rvatsko zanimanje za izbore u Srbiji, koliko god ono bilo veliko, možda se može svesti na samo jedno pitanje – kako će se nakon ishoda izbora dalje razvijati odnosi među dvjema državama. Odgovor na pitanje kakav će biti ishod izbora naoko je lak jer je “knjiga spala na dva slova”: u izbornoj utrci za predsjednika Srbije ističu se samo dvije osobe – Boris Tadić i Tomislav Nikolić.

No koliko će, jedan ili drugi, imati mogućnosti i vremena voditi politiku prema susjedima i svijetu, budući da ima analitičara koji Srbiji predviđaju političku krizu koja bi prvo mogla nastupiti oko formiranja vlade, pa čak i ponavljanja parlamentarnih izbora, što bi budućem predsjedniku moglo donijeti važnijeg posla od razvijanja odnosa sa susjedima i svijetom.

Drugo, kriza bi, prema predviđanjima, mogla nastupiti za najviše godinu-dvije, s obzirom na nastavljanje opće krize i time socijalnih tenzija. Mogla bi, zatim, biti vezana uz bruxelleske zahtjeve za obračunom s korupcijom u Srbiji, ali i zbog odnosa Beograda i Prištine. No, to je druga tema.





‘Netko koga se pita’



Osvoji li Boris Tadić svoj treći mandat, nepoznanica u odnosima Hrvatske i Srbije gotovo da i nema, ali i tu valja biti oprezan. Više je nepoznanica ako Tomislav Nikolić, nakon dosadašnjih neuspjeha na predsjedničkim izborima, konačno pobijedi Tadića.

No, kako stvari sada stoje, dobio ili izgubio predsjedničke izbore, Toma Nikolić bi mogao ostati netko “koga se pita” jer svi su izgledi da bi njegova koalicija – za koju Žarko Korać, lider Socijaldemokratske unije, kaže da je “vesela” budući da se sastoji od sljedbenika Vojislava Koštunice, tajkuna u bijegu Bogoljuba Karića iMirjane Milošević i njezina JUL-a – mogla izboriti šansu da formira vladu.

Kako je Tomislav Nikolić sebe isticao i kao kandidata za predsjednika i premijera, u tom bi slučaju, izgubi li predsjedničke izbore, mogao zasjesti u premijersku fotelju, a to mjesto bio bi manji problem za odnose Hrvatske i Srbije negoli mjesto predsjednika države.

Dušan Janjić, čelni čovjek Foruma za etničke odnose, procjenjuje kako će “bilo tko da sjedne u predsjedničku fotelju i dalje morati slušati naloge Bruxellesa, a u tome bi Toma Nikolić, kao radikal presvučen u europejca, mogao biti više na usluzi od Tadića”, jer, smatra Janjić, “takvi se ponašaju kao katolici veći od pape”.

Ovih dana je Nikolić izjavio kako bi mogao “otići u Hrvatsku i da mu kapa ne bi pala s glave”. Izrekao je opredjeljenje za mirno rješavanje graničnih pitanja, kao i povlačenje tužbi i kontratužbi Hrvatske i Srbije pred Međunarodnim sudom pravde.

Od Tomislava Nikolića moglo bi se očekivati još štošta slično, no, kako to kaže Aleksandar Popov iz Centra za regionalizam, njega će uvijek “sustizati njegova radikalska prošlost”, i u Šešeljevu društvu, njemu odmah uz bok, unisono zalaganje za granice Karlobag-Ogulin-Virovitica.

– Mislim da bi izbor Tome Nikolića za predsjednika Srbije imao poprilično negativne posljedice na odnose u regiji uopće, kao i na daljnji put Srbije prema europskim integracijama. U posljednje dvije godine Nikolić je putovao u Washington i Bruxelles kako bi pokazao svoju novu orijentaciju. Nekoga je možda uvjerio u tu novu orijentaciju, ali u Hrvatskoj teško da će to biti prihvaćeno. Ne zaboravlja se da je deset godina, u devedesetima, bio uz bok Šešelju, da je bio dobrovoljac na slavonskom i bosanskohercegovačkom ratištu, ali se njegovo ime ne vezuje uz ratne zločine. Te činjenice će dosta utjecati na susjedsko prihvaćanje Nikolića i na to koliko će vjerovati u iskrenost kojom bi vodio politiku dobrosusjedstva u regiji. Što se Hrvatske tiče, opterećivat će ga i optužba Nataše Kandić, direktorice Fonda za humanitarno pravo, kojom ga je povezala sa zločinima u Antinu u Slavoniji. Nikolić je Natašu Kandić tužio za klevetu, ali ne znam ishod toga procesa, je li ga Nikolić dobio, ili je zastario… Zbog svega toga, nemam iluzija da bi ga vlast u Hrvatskoj pozivala raširenih ruku, ili se odazivala na njegove pozive – kaže Žarko Korać za Slobodnu Dalmaciju.



