Katolička župa u Stolac je osnovan prije hercegovaički ustanak....
Preneseno sa:
topic1460.htmlDum Oracio
U nekim katoličkim selima jugoistočne Hercegovine donedavno se pričalo o nekom svećeniku, strancu kojega su obično nazivali "dum Oracio". Oni koji su ga spominjali uglavnom nisu znali, kako je ondje došao, ali im je bilo poznato, da je bio Talijan. Upravo ovo njegovo podrijetlo bilo je razlog nekoga posebnoga poštovanja. Ali i bez toga, on je ostao u lijepoj uspomenici u mjestima gdje je djelovao, jer je na svaki način nastojao pomoći narodu i biti mu na raspolaganje i uz najveće lične žrtve.
Povod Oracijeva Dolaska u Hercegovinu
Stara trebinjska biskupija bila je god. 1839 dana na upravu dubrovačkom biskupu. Biskupi iz Dubrovnika nastojali su osigurati duhovnu pastvu u trebinjskim župama. Kada trebinjska biskupija nije imala svojih svećenika, oni biskupi tražili su svećenike na drugim stranama, posebno u bosanskoj i dubrovačkoj franjevačkoj provinciji.
Na početku biskupske službe Tome Jederlinića, koji je god. 1842 postao dubrovački biskup, pružila se dobra prilika, da se osigura duhovna pastva u trebinjskoj biskupiji. U veljači god. 1843 došla su u Dubrovnik tri Isusovca iz Skadra, kad su ondje 30 siječnja Turci srušili njihovu kuću, koju su podigli bez potrebne carske dozvole. Dubrovački biskup lijepo je primio progranike i ponudio im, da bi osnovali isusovačku misiju u trebinjskoj biskupiji. Oni su se pokazali pripravnim. A kad je odobrilo i njihovo starješinstvo, započeli su s misijom god. 1845.
Isusovci su djelovali u trebinjskoj biskupiji gotovo 10 godina. Ali kad su god. 1845 odlučili otvoriti svoj kolegij u Dubrovniku, članovi misije u trebinjskoj biskupiji imali su napustiti onu misiju i povući se u Dubrovnik.
Trebinjska biskupija imala je tada tri svoja svećenika (Vid Novaković Maslać župnik u Dubravama, Ilija Vukas župnik u Ravnom i Ivan Vlahinić župnik u Trebimlji), a pet župa. Dakle, odlaskom Isusovca dvije župe trebinjske biskupije ostale su bez župnika.
Biskup Jederlinić opet je morao naći svećenike, koji bi htjeli preuzeti one dvije nepopunjene župe trebinjske biskupije. Odmah se obratio Dubrovačkim franjevcima. Upravo onda nalazio se u dubrovačkom samostanu fra Lujo Ućelini (Uccellini), rodom s Lopuda, koji se spremao, ići kao misionar u Albaniju. Njega je biskup uvjerio, da mjesto u Albaniju, ide u trebinjsku biskupiju. S dozvolom generala Reda Ućelini je god. 1855 preuzeo župu Gradac, a brinuo se po po mogućnosti i za župu Hrasno, koja je bila nepopunjena.
Ućelini je marljivo započeo s radom, ali je uvidio brzo, da je jednom čovjeku nemoguće služiti oboje župe. Kako biskup Jederlinić nije uspijevao naći drugog svećenika, stavio se potražiti ga sam. Obratio je Generali franjevačkog Reda i zamolio ga, da bi mu našao jednog svećenika, koji bi htio misionar u trebinjskoj biskupiji.
Franjevački misionari pripravljali su se za svoje buduće djelovanje u dva kolegija u Rimu, u kolegiju sv. Bartolomeja i u kolegiju sv. Petra. Obično bi, ulazeći u kolegij, znali za koje se misije spremaju, budući da su njihove redovničke provincije imale svoje vlastite misije, a bilo je i takvih koji su stavljali na raspolaganje Generalu, da ih on pošalje gdje bude potreba od misionara.
Kad je u Rim došla molba fra Luje Ućelini, upravo je bio završio školu fra Horacije Torino. On je mislio ići u Kinu ili u Sv. Zemlju, ali je bio na raspolaganju Generalnog Reda. Kad mu je General saopćio molbu Ućelinia, fra Horacije je bez riječi primio ponudu, da ide kao misionar u Tursku, u trebinjsku biskupiju.
