprerađivačkih pogona, dovoženjem
najmodernijih poljoprivrednih strojeva, a
najčuveniji proizvod tog samostana bio je
svjetski poznat sir trapist koji se, kao delikatesa, služio na bečkom i dvorovima
širom Europe Nakon 14 godina provedenih u Mariji Zvijezdi,
1883. otac Franz Pfanner otputovao je u Transval (Južna Afrika), gdje je osnovao
samostan Marianhill po istom 'obrascu' i na
istim standardima kao i banjalučki. Pater Franjo
tamo je i pokopan. O svom boravku u Bosni
Pranner je 1873. napisao krajnje zanimljivo
pismo u kome objašnjava koban utjecaj rakije šljivovice na svakodnevni život Bosanaca: Samostan Marija Zvijezda, 18. 3. 1873. AD Dragi brate u Kristu Ivane, Epistolu ovu šaljem u bisagama diplomatske
pošte austrijskog konzula Stanislava Dragančića iz Banje Luke koja će, uz pomoć Svemogućeg kojem se molim za tvoje zdravlje,
stići do Mariawalda. Evo su nepune četiri
godine otkad smo ovdje, u Turskoj, mi
Cisterciti, u mjesecu junu Ljeta Gospodnjeg
1869., a nakon bezuspješnih nastojanja da to
učinimo u Austriji, Hrvatskoj i Ugarskoj, utemeljili naš samostan. Istini za volju, udaljeni smo sat hoda od grada
na sjever prema Savi, ali to ima i dobru stranu.
Naime, Turci su lijeni, pa kada odluče da nam
neka prava ospore ili nam napakoste,
blagovremeno saznamo i to preduhitrimo. Grad,
u koji odlazim samo po nužnoj potrebi, turski je, ali ima i neke europske značajke. Unatoč
Sultanovu odobrenju da kršćani ovdje zemlju
slobodno kupovati mogu, i unatoč razvijenoj
trgovini, u čemu prednjači pravoslavni ortodoks
Tomo Radulović, na jedvite jade nekih 100
jutara od natečenog Radulovića otkupismo. U prvi mah tražio je za zemljište na desnoj obali
rijeke Vrbas (sa 400 hrastovih i 400 stabala
šljive) čak tri hiljade dukata. Brate Ivane, ti
poznaješ moju upornost; natezali smo se, uz
Konzulovu pomoć, do pola noći, a onda
gospodin Tomo, neka mu Svevišnji udijeli svaku milost, napokon spusti cijenu na 1400
dukata. Moram spomenuti i da sam, na kupljenoj
zemlji, sva stabla znakom svojim obilježio u
nazočnosti Konzula i kmetova-katolika
ovdašnjih: Ilije i Nikole Bilića i Mijata Janića.
(Ne zaboravi se vratiti na onih podcrtanih 400
stabala šljiva !). Sam Bog znade kroz šta smo prolazili začinjući na pustoj livadi samostan!
Ipak, nakon rezignacije življa ovdašnjeg
(muslimana, pravoslavnih, ali neka im Bog
oprosti – i katolika) dosljedno prakticiranje
devize našega Reda “Ora et labora!” (“Moli i
radi”), uzdržanost u jelu i cjelodnevna šutnja, priskrbili su nam, Bogu hvala, i opće
poštovanje ne samo prostoga puka-kmetova
(bez razlike u vjeri) nego i Vlasti službene.
