Osjećaj krivnje kod ljudi koji su ili preživjeli neku nesreću u kojoj su pri tom neki drugi ljudi stradali, ili su svjedočili nesreći / bili u društvu ljudi netom prije nesreće.

Konkretno, poginuo je prijatelj od prijatelja. Iako sam osobu vrlo površno poznavao, ipak me šokirala situacija jer će utjecati na život mog prijatelja (emotivno, pa i poslovno).

No, ono što se kod prijatelja sada javlja, su razne misli o tome na koji način je on utjecao da se dotična osoba slučajno nađe na određenom mjestu o određeno vrijeme, ono tipa da je bilo što drugačije učinio, rekao ili slično, recimo poslao dužu poruku radi čijeg bi čitanja ovaj ostao malo duže u kući, i 3 sekunde kasnije ili ranije izašao iz kuće, te 3 sekunde bi se umnožile na 20 ili 30 sekundi jer bi se neke stvari drugačije odvile, i tako bi ovaj potpuno izbjegao nesreću itd.

Znamo za dokazan fenomen butterfly effect, gdje mali potez može potpuno promijeniti budućnost. To saznanje samo još više pojačava "osjećaj krivnje", mada je to potpuno iracionalni osjećaj jer nitko ne može predvidjeti budućnost kod nekih nesretnih okolnosti.

Ovo su bili uvodni postovi, ujedno ja njome liječim vlastiti survivor's guilt, a pretpostavljam da je tema pitanje:

Jeste li ikada imali survivor's guilt? I oko čega se javio, ako nije previše privatno. Koliko dugo je osjećaj držao? Slobodno bez balkanskog stida govorite, anonimni ste na ovom forumu.

Sjećam se, za vrijeme rata nije bilo tipa koji nije imao priču o slučajnosti koja mu je spasila život. O granati koja je udarila 2 minuta nakon što su napustili prostoriju i slično. U nekim slučajevima je to bilo povezano sa smrću nekih ljudi ali večinom ne. Nisam primjetio neku krivnju, mada jeste bilo ponekih psihoza prouzročenih takovim i sličnim strahotama, pa je teško reći što je krivnja a što trauma.
Ja osobno jesam bio u par takvih slučajnosti ali bez mrtvih glava, tako da nermam ni krivnje. A mislim da je , poznavajući sebe, ne bih ni imao (barem ne u većoj mjeri).

Nisam nikad imao survivor's guilt. Jednostavno znam ljudske mogućnosti su ograničene.

Isto kao što je ta poruka koju spominješ mogla biti kraća, tako je mogla biti i duža. Da si poslao dužu poruku možda bi bio drugi loši scenarij npr. ostao bi duže u kući i tada bi susreo provalnika koji ga je ubio. Da nisi poslao dužu poruku otišao bi iz kuće ranije i bio živ.

Dakle, mi ne znamo hoće li prijatelj nastradati jer smo mu poslali kraću poruku, ili će iz sasvim drugog razloga nastradati jer smo mu poslali dužu poruku.

Eventualno bih se osjećao krivim ako namjerno pošaljem dužu poruku znajući da mu provalnik ulazi u kuću.

Ali ja ne znam. Ako bih znao, hajde onda reci što će biti sutra? OK, danas je bilo bolje poslati kraću poruku. A sutra? Ljudi stradaju svaki dan. Što učiniti da ne strada sutra? Poslati kraću ili dužu poruku? I jedna i druga može ubiti prijatelja. Možda ne poslati poruku nikako? Onda možda strada jer nije primio poruku.

Robbie, ova krivnja je kršenje prve Božje zapovijedi: Ja sam gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene.

Ti "drugi bogovi" su često čovjek sam. Čovjek je taj koji hoće sam sebi biti bog. Ali to je onda velika odgovornost, to je stavljanje na leđa ogromnih tereta.

Istina je ipak da čovjek nije bog, i ne može vladati svemirom. Ljudske mogućnosti su ograničene, htio to ili ne. Lako je kako kažu "biti general poslije bitke". Ali hajde reci što će sutra bit? Reci koje ću brojeve upisati za loto? Kako znaš mnogi slavni proroci iz prošlosti obično ispadne da su pogodili NAKON što se događaj dogodi. Tek poslije događaja, ljudi kažu evo vidiš kako je točno pogodio budućnost. Ali nikad prije događaja. Samo predviđanje budućnosti je redovito napisano dvosmisleno, neodređeno, može se tumačiti na 100 načina

Dakle što čovjek može uraditi:
- Može se upinjati da je bog i osjećati krivim jer je situacija loša (to ti radiš )
- Može prihvatiti da nije bog i uraditi najbolje što može na osnovu raspoloživih podataka

