Zašto žene ne žele imati djecu?

Evo jedne teme koja je sve aktualnija, a rijetko se o njoj u javnom prostoru otvoreno razgovara. Nekad je bilo gotovo pa „normalno“ da se žena uda mlada i odmah počne rađati djecu. Danas, međutim, sve češće čujemo rečenicu: „Ne želim djecu“ ili barem „Još nije vrijeme“, a to „još nije vrijeme“ često se protegne do četrdesetih, pa i kasnije i na kraju djeca nikad ni ne dođu.

Zašto je to tako? Ako pogledamo malo širu sliku, vidjet ćemo da se razlozi mogu podijeliti na ekonomske, društvene, psihološke i kulturne.

Ekonomski razlozi: život je postao preskup. Stanovi, režije, hrana, auto, sve to pojede dobru plaću, a tek kad se uračuna koliko košta odgoj djeteta mnogima padne mrak na oči. Jednostavno ne žele živjeti stalno „od prvog do prvog“. Mladima je stan ili kuća praktički nedostižna bez kredita na 30 godina. Kad uračunaš i koliko košta pelene, vrtić, knjige, odjeća… mnogima jednostavno nije realno.

Karijera i obrazovanje: današnje žene ulažu puno u školovanje, grade karijere, žele se dokazati u poslu. Majčinstvo im se često čini kao kočnica, nešto što bi ih vratilo par stepenica unazad dok muškarci nastavljaju naprijed. Ako s 28 tek dobiješ stalni posao, logično je da djecu guraš „za kasnije“. A onda to kasnije često postane nikad.

Nedostatak podrške: kod nas vrtići nisu jeftini ni dostupni svima, radna mjesta rijetko nude fleksibilnost, a porodiljne naknade nisu dovoljne da pokriju stvarne troškove. Ako žena zna da će sve pasti na nju, logično je da oklijeva. Ako nemaš baku ili mamu pri ruci da uskoče, praktički si osuđen sam na sebe.

Promjena vrijednosti: prije je bilo normalno da se identitet žene veže uz majčinstvo. Danas se naglasak stavlja na individualizam, slobodu i samorealizaciju. Mnogo žena jednostavno više ne vidi djecu kao „nužan smisao života“.

Strah od gubitka slobode: djeca znače kraj spontanih putovanja, večernjih izlazaka, mirnih vikenda. Mnoge žene ne žele taj „teret“, barem ne dok ne „uživaju život do kraja“. Tko god je ikad išao na more s malim djetetom zna da to više nema veze s „odmorom“. Mnoge žene gledaju prijateljice bez djece kako putuju, izlaze i žive rasterećeno, pa se pitaju žele li se odreći tog stila života.

Nesigurni partnerski odnosi: brakovi se sklapaju kasnije, veze su često nestabilne, a sve je više razvoda. Ako žena nema povjerenja da će partner biti stabilna podrška, radije bira ostati bez djece.

Psihološki faktori: postoji i strah od samog poroda, od odgovornosti za drugo ljudsko biće ili jednostavno od toga da „nisu dovoljno dobre“ za majčinstvo.

Opći pesimizam: neki iskreno vjeruju da budućnost ne donosi ništa dobro: klimatske promjene, ratovi, politička nestabilnost. U tom kontekstu, kažu da „nije pošteno dovoditi djecu na ovaj svijet“. Doomer mentalitet.


Pitanje koje ostaje otvoreno je: kako to promijeniti?

Je li rješenje u većim poticajima, boljim vrtićima, fleksibilnijem radu i jačoj podršci majkama? Suludoj teokraciji?

Ili je problem dublji u samom mentalitetu modernog čovjeka koji više cijeni slobodu i individualizam nego obitelj i djecu?

Možda trebamo promijeniti i način na koji društvo gleda na roditeljstvo da to nije teret i odricanje, nego izvor smisla i radosti?

Što vi mislite gdje je pravi razlog, i postoji li uopće način da se vrati želja za djecom u današnjem svijetu?

Iskreno mislim da su žene više za imanje dice od muškaraca, više muškaraca kojih znam ne želi dicu, nego žena. Mislim razlizi su mahom isti, ljudi ne žele obavezu i tramak.