Sada na nas gledaju kao na “derviše”, a to su
pripadnici muhamedanskih sekli, koji uživaju
velik ugled. Podigosmo, dakle, samostan, ali nije nam bilo
dopušteno zvoniti. Prošle godine, u proljeće AD
1872, ovdje je velika suša zavladala. Kapi s
neba mjesecima nema. Turska vlast naredbu
izdade kojom se sve konfesije (muhamedanci,
kršćani i Mojsijevi) obvezuju da svaki, prema svome obredu, molbe za kišu Svevišnjem
upućuju. Vidjeh tada priliku da Paši
banjalučkom priopćim kako smo i mi, trapisti,
voljni pridružiti se i za kišu Boga moliti – ali pri
tome moramo i zvoniti. Turci držahu kako smo pobožni “derviši” koji
osobitu milost Božju uživaju. Ukazom nam
zvona rabiti dopustiše “dok kiša ne padne”. I
Bog milostivi (da li baš na naše zvono?) kišu
na zemlju otposla. Istini za volju – trapisti su
se molitvama posljednji pridružili, pa tako i kod naroda, ali i kod vlasti, zavlada uvjerenje da je
baš naša zvonjava kišu dovabila. I Muhamedanci su, nakon toga, samostanu
dolazili, klanjali nam se i uzvikivali “Mašallah!”
A to je znak udivljenja i na turskome znači:
“Kad Bog hoće (to i bude)!” Zvonismo još dugo
poslije toga, a njima to nije smetalo. A sada da ti, brate Ivane, objasnim ono o
šljivama. Kad sam u proljeće AD 1869. stigao u ovaj
kraj, zamijetih nešto što nigdje i nikad vidio
nisam. Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo
najblaži izraz za uživanje u rakiji, što se ogleda
u cjelodnevnom napajanju tim vražjim
eliksirom. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i
svećenike (od sve tri vjere – neka im Bog
oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Svima
su od rakije lica zemljane boje, oči se jedva
naziru kroz nabubrele kapke, i gotovo da ne
možeš sresti čovjeka koji ide pravo, a da ne tetura. Turci – begovi još i nekako (oni i ne
hodaju nego jašu na konjima), ali nadničari
mogu raditi najviše sat-dva, a onda se svale u
jarak (ako ga kopaju). Ili, nakon sudaranja sa stablima koja su kanili
posjeći, naprosto zamru od rakije. Muka je to velika jer ovdje šljive uzgajaju
isključivo da bi od njih destilirali rakiju. Pa da
bar to čine na način kako se to u svijetu radi.
Ovdje su, naime, u stanju iz deset kilograma
prevrelog voća izvući dvadeset litara otrova
koga niko živ i nigdje u svijetu okusio ne bi. A ovi ga piju umjesto vode, jer kažu – od vode
obole bubrezi, ispadaju zubi, napada
kostobolja. Vidjevši tu muku i propast, odlučim podučiti
bijednike da se šljive mogu sušiti, pa u zimi,
okrepljujući i hranljivi kompot od njih praviti.
Trapisti oduvijek suše voće pa ponudili
seljacima da ga kušaju. I bijahu zadivljeni. Da
bih im nekako šljive uskratio, lani sam s ostalom braćom sagradio sušionicu. Onda sam
ponudio dobru cijenu i otkupljivao to voće,
punio sušnicu, a pred prošli Božić, besplatno,
raji i kmetovima, bez razlike vjere, to sušeno
voće dijelio. Vjerovao sam da će im se oči
otvoriti: uzeli su novce (a ostali bez šljiva) i onda te šljive sušene dobili. Bilo je očekivati da
će ove godine i sami početi šljive sušiti jer sam
razglasio da ću sve viškove otkupiti. Niko sretniji od mene kada sam prošloga
oktobra i novembra zaključio da se šljiva
destilira tek na dva-tri mjesta u cijelome kraju.
