Tijekom devedesetih je u hrvatskim medijima stvorena fama o nesmiljenom bogaćenju Hercegovaca. Kada su te priče stavljene u kontekst privatizacije u Hrvatskoj i netom završenog rata, medijski napisi su dobili sasvim drugu dimenziju. Naime, Hercegovce se automatski vezalo uz sav nemoral, koji je u Hrvatskoj iznjedrilo postratno vrijeme, pretvorba i privatizacija, koja se odrađivala za vrijeme rata ili netom nakon rata, iako su u privatizacijama bili srazmjerno zastupljeni ostalim regijama gdje žive Hrvati. Sada, 15 godina poslije, tržište je iznjedrilo najbolje i to su poduzetnici, koji su se dobro snašli u tržišnim utakmicama u svojoj branši, borbi sa konkurencijom i u borbi za svakog kupca.

Tko su ljudi u Herceg-Bosni, koji su najveći bogataši i najbolji poduzetnici? Pokušali smo u nekoliko crta stvoriti približnu sliku o najbogatijim ljudima Herceg-Bosne.

Za poredak najbogatijih smo uzimali nekoliko kriterija. Prvenstveno se uzelo u obzir prihodi koje ostvaruje tvrtke gdje pojedinci imaju vlasništvo, kao i konsolidirani prihodi u slučaju da pojedinci imaju više poduzeća u vlasništvu. Ostali kriteriji su uključivali prikazanu neto dobit navedenih društava, vrijednost povezanih tvrtki u Republici Hrvatskoj, te broj zaposlenih radnika u poduzećima. U obzir su uzimani ljudi, koji sada žive u Herceg-Bosni ili osobe koje su poslovno carstvo izgradili u Bosni i Hercegovini, te su naknadno se preselili u Hrvatsku. Uspoređujući i analizirajući po navedenim kriterijima, došli smo do približne ljestvice financijske moći najbogatijih ljudi Herceg-Bosne.

Najbogatiji ljudi Herceg-Bosne:

1. Pero Gudelj (Vitez)
2. Mirko Grbešić (Široki Brijeg)
3. Dubravko Grgić (Ljubuški - Zagreb)
4. Ivica Zovko (Žepče)
5. Petar Ćorluka (Grude)
6. Tomislav Antunović (Brčko, Orašje)
7. Svjetlan Stanić (Kreševo)
8. Marijan Primorac (Široki Brijeg - Zagreb)
9. Miljenko Bašić (Posušje)
10. Jozo Bogdan (Široki Brijeg)

1. Pero Gudelj iz Viteza je vlasnik društva FIS, koja ostvaruje prihoda preko 200 milijuna KM na godišnjem nivou. U tvrtki je zaposleno preko 2.500 radnika, a prikazivane dobiti su se kretale i do 10 milijuna KM na godišnjem nivou. Tvrtka ima u vlasništvu jedan od najvećih prodajnih centara u Središnjoj Bosni,a u zadnjih šest godina se bave proizvodnjom. Također u zadnjih nekoliko godina širi lanac prodajnih centara, tako da ih ima otvorenih već 12 diljem BiH.

2. Mirko Grbešić je visoko na ljestvici hercegbosanskih bogataša, najvećim dijelom zbog poduzeća i imovine u Hrvatskoj. Ovaj Širokobriježanin je vlasnik Mepasa, ali i u Hrvatskoj su u njegovom potpunom ili većinskom vlasniku Brodomerkur iz Splita, Koestlin iz Bjelovara, Saponia iz Osijeka, te zadarska Maraska. Konsolidirani prihodi Grupe prelaze iznos od 250 milijuna Eura.

3. Dubravko Grgić, trenutno nastanjen u Zagrebu, iako je poslovno carstvo stvorio u Ljubuškom. Vlasnik koncerna Agram u okrilju kojeg su najjače tvrtke Euroherc osiguranje Zagreb, Jadransko osiguranje d.d. Zagreb, Euroherc BiH i Bosna Sunce osiguranje. Grupa je preuzela lidersku poziciju u osiguranju u BiH i druga je u Hrvatskoj sa velikim stopama rasta na oba tržišta.

4. Ivica Zovko, žepački kralj nafte i najbogatiji čovjek žepačkog kraja. Obogatio se na nafti s tvrtkom Zovko-Oil, okušao se i u ugostiteljstvu, a kasnije je Grupa proširila djelovanje i na osiguravateljsku branšu.

