Pa mi smo tu tužbu još davno trebali podnijet. Za pravdu nikad nije kasno

Odakle Srbiji uopće pravo na tužbu? Kakve veze ima ista s time da su građani SRH koji nisu prihvatili državljanstvo RH napustili svoje domove? To je kao da Kanada tuži Etiopiju za genicid jer su neki Eritrejci završili tamo.

Pa zašto onda Hrvatska tuži Srbiju eksperte?

HAAG - U Tovarniku je srpski vojnik silovao djevojku pred očima njene bake, a onda je ubio. U zatvoru u Kninu zatvorenicima su žicom vezali genitalije, a onda puštali struju. "Vrištali smo kao životinje. A oni su se smijali i vikali 'Još, još!", svjedočio je jedan preživjeli. U Tovarniku su trojica kastrirana nožem, pred očima kapetana JNA, koji ništa nije poduzeo da to spriječi.



Četvrtog dana suđenja pred Međunarodnim sudom pravde hrvatska zastupnica Vesna Crnić-Grotić i član tima Davorin Lapaš nizali su konkretne, teške zločine od ljeta 1991. na okupiranim područjima. Jedan po jedan, profesor Lapaš opisivao je kako je JNA gomilala snage u Hrvatskoj od srpnja 1991. da bi u kolovozu 1991. bili napadnuti Dalj i Erdut, potom je 26. kolovoza uništeno Kijevo, nakon tromjesečne opsade. Deset civila je ubijeno.

Drugog rujna JNA je okupirala Berak u istočnoj Slavoniji. Tko god je ostao, ubijen je: 34 tijela su pronađena, za deset se još traga. Slijede Ćetekovac i Balinovac, gdje je ubijeno 20 civila. U Pakracu je ubijeno 49 ljudi, među njima 10-godišnje dijete, u Tovarniku njih 48. A listopad je tek bio krvav: 80 ubijenih na području Hrvatske Kostajnice, u Novom Selu Glinskome 43 ubijenih, pa 40 u Donjem Čagliću…Profesor Lapaš nizao je podatke o zločinima u prvih nekoliko mjeseci rata.

- Previše je zločina da bismo ih sve mogli predstaviti. Ima zločina u kojima nitko nije preživio, pa nemamo svjedoke, a puno je i onih, posebno onih u zatočeničkim logorima u Srbiji, o kojima nitko ne želi svjedočiti - prenio je Lapaš. U 142 masovne grobnice otkriveno je 3656 žrtava; od 3200 identificiranih, 27 posto je žena, a 38,5 su stariji od 60 godina. Među ubijenima i bačenima u masovne grobnice je i 37 maloljetnika. Raširenost i težina zločina dokazuju da je Srbija znala što se događa, a ništa nije učinila da to spriječi, istaknuo je Lapaš. Iz Srbije su u međuvremenu vraćena 103 tijela, ali 23 godine kasnije, još uvijek imamo više od 850 nestalih, žrtve još nisu dostojno pokopane.


http://www.zabranjeni.url/sokantna-svje...jos--/1171056/

'Zločini nisu imali vojnu svrhu, nego su bili sustavno usmjereni prema nevinim Hrvatima, motivirani mržnjom i željom da ih se etnički očisti', izjavila je u Haagu voditeljica hrvatskog pravnog tima Vesna Crnić-Grotić.

Zvjerska ubojstva konvencionalnim i hladnim oružjem, silovanja žena i muškaraca u logorima, mučenja elektrošokovima, prisilni rad u okupiranim mjestima jasno pokazuju genocidnu namjeru Srbije prema hrvatskom stanovništvu i ta stradanja nisu imala nikakvog vojnog opravdanja, poručili su u četvrtak hrvatski pravni stručnjaci na suđenju Srbiji za genocid pred Međunarodnim sudom pravde.

"Zločini nisu imali vojnu svrhu, nego su bili sustavno usmjereni prema nevinim Hrvatima, motivirani mržnjom i željom da ih se etnički očisti", izjavila je u Haagu voditeljica hrvatskog pravnog tima Vesna Crnić-Grotić.

"Te činjenice govore same po sebi. Ubijanja, mučenja, silovanja bila su pravilo u toj genocidnoj srpskoj kampanji", rekla je profesorica međunarodnog prava iz Rijeke.

Ističući da zbog straha, traume i srama žrtava točan broj silovanja nije poznat, Crnić-Grotić je 17-članom sudskom vijeću iznijela niz reprezentativnih slučajeva grupnog i višestrukog silovanja koje su počinili pripadnici JNA, krajinske milicije i paravojnih postrojba. "Ajde ustašice, sad ćeš vidjeti kako to rade Srbi", rekli su mladoj Vukovarki pripadnici teritorijalne obrane i silovali je pred šestogodišnjom kćeri koja je i sama bila seksualno zlostavljana.