Uzmi za primjer generala u ratu. Recimo ti si general i trebaš poslati npr. ratne brodove na neko mjesto, narediti invaziju na Normandiju. I što sad? Predsjednik USA čeka da mu doneseš plan. Ti analiziraš moguća mjesta iskrcavanja, imaš neke špijunske podatke, gledaš vremensku prognozu hoće li biti lijepo vrijeme ili će ti valovi potopiti ljude itd. Na osnovu svih podataka napraviš plan. Taj plan je i dalje nepredvidiv, može nešto poći krivo, nešto biti nepredviđeno, plan nije savršen jer je previše varijabli od kojih neke nisu 100% pouzdane.

Ipak iako je plan nepouzdan, ti i dalje trebaš otići do predsjednika i reći mu imamo plan. Ne možeš vječno razmišljati jer je predsjednik već nervozan. Hoće plan ili tvoju ostavku.

To je drugim riječima dobro poznati problem perfekcionizma. Vraćamo se opet na prvu zapovijed. Bog je po definiciji savršen. Čovjek već mao teže. Biti perfekcionist i zahtjevati od sebe savršenstvo je najsigurniji način da ne postigneš ništa. Kako rekoše, perfection is enemy of done.

Zato i tebi i tvom prijatelju savjetujem prihvatite svoju ljudsku nesavršenost i svoje ljudsko ograničenje. Moglo bi se i reći da je osjećaj krivnje neki vid oholosti. Uzdižete se previše a bez pokrića. Ta uobraženost može uzrokovati nesigurnost, strah, pa i osjećaj krivnje.

Stvari u svemiru se dijele u dvije grupe:
1. stvari koje možeš mijenjati
2. stvari koje NE možeš mijenjati

Da zaključim, postoje stvari u svemiru koje se događaju bez našeg pristanka. Na neke stvari ne možemo utjecati. Zar se itko u današnjem pravnom sustavu osuđuje zbog stvari koju nije mogao učiniti ili spriječiti? Ako čovjek ubije nekog, možemo ga osuditi zbog namjere ili nemara, ali ne osuđujemo ga ako je bio nesretan slučaj.

Da se čovjek riješi te krivnje, samo treba prihvatiti da nije direktor svemira. U suprotnom, molim popuni mi listić za kladionicu, unaprijed zahvaljujem i dijelimo dobit.

Izlažem se riziku da me napadnu, pogotovo jer je taj osjećaj krivnje priznat od struke, ali svejedno. Mislim da je u većem broju slučajeva na djelu egocentričnost, pa i narcisoidnost, po receptu "Kako tuđu nesreću okrenuti u kontekst relevantan meni" (čitaj: gdje sam ja u fokusu). Često se u komentarima o nekakvim nesrećama jave ljudi s komentarima tipa "Oh Bože, pa bila sam tu prošle godine, kako strašno, moglo je i mene zadesiti".

U narodu postoji jedna, nazovimo je uzrecica, koja kaze: Ko zna zbog cega je to dobro. Npr. ako pogrijesis ulicu u voznji, zena obicno izrekne ,,Ko zna zbog cega je to dobro,, ako zakasnimo negdje, ako se situacija preokrene i ne ispadne planirano...itd. Tom uzrecicom se misli ,,mozda smo izbjegli losu sudbinu,,
Kriviti sebe za neciju smrt moze samo sudionik u dogadjaju, npr. vozac u saobracajnoj nesreci sa smrtnim posljedicama po suvozaca ili ostalih putnika. Sve u cemu nisi direktno uzrokovao neciju smrt, gdje je u pitanju ,,u pogresno vrijeme, na pogresnom mjestu,, pa bio to i dogovoreni termin, ne treba sebe kriviti. To su momenti na koje se nije moglo uticati, pa stoga i ne treba da se osjeca krivica, jer je nesto neplanski prouzrokovalo nezgodu.
A zavisi i od karaktera ljudi. Neki su skloniji osjecaju krivice za mnoge stvari, a neki su tvrdokosci koje je tesko ,,uzdrmati,, i navesti na grizu savjesti, osjecaj krivnje i pokajanje.

Ne radi se tu o nekom pravom i doslovnom osjećaju krivnje, ti ljudi ni ne govore “ja sam kriv” niti to stvarno misle, ali kombinacija neke podsvjesne ljutnje na “sudbinu” ili propuštenu sansu da budućnost bude drugačija gdje izgleda da je jako malo falilo da sve bude drugačije, sekunda ili centimetar... i šokiranosti kolika sitnica je potrebna da se stvari potpuno promijene.....