5. Petar Ćorluka je vlasnik Violete. Tvrtka je nastala iz trgovačkog društva Prodex, sada se bavi proizvodnjom higijenskih papira i imaju godišnje prihode od blizu 200 milijuna KM. Godišnje dobiti se iskazuje od cca. 20 milijuna KM. Već godinama je poduzeće razvilo jedan od najboljih brandova svojih proizvoda u BiH i šire.

6. Tomislav Antunović, posavski kralj nafte. Prihodi u naftaškom businessu se kreću preko 200 milijuna KM u okvirima BiH, preko društva Antunović d.o.o. Orašje. Prema vlastitom svjedočenju sva poduzeća u njegovom vlasništvu u nekoliko država prave promet od blizu 500 milijuna Eura.

7. Svjetlan Stanić je kontroverzni kreševski poduzetnik, uvoznik Karlovačkog piva za BiH, vlasnik društva Boreas d.o.o. Kreševo, kao i tvrtke Stanić d.o.o. u Hrvatskoj. Uvoznik je svih piva iz Grupe Heineken, te brandova Pago, Diageo i Gosser. Njegova tvrtka Boreas je dobila zastupstvo za Phillip Morris na području BiH, gdje je najpoznatiji brand Marlboro. Prometi njegovih poduzeća su preko 150 milijuna Eura na godišnjem nivou. U javnosti je ostao dobro poznat po aferi "Maestro", gdje je bio jedan od poduzetnika optužen za korupciju i malverzacije. Sudski proces je u tijeku.

8. Marijan Primorac većinski vlasnik Primorka d.o.o. uvoznika i zastupnika TDR za BiH. Pored businessa sa duhanom, društvo je osnovalo tvrtku specijaliziranu za trgovinu športskom opremom, tako da su distributeri branda Nike za BiH. Prometi tvrtki su preko 50 milijuna Eura na godišnjem nivou.

9. Miljenko Bašić vlasnik Lager doo Posušje, bave se trgovinom radnim strojevima i uvoznici su Caterpillara za cijelu regiju.

10. Jozo Bogdan, širokobriješki poduzetnik i vlasnik poduzeća Feal d.o.o. Široki Brijeg. Tvrtka se bavi proizvodnjom aluminijskih profila i ostvaruje godišnje prihode od 50 milijuna eura.

Poslije navedenih prvih deset najbogatijih ljudi, mogli bismo odmah iza njih svrstati Stanislava Mucića iz Ljubuškog, Miroslava Čuljka iz Mostara, Franju Rajkovića iz Viteza, Veljku Lončara iz Posušja, Ivana Vukoju iz Mostara i ostale, koji bi vrlo brzo mogli uću u prvih deset ljudi po bogatstvu u Herceg-Bosni. Tržište je nepredvidivo, što je dokazano i u zadnjoj gospodarskoj krizi, koja je započela u zadnjem kvartalu 2008. godine, tako da su promjene u segmentu bogatstava vrlo dinamične.

Mi im svima želimo samo još bolje odnose prema svojim radnicima, nove investicije i nova radna mjesta, pogotovo na području BiH.

Dje vam je na listi onaj iz Konjica sto ima Dukat mljekaru,Ralu transporte i pun *** jos toga,chojk ima para vise neg Dragan Dzajic :)

Šofer kojeg je i Mesić volio

Luka Rajić je osvojio Dukat u kojem je bio vozač kamiona, a to kako šoferi postaju tajkuni u skupim odijelima predsjednik Mesić najviše voli propitivati što je pokazao i slučaj Vladimira Zagorca. Ovdje je, međutim, institucijama prepustio da otkriju kako je Rajić uspio. Institucije se pak Rajićem nikada, ali baš nikada nisu bavile

Piše: Jagoda Marić

Kad je u proljeće 2007. godine odlučio prodati svoj Dukat francuskom Lactalisu za više od dvije milijarde kuna (280 milijuna eura) Luka Rajić je otišao na Pantovčak i o tome je prvo izvijestio predsjednika Stjepana Mesića. Ured predsjednika o tome je susretu uredno obavijestio javnost, a predsjednik Mesić danima je nakon toga smirivao narod tvrdnjama da će Rajić novac investirati u Hrvatsku i da mu je obećao da nijednu kunu neće iznijeti iz države.

Dvije i pol godine kasnije Luka Rajić doista je s dijelom novca dobivenog od prodaje Dukata započeo novi posao u Hrvatskoj u farmaceutskoj industriji i o tome je, opet, prvo izvijestio predsjednika Mesića. Nakon dvije godine šutnje oglasio se Rajić ponosno ističući kako je ispunio obećanje dano Mesiću.