Siguran sam da manji postotak muškaraca nego žena želi djecu, pogotovo ove današnje generacije koje žive s mamom i kad imaju 35 ili 40 godina.

Ja znam za slučajeve da muškarci žele djecu , ali ne žele da se uloge dijele 50% - 50% u roditeljskoj ulozi, a da oni i dalje ostanu primarni donositelji kruha za stol. I to razumijem. Zamisli dolaziš nakon 12 sati rada jer financiraš 80% troškova, a čeka te pola suđa za oprati, večera od jučer i zasrano dijete jer eto, sve se dijeli.

To da su muškarci često redikuli koji igraju videoigrice i slično ne sporim, ali imam osjećaj da su žene ipak gatekeeperi toga da imamo više djece.

Usput budi rečeno, znam da je anegdotalan primjer, ali - još dok sam studirao nijednom u razgovoru od muškarca nisam čuo da ne želi imati djecu, dapače, uglavnom bi rekli da jednog dana žele imati potomstvo, nastaviti lozu. Već od cura sam znao čuti decidirane tvrdnje ''nikad neću imati/roditi djecu''.

Zašto bi netko želio imati djecu? Ozbiljno pitam.

Zašto bi netko imao potrebu imati djecu?

Društvo tj kolektiv očajnički treba djecu, ali pojedinac, individua?? Koji je njegov razlog da ima djecu? Djeca jesu slatka ali količina energije, vremena i sredstava koja se na njih utroši nije toga vrijedna.
Jedino eto, da nas posječuju u staračkim domovima i na koncu pokopaju, ali ako se sve svodi na to onda jebo to.

Ma sve je to li la vjerujem, ne treba sad svaljivat krivnju na žene jer su muškarci jednako krivi.

Cinjenica je da je danas takav scenarij rijetkost. Vecinom da bi "prezivjeli" radi i zena i to cesto na puno radno vrijeme. A muskarci se ne zele odreci "tradicionalne" uloge da nista ne rade u kuci i oko djece. Tako da je zena duplo opterecena za razliku od prije kad je bila "samo" kucanica

Ima nešto dublje, ne možeš tako sirovo postaviti stvari.

Relativno sam daleko od vremena kada bi trebao biti roditelj pa ne znam zašto bi netko htio imati djecu, ali još nisam čuo nekoga da žali što ima djecu.

Koliko sam priča čuo u mladosti dogovor bio da neće imat djecu, uzeli se “aj rodit ćemo jedno”, onda “još jedno da prvo ne bude samo” itd.

Svaka žena nakon prvog poroda kaže da neće više nikad rađati, pa ipak ih velika većina rodi kad to malo prođe.

Duša, ljubav, majčinski instikt - nisu to baš šupljaci.

Objašnjenje je jednostavno. Žene su reaktivna bića, a muškarci aktivna. Iz toga slijedi žene ne žele imati djecu jer su im muškarci rekli da ne žele da imaju djecu.

Zašto bi netko želio živjeti? Ubiješ se odmah da se ne patiš. Nikakvih više briga ne bi imao.

Ne govorim ovdje o onim alfa ženama koje baš rade, činjenica je da danas mnoge žene ''rade'' i guraju nekakvu besciljnu tkz. karijeru gdje je kao puno radno vrijeme u kojem se 2 sata pije kava, 1 sat se ruča, 2 sata se trača, 2 sata se možda radi i onda se sat vremena ranije ode doma. I onda je ona ''svoja žena'' koja doprinosi. Razni HRovi, uhljebski poslovi, školstvo itd. itd. Dok muškarac ima neki svoj biznis ili ozbiljne je struke, pa ga ova dočekuje i ucjenjuje kad se vrati doma. Mislim očito sve ovisi u kojim se društvima krećemo. Ja se zbog posla i obiteljskih poznanstava često nalazim među middle class (ne miješati sa average class) i to je baš česta situacija.