Kao da želiš premotati vrijeme unazad i samo mrvicu intervenirati u prošlost, ali to dugme ne postoji pa ne postoji...

Recimo uzmimo osobu koja je kupila komad elektronike od kvalitetnog proizvodjaca i jednostavno bude medju onim nesretnicima kojima se uredjaj jako brzo pokvari. Dogadja se, čak i kvalitetnim proizvodima. Odredjen broj kupaca jednostavno nema sreće. Osoba može prihvatiti cinjenicu da je uredjaj jednostavno crko, ali dosta je prirodno da bude prisutan odredjeni level ljutnje na samu kompaniju, nesretnu sudbinu, pa čak i malo ljutnje na samog sebe sto je uopće kupio dotični uredjaj, iako realno nije mogao predvidjeti budućnost, a proceduru kupnje je obavio “po propisima” tako da ljutnja nema previše smisla ako je due diligence bio zadovoljen. .

Osjećaj nije toliko jak i jasan, i ne podudara se potpuno s pojmom krivnje, ali se radi o nekoj vrsti proganjanja misli i premotavanja scenarija gdje je očito da je falilo nevjerojatno malo da stvari budu potpuno drugačije.

Mislim da se radi o nekoj fazi prvih dan-dva gdje čovjek prolazi kroz sok i navikava se na novu realnost.

Recimo ovdje se tvrdi da je relativno visok postotak ljudi koji imaju takve vrste osjećaja, iza traumatičnih iskustava.



Ne radi se svaki put o nekom kroničnom PTSP-u ili nečemu sto osobu proganja do kraja života ili mjesecima, niti ljudi stvarno misle da su nešto krivi, jednostavno neki osjećaj koji nastupa odmah nakon dogadjaja i soka i koji ima feeling koji je slican “krivnji”, i vjerojatno prirodno nestane nakon dan-dva.

Radi se vjerojatno o jednom načinu navikavanja na novu realnost, i procesiranja onoga sto se desilo. Ljudi traumatični trenutak imaju tendenciju premotavati u glavi veliki broj puta, i onda se tu vjerojatno javlja neka frustracija sto ne mogu uskočiti u scenarij i jednostavno ga primijeniti, i onda se javlja osjećaj odredjene frustracije (“ ljutnje” na sebe), sto je blisko osjećaju krivnje.

Ili kod ljudi koji su preživjeli nešto gdje je puno ljudi pomrlo i oni bili medju rijetkim preživjelima, čini se da mnogi imaju osjećaj i potrebu da se praktički “ispričavaju” preminulima sto su oni uzeli “sretnu kartu” koja je mogla zapasti nekoga drugoga.

Dobro to je ok izreka u vecini situacija, ali nije bas primjenjivo kad netko pogine ili slicnim većim traumama. Ne bi bilo bas moralno očekivati da će se desiti neka “korist” od nečije smrti. Druga stvar je ako recimo na intervjuu za posao, ne dobiješ neki posao, to se može promatrati i s pozitivne strane jer ne želiš raditi tamo gdje nisi kvalificiran, to bi se pretvorilo u patnju. U tom smislu svaki rezultat intervjua je onda “pozitivan”, ako da realan odgovor je li se uklapas na neku poziciju ili ne. Realistično “da” je najbolje, ali i realistično “ne” je nekad bolje od nerealističnog “da”.

Meni veliku utjehu pruža činjenica da za 70 godina ionako nitko neće biti živ, i s tom mišlju onda nijedan gubitak vise ne izgleda kao beskonačna šteta.

Tacno. Bila jedna reportaza u starackom domu i njegovateljica kaze za jednog djedicu: ,,On je ovdje privremeno,, On podignu glavu i kaze: ,,Svi smo mi ovdje privremeno,,

Kad ovako objasniš, onda možda i jesam nekoliko puta osjećao slično.

Nisam na sreću nikada doživio katastrofu, ali neki osjećaj žaljenja za propuštenom šansom definitivno da.

Premotavanje filma unazad mnogo puta, što sam trebao uraditi, gdje sam pogriješio, čak i "ispravljanje" filma sve dok ga ne napravim u glavi kako treba.

Opet srećom nisam doživio nešto tako ozbiljno kao jedini preživjeli u katastrofi, više su bili puno manje bitni slučajevi kao propuštena šansa kod cure ili dobar klijent za biznis. Neke filmove i danas premotavam.

I danas dan mi odzavnjaju rijeci upucene ratnom kolegi "kuda ti se zuri", pola sata poslije pokosio ga pkt! Ovih dana mu je obljetnica!