Za mene su Grdović, Ivčić, Maršan jedna te ista osoba, tj.ne mogu ih razlikovati...kao ni Kiću Slabinca i onog drugog koji je nedavno umro, a sliči na Kiću.

Ivčić i Maršan su braća.

Ćiro Gašparac.

Uf, baš dobro praše.

Mika Knezović i ekipa...
Prije The Nitkova su se zvali Vaginalna manipulacija.

Ovako bih to ocijenio, s tim da Srbiju manje poznam.

Beograd i Zagreb u skladu sa veličinom - istinski centri glazbe u EX YU. Sarajevo uz bok njima u vrijeme EX YU - sada ni blizu. Zagreb i Beograd su zadržali status i zadnjih 20-tak godina.
Sarajevo i Split su bili debelo iznadprosječni, s obzirom da je Sarajevo bilo uvijek mnogo manje od Zagreba i Beograda imali su definitvno respektabilnu glazbenu scenu (Bijelo Dugme, Indeksi, Crvena Jabuka, Zabranjeno Pušenje, Plavi Orkestar, Merlin, Halid Bešlić...)
Split je veličinom jos manji od Sarajeva takodjer izuzetno respektabilan (cijeli Huljićev klan s Magazinom i sve sto je proizašlo iz njega, Oliver, Gibonni, Daleka Obala, TBF, Petar Grašo, Dino Dvornik, Severina, Neno Belan, Doris Dragović... ). Moram reći, da Split za razliku od Sarajeva nije izgubio na važnosti zadnjih 30-tak godina. Sarajevo se od osamdesetih jako srozalo.
Ostatak BiH - skoro 0.
Hrvatska je imala još Vinkovce, Pulu i Rijeku. S tim da su Vinkovci i Pula isto bili jako natprosječni za svoju veličinu.
U Srbiji ne znam ništa izvan Beograda i eventualno Novi Sad (iako tu mi je osim Balaševića sve ostalo relativno nepoznato).

Sarajevu i Splitu je pomoglo, u odnosu na Ljubljanu i Skopje, što se pričao srpskohrvatski pa je ipak tržište odmah 15 milijuna ljudi, a ne 2.

Ali to je samo jedan od sastojala koji ne objašnjava zašto razni drugi gradovi nisu isto tako.

Jugoslavija je bila jedina slavenska država koja se prostirala uz Mediteran



A Split je bio glavni i najveći jugoslavenski mediteranski grad, spoj mediteranskog afiniteta ka glazbi u kombinaciji sa jezikom koji je odmah imao 20 mil. tržište.

Imao je Split dobre preduvjete.

Na primjeru Janice Kostelić u sportu vidimo da jedan izuzetno uspješni pojedinac može motivirati i pokrenuti čitavu “školu” slijedeće generacije.

Prije Janice Hrvati nisu znali skijat, iza nje 5-10 ozbiljnih skijaša na kupovima, utrka na Sljemenu itd.

Vrijedi valjda slično i u glazbi.

Takav je bio efekt Huljića i njegovog klana, i razni drugi pojedinačni uspjesi, koji su lokalnoj sredini podigli ljestvicu, dali uzore i dokazali mlađima da se “može”.

Jezik nije kriterij jer svi su znali i pjevali na sh jeziku.
Dalmatinci vole pjevati , pjevaju na feštama, pjesma se cijeni I njeguje.
Sarajevo vjerovatno dok je bila multietnicka sredina, razliciti socioloski fenomeni i spojevi , time i povećani urbani momenti, to su bili impulsi za glazbenu inspiraciju.
A vjerovatno je i država podržavala produkciju.

Slovenski i makedonski pjevači, i kada su pjevali na SH slabije su prihvaćeni zbog naglaska, i nije ista emocija kad ti je nešto 2. jezik.

Rok Petrović osvajač kristalnog globusa u slalomu je bio Hrvat.

Vedran Pavlek koji danas vedri i oblači i koji je iskoristio Kostelić momentum da pokrene to što govoriš, je bio solidan. Tu i tamo bi ušao u drugu vožnju.

Nije baš tako crno-bijelo.

Kako god da je ona nastala, bitna je ta “koncentracija” par likova, pa da se stvore uvjeti da imaš u gradu ozbiljan studio, lika koji piše pjesme da se druži s likom koji pjeva, da je tu i ekipa koja je talentirana sa snimanjem itd.

Da postoji neki community, suradnja, trač, rivalitet i konkurencija itd. Neka živost.

Jedan pojedinac teško može biti uspješan u gradu gdje nema studija, nema glazbenog festivala, nitko ne zna snimit spot, itd. On će otić u grad di to ima, i doprinosit tamo još većoj koncentraciji umjetnika.

