MRSHO: u pravu si. Osobno mislim za dugo vrijeme je vladao mentalitet "što će ti to?" Uz to ljudi su morali snaći oko Stoca i Bobanovo, itd. Ali sada mislim da ljudi ozbiljno razmisli o tome osobito kada su neki već to uradili. Koliko će se obnoviti vidjet ćemo samo nek se krene :)

Najvažnije je da se krene, brzo će i ostale povuć nostalgija... ;)

or'o ima nebo, riba ima more
jelen ima šuum, a vuk ima gore

a ja, a što imam ja?
šćepan križ mi uzeše
a tamo mi najdraže
uspomene ostaše!

svatko ima zavičaj gdje se rodio
mjesto gdje je odrasto, što je volio

a ja, a što imam ja?
šćepan križ mi uzeše
a tamo mi najdraže
uspomene ostaše!

sad kad sam daleko od svog rodnog kraja
želja da se vratim sve se više javlja

a ja, a što imam ja?
šćepan križ mi uzeše
a tamo mi najdraže
uspomene ostaše!

ovu pjesmu obožavam, iako nisam nešto blizu stjepan krsta

I meni je dobra, volim ove zavičajne

Moja žena je iz tvog kraja i bila je već tamo u posjetu. Ako ona može, možeš i ti

pa na ljeto nešto gledam bacit kakvu turneju po lijepoj našoj HB...a onda bi mogao skočiti i do šćepan križa

Stjepan Krst: O Životu Pod Četničkom Okupacijom

Kad Susjedi Otvore Karte

Piše Ilija Drmić

Koliko su Hrvati u istočnoj Hercegovini vjerovali svojim susjedima govori i podadatak da su prave straže počeli držati tek dva mjeseca prije početka rata. Od oružja, ako se to može nazvati, imali su nekoliko PAP-ovki, a tri dana prije napada dobili su nekoliko minobacača i dvije granate. Nije miniran usjek Kaluđer za što je sve bilo pripremljeno.

Franjo Puljić-Vidić iz Gronjeg Brštanika proživio je četničku okupaciju i teror u istočnoj Hercegovini. U ovom zapisu prisjeća se života sa susjedima pravoslavcima prije rata, njihove "metamorfoze" tijekom rata, te napuštanje vjekovnih ognjišta na što su bili prisiljeni.

Živio sam na Gornjem Brštaniku sa svojom suprugom. Imam sedam sinova, od kojih su četvorica oženjena, i dvije udate kćeri. Sa svima sam živio u miru i dobrom slaganju. Pravoslavnih na Brštaniku nema, ali ih ima u pet kuća na Stjepan-Krstu. S njima ne samo da smo živili u miru nego smo jedni drugima išli na slave, svadbe a s Rajkom Ruparom sam 15 godina išao u lov. Jedan smo drugome pomagali, a da račune nikada nismo sviđali, toliko smo se dobro gledali. Rajko je bio oženjen katolkinkojm. Kad su prije tri godine počele poltitičke promjene, vidjelo se da bi moglo biti gužve, dali smo jedni drugima obećanjeda ćemo, ako bude trebalo, jedni drugi štititi. Ja Srbe od naših, a Rajko i Cvetko Rupar Car nas od svojih.

Koliko su Hrvati vjerovali svojim susjedima govori o podatak da su prave straže počeli držati tek dva mjeseca prije početka rata. Od oružja, ako se to može nazvati, imali su nekoliko PAP-ovki, a tri dana prije napada dobili su nekoliko minobacača i dvije granate. Na usjeku Kaluđer koji se nalazi oko tri kilometara sjeverno od Stjepan-Krsta, bilo je pripremljeno miniranje ceste, a eksploziv je uzet iz rudnika u Dabrici.

Govorili su nam ako bi hitno zatrebala veća pomoć da samo zovemo Stolac i neće biti problema. Naša obrana mi je više sličila na igru. Rekao sam momcima da minobacače bace u bus, jer od toga nema ništa. Ni prolaz na Kaluđeru nikada nije miniran. Ne znam zašto.

Kad je 10. travnja s Čobanova polja četnčika vojska pošla prema Stjepan-Krstu, iz Stoca unjesto obećane pomoći stigla zapovjed: "Povlačenje!" U oba Brštanika, Stjepan-Krstu i Dabrici nastala je panika. Jedan dio ljudi bježao je prema Mostaru.