Pomaganje Srbima



Ovih je dana Aleksandar Vučić, Nikolićeva desna ruka, posjetio Hrvatsku i posredno najavio kakvu će politiku voditi njegov šef prema susjedima ako sjedne u predsjedničku fotelju – razvijat će gospodarsku razmjenu između dviju zemalja, ali i posebno ekonomski pomagati krajeve u kojima žive Srbi.

Nikolićevoj stranci potporu je u predizbornoj utrci dala Koalicija izbjegličkih udruga u Srbiji. Ako ih je iskreno prihvatio, onda će se morati i zalagati za sve ono što zahtijeva jedna od najjačih izbjegličkih asocijacija, a to je vraćanje imovinskih i ostalih prava izbjeglim Srbima iz Hrvatske, pod prijetnjom da će se od Bruxellesa tražiti zaustavljanje prijama Hrvatske u EU ako se tome s hrvatske strane ne udovolji.

Do sada su izbjeglice, ne samo iz spomenute Koalicije izbjegličkih udruga, svoje zahtjeve ostavljali na ulaznim vratima hrvatskog veleposlanstva u Beogradu, a Nikolić bi ih mogao – i morao, ako misli poštovati potporu izbjegličkih udruga – donijeti i na Pantovčak, ako bi došao u posjet Ivi Josipoviću, pa čak i doŠtefana Fülea, povjerenika za proširenje EU-a, s kojim se već susretao u svojoj misiji uvjeravanja da više nije Šešeljev radikal. Kada je to još bio, u drugom krugu predsjedničkih izbora 2008. govorio je, podsjetimo, da s “Hrvatima neće razgovarati dok ne riješe sva pitanja izbjeglih i prognanih Srba”.

Ne zna se dok se ne vidi koliko bi mogao, kao kreator politike prema susjedima, pa i Hrvatima, primjenjivati viđenu srpsku metodu destabilizacije regije iskorištavanjem manjina i izbjeglica. Kada je riječ o Borisu Tadiću i njegovu kreiranju odnosa između Srbije i Hrvatske, Aleksandar Popov to dijeli u dva razdoblja – jedan od hrvatskog priznavanja neovisnog Kosova do izbora Ive Josipovića za predsjednika Hrvatske, a drugi od toga izbora.

Novu eru u odnosima dviju država, Popov vidi nakon opatijskog susreta, “bez kravata”, dvojice predsjednika 2010. godine, neposredno nakon Josipovićeva izbora za predsjednika. Žarko Korać vidi dosadašnju Tadićevu politiku prema Hrvatskoj kao opreznu, ali da mu ona nije bila prioritet – inicijativa za stvaranje dobrosusjedskih odnosa bila je na strani Hrvatske, a katkad je, uz to, činio i ustupke srpskim nacionalistima. Posljednji takav ustupak učinio je lani kad nije prihvatio Josipovićev poziv da bude nazočan proslavi Dana hrvatske državnosti, nego je otišao na komemoraciju u Jadovno.

Nenad Prokić, zastupnik Liberalno-demokratske partije Čedomira Jovanovića, tada je zamjerio Tadiću rekavši da je prosuo sve dobro što je uradio u politici pomirenja s hrvatskim predsjednikom i njegov potez označio “kalkulantskim”.



Razvijanje povjerenja



Dušan Janjić ocjenjuje kako je Tadić u svojem drugom mandatu pokazao više aktivnosti u stvaranju dobrosusjedskih odnosa s Hrvatskom negoli u svom prvom mandatu i da je “sudjelovao u onome što je Bruxelles tražio” u učvršćivanju odnosa. To ocjenjuje dobrim, a lošim smatra Tadićevo odsustvo bilo kakve strategije ili koncepta u građenju odnosa Hrvatske i Srbije. Smatra da je u tome Ivo Josipović više profitirao.

Ovaj politički analitičar posebno upozorava na to da je u izostanku Tadićeve strategije i koncepta u vođenju politike prema Hrvatskoj ostalo neriješeno pitanje granica, i kaže da bi, dobije li Tadić i treći predsjednički mandat, prvo trebao riješiti pitanje granica između Srbije i Hrvatske. Ako se nikako drukčije neće moći do rješenja, Tadić bi, po Janjićevu mišljenju, trebao pristati i na međunarodnu arbitražu, kako bi Srbija izbjegla situaciju odnosa Slovenije i Hrvatske kad je riječ o granici.

Od poslova koje bi Tadić trebao voditi u odnosima s Hrvatskom, Janjić ubraja i iniciranje veće suradnje vlada dviju država i privreda jedne i druge strane. Svakako, naglašava potrebu daljnjeg razvijanja povjerenja. Svemu tome što primjećuje Janjić, Aleksandar Popov dodaje ocjenu da Tadiću na ruku ide atmosfera u Hrvatskoj nakon izbora nove Vlade.

Jovo Paripović