Austro-turski rat i povratak u Srbiju

Pred kraj austrijsko-turskog rata, 1787. godine, kod nas poznatijeg kao Kočina krajina, Karađorđe počinje da ratuje na strani Austrije protiv Turaka. Kao podoficir ratovao je ne oklevajući da se ogleda sa neprijateljem i ubija ugledne turske junake. Sredinom 1791. zaključuje se mir, Karađorđe dobija unapređenje i medalju za hrabrost i odmeće se u hajduke, gde predvodi veliku hajdučku družinu. Do opadanja hajdučije dolazi 1793/94. godine i Đorđe se povlači i živi mirno sa porodicom u Topoli.

Njemu je glava u Stambol otišla a prkno leži pod nekim hrastom u istočnoj Srbiji

Svi koji pričaju da je ovaj forum samo hrvatska verzija klixa treba malo da čitaju ovo umobolno dijasporsko kopilence. Ovakvo bolesničko razmišljanje i divljačko azijatsko-mongolsko pisanje, to je na klixu nešto najnormalnije i najpoželjnije.

a vi ko fol ne uzdižete u nebesa onog Gardaševića koji se uz to borio i dizao bunu za očuvanje srednjovjekovnog poretka u BIH.

Problematika istočnih susjeda je što nikada nisu uspjeli da razdvoje borbu za nacionalnu državu od krvoprolića nad golorukim narodom, pa sada imamo situaciju da je u temelje njihovog nacionalnog bića ugrađeno veličanje osoba profila klasičnog kasapa, dok su ljudi profila Dositeja Obradovića potisnuti u drugi red.

A to što su sultani biološki i kulturno skoro istrebili narode Balkana nikom ništa.

Ma daj molim te , ko nam govori , 600 obljetnica Islama u BiH pretvorena je u običan neotomanski pir. Koliko su odveli tadašnjeg bosanskog naroda u roblje , nezna im se broja. I još se namećete kao nasljednici "dobrih Bošnjana" i Kralja Tvrtka , to je skoro jedinstven slučaj da se strani osvajač i koljač slavi, kažem skoro jer su Pakistanci za par kopalja gori od vas.

Dakako i to, Srbe je demografski spasila austrijska uprava 1719-1739 , broj ljudi se poduplao za samo 20 godina.

