https://www.facebook.com/nedjeljomudva/videos/zadranka-snje%C5%BEana-k%C3%B6pruner-u-travniku-vodi-jedno-od-najboljih-bosanskohercegova%C4%8D/1331629692111337/

Nemam nista pojma o ovome, jel ovo još jedan primjer izdaje Hrvata od strane hrvatskih poduzetnika di Hrvati odrzavaju i potiču bošnjački natalitet? Koliki je omjer zaposlenih? Koliki je omjer djece u tom njenom vrtiću?

A gdje ti vidiš hrvatske poduzetnike, žena je porijeklom pravoslavka iz Benkovca koja je otišla 1991. i udala se za Austrijanca pa ga je nagovorila da kupe tu firmu. Nemaju baš nijedan razlog da nekome u Hrvatskoj polažu račune koga zapošljavaju i zašto.

A ja uopće ne kontam to fetiširanje radi radnih mjesta koja su svakako malo atraktivna (mada, ako se dobro sjećam, GS je rijetka firma koja dobro plaća, ali općenito).

Cilj treba biti svakom da svoj narod ubaci u što više dobro plaćenih poslova i da ih obrazuje, da budu poduzetnici i slično.

Čista komunjarska zaostavština da misliš da ti je cilj ispunjen ako zaposliš cijelo selo da rade za neku crkavicu i muče se po cijeli dan da proizvode neke no name proizvode.

"Čista komunjarska zaostavština da misliš da ti je cilj ispunjen ako zaposliš cijelo selo da rade za neku crkavicu i muče se po cijeli dan"

A gdje ti vidiš hrvatske poduzetnike, žena je porijeklom pravoslavka iz Benkovca koja je otišla 1991. i udala se za Austrijanca pa ga je nagovorila da kupe tu firmu. Nemaju baš nijedan razlog da nekome u Hrvatskoj polažu račune koga zapošljavaju i zašto.

Nigdi joj se svih ovih pustih godišća ne navodi divojačko prizime.
Po UI-ju s Googlea, govori da "nije Srpkinja". Kaže da ju mediji opisuju kao "Zadranku" i "Dalmatinku".
Ako je od onih koji su sve moguće samo ne Hrvati, onda to dosta govori. Pritom se ne ravnajte po Slobodnoj Dalmaciji, jer ta novina od izručenja EPH-u napadno izbigava hrvatsko ime za stanovništvo RH južno od Velebita, a upadljivo forsira dalmatinsko ime.

Suprugovo prizime mi ne diluje nimački, nego turski. Uočavate li to?
Na nimačkon oto prizime ništa ne znači, ali jest na turskon.
Vladarska dinastija u Tursken Carstvu su bili Köprülü, oliti Ćuprilići.
Ono köprü ima veze s moston. Ćuprija.

Nigdi joj se svih ovih pustih godišća ne navodi divojačko prizime.
Po UI-ju s Googlea, govori da "nije Srpkinja". Kaže da ju mediji opisuju kao "Zadranku" i "Dalmatinku".
Ako je od onih koji su sve moguće samo ne Hrvati, onda to dosta govori. Pritom se ne ravnajte po Slobodnoj Dalmaciji, jer ta novina od izručenja EPH-u napadno izbigava hrvatsko ime za stanovništvo RH južno od Velebita, a upadljivo forsira dalmatinsko ime.

Suprugovo prizime mi ne diluje nimački, nego turski. Uočavate li to?
Na nimačkon oto prizime ništa ne znači, ali jest na turskon.
Vladarska dinastija u Tursken Carstvu su bili Köprülü, oliti Ćuprilići.
Ono köprü ima veze s moston. Ćuprija.

Rođena je 1956. godine u Benkovcu, u petočlanoj radničkoj porodici. Otac je, kaže, bio član komunističke partije, porijeklom hrvatski pravoslavac, a po uvjerenju internacionalist. Majka, Hrvatica, po zanimanju službenik, odgajala ih je prema hrišćanskim vrijednostima. Kaže da bi svakom djetetu poželjela djetinstvo kakvo je ona imala. Porodica i društvo u kojem je odrasla oblikovale su je kao ličnost, njen moral i važnost rada.

- Od svoje treće godine djetinstvo i mladost sam provela u Zadru, nedaleko od obale u parku borova, pinija, lovora i palmi, a moj vrtić često je bila barka, koja i danas prevozi putnike na poluotok ili stari rimski forum. Uz stare barkariole učila sam pomalo talijanski, o ljudima i o vremenu.

Osnovnu i srednju školu završila je u Zadru, a Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu. Sa 24 godine stiče diplomu inženjera, "a da zapravo nije ni znala što to sve znači".

- Od ranih školskih dana interesovale su me prirodne znanonsti, posebno matematika i astronomija. Nekad sam sanjala da ću se baviti nekim od tih zanimanja. Međutim, čudni su putevi gospodnji. Sada se bavim nečim sasvim drugim i volim to što radim.

Posle diplomiranja, 1980. godine počinje da radi u Tvornici šivaćih mašina "Vlado Bagat" u Zadru, gdje je radila na odjelu za razvojne tehnologije. Dvije godine kasnije, prelazi na odjel za konstrukcije specijalnih alatnih strojeva, sve do kraja ’90-ih.