Jel ti to nas zajebavaš? Po čemu to žene više nego muškarci rade uhljebske poslove i besciljne tzv. karijere? I kakve to veze ima s ičim? Uhljebski poslovi su idealni za uzgajivače djece: stigne se odvesti i pokupiti iz škole/vrtića, izaći ako treba, izostati ako je dijete bolesno i slično.

U teoriji da, u praksi je ovako kako sam naveo. Ne zajebavam nikoga, normalno diskutiran. Što si nabrijan.

U praksi se uhljebi još mogu i zajebavati s maksimaliziranjem porodiljskog i slično. Uhljebi imaju sve preduvjete, ali ne vidim da više žele djecu? Ni ženski ni muški uhljebi.

Slažen se.
Muški su ti koji čeznedu za dicon.
Ženske su postale prikomodne (prikoviše komodne). Ponašadu se ka' muški, hoćedu sa' igrat se tega "bit' ka' muški". Vozidu krstarice o'auta, a jedva znadu uparkirat smarta na prostor di stanedu kamioni. Dobra koja su pri muški kupovali, sa' ženske kupujedu.
Čim se dojde do ikakveg fizičkeg napora, gospođice bižidu ća. U taj napor spada i porođaj.
Onda in otuče zadnje ure biološka ura pa se sitidu da bidu ipak htile imat dicu i muža pa mahnito zujidu oko slobodnih (i oženjenih!) ili čeznutljivo gledadu put onih koji su in ulićali a ove ih cili život odj*bavale.

Grad in je omogućia prikomirnu emancipaciju.
Na selu bi bilo, nađi čestita momka, misli glavon a ne piz*on, ne'š visit dovika u kući, ćer(e) tribat istrat iz kuće, ti ćerce umisto dila imaš dotu, dobro pazi koga uzimaš, jer nima ti nazad, a isto ne cipidlači kad biraš.
Dok je bilo tako, bile su velike fameje.

Važila je spolna ravnopravnost: i mužu i ženi karijera je bila orat i kopat i blago čuvat

Dida ajde lec

Pogrešna komparacija. Jerbo ako ne želiš život onda već moraš biti živ. A djecu ne moraš imati da bih ih želio ili ne želio.

Zapravo se svodi sve na to. Evo sad kao čovjek sa bogatim životnim iskustvom.

I upravo su u to pucali jučer, obitelj. Ne mogu gledat razni ljudi kojima to nije nešto ali vlastitu sreću ne nalaze.

Osim par ljudi koji su u stanju znanošću poput Tesle doprinijeti svijetu, za 99,9 % ljudi jedino što će ih zadovoljit je podizanje obitelji, i sam proces i rezultat.

Posebno za žene. Evo ja ne znam za sretnu ženu koja se domogla velikih para, samo se unište.

To jest razlika, samo što je nebitna jer razlog za djecu nije logičan.

Razlozi su instikti. Čovjek ima urođene nagone poput nagona za preživljavanjem ili nagona za razmnožavanjem.

Jedinke koje to nemaju izumru i u sljedećoj generaciji prevladaju potomci onih koji vole djecu.

Zašto je Bog stvorio ljude?

Ali Markane, nije Bog stvorio čovjeka već evolucija.

Zapravo tvoj jedini zadatak u prirodi je dovest na svijet potomstvo da vrsta ne izumre.

U globalu kako nam je skočila inteligencija više smo krenili jest govna i pizdit o filozofiji i lagodnom životu.

U početku nam je bio jedini zadatak preživit i stvorit potomstvo. Sve drugo smo sami izmislili.

I nisu samo žene problem u toj slagalici. I muškarci su dijelom zaslužni. Iz generacije u generaciju imam dojam da su muškarci jednostavno sve mekši. Možda je to moj subjektivni dojam. Žena kao žena prvotno traži sigurnost, a koliko ženama mladići mogu osigurati sigurnosti.

Razlozi su ekonomski barem kod nas, a dobra ekonomska situacija i jest pružanje sigurnosti.

Nije slučajno da Hrvati u BiH dobro stoje u zapadnoj Hercegovini a svugdje drugo lošije, realno podjednako su svi vjerski nastrojeni od Orašja do Neuma, možda jedino Mostar kao grad odudara od toga.