Izgledala da se četnicinisu puno obazirali na to bježanje. Imali su tri tenka, nekoliko topova, minobacače i 50-tak auta. Bilo je puno tehnike a malo vojske. Išli su s velikim strahom, jer su računali da se iza svakoga smrijeka krije dobro obučen i naoružan ustaša. Na kapama su nosili petokrake i srpske zastave. Stacionirali su se na Crnugovcu i Donjem Brštaniku. Nitko ni u koga nije pucao.

Odmah po dolasku četnici su minirali cestu na Crnugovcu, tzv. Zenjninu serpentinu. Hrvati i Muslimani iz Dabrice i Ljubljenice pokušali su ići u Dubrave, ali zbog minirane ceste nisu uspjeli. Jedni su otišli prema Blagaju.

Na traktorskoj prikolici sam imao 21 čeljade. Preko Kamene do Vranjevića prolazio sam bez problema. Narod mi je molio da ih vozim za Blagaj, ali ja se nisam usudio. Na putu sam sreo učitelja Husu Kajana iz Vranjevića. On ih je autom prebacio do Blagaja. Pomogao im je da se smjeste i spase. Vratio sam se na Stjepan-Krstu i svratio kod Srbina Čede Ivkovića. Rekao mi je kako je Danilo Rupar, dok sam prolazio s narodom, govorio kako bi pucao na mene zato što bježim.

--------------------------------------------------------------------------------
Izvor: Hrvatski List 25. Svibnja 1993 str. 15.

Stjepan Krst: O Životu Pod Četnickom Okupacijom

Kraj Nevolja I Paljenje Sela

Piše Ilija Drmić

Rajko se uz rakiju otvorio o počeo pričati Sto ja nisam mogao zamisliti. Pričao je kako je u katoličkoj crkvi na Stjepan-Krstu odlučeno da će biti ubijeni on i njegovi sinovi. Tvrdio je kako je ta župna crkva napravljena na mjestu stradanja Srba u proteklome ratu. Od nas nitko nije znao da je na tome mjesti ikada stradao tko od Srba, nego su naši spašavali Srbe.

U drugome nastavku zapisa o životu pod četničkom okupacijom Franjo Puljić-Vidić iz Gornjega Brštanika prisjeća se kako su počeli progoni, odvođenje u logor u Bileći, paljenje sela i drugi vidovi mučenja.

Po Spasovdanu smo se Damjan i ja sastali u mojoj kući. Htio je skupa sa ženom otići na Stjepan-Krst da vidi kakva je situacija. Odjednom smo začuli plač Damjanove djece. Kad sam izašao iz svoje i približio se Damjanovoj kući ugledao sam tri vojnika. Bili su Aćim Rupar i njegova dva brata iz Hodbine. Znao sam otprije da su bili prvi postavljači barikada u Hodbini. Pozdravim ih i hoću da se rukujem s njima, a Aćim mi je psuje majku ustašku i naređuje da idem ispred njega. Udarao mi je automatom, šakama, najviše po glavi, svugdje. Prijetio mi strijeljanjem. Tražio je da mu donesem pištolj, pušku. Kad sam mu dao lovačku pušku, koja mi je jedina ostala, naredio mi je da ostanem na mjestu dok on nađe Damjana. Činilo mi je da su zbog Damjana i došli. U to je stigla i Damjanova Ema. Strpali su je u auto otišli. Malo iza toga, opet su došli u autu Željka Kneževića, kojega su već prije nekamo otjerali. Kasnije smo saznali da je u Bileći. Cijelo to vrijeme čekao sam na istome mjestu. Bilo mi je strah da naši momci ne pripucaju, jer to bi bilo kobno. Primjetio sam da Aćim govori ekavski. Tom prilikom pokupili su i Srećka Marjanovića iz Dabrice. Od tada se više nismo javno krenuli po selu. Ja sam ipak pred Duhove otišao kod Ivana Kukrike na Stjepan-Krst i odnio mu malo duhana. Usput sam navratio kod Rajka Rupara da vidim može li on što pomoči. Ništa. Zamolio me da nu dam kilo duhana. Rekao sam da mu dođe po njega. Došao sam iste večeri. Kod mene su bili Spasoje, Boškan, Ivica, moja supruga i tri sina. Rajko se uz rakiju otvorio o počeo pričati što ja nisam mogao ni zamisliti.

Tako je susjed i čovjek kome je Franjo vjerovao, pod utjecajem alkoholnih para počeo "pričati" kako je u katoličkoj crkvi na Stjepan-Krstu odlučeno kako će biti ubijeni on i njegovi sinovi. Žalio je što postoji ijedna crkva na svijetu. Iznio je tvrdnju kako je ta župna crkva napravljena na mjestu stradanja Srba u proteklome ratu.

