Od Tuđmana za sad nije bilo preko 900godina boljega hrvatskog vođe, a ne će ga tako skoro na žalost ni biti.
Velika i nepopravljiva pogrješka mu je u odnosu spram Bošnjaka što ih nije držao za braću već samo za saveznike, jerbo 1991. ih je bez težkoća mogao uključiti u HDZ kad su Bošnjaci i u samoj Foči nosili značke HDZ-a. Što se tiče gospodarstva to mu opraštam jerbo kad je rat tada ne moreš vodit gospodarstvo a pogotovo kad nisi nikad u životu niti ti i tvoji suradnici imao veze s kapitalizmom. Za gospodarstvo su puno više krivi ovi nakon njega.

15 je godina prošlo.

Pokoj mu duši.

EDIT: E da, da Tuđman uskrsne i kandidira se za predsjednika dominirao bi u prvom krugu, baš kao što je radio za vrijeme života :



http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/veli ... 64127.html

Sjećanja su i danas svježa:

Medicinskoj sestri je na samrti rekao: Idemo na Mirogoj. Samo ne u Jugoslaviju.

Milošević i Tuđman u Karađorđevu.

I Roosevelt se slikao sa Staljinom. Drugim riječima, tvoje slike ne govore ništa.

Prvi mimohod Oružanih snaga Republike Hrvatske 30.05.1995


47,660
Dani ponosa i slave!

Sada se vi odričete svega, verovatno ste izbrisali i njegovu grobarsku prošlost.



FK Partizan je bio uspešan dok je on bio u rukovodstvu.

Zato su srpska poduzeća u hrvatskim rukama prava stvar.

Ne odričemo se mi ničega, dapače upravo mu najviše zamjeramo to što tada u Karađorđevu nije podijelio BiH s Miloševićem.

Tuđman snosi deo krivice, ali ja više krivim Miloševića, odnosno krajiški lobi koji je nas minirao da lepo podelimo takozvanu BiH, da smanjimo ljudske gubitke i gubitak teritorija, ne samo tu već i na Kosovu i Metohiji.
Krajiški lobi je promuslimanski i njih zanima samo RSK, po cenu gubitka RS i KiM, jer to nisu zemlje njihovog porekla.



Isto sranje drugo pakovanje, obe države su pod okupacijom multikorporacija i krupnog kapitala i samo radi uslužna delatnost, dok od privrede nema ništa.
Bolji privredni rast bi imali da smo pod sankcijama.

Ne snosi dio, nego cijelu krivicu. Ne samo da nije htio dijeliti BiH, nego je prvi zaratio sa Srbima u BiH, spasio hrpu muslimana, obučavao postrojbe ABiH na teritoriju RH, dilao oružje ABiH, oslobodio istočni Mostar i nudio Aliji 4 puta vojnu suradnju koju je smeće svaki put odbilo.

Umjesto da je, nakon što mu je prvi put odbio vojnu suradnju na Splitskom sastanku u 7. mjesecu '92., lijepo sjeo s Karadžićem i podijelio BiH.

15 GODINA POSLIJE: Evo što Hrvati danas misle o Franji Tuđmanu



Predsjednik Tuđman preminuo je prije 15 godina 10. prosinca. Rezultate velikog istraživanja donosi Dnevnik Nove TV.

Njegova smrt označila je kraj jedne ere u modernoj Hrvatskoj. U gotovo 10 godina mandata izazivao je kontroverze. Do danas ime, uloga i politika Franje Tuđmana ima štovatelje i protivnike.

Dnevnik Nove TV proveo je veliko istraživanje o ulozi Franje Tuđmana, dobrim i lošim potezima te ga usporedio s predsjednicima nakon njega i svim premijerima od 2000. godine.

FRANJO TUĐMAN - POZITIVNA ULOGA

Nakon 15 godina većina građana o predsjedniku Tuđmanu ima pozitivno mišljenje. Pozitivnim ga ocjenjuje 56 posto građana, i pozitivnim i negativnim ocjenjuje ga 27 posto, a negativnim 14 posto. Ne zna njih 3 posto.

PREDSJEDNIK - NAJBOLJI U DOMOVINSKOM RATU, NAJLOŠIJI U EKONOMIJI I PRIVATIZACIJI

Predsjednik Tuđman najbolje je kod građana ocijenjen u svojoj ulozi u Domovinskom ratu. Pozitivnim ga ocjenjuje 69 posto građana. U ostalim kategorijama je ispod 50 posto. Tako pozitivnom njegovu ulogu po pitanju ljudskih prava ocjenjuje 42 posto građana. Njegovu ulogu u međunarodnoj poziciji Hrvatske pozitivnom ocjenjuje 41 posto.