Život I Rad
Fra Horacije Torino rodio se u mjestu Buska (Busca), u blizini talijanskog grada Turina, 21 veljače 1828. U franjevački Red je stupio 15 rujna 1846. Postavši god. 1851 svećenik, odlučio se djelovati u misijama. Stoga je poslan u Rim, da se u kolegiju sv. Bartolomeja pripravi za misijsko djelovanje. A nakon završenih škola prihvatio je da ide u trebinjsku biskupiju. U Gradac je došao 18 siječnja 1856 i ostao neko vrijeme kod fra Luje, da nauči nešto jezika, a onda je prešao u Hrasno, kamo ga je biskup Jederlinić poslao za župnika.
Težak je bio početak fra Horaciju. Slabo je poznavao jezik svojih župljana, župa je bila prostrana, putevi više za koze nego za ljude, a svijet je bio siromašan. Ipak uza sve poteškoće, privikao se na prilike, naučio dosta dobro jezik i vrlo zadovoljavao potrebama župe, u kojoj je ostao pet godina.
God. 1860 vratila se iz Italije nakon završenih nauka, dva mlada svećenika trebinjske biskupije. Nikola Lazarević i Jozo Maslać. Sada im je dubrovački biskup morao naći mjesto, pa je dva franjevaca povukao u dubrovačku biskupiju, a ovoj dvojici dao je njihove župe. Ipak ove franjevce nije oslobodio misijske dužnosti nego ih je držao na raspolaganju, kad opet zatrebaju, a to se moglo brzo očekivati.
Radi nemirnih prilika na području trebinjske biskupije, biskup nije mogao obaći svu biskupiju, ali ju je ipak htio posjetiti, pa je u listopadu god. 1861 otišao u Trebimlju, da se porazgovori o prilikama trebinjske biskupije. Pozvao je i Vida Maslaća, koji je bi povikar trebinjske biskupije. Tom prigodom odlučeno je osnovati novu župu u Stocu, koja bi imala obuhvati nekoliko sela župe u Dubravama i tri sela župe Hrasno. Iako je pred nekoliko godina povikar Maslać kupio kućicu u Stocu, nisu je smatrali podesnom za župnika, pa su odlučili napraviti novu kuću, u kojoj bi bila kapelica i škola. Biskup je dao u tu svrhu odmah 100 cekina od dobivene milostinje za trebinjsku biskupiju.
Prije nego se započela praviti nova kuća u Stocu, umro je 14 siječnja 1862 Vid Maslać, koji je preko 20 godina bio glavna ličnost u trebinjskoj biskupiji. Naravno sposoban i spretan, kroz dugi niz godina uspijevao je rješavati poteškoće i otkljanjati pogibi od katolika trebinjske biskupije. Šta je Vid Maslać značio za onu biskupiju, vidjelo se prigodom početka gradnje kuće za župnika u Stocu. Iako su katolici dobili sve potebne dozvole za gradnju kuće, pobunili se mjesni muslimani i prisilili radnike, da obustave radove.
Međutim, biskup je htio otvoriti novu župu. Župnik se je imao privremeno nastaniti u staroj kući, koju je kupio Vid Maslać. Kad je biskup tražio svećenika, kojemu bi provjerio novu župu, oku mu je palo na fra Horacija, koji mu je bio na raspolaganju. On je došao u Stolac u svibnju 1863. Osim običnog rada na župi, nadgledao je radove na gradnji, kad se mogla ponovno započeti. Kuća je bila dogotovljena početkom god. 1866, a fra Horacije ju je naselio 15 travnja te godine.
Horacije nije dugo ostao u Stocu. God 1865 došao je sa škola iz Rima Lazar Lazarević. Biskup ga je poslao za kapelana u Dubrave tadanjem povikaru Nikoli Lazareviću, gdje je on ostao dvije godine. Međutim, god. 1867 biskup je smatrao, da je Lazar najpodesnija osoba za povikara, pa je tada i imenovao. A kako je u Stocu napravljena nova kuća, imenovao ga je također stolačkim župnikom. Tako je sijelo trebinjskog povikara preneseno iz Dubrava u Stolac.
Na taj način fra Horacije je izgubio ponovno župu. A kako su tada sve župe trebinjske biskupije bile popunjene, dubrovački biskup imenovao je fra Horacija župnikom u Crnoj Gori na Pelješcu. Na toj župi je bio tri godine.
Nakon 14 godina rada po raznim župama, fra Horacije se zaležio samostanskog života. Kako se nije mogao vratiti u Italiju, jer samostani njegove provincije bili zatvoreni od liberalnih revolucionara, zamolio je 15 svibnja 1869, da bi ga smjestio u samostan u Dubrovniku. To mu je dozvoljeno 8 lipnja 1870.
