Jasenovac je mit. Nigdje tamo leseva nema, niti ikome pada na pamet da konacno tamo posalju forenzicare da kopaju.
Pitajte se zasto nece Srbi i komunisti da kopaju na podrucju Jasenovca.
Svatko sa imalo mozga u glavi zna da je prica oko Jasenovca lakrdija. Zlocin milionski, al nigdje kostiju i nitko ih ne trazi.
Problem je sto su u HR na vlasti potomci komunista. I zbog toga se ne dozvoljava da se to podrucje napokon ide iskopavati. Ali doci ce jednom taj dan, da ce se morati podrucje Jasenovca iskopati.
Dok HR vode komunjare, nema straha za velikosrbe, mit im i dalje opstaje.
Kad bi se iskopalo to podrucje, to bi uzdrmalo srpski identitet.
Jer sto su Srbi bez mita o Jasenovcu?
Taj mit ih cini nacijom i on ih okuplja.

Kronološki, prve ratne procjene o gubicima stanovništva bile su one o Srbima koje su ubili ustaše u NDH 1941. godine. One su se zasnivale na izvještajima Srba koji su bili prisilno preseljeni iz ustaške države u Srbiju pod okupaci-jom Nijemaca i Srba koji su sami uspjeli pobjeći. Čelnici Srpske pravoslavne crkve, nedvojbeno uz podršku kolaboracionističkoga povjerenika za upravu, iskoristili su te izvještaje kao osnovu za memorandume koje su podnijeli još dvama njemačkim vojnim zapovjednicima u Srbiji tijekom srpnja i kolovoza 1941. godine. Te su zapovjednike zamolili da zatraže od njemačkih vlasti intervenciju u korist Srba u NDH. Kopije tih memoranduma prokrijumčarene su tijekom listopada 1941. iz Srbije preko Istanbula i Kaira sve do Londona, odnosno do jugoslavenske izbjegličke vlade. U drugom se memorandumu, poznatom kao Danckelmannov memorandum, tvrdilo da su između travnja i početka kolovoza 1941. ustaše ubile oko 180.000 Srba. Jugoslavenska izbjeglička vlada pokazala je kopije tih memoranduma britanskoj vladi i Engleskoj crkvi. Premijer jugoslavenske izbjegličke vlade Simović 9. je listopada 1941, u pismu ministru vanjskih poslova Anthony Edenu kojemu je bio priložen Danckelmannov memorandum, napisao da je broj Srba koje su ubili ustaše dosegnuo 300.000. General Simović je možda pretpostavio da bi broj srpskih žrtava tijekom prvih šest mjeseci mogao biti znatno veći od 180.000 s obzirom na izvještaje o jačanju ustaškog terora. Srpski članovi izbjegličke vlade, koji su dominirali u vladi, iskoristili su ta dva memoranduma zajedno s izvještajem o novom povećanju broja srpskih žrtava u NDH kao propagandu protiv hrvatskih članova izbjegličke vlade i protiv Hrvata općenito. Posljedica toga bila su nova i veća neslaganja između srpskih i hrvatskih članova vlade, među ostalim političkim emigrantima iz Ju-goslavije te između srpskih i hrvatskih imigranata koji su se otprije nastanili u SAD-u i u Kanadi. Prepirke među jugoslavenskim političkim emigrantima postale su problem za Veliku Britaniju, zemlju domaćina jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi i imali su nepovoljne implikacije za poslijeratnu JugoslaviJ zemlju za koju je Velika Britanija bila zainteresirana.

Hrvati, članovi izbjegličke vlade, izdali su u prosincu 1941. vlastiti mem-randum u kojem su zanijekali sugeriranu kolektivnu odgovornost hrvatskoga naroda za ustaške zločine upozorivši na mnoge nedosljednosti u dvama memo-randumima koje je izdala Srpska pravoslavna crkva. Hrvatski je memorandum zabilježio da se do prosinca 1941. srpska antihrvatska propaganda na Zapadu služila brojkom od oko 360.000 srpskih žrtava u ustaškoj državi. U isto je vrijeme predstavnik jugoslavenske vlade pri Svetoj Stolici (koji je izbjegao u Lisabon) izvijestio kako je talijanski časnik, iz Dubrovnika, tvrdio da je u ustaškoj državi ubijeno 500.000 Srba. A do sredine 1942. izbjeglička vlada u Londonu primila je iz Jugoslavije procjene da su srpske žrtve dosegnule broj-ku od 700.000.3 I partizani su, baš kao i Srbi, pretjerali u brojkama srpskih žrtava u ustaškoj državi premda zbog potpuno drugih razloga. Partizani su živo bili zainteresirani da sebi osiguraju što veću moguću podršku Srba u NDH. Što bi bio veći broj Srba koje su ubile ustaše, to je snažniji i učinkovitiji politički argument mogao biti iznesen pred Srbe da se pridruže partizanima. A ako bi partizani prihvatili manji broj srpskih žrtava od nacionalista Srba, to bi se po njih nepo-voljno odrazilo. U izjavi od 8. rujna 1941. Tito je tvrdio da su ustaše već ubili „nekoliko stotina tisuća" Srba. Sedam mjeseci poslije, u izvještaju od 4. travnja 1942, napisao je Izvršnom komitetu Kominterne daje „najstrašniji koncentracioni logor u Hrvatskoj smješten u Jasenovcu. ... Same ustaše priznaju daje od početka njihove vladavine u Hrvatskoj [do travnja 1942.] bilo ubijeno do 500.000 ljudi, većim dijelom Srba"

Jednom kad su Srpska pravoslavna crkva, jugoslavenska izbjeglička vlada i partizani, te poslije Nedićeva vlada u okupiranoj Srbiji i četnici, počeli kori-titi pretjerano visoke procjene, činili su to zbog određenih interesa. Navodna brojka žrtava često se povećavala, kako se čini, po slobodnoj volji. Pretjerane procjene koristile su se tijekom cijeloga rata i nakon njega, noseći sa sobom propagandne, ideološke i političke implikacije za sve strane. Pored ratnih srpskih i partizanskih procjena o broju srpskih žrtava u ustaškoj državi, postojale su i njemačke procjene i njemački izvještaji koji su koristili brojke dobivene iz drugih izvora. General Glaise rekao je pukovniku Boehnkeu iz Wehrmachtova stožera za operacije, koji je u Zagrebu bio u inspekciji 3. ožujka 1943, da je: „Dosada ubijeno oko 250.000 Srba (prema srpskim tvrdnjama 700.000, prema hrvatskim tvrdnjama 500.000)." Glaise je bio vrlo dobro obaviješten i vjerojatno je jedan od najobjektivnijih izvora o događajima u NDH od početaka ustaške države do njegova odlaska u rujnu 1944 (izuzev pitanja koja su se odnosila na Italiju, kao što je i sam priznao). Ta se brojka odnosi na period do ožujka 1943, međutim, broj srpskih žrtava bio je mnogo manji u drugoj polovici rata nego u prvoj. U kolovozu 1943, kad je general pukovnik Lothar Rendulic, zapovjednik Druge oklopne armije tek raspoređene na zapadnom Balkanu, komentirao visokom ustaškom časniku da on nije mogao shvatiti kako je moglo biti ubijeno pola mihjuna Srba, ovaj je odgovorio: „Pola milijuna je klevetnička optužba; ta brojka nije veća od 200.000." Izvještaj iz ureda njemačke Sigurnosne službe (SD) s početka prosinca 1943. o različitim ustaškim čelnicima iznosi daje Vjekoslav Luburić, ustaški časnik zadužen za sve koncentracione logore u ustaškoj državi tijekom većeg dijela rata, odgovoran za 120.000 žrtava u Jasenovcu, 80.000 u obližnjoj Staroj Gradiški i 20.000 u drugim logorima.