Magistarski rad na temu "Design for Assembly" odbranila je 1986. godine na zagrebačkom FSB-u kod profesora Tugomira Surine. Tri godine kasnije, počela je raditi doktorski rad na temu "Design for Assembly and Reciklyng", koji, kako kaže, nažalost nije zavrsila, jer je 1991. napustila zemlju i otisla da radi u Njemačku, u firmu "Global Sourcing".

- U svemu su me prilično poremetila i ratna zbivanja u Zadru u kojem je živjela moja porodica. Poslovi koje sam obavljala u firmi odnosili su se na savjetovanje njemačkih firmi na području analize tržišta i troškova. Tu sam imala priliku raditi sa velikanima njemačke strojogradnje. U aprilu 2000. postala sam direktor u firmi "Global Sourcing", a krajem 2004. je naša firma zajedno sa dijelom zaposlenika kupila 67% državnog udjela u firmi "BNT Tvornica mašina Travnik", danas "GS-TMT.

Uspješna privatizacija i porodični biznis

Nakon kupovine travničke kompanije, firmu je do 2010. vodio njen pokojni suprug Kurt Koepruner, kada su, kako kaže, zamjenili mjesta. On je postao predsjednik Nadzornog odobra, a ona direktor.

- Ovo sto je GS – TMT danas je prvenstveno njegovo djelo, koje ja samo nastavljam. Moram isto tako naglasiti da tadašnji vlasnici "Global Sourcing"-a nisu vjerovali da će ovaj projekt uspjeti, te su meni i mom suprugu prodali udjele. Time je firma postala porodična. Osim suprugu i saradnicima, za uspjeh sam najviše zahvalna svojoj djeci, kćeri Ateni i sinu Petru, koji se zajedno sa mnom bore za uspjeh ovog projekta.

A podizanje na noge ove fabrike bio je trnovit put.

- Ratom devastirane hale i oprema u jezivom stanju, zaposlenici, koji su preživjeli sve nesreće rata i bili veće ruine nego hale, trebalo je osposobiti za zahtjevno tržiste zapadne Evrope. Nimalo lagan zadatak. Na tom putu najviše nam je pomoglo iskustvo koje smo stekli dugogodišnjim radom u "Global Sourcing"-u. Svjetska ekonomska kriza 2009. nas je pogodila, prihod nam je pao na trećinu i jedva smo je preživjeli.

Međutim, to nije obeshrabrilo hrabru i posvećenu Dalmatinku, pa su iz te krize izašli jači i bolje opremljeni. Prije privatizacije, fabrika je imala 52 radnika i godišnji prihod oko 800.000 KM. Ulaskom u vlasništvo, "Global Sourcing" ulaže 3 mil KM i zapošljava još 52 osobe, što je kaže bilo duplo više od onog što je ugovorom predviđeno. Baš u mjesecima krize, dobijaju pomoć Austrijske agencije za razvoj i uvode standarde za zavarivanje, što im je omogućilo da sklope ugovor sa Njemačkim željeznicama.

For professional reasons, Kurt Köpruner traveled to the then-disintegrating Yugoslavia many times in the 1990s. What he experienced there in no way corresponds to the picture painted of the events in the Balkans by Western media. His account looks behind the facade of what is usually a propagandistic black-and-white portrayal and reveals the crimes of all sides in the civil war, including those committed by the Croatian side in the coastal cities, which have gone completely unnoticed in Germany. As an eyewitness to the Dalmatian Kristallnacht, the author brings this tragedy to the attention of a German-speaking audience for the first time. This blend of travelogue and literary analysis was first published in 2001 and has since gone through several editions, most recently by Diederichs Publishers. Kurt Köpruner has written a new foreword for this edition.

Köpruner's writings have also been received with great interest internationally. David Binder, for example, the "New York Times" correspondent in Germany during the 1990s and responsible for Balkan coverage, was enthusiastic about the author's approach: "His eyes and ears are wide open, as are his mind and his heart." Peter Handke, in turn, compared the impact of Köpruner's book to Rebecca West's classic "Black Lamb and Grey Falcon."

The author

Kurt Köpruner was born in Bregenz in 1951. After completing a commercial apprenticeship, he became the regional secretary of the Austrian Trade Union Federation in Vorarlberg in 1983. In the late 1980s, he founded his own company, which traded in machine parts. This work required him to make numerous business trips to the territory of the former Yugoslavia during the 1990s. In 2005, he acquired a machine manufacturing company in Travnik, Bosnia, and managed it until his death. He died on July 1, 2011, at the age of 61.

Jadni jugopaćenici. Sjebali smo im državu.

Kad joj djeca dođu živjeti u Travnik onda će postati vjerodostojna.

A na povratak i investiranje u BiH pozvao je i Petar Desnica. “Ovdje je bolji život nego u Njemačkoj. Oni koji razmišljaju da odu, moram im kazati da u stranoj zemlji neće naći svoju sreću. Radit će od ujutro do navečer, gledat će ih se kao stranca. Živim u Njemačkoj 30 godina i nikad neću biti Nijemac. Ovdje sam, u kojem god kraju bio, ‘naš čovjek'”, zaključio je Petar Desnica.

Koliko vidim, toliko pate da su postali feudalci, grofovi travnički.
Da nije bilo rata i poraća, nikad nebi dobacili dalje od middle managementa.