Daleko lošije stoji u ekonomiji. Kada je u pitanju njegova uloga u gospodarstvu, pozitivnom je smatra 33 posto birača. Najlošije ga se ocjenjuje u politici privatizacije. Pozitivnom ulogu predsjednika Tuđmana smatra samo 19 posto birača.


PREDSJEDNIK TUĐMAN I NAČIN VLADANJA

Predsjednik Tuđman po svom načinu upravljanja Hrvatskom podijelio je zemlju. Ipak, 47 posto građana smatra da je vladao demokratski, a 41 posto da je vladao autokratski. Ne zna njih 12 posto.

TUĐMAN BOLJI OD NASLJEDNIKA, SANADER NAJLOŠIJI

Predsjednik Tuđman upravljao je Hrvatskom u polupredsjedničkom sustavu. Predsjednik koji je postavljao premijere i kontrolirao Vladu. Danas predsjednik ima male ovlasti, a politička je moć u Vladi. Kada se uspoređuje predsjednika Tuđmana s nasljednicima i svim premijerima od 2000. godine, on stoji bolje.

Tako 52 posto građana smatra boljim predsjednika Tuđmana od sadašnjeg predsjednika Ive Josipovića. Bolje je Tuđman ocijenjen od premijera Račana, to smatra 54 posto birača. Tuđman je bolje ocijenjen i od svog nasljednika Stjepana Mesića s 56 posto. Prvog predsjednika bolje ocjenjuje 57 posto građana u odnosu na HDZ-ovu premijerku Jadranku Kosor. A 68 posto smatra ga boljim od sadašnjeg premijera Zorana Milanovića. Najlošije je u usporedbi s Franjom Tuđmanom prošao Ivo Sanader. Predsjednika Tuđmana boljim od bivšeg premijera Sanadera ocjenjuje 82 posto građana.

NAPOMENA: Istraživanje je provedeno telefonski od 5. do 8. prosinca na 600 ispitanika. Podatke je prikupio Ipsos Puls.

Najbolji predsjednik ikada...

DETALJI TAJNOG DOGOVORA
Kako je šef hrvatske Partije pomogao Franji Tuđmanu da započne projekt stvaranja hrvatske države

Tuđman se sa šefom hrvatske Partije počeo sastajati još 1984. Obojica su procijenili da Hrvatskoj iz Beograda prijeti val srpskoga nacionalizma, koji već dobiva veliku pomoć od četničke emigracije u Kanadi, i da je vrijeme za akciju.

...

A kad kažem da je u njegovu, Tuđmanovu slučaju postojao određen kontinuitet između (čak i ranih) osamdesetih i prijelomne 1990., tada, ponajprije, mislim na njegove odnose i veze (koje su se, dakako, odvijale u najstrožoj diskreciji i tajnosti) s najvažnijim i najutjecajnijim čelnikom Saveza komunista Hrvatske 80-ih Mikom Špiljakom. Upravo je odnos Tuđman - Špiljak u značajnoj mjeri obilježio taj vrlo važni period Tuđmanova života i umnogome pripremio teren za njegov trijumfalni dolazak na vlast u SRH, na prijelazu iz osamdesetih u devedesete.

Odmah da jasno i izričito napomenem, kako, nedajbože, ne bih bio pogrešno shvaćen: Tuđman nije bio doslovce projekt Mike Špiljaka (naime, u doslovnom značenju te riječi), jednako kao što nije bio ni projekt Josipa Broza Tita, Edvarda Kardelja ili nekog trećeg. Lani sam, u kolovozu, posjetio Josipa Manolića, kod njega doma u Nazorovoj, koji mi je tom prigodom ponosno nagovijestio skori izlazak svoje nove knjige (već ju je imao prelomljenu) u kojoj bi, kako mi je rekao, trebalo biti puno govora i o Franji Tuđmanu - i to upravo u smislu i značenju da je on bio (dugoročni) projekt Tita i Kardelja.

Nasmijao sam se i odgovorio mu da u to ne vjerujem, da sam se Tuđmanom jako puno bavio, o njemu jako puno pisao, s njim neko vrijeme i osobno (10-15 puta) razgovarao, pa ako bih išta mogao onako od prve, bez razmišljanja potpisati - to je tvrdnja da je on bio, ponajprije, svoj vlastiti projekt. I to već od (uvjetno rečeno) ranijih godina svog života, ili najkasnije u ono vrijeme (1945.-1961.) kad je bio na službi u JNA u Beogradu. Htio sam, drugim riječima, poručiti Manoliću da je Franjo Tuđman bio previše jaka, previše samosvojna i previše samouvjerena osoba da bi bio u funkciji nečijega projekta.