S druge strane, Ernst Fick, vodeći SS dužnosnik, služeći se obavijestima koje je dobio od SS časnika iz V. SS korpusa stacioniranog u NDH, izvijestio Himmlera 16. ožujka 1944. da su ustaše u koncentracionim logorima ubili između 600.000 i 700.000 ljudi. Međutim, to je moglo biti svjesno pretjerivanje. : Nijemci i Talijani poticali su glasine o vehkom broju srpskih žrtava koje su počinili ustaše kako bi izazvali još više neprijateljstava između Srba i Hrvata te se oni stoga ne bi ujedinili u oružanom otporu protiv okupacijskih snaga. Nijemci su takve procjene posebno koristili u okupiranoj Srbiji kako bi Srbe uvjerili u potrebu da se suzdrže oružane borbe protiv okupacijskoga režima jer bi to moglo ugroziti biološki opstanak srpskoga naroda. Također su htjeli održati mir i red u NDH iz vojnih i ekonomskih razloga. Naspram toga, Talijani su pokušavali iskoristiti Srbe u NDH kao protutežu Hrvatima i da bi destabiizirali ustaški režim. Do studenoga 1941. širih su glasine u onim dijelovima NDH koje su Talijani pripojili i u onima koje su ponovno zauzeli da su ustaše dosad već ubili pola milijuna Srba

Do kraja rata službena partizanska procjena ukupnih gubitaka stanovništva i zemlji, Srba i svih ostalih, iznosila je ukupno 1,706.000 ljudi. Prvotno je Tito 6. travnja 1945. proglasio gubitak od 1,700.000 ljudi. No malo poslije toga taj broj je porastao na 1,706.000 i prenesen je Međusavezničkoj agenciji za ratne ločine u Parizu. (Nigdje u IRAI-inim dokumentima nisam mogao pronaći ijednu kopiju obavijesti jugoslavenske vlade koja bi davala tu ili bilo koju drugu brojku kao onu stvarnih gubitaka stanovništva u zemlji tijekom rata.) I kolovozu 1945. Mitar Bakić, generalni sekretar predsjedništva jugoslavenske lade, služio se brojkom od 1.685.000 prilikom obraćanja stranim dopisnicima, a su odstupanja mogla imati veze sa zabrinutošću da bi okrugla brojka kao to je ona od 1,700.000 potaknula sumnje. U službenoj literaturi taj ukupni broj nije bio opovrgnut niti je objašnjeno od kojih se dijelova sastoji, osim što su gubici oružanih partizanskih snaga bili određeni na 305.672.

Znam da je među Srbima koncept istine pomalo nejasan pojam kao i točno i precizno izražavanje. Vaša stvar.

Ali očite laži pisati nećete.

Na istinu nećete odgovarati lažim, manipuliranjima, sviđanjima, ne sviđanjima.

I općenito bi ova tema trebala biti za Hrvate. Da mi vidimo što je istina i koje su brojke već bezveznih i beskorisnih srpskih upadica. Jer smatrate da vam je laganje Bogom dano pravo. A kad netko to propituje kao da vas je pčela ubola u stražnjicu.

Iako je kasnije istraživanje pokazalo da je brojka od 1,706.000 bila mit, ona je ipak imala veliki utjecaj. Koristila se u svim službenim i u većini ostalih, publikacija u Jugoslaviji, preuzimale su je brojne inozemne publikacije i prihvatili su je mnogi povjesničari, i u Jugoslaviji i u ostalim zemljama. Iz nje je proizišao i velik broj specifičnih gubitaka koje su proglašavale različite poslijeratne komisije jugoslavenske vlade koje su istraživale zločine okupacijskih snaga i njihovih domaćih suradnika. Stvar je bila u tome daje trebalo nadodati različite djelomične procjene, barem približne, toj golemoj ukupnoj procjeni. Sumnjao sam, što nisam uspio potvrditi, da je tijekom prvoga desetljeća nakon rata postojala središnja komisija za provjeru u aparatu jugoslavenske države ili u KP koja je trebala napraviti procjene specifičnih gubitaka stanovništva koje bi bile prilagođene ukupnoj procjeni. Zato što ukupni iznos procijenjenih gubitaka zasnivan na specifičnim i razumno pouzdanim obavijestima ni približno ne iznosi 1,706.000 - uključujući gubitak vojnog osoblja tijekom Travanjskog rata iz 1941; pretrpljene gubitke tijekom njemačkih nasilnih mjera osvete, osobito u Srbiji; gubitke snaga koje su surađivale sa silama Osovine; gubitke jugoslavenskih Židova; gubitke partizanskih boraca; gubitke (držane u tajnosti) od likvidacija kolaboracionističkih snaga tijekom druge polovice svibnja 1945. i u tjednima koji su uslijedili te gubitke nakon kraja rata - čini se prilično vjerojatnim daje ostatak jednostavno pridodan gubicima u logorima u NDH. Nitko nije mogao provjeriti te potonje procjene.

Više nego oko bilo kojega drugog pitanja, ta se sablasna igra brojki okretala i još se okreće oko broja žrtava, posebno srpskih, u NDH logoru Jasenovac. Pripisujući to djelomice teškoći samog utvrđivanja, pa čak i iznošena približnih procjena, o broju srpskih žrtava u ustaškoj državi bilo je više pretjerivanja nego o bilo kojoj temi u povijesti te države. Nakon rata, i dalje su se pojavljivale prenapuhane procjene iz različitih izvora. Prema Vladimiru Bakariću, vodećem komunističkom funkcioneru u Hrvatskoj od 1944. do njegove smrti 1983, „neki su ljudi [komunisti] 1945. govorili o čak 1,100.000 žrtava samo u ustaškim logorima. Kasnije su oni te procjene smanjili na otprilike 900.000". Državna komisija za utvrđivat je zločina počinjenih od strane okupacijskih snaga i njihovih pomagača (u nastavku, Državna komisija za zločine) utvrdila je 1947. daje samo u logoru Jasenovac do godine 1943. ubijeno barem 600.000 ljudi. Generaciju poslije, Vojna enciklopedija je tvrdila da je u Jasenovcu stradalo 600.000 zatvorenika, 72.000 u Jadovnu blizu Gospića u Lici, 75.000 u Staroj Gradiški i oko 10.000 u Srijemskoj Mitrovici, što je ukupno otprilike 757.000. Ta brojka nije uključivala žrtve u nekohko drugih logora u ustaškoj državi u kojima je bilo mnogo ubijanja, premda u mnogo manjem opsegu. U intervjuu iz 1965, pitao sam Peru Moraču, direktora Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, što on misli o ukupnim procjenama srpskih žrtava u ustaškoj državi - 600.000 do 700.000. On je odgovorio da je to bio minimum i daje prava brojka najvjerojatnije viša. Tijekom istoga posjeta Beogradu isto sam pitanje postavio Petru Brajoviću, voditelju Instituta za vojnu istoriju. Odgovorio je: „Za nas, ove su brojke društveni zakon." Drugim riječima, autoritet vlade i KP stajao je iza njih.


Službene su se publikacije, i posebno pojedinci, često služile mnogo većim brojkama, premda su ponekad one bile niže. Članak u Borbi (Beograd) u službenom organu SKJ, izvijestio je 5. srpnja 1965. o komemoraciji u Jasenovcu gdje je „tokom rata bilo ubijeno preko 700.000 nevinih muškaraca žena i djece". Međutim, 8. travnja 1971, iste novine odredile su broj žrtava u Jasenovcu na 400.000 ljudi. Tijekom 1972. drugo izdanje Vojne enciklopedije jednostavno je reproduciralo brojku od 600.000 žrtava u Jasenovcu do 1943 koju je objavila Državna komisija za zločine. Vodeće srpske novine Politika (Beograd), nakon što su iznijele da je u Jasenovcu stradalo oko 700.000 žrtava izvijestile su 31. kolovoza 1977. da je otkrivena nova masovna grobnica u kojoj su se nalazili, prema procjeni ostaci od 12.000 do 16.000 žena.

Potom su brojke postajale još i više. Tijekom kolovoza 1983, pokojni Velimir Terzić, predratni kapetan kraljevske vojske i kasnije poznat partizanski general, izjavio je „da je (prema najnovijim podacima) samo u Jasenovcu ubijeno barem milijun Srba (1941-1945), ne brojeći žrtve drugih narodnosti". Vjerojatno ohrabren Terzićevim gledištima, Milan D. Miletić, dajući prikaz romana Jasenovac (1981) Ljube Jandrića, Srbina iz Bosne i bivšega logoraša iz Jasenovca, također je iznio spekulacije da je broj ubijenih žrtava u Jasenovcu iznosio jedan milijun ili više. Pretjerane tvrdnje te dvojice autora, od kojih nijedan nije profesionalni povjesničar, podudarne su s tvrdnjom Dragoljuba Živojinovića, profesora povijesti s beogradskog univerziteta. Prema njemu, „prije Drugog svjetskog rata bilo je 1,700.000 pravoslavaca u Hrvatskoj a danas ih je samo 700.000. To je posljedica djelovanja NDH, Jasenovca, Nove Gradiške". Međutim, ta tvrdnja počiva na neujednačenoj zemljopisnoj usporedbi. Čini se da Živojinović uspoređuje srpsko stanovništvo u NDH (uključivši sjeverozapadnu Hrvatsku i Slavoniju sa Srijemom, veći dio Dalmacije i cijelu BiH) iz 1941. (što je, zapravo, oko 1,800.000) sa srpskim stanovništvom iz mnogo manje poslijeratne SR Hrvatske iz 1986. godine. Namjera se čini jasnom: pokazati da su genocidne politike ustaške države stajale Srbe otprilike jedan milijun ljudi.