– Ponosan sam što imam priliku nastaviti tamo odakle sam krenuo, u Hrvatskoj, poručio je Rajić. Pritisnuta recesijom javnost je u međuvremenu Rajića zaboravila, a nitko se više ne bavi ni time kako je »krenuo« iako smo od pravog odgovora na to pitanje jednako daleko kao i prije petnaest godina na početku Rajićeva puta. Kako od šofera postati milijarder i svoje ulaganje uvećati 56 puta i pri tome ne uhvatiti nijednu mrlju koje su se kao čičak lijepile na sve hrvatske tajkune, taj će Rajićev recept vjerojatno još dugo ostati tajna. Ali jednako toliko, ako ne i više, golica i činjenica da se predsjednik Mesić baš nikada nije bavio Rajićevim uspjehom. Mesića taj uspon nije zanimao unatoč tome što su se u Rajićevoj priči o uspjehu poklopili baš svi mitski elementi koje predsjednik voli imati u priči kad analizira nečije bogaćenje preko noći u vrijeme dok je zemlja bila u ratu.

Luka Rajić je osvojio Dukat u kojem je bio vozač kamiona, a to kako šoferi postaju tajkuni u skupim odijelima predsjednik najviše voli propitivati što je pokazao i slučaj Vladimira Zagorca. Ovdje je, međutim, institucijama prepustio da otkriju kako je Rajić uspio. Institucije se pak Rajićem nikada, ali baš nikada nisu bavile.

Dobri hrvatski tajkun

No, nije Rajić samo kod Mesića bio u milosti. Nakon početnog interesa za čovjeka koji je preko noći osvojio najveću mljekarsku industriju u zemlji, Rajića su blagonaklono počeli gledati i mediji, pa i javnost. Nije bitno kako se obogatio, važno je da razvija tvrtku i zapošljava radnike, time se godinama stavljala točka na raspravu o Rajiću koji je uvršten u kategoriju dobrih hrvatskih tajkuna, što god to značilo. Mediji su se više bavili njegovim vjenčanjem sa sada već bivšom suprugom, rođenjem njihove djece i uređenjem stanova i vila do sitnih detalja kao da je riječ o hrvatskom plemstvu. Iako je malo istupao u javnosti do naslovnica su se ipak probijale priče o porscheu ukrašenom velikom mašnom koji je darovao budućoj supruzi nakon što je stekla diplomu na Ekonomskom fakultetu ili slike s tek rođenom djecom, a brojili su se i milijuni eura izdvojeni za vilu Okrugljak, stanove u Ženevi i samom centru u Zagrebu, te kuriju u Samoboru. Čak se i Rajićev razvod, koji se ocjenjivalo iznimno civiliziranim, analizirao više nego način na koji je preuzeo Dukat. Javnost je likovala kad je kupio tvornicu čokolade u Švicarskoj kao da je svaki Hrvat postao vlasnikom neke industrije na Zapadu. Rajić je tako promoviran u pripadnika visokog hrvatskog društva i jednog od »dobrih tajkuna«. Prije toga bio je »kralj mlijeka«.

Maturant sa 60.000 DEM

Kad se 1964. godine rodio u Konjicu teško je bilo pretpostaviti da će zaraditi sve te neslužbene titule, a nije na to ukazivalo ni djetinjstvo u kvartu Mala Bosna u zagrebačkim Sesvetama. Ne baš bogati roditelji uz njega su imali još šestero djece. Nakon jedne godine provedene u Policijskoj školi prebacuje se u srednjoškolski centar Nikola Tesla i tu, kako je sam otkrio u jednom od rijetkih intervjua spoznaje svoje poduzetničke sposobnosti. Naime, još kao srednjoškolac Rajić je kupovao voće na veletržnici i prodavao ga na Dolcu. Prije mature imao je već sedam štandova i zapošljavao je prve radnike – kolege iz škole. Tvrdio je da je već 1984. godine na kraju srednje škole zaradio prvih 60 tisuća maraka. Još uvijek nedovoljno za kupnju Dukata u kojem se zaposlio godinu dana kasnije. No, valjda se u tih deset godina krije i tajna deset milijuna njemačkih maraka koliko je koštao Dukat. Uz »šoferaj« u Dukatu, Rajić je prodavao i robu široke potrošnje, a posebno je ponosan bio na to kako je tržište opskrbljivao desecima tona cementa u vrijeme kad je vladala nestašica građevnog materijala. Priča naravno ne bi bila potpuna bez kafića u Sesvetama. Nakon prvih poduzetničkih pogodaka, kao da je ispao iz kakvog američkog filma o uspjehu, Rajić je krajem osamdesetih osnovao prijevozničku tvrtku koja dobiva poslove od Dukata. Jednako kao i njegova druga tvrtka Lura preko koje je za Dukat uvozio sireve iz Čehoslovačke, jer, eto, nitko prije njega nije uočio poslovni potencijal koji donose razlike u cijenama u Čehoslovačkoj i Jugoslaviji.