Koncentracija je vezana i na višegeneracijsku tradiciju profesije, starije majstore.

Bitno je “mentoriranje”, tipa kada stariji poznati pjevač radi duete s nekim mladim, tako su Grašu izgurali i razne druge. Katapultiranje instant u javni prostor.

Najvažnije, bar u ono vrijeme kad je krenulo, je bilo da u određenom gradu postoje mediji koji će gurati te koji pišu i sviraju. U glavnim gradovima bivših republika postojala je cijela horizontala medija: televizija, radio, dnevne novine, tjednici, posebni mediji za mlade (obično radio i studentski list). Tko je bio blizu toga, postao je dio glazbene industrije. Jedina iznimka je Split, koji nije imao TV, ali se medijski probio preko festivala i klanovskog pristupa (u pozitivnom smislu) lokalnih glazbenika koji su od početka držali kvotu medijskog prostora u Zagrebu.

Mistificiraš, sredinom 20. stoljeća se masovno plagiralo talijansku popularnu glazbu, hitovi San Rema i tako to. Prije interneta i satelitske TV bili smo puno vezaniji za talijansku kulturu nego danas.

Pitanje je, je li u principu dovoljna samo koncentracija novca i institucija, plus vrijeme (čekanje), da umjetnost krene jačom produkcijom…

Evo recimo Banja Luka i malo manje Mostar su u poziciji da preusmjerava sebi dio novca, institucija i moći, dio političke elite je tu koja ima pravo na svoju garantiranu “kvotu” neovisnu o kvaliteti, pa pitanje: je li to samo po sebi dovoljno da konačno, nakon dovoljno dugo čekanja, “gotovo sigurno” nastane ovo sve gore?

Recimo, ako Hrvati dovoljno dugo dobijaju 50% iz budžeta federalnog ministarstva kulture, hoće li se evidentna razlika početi smanjivati?

Sad je uglavnom kasno, zato što su se Beograd i Zagreb već definirali kao glazbeni centri. To je trebalo imati spremno otprilike 1965 ili 1970.

Ja cijeli život mislim Rok Petrovič je bio Slovenac.

Odakle mu onda č na kraju prezimena.

U rođen je u Ljubljani, tamo ni u 1960-ima nisu htjeli upisivati Ć u matične knjige, toga nema u slovenskom jeziku, ima samo Č. Od Slovenaca se može svašta korisno naučiti.

Znači, Junuz širi fejk njuz da je Rok Petrovič Hrvat.

Ne otac mu je Dalmatinac s Korčule, on se utopio na Korčuli, tamo je provodio ljeta.

Uf, odmah nikoliko stvarih.
Izbacite taj "srpskohrvatski" iz narativa. To ne postoji.
Drugo, hrvatski izvođači su uvik imali dobru prođu u Sloveniji, npr..
Treće, Makedonci su rado gledali Malo misto.
Jezici tu nisu toliko slični, ali eto.

Huljić je glazbeno skroz druga osoba od odlaska Nikolovske.
On je posli uzurpira pusto pozicij u splitskoj glazbi.
Dugo vrimena bia je tek jedan od splitskih glazbenika. Pogotovo 80-ih.

Blizina Italije i dugogodišnja vlast talijanskih državic ne jamči melodičnost i popularnost.
Di su takvi u Austriji, Albaniji, Sloveniji, Crnoj Gori, Grčkoj?
Ni u ciloj Hrvatskoj, u kojoj to imadu tek Dalmacija i to obala i otoci.

Splitu (i Dalmaciji) se dogodila kvalitetna generacija glazbenika, skladateja, tekstopisaca i aranžera i gradske uprave koja se znala laktat za svoj grad, ka' i generacija rakvih koji su otišli živit i radit u Zagreb a nisu zaboravili tko su, šta su i odakle su.

Realnost je da je popularnosti Splita i Dalmacije pridonia svepopularni Hajduk koji je bia omiljen diljen države i u kraljevini Jugoslaviji.
Tu je isto jak čimbenik asocijacije na litovanja na moru, s ton razlikon što je u ugodnoj asocijaciji Dalmacije dilova šarm i temperament lokalaca.

Uza sve to, Split a kamoli manji dalmatinski gradovi, nije do kraja uspia pokazat svoj glszbeni talent široj zajednici. Pa su za uspit u Hrvatskoj morali bit 50% boji od prosičneg sastava iz Zagreba koji bi objavia nosač zvuka kod velike kuće.

http://www.yugopapir.com/2017/09/splitske-pop-rock-grupe-87-zasto.html?m=1



Ima još sablažnjujućih priča u tomen članku.