Te je brojke nadmašio svojim izjavama Vuk Drašković, srpski novinar, romanopisac i političar, podrijetlom iz istočne Hercegovine koji živi u Beogradu. Odgovarajući na optužbe Sulejmana Husića, Muslimana, da on (dakle, Drašković, op. ur.) širi „prljave laži" o stradanjima srpskoga naroda i da prešućtye „kolektivne zločine (pa čak i genocid)" koji su Srbi počinili protiv drugih naroda - kao što su brojni masakri nad stotinama Muslimana koje su počinili srpski četnici tijekom Drugoga svjetskog rata - Drašković odgovara podcjenjivački: „Ti [masakri] su 'kolektivni zločini', to je taj 'genocid', i odgovor na nestanak više od jednog i pol milijuna Srba u hrvatskoj ustaškoj državi.


Dvije recentne jugoslavenske studije bacaju mnogo više svjetla na pitanje logora u Jasenovcu. Ona, koju je napisao pukovnik Antun Miletić, vodeći stručnjak iz Instituta za vojnu istoriju u Beogradu, skupila je golem dokumentarni materijal o upravi logora i obuhvaća informacije dobivene od bivših logoraša, od ustaških službenika koji su radili u logoru i od službenih komisija koje su istraživale ratne zločine. Miletić ne iznosi svoje posebne procjene gubitaka, nego se iz izvora koje navodi čini da je suglasan s procjenom od 600.000 do 700.000 žrtava, većinom Srba. Druga, koju je napisao Vladimir Dedijer, donosi golemu zbirku dokumenata i popratnih komentara na osnovi kojih Dedijer velik dio odgovornosti za Jasenovac pokušava pripisati Vatikanu i Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. On, međutim, ne nudi nikakvu posebnu procjenu ratnih gubitaka u Hrvatskoj ili Jugoslaviji.


Brojka od otprilike 700.000 žrtava svih nacionalnosti u Jasenovcu jedna je od najčešće navođenih. Njome se također u travnju 1985. poslužio Jakša Petrić, tadašnji predsjednik predsjedništva SR Hrvatske, na komemoraciji povodom četrdesete godišnjice oslobođenja logora u travnju 1945. godine. On je o žrtvama govorio kao ,,o 700.000 patriota". Sve što bi općenito navodilo na manje brojke žrtava u logorima ili na manje brojke srpskih žrtava u NDH, obično bi bilo „ispravljeno" ili potisnuto. Primjer „ispravka" ilustrirale su dvije ugledne publikacije zagrebačkog Leksikografskog zavoda. U Općoj enciklopediji, objavljenoj 1959, tvrdi se daje u logoru stradalo oko 350.000 osoba. Sljedeće godine, u Enciklopediji Jugoslavije, iznesena je brojka od preko 700.000 žrtava. Razumno je pretpostaviti daje za tu promjenu odgovoran pritisak jugoslavenske vlade, SK ili Saveza boraca. Međutim, u rijetkim su slučajevima u Jugoslaviji objavljivane mnogo niže procjene broja žrtava u Jasenovcu. Godine 1961, Egon Berger, zagrebački Židov koji je u Jasenovcu propeo 44 mjeseca i bio jedan od preživjelih iz skupine koja se probila iz logora netom prije propasti ustaške države, napisao je daje u Jasenovcu „ubijeno preko 200.000 ljudi". Pored Srba, taje brojka obuhvaćala tisuće Židova, Roma te antifašistički orijentirane Hrvate i Muslimane. Revizionistički najzapaženije brojke vezane uz ratne gubitke u Hrvatskoj objavio je Bruno Bušić, istraživač, novinar i politički aktivist tijekom razdoblja hrvatske nacionalističke euforije od 1969. do 1971. godine. Služeći se podacima iz neobjavljena vladinog popisa žrtava iz 1964. za razdoblje Drugoga svjetskog rata, Bušić je izračunao da je ukupan broj stradalih osoba na teri-toriju SR Hrvatske iznosio 185.327. Od toga je njih 64.245 umrlo u zatvorima i logorima, 50.806 od izravnoga terora (koji nije specificiran), 12.272 tijekom bombardiranja i borbi, 51.949 u partizanskim i savezničkim jedinicama i 6055 na ostale i nepoznate načine.

Te brojke navode na krivi put zato što ne pokrivaju NDH za vrijeme rata, već samo mnogo manju poslijeratnu SR Hrvatsku (koja obuhvaća Istru, gradove Rijeku i Zadar te jadranske otoke, koji nisu bili dijelove te ratne države). One također isključuju ljudske gubitke ustaške države, i one oružanih snaga i one civilnog osoblja. Kako bi se došlo do točnijih gubitaka stanovništva, trebalo bi obuhvatiti i brojke iz poslijeratne SR BiH i iz Srijema, područja koja su bila dijelovi NDH tijekom rata. Na tim je područjima broj srpskih žrtava vezan uz ustaški teror bio vrlo visok, a u BiH je broj muslimanskih žrtava od četničkog partizanskog (na početku) i njemačkog terora (na kraju) bio također vrlo visok. Godine 1967, služeći se istom definicijom žrtava kao i pregled iz 1967 Ivan Klauzer je procijenio gubitke stanovništva u SR BiH na 580.767 (94.000 nerođene djece, 80.000 ratnih emigranata, 171.000 ratnih žrtava koje pokriva pregled iz 1964. i 235.767 ratnih žrtava koje ne pokriva taj pregled). Njegove brojke, isključivši one koje se odnose na smanjeni natalitet i emigraciju, dodane Bušićevim daju ukupan zbroj od oko 592.000 ljudskih gubitaka u logorima, od terora i od drugih uzroka u ustaškoj državi (izuzev Srijema) tijekom rata. To je mnogo niže od procjena o 700.000 ubijenih samo u logoru Jasenovac.

Najniža procjena broja žrtava u koncentracionim logorima, uključujući Jasenovac, u NDH tijekom rata dolazi od Franje Tuđmana. Dok je bio direktor Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, Tuđman se, bivši partizan i umirovljeni jugoslavenski vojni general, kao i Bušić, služio istim podacima iz neobjavljena vladina pregleda ratnih ljudskih gubitaka iz 1964. te je tvrdio daje ukupan broj žrtava u svim zatvorima i logorima u Hrvatskoj, uključujući Jasenovac, iznosio 59.639 ljudi. Dodavanjem onakvom broju žrtava u SR BiH dobije se ukupan broj ubijenih u logorima u NDH, za koji je Tuđman tvrdio da bi u najboljem slučaju bio tri do četiri puta veći, što znači, između 180.000 i 240.000. Prema nepreciznoj Tuđmanovoj formulaciji, prva se brojka ponekad interpretira kao da se odnosi na cijeli teritorij NDH za vrijeme rata, i kao takvu su je preuzeli mnogi hrvatski politički emigranti. Međutim obje skupine brojki procjene su koje valja uzimati kao najniže moguće. Možda bi trebalo zabilježiti da prikaz žrtava rata iz 1964, na kojem Bušić, Klauzer i Tuđman zasnivaju svoje izračune, nikad nije objavljen; da Klauzerova studija nije objavljena; da su Bušić i Tuđman, aktivni za vrijeme nacionalističke euforije u Hrvatskoj od 1969. do 1971, bili utamničeni u različitim periodima te da su na Bušića, koji je pobjegao u inozemstvo tijekom 1970-ih, 1978. u Parizu izvršile atentat osobe za koje je većina ljudi izvan Jugoslavije pretpostavljala da su jugoslavenski agenti.