Manolić je onda malo dublje razmislio i dao mi, u biti, za pravo. Dakle, neću sada sam sebe poreći pa reći, tj. napisati, da je tijekom 80-ih Franjo Tuđman bio ovakav ili onakav »tajni politički projekt Mike Špiljaka« - to nipošto! - međutim, mislim da mogu »napipati« nekoliko, pa čak i nešto veći broj, čvrstih uporišnih točaka koje upućuju na prilično ozbiljnu i djelotvornu (iako tajnu) vezu Tuđman-Špiljak, u razdoblju kada je Tuđman morao - i to po svaku cijenu - napraviti most od svog drugog boravka u zatvoru (ovaj put u Lepoglavi) do unaprijed projektiranoga osvajanja vlasti u SRH - naravno, kad za to kucne pravi trenutak.

...

Boraveći, 1983.-1984., u Beogradu, na najvišoj političkoj (državnoj) dužnosti u federaciji, Špiljak se vlastitim očima (i ušima) mogao uvjeriti u uspon i jačanje srpskog nacionalizma (i unitarizma) u SR Srbiji i SFRJ, kao i u jačanje unitarističkih (samim time antihrvatskih) snaga u JNA. Tim trendovima osobiti su pečat davala dvojica vrlo visokih i važnih dužnosnika: Slobodan Milošević (od 1982. član Predsjedništva CK SK Srbije) i admiral Branko Mamula (od 1982. ministar obrane SFRJ).

Milošević je upravo u to vrijeme startao sa svojim unitarističkim projektom (koji će kasnije prerasti i u pravi pokret), koji je bio direktno uperen protiv Ustava iz 1974., a koji je, kao što znamo, davao vrlo visoki stupanj autonomije, pa i određenu državnost, jugoslavenskim republikama. Osobito je bio zapažen (u negativnom smislu) njegov istup na 18. sjednici CK SK Srbije, održanoj u studenome 1984.; međutim, treba reći da je on ta svoja unitaristička i nimalo ne demokratska stajališta iznosio, vrlo jasno, i ranije (što, naravno, nije promaklo prekaljenome političkom liscu Špiljaku, koji je itekako »kužio« stvari).

Slične je stavove, ali u rukovodstvu JNA, zastupao ministar obrane SFRJ Mamula. On se osobito bio okomio na sustav Teritorijalne obrane unutar JNA, smatrajući ga ogromnom opasnošću po opstojnost jugoslavenske federacije. Mamula se zalagao za neku vrstu »jedinstvenog komandovanja« u JNA, iz kojega bi bila isključena republička rukovodstva - o čemu je nešto napisao i u svojoj (memoarskoj) knjizi (iz 2000.) »Slučaj Jugoslavija«.

...

I što Mika Špiljak, nakon svog povratka iz Beograda, u svibnju 1984., radi? Uspostavlja s (tada još proganjanim) Franjom Tuđmanom neku vrstu političkoga part­nerstva, jer je bio svjestan - tj. polako je postajao svjestan, a s godinama sve svjesniji - da će samo on, i nitko drugi, biti u stanju odlučno se suprotstaviti svim tim unitarističkim i srpskonacionalističkim pritiscima iz Beograda - tj. Slobodanu Miloševiću i generalima JNA.

Špiljak je, štoviše, došao do zaključka - ali to se iskristaliziralo negdje prema kraju 80-ih, kada je već bio u mirovini (ali je i dalje imao neprijeporan status najjačeg i najutjecajnijeg političara u SR Hrvatskoj, budući da je iza sebe ostavio svoje kadrove, počevši od Ante Markovića, Ante Milovića i Stanka Stojčevića nadalje) - da bi Franjo Tuđman ne samo mogao nego i trebao probuditi hrvatski narod na sličan način i sličnim sredstvima na koji se hrvatski narod budio i u razdoblju Maspoka, ili Hrvatskoga proljeća, početkom 70-ih. Na bazi takvoga svog čvrsto izgrađenog uvjerenja Špiljak je Tuđmanu, uza sve ostalo, »isposlovao« putovnicu za njegov prvi (danas već legendarni) odlazak u Kanadu, u ljeto 1987.

Ne zaboravimo ovdje još jednu vrlo važnu činjenicu: samo nekoliko mjeseci nakon povratka Mike Špiljaka iz Beograda u Zagreb, u rujnu 1984., održan je Nacionalni euharistijski kongres (NEK) u Mariji Bistrici (pred 400.000 vjernika), kojim je Katolička crkva u Hrvatskoj završila, i to trijumfalno, svoj (gotovo) desetogodišnji jubilejski pokret »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata« (1975.-1984.)

No da se vratimo Franji Tuđmanu i njegovim odnošajima i kontaktima s Mikom Špiljakom 80-ih.