Polećela dva vrana gavrana
sa Mišara‚ polja širokoga‚
a od Šapca‚ grada bijeloga‚
krvavijeh kljuna do očiju
i krvavih nogu do koljena‚
Prelećeše svu bogatu Mačvu‚
valovitu Drinu prebrodiše‚
i čestitu Bosnu prejezdiše‚
te padoše na krajinu ljutu‚
baš u Vakup‚ prokletu palanku‚
a na kulu Kulin–kapetana;
kako pa'še‚ oba zagraktaše.
Tu izlazi kada Kulinova‚
izlazila‚ te je govorila:
"Ja dva vrana‚ dva po Bogu brata‚
jeste l' skoro od donje krajine‚
od Mišara‚ polja širokoga‚
a od Šapca‚ grada bijeloga?
Jeste l' vid'li mlogu tursku vojsku
oko Šapca grada bijeloga‚
i u vojsci turske poglavice?
Jeste l' vid'li moga gospodara‚
gospodara Kulin–kapetana‚
koj' je glava nad sto hiljad' vojske‚
i koji se caru zarekao
da ć' Srbiju zemlju umiriti
i od raje pokupit harače;
da će Crnog Đorđa u'vatiti‚
i živa ga caru opremiti;
i da ć' isjeć srpske poglavice‚
koj' su kavgu najpre zametnuli?
Je li Đorđa caru opravio,
Je l' Jakova na kolac nabio,
Je li Luku živa ogulio,
Je l' Cincara na vatri ispekô,
Je l' Čupića sabljom posjekao,
Je l' Miloša s konjma istrgao -
Je l' Srbiju zemlju umirio?
Ide li mi Kulin–kapetane,
Vodi l' vojsku od Bosne ponosne,
Ide li mi‚ hoće l' skoro doći?
Ne goni li mačvanskijeh krava,
Ne vodi li srpskijeh robinja‚
koje bi me vjerno poslužile?
Kaž'te meni kad će Kulin doći,
Kad će doći‚ da se njemu nadam?"
Al' besjede dvije 'tice vrane:
"0j‚ gospođo‚ Kulinova ljubo‚
radi bismo dobre kazat glase‚
ne možemo‚ već kakono jeste‚
Mi smo skoro od donje krajine‚
a od Šapca‚ grada bijeloga‚
sa Mišara‚ polja širokoga‚
Viđeli smo mlogu tursku vojsku
oko Šapca‚ grada bijeloga‚
i u vojsci turske poglavice‚
i vid'li smo tvoga gospodara‚
gospodara Kulin–kapetana‚
i vid'li smo Crnoga Đorđija
u Mišaru‚ polju širokome;
U Đorđija petn'est hiljad' Srba‚
a u tvoga Kulin–kapetana‚
u njeg' bješe sto hiljad' Turaka;
Tu smo bili‚ očima gledali‚
kad se dvije udariše vojske
u Mišaru‚ polju širokome‚
jedno srpska‚ a drugo je turska;
pred turskom je Kulin–kapetane‚
a pred srpskom Petroviću Đorđe.
Srpska vojska tursku nadvladala;
Pogibe ti Kulin–kapetane‚
pogubi ga Petroviću Đorđe‚
S njim pogibe trides't hiljad' Turak';
izgiboše turske poglavice‚
po izboru bolji od boljega,
od čestite Bosne kamenite.
Niti ide Kulin–kapetane‚
niti ide‚ niti će ti doći‚
nit' 'se nadaj niti ga pogledaj‚
Rani sina‚ pak šalji na vojsku
Srbija se umirit ne može!"
Kad to žaču Kulinova kada,
ona ciknu kako ljuta guja,
pa kaduna 'vako govorila:
"Jao vrani, da zla moga glasa!
Još mi kaž'te, dva po Bogu brata:
kad ste bili, očima gledali,
znadeše li još kog po imenu
poglavara koj' je poginuo
od čestite Bosne kamenite?"
Govore joj dvije tice vrane:
"Znamo svakog, gospo Kulinova,
svakog znamo, i kazat hoćemo
poglavara svakog po imenu
i ko ih je, kado, pogubio.
Pogibe ti Mehmed kapetane
od Zvornika, grada bijeloga
pogubi ga Miloš od Pocerja;
pak pogibe paša Sinan-paša
iz Goražda, sa Hercegovine,
pogubi ga Lazarević Luko;
pogibe ti mula Sarajlija,
pogubi ga Čupić kod Drenovca;
pogibe ti Asan Beširević
u Kutogu, lugu zelenome,
pogubi ga pope Smiljaniću;
pogibe ti derventski kapetan,
pogubi ga Valjevac Jakove,
na Dobravi ods'ječe mu glavu.

Štaš ugledali se na kulturne Švabe, pa kontamo kada oni osvajača njihovih zemalja koji ih je istjerao iz vjere pradjedova danas mogu slaviti kao utemeljitelja Evrope, žašto mi nebi glorificirali Osmanlije kao obnovitelje istočnog Rima.

Problematika istočnih susjeda je što nikada nisu uspjeli da razdvoje borbu za nacionalnu državu od krvoprolića nad golorukim narodom, pa sada imamo situaciju da je u temelje njihovog nacionalnog bića ugrađeno veličanje osoba profila klasičnog kasapa, dok su ljudi profila Dositeja Obradovića potisnuti u drugi red.

Bezveze.

Koliko god se mi slagali/ne slagali oko nekih stvari ali oslobađanje Srba od osmanlijskog zuluma nazivati genocidom.