Tvrdnjama jugoslavenskih vlasti i srpskih izvora o broju srpskih žrtava ustaške države u pretjerivanju su konkurirale tvrdnje nekih ustaških političkih emigranata na Zapadu o broju ubijenih Hrvata tijekom rata, posebno o broju ubijenih pripadnika oružanih snaga NDH i civilnih izbjeglica nakon njihove predaje jugoslavenskoj vojsci 15. svibnja 1945. godine. Primjerice, profesor Ivo Omrčanin, hrvatski politički emigrant u SAD-u, navodeći austrijskoga povjesničara Rudolfa Kiszlinga kao izvor, tvrdio je da su partizani ubili pola milijuna Hrvata, dok su četnici ubili drugih pola milijuna tijekom rata. Međutim, Omrčaninova se tvrdnja zasniva na krivom tumačenju Kiszlingova teksta. Potonji je samo napisao da su neki Hrvati procijenili „biološki gubitak koji je njihova nacija pretrpjela od 1941. na oko milijun ljudi". U sličnom duhu, pišući o stradanju Hrvata na kraju rata, John Prcela, drugi hrvatski politički emigrant u SAD-u, ustvrdio je da su ,,i pokojni dr. Oton Knezović, autor Pokolja Hrvat-ske Vojske 1945, i pisac ovih redaka izračunali daje Titov režim ubio 600.000 Hrvata nakon prekida neprijateljstava 1945". Jedan drugi hrvatski emigrant to opisuje na ovaj način: „Odmah nakon rata, jugoslavenski komunisti izvršili su pokolj nad 500.000 Hrvata." Ostali su hrvatski emigranti bili, međutim, umjereniji u svojim procjena-ma. Jedan od njih iznosi da je broj Hrvata koje su ubile partizanske snage na kraju rata iznosio oko 200.000, iako nije posebno naveo jesu li tu uključeni i vojno osoblje i civilne izbjeglice. A svećenik Krunoslav Draganović, jedan od najaktivnijih i najutjecajnijih hrvatskih emigranata sve dok se nije misteriozno našao u Jugoslaviji u lipnju 1967, ustvrdio je daje od oružanih snaga NDH, za koje je procijenio da su na kraju rata brojile oko 250.000 ljudi, „između 100.000 i 140.000 njih zvjerski poklano na pragu austrijske granice" na kraju rata. Draganović nije procijenio broj civilnih izbjeglica koji su bih s tim snagama, od kojih su mnogi također ubijeni. Međutim, kao što smo pokazali u 10. poglavlju, oružane snage NDH, uključujući povojničeni Ustaški obrambeni sdrug i Državne radne službe, na kraju rata su teško mogle prelaziti brojku od 116.000 časnika i običnih vojnika.

PRETPOSTAVKE ZNANSTVENOG PRISTUPA ISTRAŽIVANJU LJUDSKIH GUBITAKA

U ovom odjeljku želimo postaviti znanstvene premise za istraživanje gubitaka stanovništva u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata. Takvo istraživanje nije bilo moguće sve do prvoga poslijeratnog popisa stanovništva koji je proveden 15. ožujka 1948. godine. S ovim podacima i primjenjujući raznolike metode znanstvenici su procjenjivali ratne gubitke u tri osnovna koraka. Prvo je projiciran popis stanovništva za 15. ožujka 1948. kao da nije bilo rata, ko-risteći podatke iz popisa stanovništva od 31. ožujka 1931. ili iz drugih izvora, kao što su statistički godišnjaci koje je objavljivala pryeratna vlast. S obzirom da tijekom ožujka 1941. nije proveden popis stanovništva, kao što je bilo predviđeno, to je zahtijevalo procjenjivanje stope rasta stanovništva od 1931. ili 1940, kao i prilagođavanje tih procjena poslijeratnim granicama zemlje (ili, naizmjence, ograničavajući ih na predratne granice zemlje). Drugo, izračunala se razlika između stanovništva koje je projicirano za ožujak 1948. kao da nije bilo rata i stvarnog broja ljudi izbrojenog tijekom popisa stanovništva, čime je dobiven demografski gubitak. I treće, procijenjeni broj nerođenih koji treba pripisati nižem natalitetu za vrijeme rata i procijenjeni broj nestalih ljudi uzi-majući u obzir i emigrante koji se moraju odbiti od demografskog gubitka. Time je dobiven stvarni gubitak stanovništva koji treba pripisati ratu.23 Metoda koja je korištena kako bi se projicirala stopa rasta stanovništva između 31. ožujka 1931. i 15. ožujka 1948. kao da nije bilo rata od najveće je važnosti jer neposredno utječe na veličinu demografskog gubitka i time na veličinu stvarnoga gubitka. Postoji veliko odstupanje u procijenjenim stopama rasta stanovništva za to razdoblje. Veće slaganje postoji o smanjivanju stope nataliteta, koju je jednostavno izračunati, i o broju ljudi koji su emigrirali.

Ponovno bismo željeli istaknuti da je, bez obzira na to koliko su objektivni i pomni postupci koje službeni statističari i znanstvenici koriste u procjeni nekih procesa, i dalje nemoguće izračunati egzaktne gubitke stanovništva u Jugoslaviji tijekom rata. Razlog tome su složene i kaotične okolnosti koje su i to vrijeme prevladavale u zemlji i činjenica da su se morale iznositi mnoge pretpostavke za različite izračune i njihova točnost ne može se apsolutno jamčiti. Slijedom toga, neki znanstvenici koji su se bavili tom temom, osobito Vogelnik, Bogoljub Kočović i Vladimir Žerjavič, često su izračunavali i maksimalne i minimalne procjene. Jednako je važno imati procjene neovisne o političkim i propagandnim predrasudama. Prema našem mišljenju, rana djela Ive Laha i Ivana Klauzera i novija djela Kočovića i Žerjavića uspješno to ostvaruju. 0 gubicima stanovništva koje treba pripisati smanjenom natalitetu postoji opće slaganje oko brojke od oko 335.000. U ranim pedesetima 20. stoljeća Lah je tu brojku procjenjivao na 338.000, a u 1980-im Kočović ju je procjenjivao na 333.000, a Žerjavić na 326.000. Dugotrajna razdvojenost supružnika, uobičajeno za vrijeme rata, uvelike je smanjilo stope sklapanja brakova i rađanja. Velik je broj muškaraca koji su se borili u partizanskim snagama i oružanim snagama NDH, mnogi su muškarci iz Srbije bili ratni zarobljenici u Njemačkoj i mnogi su muškarci iz svih dijelova Jugoslavije, posebno iz NDH i Slovenije, radili u Njemačkoj. Gubici stanovništva sve do popisa stanovništva u ožujku 1948 - koje treba pripisati emigraciji - prema recentnim procjenama Kočovića i Žerjavića, iznosili su oko 660.000. Emigranti su obuhvaćali one koji su prisilno iseljeni ili protjerani iz zemlje, one koji su odabrali da se ne vrate iz ratnog zarobljeništva i ostalih logora u inozemstvu te s rada u inozemstvu, i one koji su emigrirali svojom slobodnom voljom ili su pobjegli iz zemlje tijekom i nakon rata sve do 15. ožujka 1948. godine.

Valja ukratko opisati okolnosti pod kojima su se jugoslavenski građani iseljavali za vrijeme i neposredno nakon rata. Najveća skupina emigranata bili su Nijemci. U popisu stanovništva iz 1931. ona je brojila 489.943, a u popisu iz 1948. godine 55.337 osoba. S rijetkim izuzecima, jugoslavenski folksdojčeri svim su srcem surađivali s Nijemcima tijekom rata. Oni su dali više od 60.000 vojnika njemačkim vojnim formacijama, naširoko su sudjelovali u suzbijanju oružanoga otpora i u krvavom procesu pacifikacije te su svojevoljno pomagali njemačkim okupacijskim vlastima. Kao što je pokazano u 6. i 7. poglavlju, Nijemci su najveći dio jugoslavenskih folksdojčera povukli u Reich, u fazama, od jeseni 1942. do kraja 1944. godine. Nakon ulaska Crvene armije u Vojvodinu u listopadu 1944, Sovjeti su preselili dio Nijemaca koje su tamo zatekli prvo u SSSR, a zatim tijekom 1949. u Njemačku. Na kraju, nakon rata, jugoslavenske su vlasti mnoge protjerale u Njemačku. Gubitak stanovništva je, prema tome, iznosio između 400.000 i 425.000 ljudi.

Drugu veliku emigrantsku skupinu činili su Jugoslaveni različitih nacionalnosti, i oni su brojili između 150.000 i 155.000 emigranata. Tu se ubrajalo nekoliko tisuća jugoslavenskih ratnih zarobljenika u Njemačkoj i Italiji iz Travanjskoga rata 1941. koji su odabrali ne vratiti se u zemlju zbog pobjede komunista; izbjeglice preseljeni u Italiju i Austriju u završnim fazama rata, a koji nisu vraćeni savezničkim snagama i koji su poslije ostali u inozemstvu; i oni koji su emigrirali ili pobjegli iz zemlje između svibnja 1945. i popisa stanovništva u ožujku 1948. godine. Nakon nekog vremena koje su proveli u prognaničkim logorima u Zapadnoj Europi, manji je dio ondje ostao dok se većina nastanila u prekomorskim zemljama, posebno u Argentini, Venezueli, SAD-u, Kanadi i Australiji. Trebalo bi primijetiti da su Talijani tijekom rata u koncentracione logore u Italiji preselili između 80.000 i 90.000 Jugoslavena. Uz to je nekoliko tisuća pobjeglo iz Jugoslavije u Italiju, a između 30.000 i 40.000 evakuirali su partizani i Britanci s jadranske obale u Italiju pa poslije u izbjegličke logore u Egipat. Od travnja 1945. do ožujka 1946. većina ih se vratila u Jugoslaviju; međutim, manji se broj, posebno oni koji su imali rodbinu u inozemstvu, pridružio tim obiteljima. Iz jugoslavenske židovske zajednice, koja je 1941. brojila oko 82.000 osoba, pridodajući tom broju 3000 do 5000 židovskih izbjeglica iz drugih zemalja, otišlo je tijekom rata oko 8000 ljudi u inozemstvo. Neki su Židovi emigrirali iz Jugoslavije neposredno prije i tijekom rata. Nekohko tisuća njih bili su izbjeglice ili su protjerani u Italiju, ali ih se većina vratila nakon rata. Oko tisuću jugoslavenskih izbjeglica, uključivši 834 Židova, iselili su iz Italije u SAD u kolovozu 1944. i potom su se naselili po različitim dijelovima zemlje. Međutim, najveći broj Židova emigrirao je nakon rata. Uzevši sve zajedno, i Kočović i Žerjavić procjenjuju daje do popisa stanovništva u ožujku 1948. ukupno 8000 Židova napustilo zemlju. Drugi val židovske emigracije dogodio poslije svibnja 1948, nakon osnivanja izraelske države. Preostalih 70.000 do 100.000 emigranata sačinjavali su ostali istočnoeuropski i balkanski narodi te Rusi, Turci i Talijani.

