'Prema procjenama Zapada, preko četvrtine od šest milijuna radnika zaposleno u javnom sektoru je nepotrebni višak. Svakoga dana 700.000 radnika nalazi se na bolovanju, a 600.000 njih na praznicima. Oni koji se i pojave na poslu rade u prosjeku 3,5 sati dnevno. Usprkos novoj opremi u pogonima, potrebno je 1500 sati rada kako bi se proizveo vagon. Taj isti vagon 1970. godine bio je proizveden u 1000 sati rada.
Jugoslavenski službenici za aktualnu situaciju krive cijene nafte i strane vlade. Svi su im krivi, osim njihove verzije socijalizma. Činjenice govore drugu priču – zapadne banke financijski su pomagale jugoslavenskoj ekonomiji godinama. 1983. godine spasili su zemlju od bankrota hitnom pozajmicom od šest milijardi dolara, a prošle su godine izvori iz Bonna i Washingtona uvjeravali jugoslavensku premijerku Milku Planinc u to da postoji politička potpora za nove kredite.
U temeljima ekonomije Jugoslavije nalazi se Titovo radničko samoupravljanje, idealistički program koji je u praksi podbacio te nije ostvario zacrtana obećanja. Menadžeri se biraju po ideološkom ključu, a ne po stručnosti. Osnovna pretpostavka je da je manje uvijek bolje, i stoga su velika javna poduzeća 1960-ih godina razbijena na manja. Državne željeznice su razbijene u 350 različitih kompanija, a svaka od njih ima vlastiti samoupravljački sustav.'Iz teksta novinara New York Timesa Fergusa M.Bordewicha, specijaliziranog za područje međunarodnih odnosa, svibanj 1986.
Članak je objavio Index.hr, ostatak je
ovdje. Saželi su mnogo dulji osvrt što ga je objavio New York Times, a kojega se može naći
ovdje.