Fra Horacije je ostao u dubrovačkom samostanu nekoliko godina. I ondje je marljivo radio, ali često je mislio na prilike trebinjske biskupije. Upalo mu je u oči da je onda u Dubrovniku bilo 40 svećenika na 6.000 duša. Naprotiv u trebinjskoj biskupiji na 10.000 duša bila su samo 6 svećenika. A prostrana župa Dubrave imala je oko 3.500 duša, za koje se brinuo samo jedan svećenik.
U to vrijeme dubrovački biskup kao upravitelj trebinjske biskupije bio je napravio plan, da osnuje novu župu otcijepivši 1.000 duša od župe Dubrave i 200 duša od župe Hrasno. Samo je trebalo naći svećenika. Obratio se fra Horaciju i zamolio ga, da se opet žrtvuje za narod trebinjske biskupije. Kad je on pristao, biskup je dobio dozvolu od Generala Reda 4 ožujka 1874.
Fra Horacije je zaputio u novu župu 9 svibnja 1874. Nastanio se u selu Doljanima, gdje je iznajmio kuću za stanovanje, a u blizini je bila je god. 1862. obnovljena kapelica, koja je sada služila kao župska crkva. Ovu župu zvali su župom Doljani ili Gabela, kasnije Klepci i konačno Dračevo.
U ovoj siromašnoj močvarnoj župi fra Horacije je ostao 10 godina. U njoj je proživio teške dane ustanka, kad je zajedno sa pukom jedno vrijeme morao prebjeći na austrijsko područje, i dočekao austrijsku vlast.
Kad je Austrija zaposjela Bosnu i Hercegovinu, fra Horacije je bio odlučio vratiti se u Italiju. Ipak je na molbu biskupa i naroda ostao do konca god. 1884, jer mu je tek onda dubrovački biskup Vodopić uspio naći zamjenika.
Povratak U Domovinu I Smrt
Početkom god. 1885 fra Horacije je zauvijek napustio trebinjsku biskupiju i vratio se u Italiju. Na prolazu kroz Rim bio je lijepo primljem. General Reda i rimska kongregacija Propaganda bili su zadovoljni s njegovim dugogodišnjim misijskim radom u Hercegovini. Da bi mu na vidljiv način pokazali svoje priznanje, dali su mu naslov i čast isluženog provincijala.
Njegova redovnička braća u Piemontu dočekali su ga s poštovanjem. Gledali su u njemu junaka, koji je usprkos žrtva služio kroz duge godine katolicima u dalekoj Turskoj. Na prvom kapitulu su ga u starješinstvo svoje provincije i postavili ga gvardijanom u samostanu Krea (Crea).
Fra Horacije je zdušno započeo novu dužnost. Misleći na dugogodišnji rad u Hercegovini, gdje je bio sam i zapušten, veseo je provodio život među svojom redovničkom braćom. Posebno je uživao u zajednočkoj molitvi, za kojom je tako čeznuo, dok je sam hodao po neprohodnim brdima Hercegovine.
Bio je petak 14 listopada 1887. Kada obično, i onaj je dan fra Horacije zajedno s braćom završio večernju molitvu, a onda je započeo ispit savjesti i pokorničke molitve, kako je to propisivao franjevački obrednik. Idući, iza toga, prema blagovaonici zajedno sa braćom naizmjenice je molio: "Smiluj mi se Gospodine, po ljubeznoj dobrostivosti svojoj". Po svoj prilici tada je u njegovoj svijesti bila prisutna njegova misionarska djelatnost: koliko je mogao bolje djelovati, koliko je mogao biti uslužniji svojim vjernicima. Gledao je u svom životu mnoge manjkavosti i propuste. Ali ipak, uza sve, vjerovao je u milosrđe Božje, pa je iskreno riječima kralja Davida molio:
"Stvori, Bože srce čisto u meni, ulij u me novi i postojni duh...".
Došavši u blagovaonicu čekao je, da braća zauzimu svoja mjesta, pa da započne molitvi prije jela. Međutim, prije nego je otvorio usta, osjetio je velika bol u srcu. Bez oklijevanja dao je svoju dušu Gospodinu, o čijoj je dobroti toliko godina propovijedao po Hercegovačkim brdima.
--------------------------------------------------------------------------------
Izvor: Bazilije Pandžić, "Dum Oracio" Hrvatski Kalendar 1978 Str. 257-261