Uz opće slaganje među istraživačima da je gubitak stanovništva, što uključuje, dakle, smanjeni natalitet i emigraciju, do ožujka 1948. ukupno iznosio otprilike 995.000, sada se valja vratiti na ustanovljavanje stvarnoga broja stradalih u Jugoslaviji tijekom rata. Gubitke stanovništva neposredno vezane uz rat, oko kojih postoje velika razilaženja, čine sljedeće kategorije: svi ubijeni pripadnici domaćih oružanih snaga (partizani, ustaše, četnici), bilo da su umrli na jugoslavenskom teritoriju ih u inozemstvu; naoružano osoblje koje je umrlo od ratnih ranjavanja; ljudi koji su namjerno ubijani u zatvorima i logorima ih koji su ondje umrli od izgladnjivanja, hladnoće, nedostatka medicinske skrbi i prepuštanja lošim vremenskim uvjetima; civili ubijeni tijekom provedbe repre-sivnih aktivnosti različitih domaćih oružanih snaga; civili koji su ubijeni ili su umrli dok su bili pod nadzorom okupacijskih snaga, bilo na jugoslavenskom teritoriju ili nakon što su odvedeni iz zemlje; vojno osoblje, policija i civili ubijeni u masovnim nasilnim osvetama i nakon suđenja za ratne zločine tijeko rata i do popisa stanovništva od 15. ožujka 1948; osobe koje su nenamjerno ubile sovjetske snage na jugoslavenskom teritoriju i one koje su poginule prilikom savezničkog bombardiranja jugoslavenskih željezničkih komunikacija kojima su zapadni Saveznici namjeravah spriječiti povlačenje njemačkih postrojba; civili koje je nenamjerno ubilo savezničko ratno zrakoplovstvo koje je letjelo na zadatke usmjerene protiv neprijatenskih ciljeva u središnjoj i jugoistočnoj Europi; ljudi koje su s vremena na vrijeme ubijali pripadnici savezničkoga zrakoplovstva izbacujući bombe nad jugoslavenskim teritorijem dok su se vraćali u svoje baze nakon što nisu uspjeh doći do planiranih neprijateljskih ciljeva; i konačno, vojno i civilno stanovništvo iz redova kolaboracionističkih snaga koje su ubile jugoslavenske vojne i policijske vlasti u nasilnim osvetama nakon rata, koje su bile masovne, ali koje čak ni danas nisu u historiografiji na zadovoljavajući način objašnjene.

Prva objavljena procjena demografskih gubitaka u Jugoslaviji (uključujući novostečeni teritorij tijekom 1945. godine) vezanih uz rat, koja je uslijedila nakon objavljivanja izvještaja iz popisa stanovništva od 15. ožujka 1948. i koju je 1951. napravio Dragoljub J. Tasić, ravnatelj Demografskog odjela Saveznog zavoda za statistiku, procijenila je demografski gubitak na 2,428.000. Drugu je procjenu 1952. napravio Dolfe Vogelnik, direktor Saveznog zavoda za statistiku. Koristeći dvije skupine pretpostavki vezanih uz stopu rasta stanovništva između 1941. i 1948, on je procijenio minimalni demografski gubitak od 2,854.000 i maksimalni mogući demografski gubitak od 3,250.000. Manja brojka učinila je službenu procjenu stvarnoga gubitka od 1,706.000 primjerenom. Vogelnik je mislio daje viša od tih dviju procjena bila ona najvjerojatnija. Uskoro nakon pojave Vogelnikova članka, slovenski statističar Ivo Lah kritički je ispitao i Tasićevu i Vogelnikovu procjenu. Pokazao je da su primjenom neprihvatljivo visokih stopa rasta stanovništva za dio ih za cijelo razdoblje između 1941. i 1948. pod pretpostavkom da nije bilo rata, i Tasić i Vogelnik, premda osobito potonji, dobili nerealistično visoke procjene broja stanovnika u ožujku 1948. godine. To je pak rezultiralo nerealistično visokim procjenama demografskih i stvarnih gubitaka stanovništva. Lah je sam pro-jicirao stanovništvo (povećane) Jugoslavije, pod pretpostavkom da nije bilo rata, na 17,845.000 dana 15. ožujka 1948. godine. U usporedbi sa stvarnim bro-jem stanovnika od 15,772.000 koje je zabilježio popis stanovništva toga datuma, dobiven je demografski gubitak od 2,073.000, odnosno okruglo 2,100.000. Čini mi se daje Vogelnikova procjena demografskoga gubitka zapravo bila pokušaj da se službena procjena stvarnoga gubitka od 1,706.000 učini realis-tičnom. Lahova procjena jasno pokazuje da je Vogelnikova procjena prešla granicu znanstvene korektnosti. Međutim, jugoslavenske vlasti nisu reagirale na Lahove kritike, kao ni Tasić ni Vogelnik. Službena procjena stvarnoga gu-bitka stanovništva od 1,706.000, koja je prvi put iznesena 1945, i dalje je bila u uporabi. Štoviše, ona je isključila specifične gubitke domaćih skupina koje su surađivale s okupacijskim snagama protiv partizana.

Međutim, činjenica da su 1950. i ponovno 1964. jugoslavenske vlasti zapovjedile nova istraživanja stvarnih gubitaka pretrpljenih tijekom rata izgleda da upućuje na to da su i oni sami sumnjah u tu brojku. Istraživanje iz 1950. napravio je Savez boraca, a istraživanje iz 1964. napravio je Savezni zavod za statistiku. Ni jedan od njih nije uzimao u obzir gubitke postrojbi koje su surađivale s okupacijskim snagama protiv partizana, s obzirom da njihov cilj nije bio utvrditi ukupan broj ljudskih gubitaka, već samo „broj žrtava koje su različite regije i pokrajine... bile dale za oslobođenje zemlje" u borbi protiv fašizma. Međutim, nikad nisu objavljeni cjeloviti rezultati tih dvaju pregleda. Objavljene su samo brojke za SR Hrvatsku te BiH iz istraživanja od 1964, a i te privatno. Nije dano nikakvo službeno objašnjenje, no ja pretpostavljam da je to bilo zbog toga jer su u tim istraživanjima iznesene procjene koje su bili ireviše male u usporedbi sa službenim procjenama. Vlada i SK očigledno nisu željeli biti javno osramoćeni manjim procjenama. Povrh toga, popriličan broj srpskih nacionalističkih povjesničara, istraživača srodnih disciplina, crkvenih dužnosnika i romanopisaca, od kojih su mnogi članovi SANU-a, služio se vrlo visokim brojkama za srpske žrtve u NDH. Oni bi također nesklono gledah na »romjenu broja žrtava koja bi išla na niže. Ubrzo nakon istraživanja iz 1964, Franjo Tuđman je procijenio demografski gubitak Jugoslavije tijekom rata na otprilike 2,100.000 (što je i Lahova brojkaa). Nakon što je oduzeo ukupni broj od oko 450.000 za niži ratni natalitet, 500.000 pripadnika njemačke manjine koji su otišli, 200.000 pripadnika talijan-ke, turske i mađarske manjine koji su otišli i 200.000 ostalih emigranata, on je došao do stvarnoga gubitka stanovništva između 700.000 i 800.000.33 To je bilo znatno manje od brojke između 1,000.000 i 1,100.000 koju je dao naslutiti ah i koju su procijenili kasniji istraživači. Tuđman je tu nižu procjenu dobio povećanjem procjena gubitaka stanovništva zbog nižega nataliteta tijekom rata i zbog emigracije.