Vozio dinare u BiH?

Nakon toga valjda je bilo logično da preuzme i Dukat. Međutim, nasuprot te njegove priče postoji i tumačenje po kojem je Rajić kupio Dukat novcem koji je zaradio prevozeći jugoslovenske dinare, povučene iz optjecaja u Hrvatskoj, u BiH gdje ih je mijenjao za devize. No, u obje verzije Rajić se nikada neće, ako se uopće na to obazire, riješiti tereta da je on bio samo fasada za prave vlasnike Dukata. Da je tako bogat plijen, bez jakog pokrovitelja ili više njih, pao u ruke tridesetogodišnjaka doista je i danas teško povjerovati.

Spekulacija o pravim vlasnicima iz sjene obnovljena je i 2007.godine kad je Rajić prodao Dukat. U poslovnim kuloarima čule su se glasine kako su »pravi vlasnici« konačno odlučili unovčiti svoju imovinu. Takva je razmišljanja pojačavala i činjenica da Rajić, unatoč obećanju tadašnjem premijeru Ivi Sanaderu nije ni pokušao razgovarati o tome da Dukat proda domaćem konzorciju. Doduše, Sanaderovo razočaranje nije dugo trajalo, a Rajić je razbjesnio jedino Ivicu Todorića čiji je Agrokor zaprijetio da će s Konzumovih polica maknuti sve Dukatove proizvode, jer Lactalis i prije nego je postao vlasnik Dukata o tome nije obavijestio najveći maloprodajni lanac u zemlji, a Rajiću su zamjerali što je iznevjerio obećanje dano Vladi. Todorićeva ljutnja tumačila se njegovom željom da u hrvatskom konzorciju preuzme Dukat ali i kao priprema terena za bolji rabat kod novih vlasnika. Teško je biti siguran da je jedno ili drugo točno jer Todorić i Rajić ni desetljeće prije toga nisu bili u idiličnim odnosima. Prvi dogovor o prodaji Dukatovih proizvoda u Konzumu postignut je tek kad se Rajić povukao iz pregovora. Iako su razlozi najvjerojatnije oni najjednostavniji – zarada, u poslovnim i političkim krugovima se kao legenda prepričava događaj iz devedesetih kad je Rajić Todorića pred tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom optužio za nelikvidnost u državi, odnosno neredovito plaćanje.

Povratak domoljuba

Na Todorićevu ljutnju Rajić se 2007. nije obazirao nego se preselio u Ženevu, a odlazak iz Hrvatske mnogi su tumačili navodnom otmicom djeteta koju je riješio u tišini i bez policije. Nakon dvije i pol godine vraća se u Hrvatsku proizvoditi lijekove, na što ga je kako kaže »osim domoljublja potaknuo i poslovni instinkt«.

Poslovni instinkt ili dobri savjetnici doveli su do toga da Dukat proda samo godinu dana prije krize, kad je za njega uspio najviše dobiti. Nakon svega ne treba sumnjati ni u to da će ga u Hrvatskoj uskoro doživljavati i kao ideal domoljuba.

Fin decko,nema sta :) jos da su spomenuli kako je obnovio katolicko groblje u Konjicu prica bi bila potpuna,svakog citaoca bi oblile suze radosnice...jedno mu se mora priznati,ima majstor njuh za biznis...izgleda da se american dream sanja jos jedino na Balkanu,gdje vozaci autobusa postaju generali,shoferi tajkuni,a vozaci viljuskara saborski zastupnici...allah selamet

Fin decko,nema sta :) jos da su spomenuli kako je obnovio katolicko groblje u Konjicu prica bi bila potpuna,svakog citaoca bi oblile suze radosnice...jedno mu se mora priznati,ima majstor njuh za biznis...izgleda da se american dream sanja jos jedino na Balkanu,gdje vozaci autobusa postaju generali,shoferi tajkuni,a vozaci viljuskara saborski zastupnici...allah selamet

Ratni zločinici ministri...

Kamiondžije i ini su samo:

pa taj rajić je jako blizak srodnik ante markovića.
možda tu leži kvaka?

Kamiondžije i ini su samo:

Povrsan clanak.
Iskazani samo prihodi i dobit. Hm, procjena vrijednosti firme se ne racunao tako. Ali eto, mislim da znam sta ste zeljeli reci.