Mika Špiljak znao je sve bitne informacije o Franji Tuđmanu iz vremena njegova boravka u JNA u Beogradu (1945.-1961.), kao i u Zagrebu, kad je bio direktor partijskoga Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (1961.-1967.). Sve to što je znao i u što je imao uvid dodatno ga je ohrabrivalo u nastojanjima da upravo njega, Franju Tuđmana, »odabere« - uvjetno rečeno - za budućeg nacionalnog vođu Hrvata (a pred predstojećom opasnošću iz Beograda).

Špiljaku je, prije svega, bilo poznato da je Tuđman, kao načelnik Drugog (organizacijskog) odjela Personalne uprave Ministarstva narodne obrane (kasnije Državnog sekretarijata za poslove narodne obrane), na kojoj je funkciji bio punih 12 godina, tj. od 1945. do 1957., bio verificirani i prokušani »projekt« Josipa Broza Tita i (njegova) zamjenika vrhovnog komandanta generala Ivana Gošnjaka. Kad kažem »projekt«, time želim reći da je Tuđman, kao armijski operativac, obavljao vrlo ozbiljne zadatke što su ih direktno, između sebe, dogovarali Tito i njegova »desna ruka« u Armiji, Gošnjak.

Tu treba izdvojiti tri osobito važna i delikatna zadatka (u kojima je Tuđman s čistom desetkom položio ispit).

Prvo, Tuđman je sudjelovao u čišćenju IB-ovaca iz Armije (od 1948. nadalje), i to čak puno gorljivije nego što su to od njega zahtijevali njegovi neposredni šefovi u JNA.

Drugo, on je (ali ne idejno, nego u operativnom smislu) sudjelovao u obračunu i obavještajnoj obradi hrvatskoga komunističkog lidera Andrije Hebranga. Drugim riječima, bavio se prikupljanjem podataka o Hebrangu.

O tome Franjo Tuđman nikada nije rekao ni riječi. Međutim, činjenica je da je Gošnjak osobno uhapsio Hebranga, u Beogradu - bili su kućni prijatelji - a da je u zgradi DSPNO-a u Beogradu on, Tuđman, sjedio u susjednoj sobi do Gošnjakove kancelarije. Tuđman je bio bitan dio njegova tima, a usto i prijatelj (uostalom, obojica su po nacionalnosti bili Hrvati). U našem cjelodnevnom razgovoru na Brijunima, u kolovozu 1996., predsjednik Tuđman mi je Gošnjaka jako hvalio.

A inače je, i to godinama u kontinuitetu, Tuđman vršio pomlađivanje kadrova u JNA, upravo po nalogu generala Gošnjaka.

Treći pak bitan zadatak što ga je Franjo Tuđman tijekom službovanja u JNA obavio bio je sređivanje kompliciranog stanja u armijskome Sportskom društvu »Partizan«.

Ali Mika Špiljak se 80-ih, kad je tajno komunicirao s Tuđmanom, sjetio još jedne bitne stvari iz Tuđmanova života i javnog djelovanja. Upravo je Gošnjak bio taj (naravno, ne na svoju vlastitu ruku, nego u dogovoru s Titom i ondašnjim organizacijskim sekretarom CK SKH Zvonkom Brkićem, tj. »desnom rukom« Vladimira Bakarića), koji je uporno radio na tome da se Franjo Tuđman početkom 60-ih iz Beograda pošalje u Zagreb, pa da on, Tuđman, u glavnome gradu SRH - dakle tako reći doma, na pola sata ili najviše sat vožnje do rodnoga Velikog Trgovišća - bude čvrsta i neprobojna brana jačanju srpskog unitarizma što ga je, zajedno sa svojim probranim kadrovima, personificirao Aleksandar Ranković).

Zvonko Brkić je, doduše, izričito tražio Gošnjaka da on dođe u Zagreb, ali je Tito na to odgovorio da Gošnjak treba njemu u Beogradu. I tako je u Zagreb, nakon 16 godina u glavnom gradu SFRJ, došao (na osobnu Gošnjakovu inicijativu) Tuđman.

Tuđman je u Zagrebu, odnosno u SR Hrvatskoj, imao dvostruku ulogu. Prvo, probuditi otpor prema Rankoviću. A drugo - imam, zasad, o tome barem nekih indicija - da se pripremi za preuzimanje one funkcije što ju je u tom trenutku držao Vladimir Bakarić. Dakle, one najviše i najodgovornije dužnosti - šefa Partije SRH.

A zašto? Zato što se Bakarić - neodlučan i kompromiserski kakav je bio - nije usudio ići totalno kontra Rankovića, tj. lavirao je, oprezno, između Rankovića i Kardelja (barem neko vrijeme, dok nije bio 100 posto siguran kako treba reagirati).