.
Hrvatski istoričar Goran Hutinec potvrdio je

Kao što je primijećeno prije, na temelju pregleda iz 1964, Tuđman se osobito nije slagao sa službenom procjenom o broju žrtava u logorima u NDH, »gotovo u Jasenovcu. Tuđman je dao naslutiti da se iz istraživanja dobiveni broj ubijenih u svim logorima i zatvorima, koji iznosi oko 60.000, odnosi na ciielu NDH iz doba rata umjesto na mnogo manju poslijeratnu SR Hrvatsku, kasnijim spisima on objašnjava tu razliku, ali prvi put to nije učinio. Zato Tuđman nije dao nikakvo statističko objašnjenje za svoje brojke, zato sto čini da je svjesno krivo interpretirao podatke iz istraživanja iz 1964. i zato se njegove procjene u toliko velikoj mjeri razlikuju od onih koje su iznijeli drugi znanstvenici s toga područja, one se sa sigurnošću mogu odbaciti. Sljedeća procjena demografskog gubitka u Jugoslaviji vezana uz rat došla od Ivana Klauzera. U svojoj doktorskoj tezi iz 1967. obranjenoj na Zagrebačkom sveučilištu, Klauzer je izračunao da je demografski ratni gubitak zemlje u njenim poslijeratnim granicama 2,042.000, što je brojka slična Lahovoj. Nažalost, njegov rad nije objavljen, vjerojatno zato što su se njegovi rezultati uvelike razlikovali od službenih procjena. Pokojni Bruno Bušić bio je prvi koji je spominjao Klauzerove procjene u svome članku iz 1977. godine. Godine 1985, Bogoljub Kočović izračunao je gubitke iz rata, zasnovane na popisu stanovništva iz 1948, za cijelu Jugoslaviju, za svaku socijalističku republiku i autonomnu pokrajinu i za svaku nacionalnu skupinu i manjinu. Svatko zainteresiran za istinu o ratnim gubicima stanovništva zahvalan mu je na tome djelu. Kočović namjerno nije procijenio broj žrtava u nekim konkretnim događanjima ili za neke vremenske odjeljke, a nije raspravljao ni o tome zašto su bile napravljene apsurdne procjene i zašto su preživjele tijekom godina, iako bi čak vrlo jednostavna usporedba s popisom stanovništva iz 1948. uvjerljivo pokazala da su one bile nerealistične. Izbjegao je politički nabijena pitanja i pustio je da brojke govore same za sebe.


Kočović je projicirao stanovništvo Jugoslavije iz ožujka 1948, u granicama njena predratnog teritorija i pretpostavljajući da nije bilo rata, na 17,263.000. Oduzevši od toga 15,278.000 - stanovništvo od 15,772.000 zabilježio je popis stanovništva od ožujka 1948, uz odbitak stanovništva od 494.000 bivših talijanskih kolonija priključenih Jugoslaviji nakon rata - došao je do demografskog gubitka od 1,985.000 i do stvarnoga gubitka od 1,014.000. Kao i Lah i Klauzer, i on je koristio općenito prihvaćene metode projekcije stanovništva. Procjene Laha, Klauzera i Kočovića dobile su daljnju potvrdu tijekom 1989, nakon što je Vladimir Žerjavić, koristeći drugačiju metodu, procijenio ratni demografski gubitak u granicama predratne Jugoslavije od 2,022.000 i stvarni gubitak od 1,027,000. S obzirom da su Lahove, Klauzerove, Kočovićeve i Žerjavićeve procjene ratnoga demografskog gubitka Jugoslavije u cijelosti vrlo shčne i iz-gleda da su hšene predrasuda, možemo ih prihvatiti kao prilično pouzdane. Tablica 9. daje Kočovićeve procjene gubitka stanovništva, i demografske i stvarne, po nacionalnosti i po republici. Navodno je tijekom kolovoza 1985. poseban odbor SANU-a, proučavajući gubitke stanovništva koje je pretrpjela Srbija u Prvom svjetskom ratu i Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu, došla do ukupne brojke ratnih gubitaka stanovništva slične Kočovićevoj procjeni. Međutim, nijedna izjava ili publikacija o tome pitanju nije bila predviđena za objavljivanje.

Ako usporedimo procjene stvarnih ratnih gubitaka stanovništva koje su dali naslutiti ili su izračunali Lah, Klauzer, Kočović i Žerjavić od 900.000 do 1,150.000 - što su Kočovićeve minimalne i maksimalne brojke, u koje se ubrajaju i procjene ostale trojice - sa službenom brojkom od 1,706.000 koju je podnijela Jugoslavenska Komisija za ratne odštete Međusavezničkoj agenciji za ratne odštete ujesen 1945, jasno vidimo da je vladina procjena bila ekstremno pretjerana. Štoviše, službena definicija žrtava rata obuhvaćala je samo vojne gubitke partizanskih snaga i isključivala je gubitke različitih kolaboracionističkih snaga. Potonje, koje su jugoslavenske vlasti procijenile na 447.000, približile bi ukupan broj procijenjenih stvarnih gubitaka, prema jugoslavenskoj vladi, prema još više „napuhanih" 2,150.000. Slično tome, ako usporedimo Kočovićeve minimalne i maksimalne brojke s brojkama koje proizlaze iz istraživanja drugih istraživača, vidimo koliko su potonje neumjerene. Kad tome dodamo žrtve iz Jasenovca, većinom Srba, za koje neki tvrde da broje 700.000, žrtve u redovima oružanih snaga NDH i pratećih civila nad kojima je počinjen pokolj na austrijskoj granici tijekom svibnja 1945, za koje neki tvrde da broje 500.000, sve one koje su ubili ustaše u svim ostalim logorima i teroru, sve one koji su ubijeni za vrijeme borbi na svim stranama (izuzev upravo spomenutih oružanih snaga NDH) - ustaše, četnici, partizani, Nedićeve snage, Ljotićeve snage i domobrani, sve ubijene civile, od nasilnih osveta, bombardiranja i si., sve ostale koje su likvidirali komunisti sve do popisa stanovništva u ožujku 1948. te približno 67.000 Židova i 20.000 do 30.000 Roma, imamo broj koji je mnogo veći od realistične procjene ukupnoga broja ratnih gubitaka. Jasno je date tvrdnje nadilaze stvarnost. Ova nas rasprava vodi do triju načelnih zaključaka. Prvo, ustaše nisu mogli likvidirati više stotina tisuća ljudi, prvenstveno Srba, za koje su ih optuživali jugoslavenski komunisti i različite srpske organizacije i pisci, domaći i oni u emigraciji na Zapadu. Drugo, partizani nisu mogli izvršit pokolj nad stoti-nama tisuća pripadnika oružanih snaga NDH i izbjeglica na kraju rata, kako su to tvrdih mnogi hrvatski emigranti na Zapadu. I treće, stvarni ratni gubitak stanovništva Jugoslavije od 1,706.000, koji je prva iznijela komunistička vlada 1945. i kojeg se od onda stalno držala, mit je stvoren i održavan iz političkih i propagandnih razloga.

RAZLOZI ZA PREUVELIČAVANJE BROJA ŽRTAVA


Na sljedećim stranicama analizirat ćemo razloge koji su doveli do preuveličavanja broja žrtava nastalih tijekom rata. Ispitat ćemo redom motive različitih srpskih krugova u zemlji i u inozemstvu, različitih hrvatskih krugova u zemlji i u inozemstvu te na kraju motive komunističke vlasti. Prvo, srpski politički krugovi u zemlji i veći dio jugoslavenske izbjegličke vlade kojom su dominirali Srbi nisu bili voljni preuzeti krivicu za raspad jugo-slavenske države i vojske tijekom travnja 1941. godine. Srbi su ostvarili velik vojni i diplomatski uspjeh tijekom Balkanskih ratova 1912-1913. i u Prvom svjetskom ratu, i ostali su dominantna sila u novoj jugoslavenskoj državi od njezina nastanka 1918. i u međuratnom razdoblju. Međutim, pokazali su se bespomoćnim uoči njemačkoga napada 6. travnja 1941. i zemlja se brzo raspala. Ne želeći priznati svoju odgovornost za to, Srbi su ostali pri tome da je vojni slom u osnovi bio posljedica hrvatske izdaje, koja je svoj vrhunac imala u proglašenju NDH 10. travnja 1941. godine. Smrt tisuća Srba koju su izazvali ustaše bio je sastavni dio te izdaje. Srbi su također uvelike bili ogorčeni činjenicom da je Vladko Maček, zamjenik premijera u Cvetkovićevoj vladi koja je svrgnuta 27. ožujka 1941. i u novoj vladi generala Dušana Simovića, odbio otići u emigraciju s kraljem Petrom II i vladom po slomu u Travanjskom ratu. Umjesto toga, Maček je poslao Jurja Krnjevića, glavnoga tajnika HSS-a, da ga zastupa. Odbijajući pridodati svoj neporecivi politički prestiž izbjegličkoj vladi kojom su dominirali Srbi, Maček je još više oslabio svoj položaj na Zapadu - koji je već bio oslabljen njegovim sramotnim porazom od Nijemaca.