Od nas nitko nije znao da je na tome mjestu ikada stradao itko od Srba, ispravlja kroz suze Franjo, nego su naši spašavali Srbe. Tako je Rajkova strica Simu 1941. spasio pokojni Šimun Puljić, hraneći ga u dubu 20 dana. A kad je Simo poslije rata umro, ni na grobu nije spomenuto ime spasitelja. Na rastanku sam ga upitao što mi je činiti sa sinovima, a on kaže "Franjo, što se tiče vojske ja ti garantujem, samo neka se pripaze kakvih bandi."

Na Duhove je bio mirno. A u ponedjeljak su četnici potpuno blokirali Gornji Brštanik. Odveli su Damjana, Antu, Ivicu, i Zdravka, a iz čista mira tukli Boškana, Spasoja, negovu ženu i sestru.

Dinja Šakota u Spasojevoj kući tražio rakiju, drugi četnik tuče Sapsoje, a treći mu pali kauč. Kod Spasojeve kuće skupili su više naše čeljadi, neki su uspjeli pobjeći, tu su ih tukli. Vidu Puljića koji ima 82 godine, udarali su automatom po glavi. Tada sam doživao neki slom i otad stalno mogu plakati.

U Bileću su odveli Boška Marića, Ivana Karlovića i njegova sina Dragana. Ukupno je iz Stjepan-Krsta u Bileću odvedeno sedam osoba. Svi su se vratili živi, ali će nositi bilećke "znakove" cijeloga života.

Nakon ovog mučnog dana mi koji smo ostali povukli smo se u ogrede i šumu i tamo se krili. Čuvali smo stoku i ponešto kuhali stalno strahajući da nas četnici ne otkriju. Nisu pljačkali po kućama, niti su hodali po šumi, izgleda da su se puno bojali. U ponedjeljak 15. lipnja skupili smo se, bilo nas je 101 i tijekom noći ispratili ih do Stanojevića koje je naša vojska već bila oslobodila. Tri dana prije četnici su u Donjem Brštaniku ubili Đuku Obradovića, jer su, izgleda otkrili puno svojih zlodjela. Žena i kćer su uspjele pobjeći. U susjedstvu su u izgorenoj kući pronađene Ana Obradović i njezina nepokretna majka. Ne zna se jesu li ih četnici prethodno ubili ili su ih žive spalili. Dana 17. lipnja oko devet sati započeo je palež naših sela. Sve sam to promatrao s udaljenosti od oko 250 metara. Najprije je posipano fosforom, a onda paljeno. Zapaljena je i crkva na Stjepan-Krstu. Četnici su se bili povukli, ali naši nisu dolazili, jednostavno su se vratili na svoje položeje. Tu su i danas. Te večeri su ponovno došli naši momci i pokupili nas 21 čeljade, te nas poveli u oslobođenu Rotimlju.

Na Gornjem Brštaniku ostalo je pet osoba, od kojih je pokretna samo starica od 83 godine. Na Stjepan-Krstu ostalo je ih šestero, od čega su dvije nepokretene. U Dabrici je ostalo po 13 Hrvata i Muslimana. Sve kuće su popaljene, a samo u Brštaniku je ostalo oko dvije tisuće ovaca, oko 250 krava, veći broj konja, te puno poljoprivrednih strojeva i automobila.

Samo u mene je ostalo 26 strojeva, više od sto koza, osam krava, četiri konja... Ništa mi nije ostalo osim duhanske kutije, s kojom tješim i plačem. Ostala su mi djeca živa i zdrava. Bogu hvala. Sedam nas je u našoj vojsci. Zamolio bih sve koji se osjećaju Hrvatima i katolicima da se u ovom teškom vremenu okane bogatluka, dok ne rješimo pitanje države i slobode. Trebali bi si sjetiti gdje su nam i kako živjeli pradjedovi i pod najgorom turskim zulumom. Nisu bježali ni u Zagreb niti u Ameriku, a mi smo u zadnjih 50 godina napustili sto kilometara našega terena, od Uloga do Stjepan-Krsta. Sjećam se dobro crkve sv. Ilije na Morinama gdje je za Ilindan okupljalo više našega svijeta nego u Stocu. Od te crkve nema danas ni spomena. Minirana je 1947. godine. Čuo sam da je i Nevesinjska crkva-ljepotica minirana. Štoviše imamo fakultetski obrazovana svijeta, to više svojega terena prepuštamo drugima.