Bakarić je, naravno, bio isuviše prefrigan i vješt »lisac« a da ne bi vidio što se »iza brijega valja«, pa je Tuđmana pokušavao što je više moguće maknuti od dnevne, tj. aktivne politike (a uvidio je, to je i vrapcima i golubovima na tadašnjem Trgu Republike u Zagrebu bilo jasno, da Tuđman voli »akademski« razrađivati stvari, tj. izigravati velikog i »bogomdanog« hrvatskog povjesničara), pa mu je preko Vase Bogdanova sredio profesuru na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. A kasnije (1965.) i doktorat.

Ali ima tu još jedna iznimno važna činjenica: Franjo Tuđman je negdje nakon ožujka 1964. (tj. nakon svog prvog velikog - zbog hrvatskog nacionalizma - sukoba s Bakarićem) održao jedno vrlo provokativno predavanje u Benkovcu, o položaju hrvatskoga književnog jezika u nacionalnoj (hrvatskoj) kulturi, koje je bilo svojevrstan prototip Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, iz ožujka 1967. Dakle, pune 3 godine prije Deklaracije!

Ta je činjenica, o tom Tuđmanovu hrabrom istupu iz 1964., bila, u hrvatskoj javnosti, spomenuta jedan jedini put - i odmah je nakon toga zaboravljena. Bilo je to u noći, neposredno nakon što je Tuđman umro, 10. na 11. prosinca 1999., i to nigdje drugdje nego na - HTV-u.

Svemu ovom dodao bih još dvije bitne stvari.

Početkom 80-ih, odnosno neposredno nakon smrti Josipa Broza Tita, Milovan Đilas, Matija Bećković i drugi istaknuti srpski intelektualci (mahom nacionalisti) započinju intenzivniju suradnju s protagonistima tzv. četničke emigracije u Kanadi i SAD-u. U pripravi je bio program o - malo pojednostavljeno rečeno - stvaranju »Velike Srbije« (i to nekoliko godina prije pisanja Memoranduma SANU), za koji je, među ostalim, trebalo smoći (i) odgovarajuća financijska sredstva. I sada ti beogradski intelektualci moljakaju bogate Srbe u Sjevernoj Americi (ali i bogate Amerikance) da im daju novac za njihov projekt.

O toj srpskoj akciji prema pročetničkoj emigraciji u Kanadi i SAD-u Služba državne sigurnosti SRH pravovremeno je informirala lidere hrvatske Partije, i o tome se čak vrlo opsežno raspravljalo u Savjetu za zaštitu ustavnog poretka Hrvatske (pri Predsjedništvu SRH), početkom 80-ih. Čak je iz Kanade u SR Hrvatsku došla i jedna videokazeta (plod uspješnog prodora hrvatske Službe u četničku emigraciju).

Tajnik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Hrvatske bio je u to vrijeme Veljko Mihovilović; on je bio nazočan svim tim razgovorima.

Sastancima u Savjetu prisustvovao je, naravno, i Mika Špiljak; i on 1983. uviđa da Hrvatska mora parirati Srbima otprilike na isti način - dakle, omogućiti viđenijim Hrvatima, nacionalno ili nacionalistički orijentiranima, da odu u Ameriku i Kanadu te da pokrenu odgovarajuće (kontra)akcije među hrvatskim iseljeništvom u tim ključnim državama Zapada.

I to protuakcije preko pojedinih hrvatskih lobija, preko Hrvatske bratske zajednice, preko hrvatske inozemne pastve itd. Ali svakako akcije primarno usmjerene prema hrvatskoj intelektualnoj političkoj emigraciji.

I upravo u to vrijeme, kad je Špiljak postao dubinski svjestan te činjenice, odnosno kad je došao do tog zaključka, započinjali su njegovi (tajni) razgovori s Franjom Tuđmanom, na Mlinovima. Budući lider Hrvata - pa i hrvatske političke emigracije u Sjevernoj Americi - nudio mu se tako reći na dlanu!

Franjo Tuđman je - najkraće rečeno - sve hrvatske emigrante trebao mobilizirati u jedinstvenu lobističku frontu za Hrvatsku, i upravo mu je iz tih razloga Špiljak 1987. sredio pasoš za odlazak u Kanadu (usprkos tome što je Tuđman u tom trenutku još uvijek imao zabranu javnog nastupanja).

A pod 2, treba imati na umu i tu činjenicu da je Franjo Tuđman još u ljeto 1966. (kad je bio na dužnosti direktora IHRPH-a u Zagrebu), na svojoj tadašnjoj (prvoj u svom životu) velikoj turneji po Sjevernoj Americi, uspostavio ključne i nikada prekinute kontakte s vodećim hrvatskim intelektualcima u (tamošnjoj) emigraciji. Dakle, pogodnijeg (i sposobnijeg) čovjeka za taj superdelikatan i neprocjenjivo važan politički zadatak u Hrvatskoj nije bilo.