Srbi su u tome također vidjeli Mačekovu želju da Nijemcima izađe u susret i da se s njima dogovori. Isticali su Mačekovu izjavu hrvatskom narodu od 10. travnja 1941 - koju su ustaše emitirali na radiju - u kojoj je priznao ustašku, vlast, a Hrvatima savjetovao da je podrže. Bez ikakve sumnje, to je pomoglo novome režimu jer je time stvoren dojam da ga je Maček prihvatio. Štoviše J zahtijevajući od vladinih dužnosnika iz HSS-a da ostanu na svojim položajima, Maček je sav administrativni i policijski aparat u većem dijelu nove države gotovo netaknut predao u ruke ustašama. Lagano naoružani odredi HSS-a, jedinice Građanske i Seljačke zaštite izrazili su svoju odanost ustašama i pomogli im preuzeti vlast.

Međutim, u stvarnosti, Nijemci su prisilili Mačeka da dade izjavu o podršci, što je činjenica koja nikad nije bila priznata u srpskim ili jugoslavenskim spisima. čini se da mu je prvo na umu bila želja da očuva mir i spriječi krvoproliće, što je, barem u prvom trenutku, i postigao. Događaji koji su uslijedili nameću zaključak da se Maček nikad nije svojevoljno dogovarao ni s ustašama ni s Nijemcima i Talijanima. Ustaše su ga pet mjeseci držali u jasenovačkom logoru, a preostali dio rata proveo je u strogom kućnom pritvoru. Drugo, srpski članovi jugoslavenske izbjegličke vlade i srpska protuhrvatska propaganda na Zapadu naglasili su veliki kontrast između dolaska Nijemaca u Srbiju i njihova dolaska u Hrvatsku. Nijemci su rat protiv Jugoslavije započeli bombardiranjem Beograda, ubivši preko 3000 civila i izazvavši golemu materijalnu štetu. Naspram toga, prilikom ulaska u Zagreb poslijepodne 10. travnja, priličan broj građana dočekao ih je kao osloboditelje. Edmund Veesenmayer je toliko vješto inscenirao tijek događaja da je proglašenje nove ustaške države od strane Slavka Kvaternika, ustaškoga vođe u zemlji, otprilike jedan sat prethodilo ulasku
njemačke vojske u grad. Radosnim klicanjem slavljena su oba događaja.


Nema sumnje da je velik dio zagrebačkoga stanovništva vidio ustašku državu kao oslobođenje od srpske vladavine, a njemačku vojsku kao osloboditelje. No, koliko je točno bio raširen taj osjećaj, bilo je nemoguće reći. Naravno, u interesu je ustaša bilo da to predstave kao općeprisutni fenomen, takoreći plebiscit, kojim se njima izražavala podrška. Međutim, uskoro je među Hrvatima došlo do gorke promjene raspoloženja. Pavelić i njegovi kolege povratnici iz izbjeglištva brzo su zgrabili svu vlast koju su im Nijemci i Talijani ostavili i podijelili je s nekolicinom domaćih ustaša; NDH je talijanskom aneksijom izgubila veći dio Dalmacije, političku i kulturnu kolijevku hrvatske nacije; a ustaše su započeli provoditi genocidne mjere protiv Židova i Srba. Treće, zato jer su Srbi ispravno iznosili zamjerke protiv protusrpskih političkih smjernica ustaške države, bilo ih je lako navesti s ostalim protuhrvatskim osjećajima i ogorčenjem na sveprisutnu osudu svih Hrvata, svevši ih sve, bez razlike, na ustaše. U NDH srpsko je stanovništvo praktički bilo stavljeno izvan zakona. Djelatnosti Srpske pravoslavne crkve bile su zabranjene, mnogi su svećenici ubijeni i mnoge crkve uništene. Više od 250.000 Srba bilo je prisilno obraćeno na rimokatoličku vjeru ili su to učinili zbog straha od progona.

Većina srpskih poslovnih ljudi i mnogi srpski seljaci ekonomski su uništeni, a velik je broj Srba protjeran u Srbiju pod njemačkom okupacijom. Sve su te mjere navele Srbe koji su kontrolirali izbjegličku vladu, kao i četnike i Nedićeve snage kod kuće, da osude Hrvate kao narod u čijem je nacionalnom identitetu imanentna želja za uništenjem Srba. Iako su samo ustaše i njihovi zaneseni sljedbenici bili odgovorni za ustaške zločine, većinu se Hrvata smatralo jednako odgovornima u srpskim očima jer nisu otvoreno i snažno prosvjedovali protiv ustaške politike sve do jeseni 1943. godine. Četvrto, Srbi su koristili optužbe protiv Hrvata kao protutežu hrvatskim optužbama protiv Srba koji su zastupali protuhrvatske političke stavove i kako bi poduprli vlastite zahtjeve za dominantnom ulogom u jugoslavenskoj državi. Tijekom rata osnovni je cilj srpskih vladajućih skupina bio obnavljanje potpune vlasti nakon rata. Izbjeglička vlada bila je političko i diplomatsko sredstvo koje bi, uz pomoć zapadnih Saveznika, vratila srpske vladajuće skupine i četnike - njihove borbene snage, na vlast u poslijeratnoj Jugoslaviji. Prebacujući krivnju za pristupanje zemlje Trojnome paktu 25. ožujka 1941. hrvatskoj izdaji, Srbi su kao rani znak podrške Zapadu isticali državni udar, koji su dva dana poslije izvršili srpski oficiri na poticaj Britanaca, a koje su podržali gotovo isključivo srpski političari suprotstavljeni knezu namjesniku Pavlu i njegovoj pomirljivoj politici prema Hrvatima. Iako je državni udar Srbima pružio neočekivan propagandni dobitak, on je uvelike poništen nekohko tjedana poslije - za vrijeme njemačkoga napada - bijednim slomom jugoslavenske države i vojske kojima su dominirali Srbi. Međutim, preostalo je nešto povjerenja u Srbe i poslije su djelomice na toj osnovi izbjeglička vlada i britanska propaganda razradile priču o otporu pukovnika (kasnije generala) Draže Mihailovića i četnika, koja je prerasla u mit. Srbi su, i zbog trenutačnih i zbog svojih povijesnih postignuća, zahtijevali dominantan položaj Srbije unutar granica Jugoslavije. Protusrpsko djelovanje nekih Hrvata iskoristili su kako bi diskreditirali hrvatske zahtjeve za hrvatskom državom ili one za jednakošću svih naroda u Jugoslaviji. Oni bi Srbima također pružili opravdanje za kažnjavanje Hrvata i da se prema njima nakon rata odnose kao prema građanima drugoga reda.

Objava rata NDH Velikoj Britaniji i SAD-u 14. prosinca 1941, do koje je navodno došlo zbog solidarnosti prema njemačkim i talijanskim saveznicima, dobro se uklopila u srpski popis zamjerki protiv Hrvata. I to se u potpunosti iskorištavalo u srpskoj protuhrvatskoj propagandi na Zapadu. Kao što se pokazalo, oružane snage NDH nikad se nisu borile protiv britanskih i američkih snaga na kopnu, iako se jesu borile protiv njihovih jugoslavenskih saveznika partizana i obrambeno, protiv savezničkih zračnih napada na ciljeve u NDH-S druge strane, iako NDH nikad nije objavila rat SSSR-u, oko 8000 pripadnika njene kopnene vojske i manji odredi njenih mornaričkih i zračnih snaga borili su se protiv potonjega u sklopu njemačkih ih talijanskih jedinica.

Na kraju, napadanje ustaša, ali i svih Hrvata, bilo je neizravan način da Srbi napadnu samoga maršala Tita. Tito je bio Hrvat, komunist, i barem formalno - katolik. Mnogi Srbi iz Srbije nikad ga nisu smatrali legitimnim šefom države već samo revolucionarnim uzurpatorom. Njegovo odlučno vodstvo za vrijeme rata, njegov uspjeh u ratnoj pobjedi i njegova sposobnost da se suprotstavi i Churchillovu i Staljinovu pritisku bilo je sve što su Srbi nevoljko priznali. Činjenica da Srbi sami nisu dali iznimnog vojnog i političkog vođu u ratu još je više povrijedila njihov ponos. Bilo bi dobro zapitati se, kakva bi bila srpska ocjena Tita, da je on bio Srbin. Uz to, poslijeratna jugoslavenska država - sa svojom jednopartijskom dik-taturom i federativnim uređenjem koje je smanjilo užu Srbiju na granice njena teritorija od prije 1912 (iako s dvije autonomne pokrajine, s Kosovom i Vojvodinom) - nije bila uspostavljena sa slobodnim pristankom većine Srba ili srpske dinastije, što je bio razlog za dodatno ogorčenje. Taj se osjećaj, međutim, nije otvoreno izražavao sve do Titove smrti 1980. godine.

