Tijekom rata, Rondot, savjetnik francuskog ministra obrane i jedan od vodećih ljudi DGSE (vojne obavještajne službe), je povremeno dolazio u Hrvatsku, a intenzivnije 1993. kada je u Šepurinama osnovan obučni centar za dočasnike 4. brigade HV-a. Kampom je zapovijedao pukovnik Werner Ilić, bivši američki komandos (danas šef osiguranja američkog veleposlanstva u Kabulu), a obuku su vodili francuski legionari. Ilić, Gotovina i Filipović, prema mišljenju NATO-ovih eksperata, u Šepurinama su stvorili najbolji dočasnički kadar u Europi.

Mlađi Tuđman je preuzeo na sebe da sredi stvar s Francuzima. Negdje krajem svibnja 1993. u ulici Fra Filipa Grabovca u Zagrebu održan je sastanak i s francuskom delegacijom iz Ministarstva obrane. Gotovina je tražio dvadeset instruktora, a šef francuske delegacije, neki uglađeni časnik, mu je odvratio: »Kolega, drago mi je da smo se sreli, ali možemo vam dati samo petnaest instruktora.« Ovaj s više nije ni računao, pa je mirno odgovorio: »Kad ne može više i to će biti dovoljno.«. I tako su rođene Šepurine. Tvornica profesionalnih dočasnika i časnika, inkubator modernog hrvatskog vojnog duha i velikih pobjeda. Za samo trideset dana u Šepurinama su izgrađeni svi objekti, a za tri mjeseca i poletno-sletna pista. Werner Ilić je postao prvim zapovjednikom, a francuski instruktori dobili su u ruke najprije stotinu momaka od kojih su pedeset najboljih otišli u drugu fazu: na tečajeve za pomoćnike instruktora. A od tih pedeset, dvadeset najboljih školovalo se za instruktore. Kasnije su osposobljeni vrhunski instruktori za sve vrste specijalnosti, kroz kakve je Ante prošao u Legiji stranaca. Gardijske brigade slale su najbolje dečke u Šepurine, svaka po dvadeset i pet, ali je tamo ostajalo tek petnaest najboljih. Selekcija je bila strašna, kao i sama obuka. Hrvatska vojska zadobivala je novu, nezapamćenu dimenziju. Dakako, u tišini i daleko od očiju javnosti.

Hrvatski vojnik vrijedi onoliko koliko je knjiga pročitao, rekao je jednom general Roso, i to je svakako vrijedilo i za momke u Šepurinama. Tu se radilo mozgom kao i tijelom, učilo i stjecalo znanje. Duh je tu bio prisutan na onaj najčudesniji način: preobražavajući. Tko je prošao kroz Šepurine, više nije bio ono što je bio prije Šepurina. Tu se kalio novi duh, novi mentalni sklop, tu je posijano sjeme budućih Bljeskova i Oluja. Tradicionalne hrvatske vojne vrline tu su se slile s dostignućima novog vremena na način koji nije ostavljao hladnim ni najstrože inozemne stručnjake. »To je pravi materijal«, uzviknuo je jedan američki časnik, oduševljen onim što je vidio. Napokon, nijedna vojska na svijetu nema tako dugi marš kao što ga imaju momci iz Šepurina. Dvjesto pedeset kilometara pod punom ratnom opremom, za samo pet dana. Legija stranaca ima marš dugačak 170 kilometra, druge armije još manje. Inozemni vojni izaslanici koji su sve to promatrali, početak obuke, njen tijek i napokon sam marš, u svoje su izvještaje unosili isto što i onaj Amerikanac: »Naprosto fenomenalno, s kakvim materijalom ti Hrvati raspolažu!« I sam je predsjednik Tuđman bio jednako oduševljen. Kad je prvi put došao u Šepurine, baš je vod budućih zapovjednika izveo padobranski desant. Savršeno i upečatljivo. Okrenuo se Anti i na svoj tipičan način, kao da ga radost iznutra pritišće i nekako mu ne da opušteno govoriti, procijedio: »To! To je to! Samo tako nastavite!« Šepurine su imale i posebno psihološko značenje: veselile su hrvatske prijatelje, oduševljavale hrvatski puk, a strašile neprijatelja. One nisu bile medijski blef kakvim su pukovnik Dragan i Arkan zavaravali srpsku javnost. Mali poligon, nekoliko zastrašujućih boraca i brdo novinara i fotoreportera. Ne, Šepurine su bile sadržaj i rezultat! Kroz njih je prošlo između 900 i 1000 dočasnika, među njima i jedan Jasen Drnasin, koji je došao kao običan izvidnik, završio specijalnu obuku za komandose i kasnije otišao u glasoviti West Point. Ali i časnici, pa i oni s višim činovima, poput kasnijeg generala Damira Krstičevića. Ili bojnik i kasniji stopostotni invalid Vladimir Benac. Diplomirani inženjer, koji je bio mali rastom, gotovo sićušan u odnosu na gorostase kakvi su obično dolazili u Šepurine, ali srcem i inteligencijom ispred mnogih.

na ovom drugom videu na 8:30 se pojavljuje Werner Ilić, on je bio strašan vojnik i zapovjednik.







sad vidim i da je Gotovina na videu od 11:20, postrojio ih.

U ovih pet hiljada skokova pet puta sam otvarao rezervni padobran, imao sam par povreda, ali ne pamtim neke loše momente u padobranstvu. Važno je imati prave učitelje, a ja sam imao sreću da su mi nastavnici bili kvalitetni padobranci, Ljubiša Naumović u civilstvu i kapetan prve klase Mirko Đorđević u vojsci. Sada sam već i ja učitelj bataljonu padobranaca, pošto sam obučio preko 400 padobranaca kroz instruktorski rad.

Vi i Zlovenci svaka dva dana imate vežbu prednjih zračnih kontrolora.

Jel' samo mene nerviraju ovi armyinfo okviri i poludeli urednik ili je to slučaj i sa drugim ljudima?