Kad se Tuđman vratio s toga svog velikog putešestvija po SAD-u, potkraj ljeta 1966., rekao je svom tajniku u Institutu Josipu Štimcu (taj sam podatak objavio u knjizi »Tuđman: Biografija«):

»Joža, ovo sve kaj je kod nas, to je sranje! Jedini pravi društveno-ekonomski sistem je kapitalizam!«

A i sam Mika Špiljak je - naravno, koliko je to kao komunistički lider u SR Hrvatskoj mogao biti - bio (uvjetno, dakle, rečeno) proamerički orijentiran. U SKH je općenito bila prisutna, još od 1966., stanovita »proamerička linija«, a to su bili kadrovi »Končara« i INA-e - i upravo je tu, proameričku liniju Špiljak favorizirao. Za razliku od sisačke Željezare, linkovane više na Istok i SSSR, koju je držao pod kontrolom Vladimir Bakarić.

Rođena je Špiljakova sestra radila u INA-i (kao srednji rukovodeći kadar), pa kad bi trebalo pribaviti nešto novca za uvoz opreme, »seka« bi nazvala »bracu« (Špiljaka) da odriješi kesu.

Mika Špiljak je smatrao da će o sudbini Jugoslavije odlučiti Amerikanci, a ne Nijemci - budući da je Amerika (za razliku od isključivo prohrvatski orijentirane Njemačke) mogla komunicirati »i s jednima i s drugima« - tj. i s Hrvatima i sa Srbima. Negdje u prvoj polovici 1984., još kad je bio na funkciji predsjednika Predsjedništva SFRJ, u Beogradu, obavio je prilično važan - iako još (u historiografskom smislu) neverificiran, čak i nezabilježen - službeni, državnički posjet SAD-u (predsjednik Amerike je u tom trenutku bio Ronald Reagan), na kojemu je bilo govora - prema informacijama kojima raspolažem - o političkom stanju u SFR Jugoslaviji, o ljudskim pravima, ali i međunacionalnim sukobima (koji su iz godine u godinu bili sve žešći).

Pitanje svih pitanja (koje svakako raspiruje maštu) glasi: je li Mika Špiljak već za tog svog državničkog posjeta SAD-u, 1984., rekao nekome (bilo kome) u američkoj administraciji da će u Ameriku, kao svog čovjeka za tajne zadatke (u hrvatskom iseljeništvu), relativno skoro, odnosno kad za to dođe trenutak, poslati upravo - Franju Tuđmana? Reagan je, usput rečeno, bio jako naklonjen Hrvatima, slično kao i tadašnja premijerka Velike Britanije Margaret Thatcher...

http://www.zabranjeni.hr/tajni-pakt-tudma ... -/1351799/

U danas praznoj kući u kojoj su mi živjeli baba i đed našao sam nešto od izbora 1997., uključujući poster Tuđmana.

https://commons.wikimedia.org/w/index.p ... lshowall=1

To skeniraj, a ne ovako.

"Radovao je se kao dijete toj slobodi." (građanin RH)

http://www.hrt.hr/312317/vijesti/16-god ... nje-tumana


U povodu obiljetnice smrti dr. Tuđmana na multimedijalnoj platformi HRTi možete pogledati dokumentarni film "Prvi hrvatski predsjednik" autora Krešimira Čokolića.

https://hrti.hrt.hr/#/video/show/968689 ... tarni-film

16. godina od smrti OCA HRVATSKE DRŽAVE



‘Bio je velik čovjek koji je kao i svi drugi imao svoje slabosti, ali…’
Autor: T. P.

Za Šeparovića, Tuđman je bio ljudska veličina, ali i državnička. Bio je najveći državnik tih kritičkih godina u kojima smo jedva preživjeli agresiju, a njegova upornost i osjećaj za trenutak kada što učiniti pomogla je da je Hrvatska dobila priznanje

Prošlo je punih 16 godina od smrti prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, a svoje iskustvo s njime u razgovoru za naš portal opisao je ratni ministar vanjskih poslova, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva te član Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, Zvonimir Šeparović.

“Pokojni predsjednik dvaput me pozvao u Vladu, prvi put 1991. kada smo stajali pred ratom i potrebom da nas se međunarodno prizna. Meni je to bila čast i vrlo odgovorna dužnost. S predsjednikom sam dobro surađivao, nije mi trebala Vlada, nego je riječ pokojnog predsjednika koji je vrlo jako vodio i bio prisutan i u vanjskoj politici, tu smo se savjetovali”, napominje Šeparović koji napominje da je u to vrijeme putovao po svijetu i radio po svojemu okviru onoga što je stvorila država, predsjednik, Sabor u zahtjevima koji su se u bitnom sastojali u sljedećem:

“Tražio sam od svijeta ‘zaustavite rat, pomozite nam da zaustavimo agresiju, priznajte nas, mi smo stari hrvatski narod i imamo potrebu za svojom samostalnošću, za svojom državom’. Treće, suzmičemo zločine, treba ih osuditi i tako redom. To je jedna politika koju je i predsjednik zagovarao i bilo je sve u najboljem redu. Kasnije su nastale neke smetnje na komunikacijama, neki su se gurali da me preusmjere, primjerice Mate Granić”, dodaje naš sugovornik koji je 2014. godine promovirao knjigu fra Andrije Nikića “Doktor Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik” u kojoj se između ostaloga piše i o negativnoj ulozi Mate Granića. S porukom koju je u svojoj knjizi između ostalih naveo fra Nikić, a koja kaže da je Franjo Tuđman bio veliki čovjek koji je kao i svaki čovjek imao svoje slabosti, ali što je sitniš ljudskih slabosti prema veličini njegovih djela, posve se slaže gospodin Šeparović, prisjećajući se vremena rada s dr. Franjom Tuđmanom.

Ideja lustracije i reakcije Mate Granića

“Drugi put kada me Tuđman pozvao bilo je u njegovoj posljednjoj godini života kada mu je prijetila i optužba pred Haaškim sudom, kada mi je ponudio dužnost ministra pravosuđa. Vjerojatno je osjećao da se tamo spremaju ružne stvari, a vjerovao je da mu ja u tome mogu pomoći, da u meni kao ministru pravosuđa može imati pravnu zaštitu. U tome smo dobro surađivali, čak smo u jednom trenutku razmišljali da tužimo Jugoslaviju za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. Predsjednik je to pažljivo saslušao, stavio na glasovanje. Protiv su bila samo dvojica, a jedan od njih bio je i Mate Granić koji je izjavio da kako ćemo u tom slučaju sa sporazumom s Beogradom koji smo sklopili – kao da je to bitno. Uglavnom, u toj završnoj fazi predsjednikova života, uspjelo mi je odnijeti tužbu pred Haaškim sudom i donijeti bijelu knjigu o suradnji s Haaškim tribunalom, što je bilo dosta važno da raščistimo situaciju prije nego što će doći do eventualne optužbe predsjednika. Predsjednik je umro, ostavio je iza sebe veliko djelo, postao je svjetionikom hrvatske nacionalne države i nacionalne svijesti, ujedinio je i ljude koji nisu jednako mislili kao on, tražio je jedinstvo u nastupu za obranu zemlje, za priznanje Hrvatske države i to je bilo apsolutnono pozitivno”, rekao je Zvonimir Šeparović koji je napomenuo i da prvi hrvatski predsjednik nije imao priliku provesti tada lustraciju. “Pitanje je kako bi je i bi li je proveo i kasnije da je poživio, ali u svakom slučaju tada je to bila prava i ispravna odluka, nije bilo važno dijeliti se na crvene i crne, nego obraniti zemlju, spasiti državu”, zaključuje.

Hrvatska nadasve, a ne Hrvatska slučajna država

Smrt dr. Franje Tuđmana Šeparović je, kako ističe, teško doživio. “Osjećao sam da gubimo jednu snažnu ličnost, a oko njega nije bilo na pomolu takve druge veličine. Mi smo tada izgubili i zbore, došli su ljevičari, počeli su mijenjati tužbu protiv Jugoslavije, usporavati postupak i slično. Međutim, uspomena na pokojnog predsjednika ostaje, a ja duboko poštujem njegovu uspomenu”, ističe naš sugovornik.

Podsjetimo, na 15. godišnjicu smrti prvog hrvatskog predsjednika, 10. prosinca 2014., Hrvatsko nacionalno etičko sudište čiji je aktivni član i gospodin Šeparović osudilo sada već bivšeg predsjednika Hrvatske, Ivu Josipovića. Kako sam Šeparović ističe, učinili su to namjerno baš na taj dan. “Sazrijevala je ta odluka o osudi Josipovića. On je bio i ostao pravnik, no ono što je on radio, što je obećavao, provodio, mislimo da je to bilo opasno za Hrvatsku i zato smo ga i osudili. Pristupao je Domovinskom ratu kao da je on građanski, a ne gruba agresija. Također, 31. listopada ove godine pred dvije tisuće ljudi osudili smo i Josipa Broza Tita i njegove sljedbenike, smatrajući da je njegova politika još uvijek živa. K tome, Milanović je izjavio da između Tuđmana i Tita bira Tita, što je apsurd našeg vremena i naše države. Režim Tita počivao je na zločinima, ubojstvima, uzmite kao primjer samo Hudu jamu u koju su ljude zatvorili, zazidali da ne mogu izaći gdje su naravno i umrli. A Huda jama samo je jedno od stravičnih stratišta njegova režima…”, napominje Zvonimir Šeparović koji se aktivno bavi dokazivanjem i ukazivanjem na dokaze o ostavštini Tita, smatrajući da je Hrvatskoj potrebna lustracija – Hrvatska nadasve, a ne Hrvatska slučajna država – kakva je prema Milanoviću. Hrvatska nije nastala na ‘građanskom ratu’ nego povijesno, od stoljeća 7., kako kaže i pjesma, od davnina, a sada je na velikim iskušenjima.