Hrvatski politički emigranti na Zapadu također su iznosili slične pretjerane tvrdnje o broju hrvatskih i muslimanskih žrtava koje su prouzročili četnici i partizani tijekom rata, a posebno partizani na kraju rata. Postojao je, prvo, poriv da se djeluje protiv golemih pretjerivanja koja su općenito iznosile jugoslavenske vlasti i Srbi o broju Srba koji su stradali od ustaške ruke. Ako se ustaški genocid nad Srbima nije mogao zanijekati, on je barem trebao dobiti protutežu u optužbama za srpski i partizanski genocid nad Hrvatima. U tom izjednačavanju, hrvatski su emigranti smatrali da su partizane kontrolirali Srbi koji su provodili politiku Velike Srbije. Međutim, najvažniji razlog zbog kojeg se pretjerivalo u broju žrtava bio je politički. Hrvatski politički emigranti u velikoj su mjeri težih da uvjere Hrvate kako su Srbi bili njihovi najgori neprijatelji i da nikakva zajednička država s njima u bilo kojem obliku ili obličju - ni Jugoslavija - nije bila prihvatljiva. Pokolj Hrvata trebao je podsjetiti buduće generacije da takva žrtva nije podnesena uzalud i da se Hrvati trebaju nastaviti boriti za nezavisnu hrvatsku državu.

Kao i Srbi i Hrvati, i jugoslavenski su komunisti imali svoje razloge za pretjerivanje o ratnim gubicima stanovništva. Kao što smo zabilježili, partizani su tijekom rata smatrah da bi bili u nepovoljnijem položaju u natjecanju s četnicima za podršku Srba da su tvrdili kako su srpske žrtve u ustaškoj državi manje od onog broja koji su iznosili nacionalistički Srbi. Sve do sredine 1943. Srbi s područja NDH sačinjavali su većinu partizanskih snaga. Prema kraju rata, tvrdnje komunista o velikim ljudskim i materijalnim gubicima - što je bio Jugoslavenski doprinos pobjedi nad zajedničkim neprijateljem - iskorištavale su se kako bi se opravdali zahtjevi za ratnom odštetom od sila Osovine te za golema traženja pomoći za obnovu od Saveznika. I sve vrijeme poslije rata, tvrdnje komunista o značajnim gubicima služile su opravdavanju njihova režima. Pokazujući koliko je skupo stajala pobjeda u „borbi protiv fašista", oni su pokazivali koliko je neophodno bilo zaštititi njene rezultate. Visoka cijena Pobjede zahtijevala je podržavanje komunističkoga režima kao jedinog jamca postojećega poretka i jedinoga branitelja postignuća iz rata i revolucije protiv svih neprijatelja, stranih i domaćih.

Na kraju, trebali bismo također prepoznati da su Srbi, Hrvati i komunisti imali zajednički razlog za pretjerivanje u gubicima na svojoj strani: svi su patili od sindroma da su postali žrtve. Takav je mentalitet pratila odgovarajuća tendencija da se poveća broj ljudskih žrtava na nečijoj strani i da se uvelike smanje ili čak odbace gubici na neprijateljskoj strani. Sve su strane smatrale da će se pretjerivanje s njihovim ratnim gubicima pretvoriti u korist njihovoj naciji ili njihovoj političkoj skupini. Time će se poboljšati njihov međunarodni položaj i povećati legitimnost njihovih zahtjeva prema određenim političkim ciljevima i osnažiti njihovi zahtjevi za ratnom odštetom od bivših neprijateljskih država i za većom ekonomskom pomoći od Saveznika. U tim je nastojanjima svaka skupina isticala od čega je trpjela i kako je pružila znatan doprinos u borbi protiv nacista, fašista ili komunista, ovisno o kontekstu u kojem je zahtjev bio iznesen. Poslijeratni ustaški emigranti na Zapadu, primjerice, nijekali su da su bili pronacistički ili profašistički orijentirani, premda su isticali da su oni bili brana protiv komunista u jugoistočnoj Europi.

Sindrom osjećaja da su oni nečije žrtve navodio je sve strane da žele osvetu. Što je veći bio broj navodnih žrtava u nečijoj skupini to je razumljivija postajala želja za osvetom kao i veća sloboda djelovanja kojom bi se ona ostvarila. Kao što sam pokazao u prvome svesku ove studije, obrazac poslijeratnih političkih smjernica srpskih četnika obuhvaćao je specifičan plan osvete protiv Hrvata zbog pokolja koji su ustaše počinili nad Srbima: ubijanje istoga broja Hrvata i ustaša koji su, navodno, ubili Srbe. Konstantna uporaba uvelike pretjeranih procjena ljudskih gubitaka iz vremena rata svih suprotstavljenih jugoslavenskih skupina, i onih kod kuće i onih u emigraciji, učvrstila je te procjene u svijesti ljudi koji su je koristili kao i u svijesti nekritične šire javnosti, što je imalo dalekosežne loše posljedice u multinacionalnoj i multikonfesionalnoj državi kao što je Jugoslavija, kojoj je nedostajao istinski smisao državnoga jedinstva. Oštro sukobljeni stavovi u suvremenoj jugoslavenskoj historiografiji i dalje odražavaju tu tendenciju za razjedinjavanjem. Ta tendencija je karakteristična po krajnje jednostranim stavovima o vlastitoj poziciji, često šovinističkim optužbama jedne južnoslavenske nacije protiv druge, i isticanjem antagonizama među nacijama više nego sličnosti. Do istinski katastrofalnih posijedica došlo je tijekom 1990-ih, s nestajanjem zemlje u ratu i genocidu koji gotovo konkurira onom iz Drugoga svjetskog rata. Nažalost, kraj se još ne nazire.

Zašto komunisti te masovne grobnice nisu eshumirali i prikladno sahranili u sklopu spomen parka?
Pa to je bila savršena prilika da prikažu karakter ustaškog režima, to bi značilo da komuniste nije bilo briga za te žrtve.

Nije važno šta kaže neki povjesničar nego konkretni dokazi, dokazi komunističkih zločina su pronađeni.

Srbi jesu u relativnom iznosu imali najveće gubitke 1941.-45. ali tim udarom su najviše pogođeni Prečani dok je uža Srbija jeftino prošla.

I tko bi prikrivao razmjere štete?

SANU 2 ne postoji

većina institucija u Srbiji su autošovinističke i antisrpske

Kako se vama koji trazite ekshumaciju, nikada ne javi pomisao da kad ubijes coveke, mozes da unistis telo spaljivanjem, ili kako kod. Sto ne znaci da covek nije ubijen.
Proustaska klika jedva ceka da napravi kontraverze oko Jasenovca pozivajuci se na razlike u brojevima.

Moj deda ujak, mobilisan '45 sa sedamnaest godina, sa jedinicom je isao uzvodno bosanskom obalom Save, kaze da je video uzas od leseva kilometrima i kilometrima.

Ugalvnom, pitanje Jasenovca nije pitanje broja, nego odnosa hrvatskog drustva prema NDH, a taj odnos treba da bude ovakav: osudjujete to zlo, i ne smeta vam cak i ako neko pretera govoreci protiv NDH.

Kako se vama koji trazite ekshumaciju, nikada ne javi pomisao da kad ubijes coveke, mozes da unistis telo spaljivanjem, ili kako kod.

Moj deda ujak, mobilisan '45 sa sedamnaest godina, sa jedinicom je isao uzvodno bosanskom obalom Save, kaze da je video uzas od leseva kilometrima i kilometrima.

Ugalvnom, pitanje Jasenovca nije pitanje broja, nego odnosa hrvatskog drustva prema NDH, a taj odnos treba da bude ovakav: osudjujete to zlo, i ne smeta vam cak i ako neko pretera govoreci protiv NDH.

Ma ne bilo je to odmaralište , i svako ko ne misli tako je Ćetnik .

Ma ne bilo je to odmaralište , i svako ko ne misli tako je Ćetnik .

NOVO PRISVAJANJE HRVATSKE KULTURNE I KNJIŽEVNE BAŠTINE

SRBIJA PONOVO PROVOCIRA! Objavili tekst u kojem navode: 'Dubrovnik je po jeziku uvijek bio srpski'


"Dubrovnik je po jeziku uvek bio srpski", glasila je udarna vijest na naslovnici dnevnika Politika u nedjelju 13. kolovoza.