Jer ovi jadnici su gotovo cijeli urod prodali za
našu sušnicu. Minula je Nova godina, stigao
januar, snijeg je cijeli kraj gotovo zatrpao, tek smo put do samostana uspjeli malo prokrčiti. A
onda se moja zamisao srušila, a bolje bi bilo,
neka mi Svevišnji oprosti, da su se nebesa
provalila i još jedan opći potop nastao! Hulio
sam u sebi, a sada nastavljam perom. Da
skratim: jednoga dana dolazi samostanu brojno izaslanstvo. I nose darove. Neko mlijeko, neko
kolcu, tjeraju i nekoliko ovčica, napiti li svježe
ispečenih ogromnih kruhova, i svi pjevaju (bolje
je kazati – zavijaju kao vukovi) i, dragi moj
brate u Kristu Ivane – svi pijani da ne mogu
pijaniji biti! Sklopljenih ruku zaustih se obratiti Svevišnjem,
no najstariji među zabludjelima pristupi s
nakanom da mi ruku poljubi, ali se onako pijan
nosom svali u snijeg. Prignuh se da ga
podignem, no on se izvali, i blaženog izraza
otpoče govoriti: “Neka Bog blagoslovi pater Vranju i sve patere, i ovaj samostan, i sve
trapiste koliko god i gdje god ih ima! Dok vi,
sveti oci, ne dođoste, mi smo, bijedni, ujesen
rakiju pekli, popili bi je do iza Božića, a onda
cijelu zimu suha grla tugovali. Kad ste nas
prosvijetlili da se šljiva sušiti može, nama su se Nebesa otvorila. Neka vam Bog da zdravlja i
veselja, jer sada, i u pola zime, mi rakiju od
suhih šljiva peći moremo! I bolja je, oče
duovniče, od one sirove, jesenske. Ilija dodaj-
de našem premilostivom i učevnom pater Vranji
plošku da se i on pričesti ovom blagoslovljenom mučenicom od njegovih suhih
šljiva!”
Stisnuo sam zube brale Ivane da ne bih kletvu
izustio! Pobjegoh od bezbožnika koji su, neka
im Bog oprosti, u stanju rakiju i od suhih drva
napraviti! Cijeli dan i cijelu noć provedoh u molitvi i pokori, bez mrvice kruha i kapi vode, a
sve to uz flagelaciju do krvi! Braća su molila uz
mene, a neki suze zadržati nisu mogli dok sam
bičevao svoje griješno tijelo. Svevišnji mi je
svjedok da ni u snu ne pomislih kako će se
moja benevolentna nakana u blasfemiju izroditi! Na koncu, sve što sam mogao učiniti bilo je da
obznanim kako pristup samostanu neću
dopustiti nikome ko pije. Pijance nećemo
ispovijedati ni pričešćivati, niti ih crkvi
pripuštati. Da je onda tek bilo jad naš vidjeti!
Mise smo nedjeljama držali u gotovo praznoj crkvi. O pričestima neću niti pisati. Zatvorili
bismo jedno oko na krštenjima, a posljednju
pomast davali smo u domovima umirućih – no
tu ne možemo utjecati na ukućane koji smrt,
baš kao rođenje i krštenje, bez rakije zamisliti
ne mogu. Za utjehu, i na kraju: stanje se koncem februara počelo popravljali. Crkva je gotovo puna na nedjeljnoj misi.
Skrušeno mole puni pokajanja, ispovjede se i
pričeste, a onda nestrpljivo jure pred samostan,
na livade, i tu počinju lokati. I muški i ženski,
bez razlike, i tako do zalaska sunca (ako ga
ima). Najradije bih pobjegao u Afriku, u misije, no još
nisam ispunio zavjet, a to je da ovaj Samostan
postane zubljom industrijskog preporoda i
općeg, gospodarskog i kulturnog napretka ovog
dijela Turske. Svevišnji će se, uz našu molitvu,
pobrinuti da ovako ne ostane zauvijek. Neka te, premili brate u Kristu Ivane, ova epistola
zatekne u dobrome zdravlju. Moli za nas koji smo ovdje, u sumračnome
kutku Balkana. Moli da nas Svevišnji uzdrži u
Vjeri, Nadi i Ljubavi da istrajemo na svome
križnome putu! Moli i za ove nesretnike koji, osim u Boga,
vjeruju još samo u rakiju… Tvoj brat u Kristu Franjo
|
Šljiva je ipak najveći bosanski brand, a loza hercegovački.