Sa tim da ima ljudi iz BiH koji imaju ogromne firme i u svijetu i u Hrvatskoj i BiH koji mogu parirati ovim ljudima, ali svoje novce ne ulazu u investicije nego po bankarskom, burzovnom, fondovskom sektoru.

Slažem se da ima mnogo parametara za procjenu vrijednosti tvrtke, ali dobit i prihod su među najvažnijim.

Ne bi za procjenu vrijednosti dionice, p/s i p/e bili među najvažnijim fundamentalnim pokazateljima.

Ne bi za procjenu vrijednosti dionice, p/s i p/e bili među najvažnijim fundamentalnim pokazateljima

Ne bas.
Daj mi financijska izvjesca ovih firmi. Kao sto su Bilanca, RDIG, izvjestaj o novcanim tokovima vidjet ces da tako nije bajna slika ovih poduzeca.
Mogu ja imati prihoda 1000 milijardi a sto mi to vrijedi kada ne mogu pokriti obveze od 2000 milijarde. Znaci odnos je 1 : 2 sto je vrlo lose, jer ekonomija kaze da bi odnos trebao biti blizi 1:1.
Prihodi nista nam ne govore jer moramo oduzeti troskove i amortizaciju na postojece nekretnine ili pokretnine. Moramo platiti porez i dobit cemo N dobit. Sada nisam siguran mozda i ove firme su prijavljene kao i D.D a ne kao D.o.o onda se mora isplatiti dividenda. Ako ne onda ide u zadrzanu dobit, zavisni koliko udjela imaju ovi ljudi u tim firmama i jesu li statutarni vlasnici i tako dalje. Duga prica a malo vremena.

Pa zato prihod i dobit idu zajedno. Znači da taj prihod nije bezvezan, ako je se ostvarila značajna dobit.
Isto tako ukupne obveze ne bi smjele biti veće od 70% pasive, uravnoteženo bi bilo da iznose 50% pasive, ispod 50% odlično. Mogli bi također reći da kratkoročne obveze ne bi trebale biti veže od 40% godišnjih prihoda od prodaje, current ratio obvezno veći od 1 ili pak super bi bilo da je veći od 1,5, dok EBITDA marža da se kreće iznad 10%. Dobro za tvrtke je kad je kratkoročna financijska zaduženost ispod 10% prihoda od prodaje, a neto dobit iznad 5% prihoda od prodaje. Ali sve je to već dublja analiza.

Mepas preuzeo osječki Kandit



U petak je potpisan Predugovor o prijenosu i preuzimanju poslovnih udjela u društvu Kandit d.o.o. za proizvodnju bombona i čokolade izmedu Kandit Grupa d.d. Osijek i Mepas d.o.o. Široki Brijeg


Prema obavijesti objavljenoj na Zagrebačkoj burzi transakcija je vrijedna šest milijuna eura (oko 12 milijuna KM).

Širokobriješki Mepas preuzimanjem Kandida nastavio je svoje širenje u konditorskoj industriji u Hrvatskoj. Njegova matična tvrtka u konditorskoj industriji je bjelovarski Koestlin koji je već imao udjele u Kandidu. Dosadašnji većinski vlasnik Kandit grupe bila je tvrtka Termes, koju su kontrolirali IPK zavod za ekonomiku, projektiranje i programiranje razvoja, osječka Premisa, M San ulaganja, Vage i Žito.


Poslovni portal

http://www.hercegbosna.org/vijesti/gosp ... -3544.html

Ovo je jedno od najvećih preuzimanja ne samo što se tiče Herceg-Bosne, nego možda nego jedno od tri najveća preuzimanja u Hrvatskoj zadnjih 3-4 godine.

Grbešić

Najbogatiji ljudi Hercegbosne bi trebali osnovati neku zakladu, koja će npr. svake godine donirati nekoliko milijuna KM; jedne godine za dodatni paviljon studentskog doma (nikad ih nije dosta), slijedeće za potporu izgradnje nove zgrade kazališta, slijedeće sufinanciranje sveučilišne biblioteke...

Nekad su mecene bili široke ruke i ostavljali nešto iza sebe i ostajali zapamćeni generacijama, primjer mnoge zgrade i institucije u Zagrebu (Mimara npr.)...

A zamisli da krenu aktivno, s većom lovom (preko zaklada, zašto ne) u izgradnju obrazovnih institucija, think tankova, medija...

Naravno, lakše je krkat janjetinu i mantrat o antikristima i masonima koji kontroliraju medije i državu.