--------------------------------------------------------------------------------
Izvor: Hrvatski List 1. Lipnja 1993 str. 15.

http://www.rb-donjahercegovina.ba/tekst ... -1572.aspx

Izgradnja vodovoda u Ljubljenici za pripadnike sve tri nacionalnosti

U prostorijama opštine Berkovići potpisan je ugovor o izgradnji „Glavne distributativne mreže sistema za vodosnabdjevanje u selu Ljubljenica“ vrijedan 47.431,74 KM.
Ugovor su potpisali u prisustvu predstavnika HANDICAP INTERNATIONALA predstavnici Udruge povratnika i poljoprivrednih proizvođača“Gornji kraj“ –Ljubljenica Zdravko Raguž i ispred GP“Hercegovinainvest“ Berkovići Veselinko Rupar kao izvođač radova.

Udruga „Gornji kraj“ konkurisala je povodom poziva za podnošenje prijedloga projekata javnih i fizičkih lica iz Opština Stolac i Berkovići u svrhu da se unaprijedi kvalitet života u opštinama Stolac i Berkovići.

-Načelnik opštine Berkovići Ranko Lučić rekao je da je današnji ugovor dugogodišnji rad sa organizacijom Handicap international i dodao.

-Ovo je treća faza projekta.Ovo je jedan od većih projekata i radi se o vodosnabdjevanju sela Ljubljanica za pripadnike sve tri nacionalnosti.Svi su se složili i rade zajedno i time se dokazuje da se u BiH može zajedno i složno živjeti.Sve projekti su u sklopu čišćenja i zaštite od mina.Radovi će početi za desetak dana ,a izvođač radova je lokalno preduzeće.Opština Berkovići učestvuje u projektu sa sedam % jer budžet ne dozvoljava više rekao je Lučić.

-Zdravko Raguž predsjednik Udruge „Gornji kraj“ Ljubljanica rekao je da udruženje već dvije godine radi na projektima za povratničku populaciju i za povratak ljudi na ta područja i dodao – To područje obuhvata šest sela, gdje je bilo oko tristo porodica ,jedno vrijeme je bilo totalno pusto,a sada nas ima oko 70 porodica.U selima žive Srbi, Bošnjaci i Hrvati.Živi se lože,ali živi se složno.Prvi put je da je jedan od naših projekata prošao kod donatora, mada apliciramo na sve adrese, većinom se bavimo poljoprivredom, dosta ima ratnih stradalnika koji ževe od nekakvih invalidnina.Ovaj projekat i slični projekti bi nam poboljšali uvjete života i opstanka na ovim područjima ,rekao je Raguž.

Udruga „Gornji kraj“ je osnovana početkom 2007. godine da bi potakla i intenzivirala povratak i ostanak na stoljetnim ognjištima. Obuhvaća 5 sela bivše opštine Stolac: Ljubljenicu, Stjepan Krst, Gornji Brštanik, Donji Brštanik i Dabricu koja danas pripadju opštini Berkovići.

Izvor: http://www.opstinaberkovici.com/arhiva/ ... nosti.html

S obzirom koliki je natalitet u Berkovćima da se malo više naših vrati mogli bi preuzeti cijelu općinu.
Stjepan Krst se ne smije zaboraviti kada će se mijenjati granice sa Srbima

Ceha: i mi se nadamo da Stjepan Krst neće biti zaboravljen kao ni i ostala mjesta koji tražimo.

Župa se pomalo sprema za Ivandan. Dođite na Misu!

Bravo Stjepan Krst ili Stjepan Križ!
Glavno je, počelo se graditi, a kad se nešto počne - i završit će se!

Ivandan 2010

Ivandan 2010

Ivandan 2010

Moje iskrene čestitke župljanima Stjepan Krst i svima onima koji su pomogli u obnovi svoje Crkve!
Izgleda vrlo lijepo!

Svaka čast, neka je i Stjepan Križ oživio! Čestitam!

odem ovo ljeto sigruno do scepankrsta..

samo ime nekako mami

West dođi i vidi :)

Stjepan Krst niče iz pepela

http://www.croatia.org/crown/articles/1 ... ashes.html

Akademski slikar Josip Biffel u posjetu Župnoj crkvi na Stjepan Krstu, 6. travnja 2011.

http://www.zupa-nevesinje.com/index.php ... lbumID=198

Super drago mi je!

završni radovi na crkvi