Seksualno nasilje odvijalo se i pred očima članova obitelji, pa je tako jedna mještanka Sotina silovana u prisustvu svekrve i dvogodišnjeg djeteta, a srpski dobrovoljac je ženu iz Bapske prisilio na spolni odnos prijeteći da će silovati njezinu 91-godišnju majku. Skupina srbijanskih paravojnika grupno je, pred roditeljima i djecom, silovala ženu u Dalju koja je zatrudnila i rodila djete, a zatočene Vukovarke morale su se prije silovanja našminkati i naparfumirati kako bi bile lijepe zlostavljačima.

Od seksualnog nasilja i mučenja nisu bili pošteđeni ni muškarci, pa su tako trojica mještana Tovarnika kastrirana noževima, a hrvatski vojnici u Kusonjama žicom omotanom oko testisa, rekla je hrvatska zastupnica. "Urlikali smo kao životinje i padali u šok, dok su se oni smijali i govorili 'još, još' i gledaj kako se diže", stoji u izjavi zatočenika zatvora u Kninu kojemu su srpski borci na testise priključili elektode.

Tortura se nastavila i u srpskim zatvorima i logorima u Hrvatskoj, Srbiji i drugim dijelovima bivše Jugoslavije gdje je završilo 7.700 Hrvata s okupiranih područja koji su premlaćivani do smrti, mučeni elektrošokovima, lancima, kundacima pušaka, drvenim i metalnim šipkama i bili izloženi prisilnom radu. "Neki su nestali preko noći i više nikad nisu viđeni", rekla je Crnić-Grotić navodeći kako su nekim logorašima čupani zubi a u okrvavljena usta ubacivana sol.

Vukovarcu su na Velepromentu odrezane ruke, a drugima odrubljene glave, dok su zatočeni u Drnišu bili prisiljeni lizati čizme zatvorskih čuvara, a oni u Korenici bili sodomizirani i prisiljeni silovati jedan druge, ističe hrvatska strana. "Srbija ne može poreći ove činjenice koje jasno govore da su zatvorenici bili izloženi sistematskom zlostavljanju u brojnim srbijanskim logorima, samo zato što su Hrvati", naglasila je Crnić-Grotić.


http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/...i-jos-jos.html

"Sunčica je imala samo osam mjeseci kada je zatočena sa svojom majkom u okupiranom Vukovaru. Njenu majku su zatvorili u stanu i držali kao roblje za silovanje. Sunčica nije znala što čine njenoj majci, plakala je jer ju je trebala za sebe. Srpski vojnici kojima je svojim plačem ometala uživanje u vršenju zločina, bacali bi svoje teške vojničke jakne na nju.

Nekim čudom Sunčica se nije ugušila pod tim vojničkim odorama, preživjela je osmomjesečna zatočenica.

Dvadeset godina poslije Sunčica je odrasla djevojka i zna sve što su činili njoj i njenoj majci. Sunčica je jaka, preživjela je okupatorske odore onda i prešućivanje zločina nad njom i njenom majkom. Hrvatska je satkana od snage mnogih Sunčica", dio je priče djevojke koja se vratila živjeti u Vukovar kad je odrasla, međutim zbog prijetnji onih koji su znali o silovanju njene majke morala je ponovno otići.

Ona je samo jedna od onih koji traže pravdu i pravo na normalan život.

PREŠUĆENI RATNI ZLOČIN
Najmlađa žrtva silovanja imala je šest, najstarija 80 godina

Autor: Vlatka Polšak Palatinuš
15.9.2011 8:20:53

'Tamo su već bila trojica. Jedan od njih određivao je koji će redoslijed biti. Tu noć na Olajnici silovala su me šestorica… mučili su me na sve načine… U istom prostoru bila je moja šestogodišnja sestra i osmomjesečna kćerka koja je jako plakala. Na to je jedan iznerviran na nju bacio vojničku jaknu da je ušutka. Nisam mogla ništa učiniti, mislila sam da su je ugušili…' Ovo je dramatičan iskaz jedne od mnogih žena koje su silovali pripadnici agresorske vojske i paravojnih formacija 1991. godine u Vukovaru. Iako je osmomjesečna Sunčica preživjela taj horor, nju, njezinu majku te ostale silovane žene, ali i muškarce, ušutkali su nakon rata. Zločinci nisu kažnjeni, žrtve ne samo da nisu obeštećene i da nemaju nikakav status, već su i dalje izložene prijetnjama svojih silovatelja


Koliko je žena silovano u Domovinskom ratu, nitko točno ne zna. No neke od njih, uglavnom s vukovarskog područja, skupile su snagu nakon gotovo 20 godina i ispričale javnosti svoje priče. Knjiga 'Sunčica', nazvana po osmomjesečnoj bebi, sadrži simboličnih 14 svjedočanstava žena i jednog muškarca o ratnom zločinu o kojem nitko ne progovara: silovanju.