Četvrtak, 10. Prosinac 2015.

Vječna mu slava i hvala!

Državnik Tuđman

Autor: Marko Ljubić
Četvrtak, 10. Prosinac 2015.

Ostala je pouka njegovome narodu da se sve može. Da nema straha. Da i kad neprijatelji imaju sve, nemaju šanse. Ostala je Republika Hrvatska, država hrvatskoga naroda u čijim je nacionalnim temeljima državnik i simbol Franjo Tuđman.

Razlika između državnika i političara je u tome što državnik provodi viziju koju je živio cijeli svoj život i osobno razvijao na stečevinama sveukupne nacionalne baštine, a političar provodi tuđe političke programe. Državnik je svojevrsni prorok, mesija, državna funkcija mu je alatka za ostvarivanje vizija, a političar je profesionalac kojemu je vrhunski cilj dospjeti na državnu funkciju i održati se na njoj. Državnik kreira ideje, spreman je za njih i u njih uložiti i svoju egzistenciju, pa i život, dok političar kupuje tuđe ideje kako bi ostvario svoje profesionalne ciljeve na državnoj funkciji. Državnik viziju prilagođava interesima cijeloga naroda, političar samo interesima svoje grupacije.

Državnik može izgubiti izbore, kao Churchill, tek zbog toga da ode ravno u povijest. Državnike nikada ne ocjenjuju izbori, već povjesničari. Političare ocjenjuju samo izbori.

U trenutku odlaska državnika, počinje teći vječno razdoblje njegova simboličkoga i povijesnog života. Ono je za svaku naciju važnije od svakoga političara, jer vizije državnika postaju njegovim odlaskom integralna sastavnica nacionalnoga identiteta.

Zbog toga je Franjo Tuđman velik.

Henry Kissinger, jedan od rijetkih državnika druge polovine XX. stoljeća, poručio je Tuđmanu u jeku njegove borbe za suverenost i međunarodnu afirmaciju Republike Hrvatske, da je zadužio hrvatski narod jer mu je u povijesnim trenucima bio na čelu i omogućio stvaranje države, uz napomenu da kao i svi veliki ljudi neće dočekati izraze zahvalnosti za to. Tuđmanov otvoreni neprijatelj lord Owen, znao je procijediti kroz zube, svjestan svoga neuspjeha , da je Tuđman istinski pobjednik.

Danas su Tuđmana napustili u simboličkom smislu gotovo svi političari u Hrvatskoj, a iako je na izgled paradoksalno, ponajviše su se od njega udaljili oni iz njegove političke blizine, njegovi zakonski stranački i politički nasljednici.

Zbog toga je Republika Hrvatska danas u krizi, njeno društvo je potpuno podjeljeno, do kraja radikalizirano, a pred njenom budućnošću nema nikakve političke vizije izuzev privremenih ciljeva političkih takmaca kojih se ni oni sami ne sjećaju nakon desetak dana. U takvim okolnostima i među takvim političarima, jedini oslonac većine političkih elita su autoriteti izvan hrvatskoga naroda.

A jedni oslonac hrvatskome narodu je simbolika i djelo Franje Tuđmana.

Zbog toga je danas nužno istaći da Franjo Tuđman nije bio svetac. Bio je ranjiv čovjek, napravio je puno propusta tijekom svoje državničke karijere, ali nikada ni jedan njegov propust nije bio državnički propust, već uvijek samo politički. Političarima oko sebe je omogućio i dopuštao propuste, pa i svinjarije, jer je znao da bez takvih suradnika ne može ostvariti misiju stvaranja nacionalne države. Nisu svi oko njega bili trgovci, takvi se danas istinski ponose sobom. Morao je trgovcima dopustiti da naplate svoje usluge, vjerujući prije svega u snagu i ispravnost svoje vizije i u – hrvatski narod. Njegova povijesna veličina i počiva na tome da je morao u legendu ponijeti i propuste ljudi koji su ga pratili tijekom karijere, kao svojevrsno otkupljenje grijeha. Zbog toga državnici relativno brzo odu, jer je nemoguće biti državnik, a vladati desetinama godina. To su diktatori.

Šesnaest godina nakon Franje Tuđmana dosta će ljudi reći – što je ostalo?

Puno.

Ostala je pouka njegovome narodu da se sve može. Da nema straha. Da i kad neprijatelji imaju sve, nemaju šanse. Ostala je Republika Hrvatska, država hrvatskoga naroda u čijim je nacionalnim temeljima državnik i simbol Franjo Tuđman.