Ovo nije prvi put da su nekome posvjedočile o stravičnoj torturi kroz koju su prošle. Većina njih dala je iskaze odmah nakon izlaska iz logora te okupiranih područja. U prognaničkim barakama po Zagrebu ili pak u hotelima na obali, u kojima su prognanici bili smješteni, davale su iskaze pravosudnim institucijama, prekapajući po najgorim traumama.

No njihovi su iskazi ostali u nečijim ladicama. Iako ih je većina zapamtila imena svojih mučitelja, od kojih su mnogi bili njihovi prijeratni poznanici ili susjedi, procesi uopće nisu pokrenuti. Što je još gore, o njihovim se patnjama ne govori, o njima nitko ne priča, broj silovanih nije poznat, jer žrtve silovanja u sustavu uopće ne postoje iako je najmlađa žrtva imala samo šest godina, a najstarija 80!

Prekinuta šutnja

I dok mnoge od žrtava dvadeset godina poslije u Vukovaru susreću svoje mučitelje, zajedno s Marijom Slišković, predsjednicom udruge Žene u Domovinskom ratu, i Društvom logoraša srpskih koncentracijskih logora odlučile su prekinuti šutnju.

'One su u prognaništvu dale iskaze, ali nitko nije pokrenuo procesuiranje. Državne institucije su to prekrile i stavile u ladice. Oni su time postali pokrovitelji nedjela jer nije moguće da država koja ima sve institucije može prešućivati ratni zločin', rekla je Slišković za tportal.


Kaže da je prošle godine u rujnu s jednom od žrtava tražila prijem kod predsjednika Ive Josipovića. Iz Ureda predsjednika bile su upućene na Državno odvjetništvo. Ta je žena opet dala iskaz i otada se opet ništa nije dogodilo.

Upozorava da u Hrvatskoj ne postoji kategorija silovanja kao ratnog zločina, zbog čega žrtve ne mogu dobiti nikakav status ni materijalnu zadovoljštinu. Velik dio silovanih žena stoga nije spreman govoriti o onome što su proživjele. Zašto i bi, kaže Slišković, kada počinitelji ionako neće biti kažnjeni, ne mogu ostvariti status, a uostalom, dodaje, o silovanju je ženama teško govoriti i ponovno se prisjećati svega. Registar silovanih za vrijeme agresije na Hrvatsku stoga ne postoji, za razliku od susjedne BiH, gdje se o tom problemu ne šuti.

'Neće se valjda počinitelji sami prijaviti policiji?!

'Imamo činjenicu da se ratni zločin dogodio, imamo žrtve, imamo počinitelje, ali nemamo državne institucije koje bi to pokrenule. Pa neće se počinitelji valjda sami prijavljivati', ogorčena je Slišković.

'O stradanju sam dala iskaz u Državnom odvjetništvu u Vukovaru i Društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora, krim-policajcima koji su me došli saslušati u stanu. Jednom sam pozvana kao svjedok na suđenje Peri Krntiću koji je tijekom procesa umro. Nakon toga nikada me nitko nije pozvao. Nisam ostvarila nikakvu odštetu za stradanje i izvršeni ratni zločin i nemam invalidninu', stoji u svjedočanstvu broj pet.

Svakodnevna višestruka silovanja (u jednoj noći žrtvu su silovala petorica u 'Kasarni JNA' u Vukovaru) opisana su u svjedočanstvu broj četiri. Iskaz o silovanjima žrtva je dala policiji u prognaničkim barakama u Španskom u Zagrebu, no, kao u većini slučajeva, nije pokrenut sudski proces protiv počinitelja.

Iskaz, koji je u knjizi 'Sunčica' pod rednim brojem devet, pokazuje svu brutalnost počinitelja silovanja. Ovog puta sve se odvija u srpskom logoru u Sremskoj Mitrovici. 'Prvo silovanje dogodilo se tijekom noći, kada su zatvorski čuvari pustili u moju prostoriju četiri zatvorenika osuđena za razna kaznena djela. Ta su se silovanja odvijala svaku noć', priča žrtva. U logoru je provela devet mjeseci i zatrudnjela te je u šestom mjesecu trudnoće rodila na podu ćelije. 'Silovali su me cijelo vrijeme trudnoće… Sjećam se da su čuvari ušli i pokupili nedonošče. '


Za logore na teritoriju Srbije zasada nitko nije odgovarao. Podignuta je optužnica samo protiv general majora bivše JNA Aleksandra Vasiljevića i potpukovnika Miroslava Živanovića. Udruga pravnika Vukovar 1991. na čelu sa Zoranom Šangutom godinama pokušava postaviti barem spomen-ploču na mjestu nekadašnjeg logora Stajićevo, no srpska policija zabranila je to.

'Za državu nije normalno da gradi bilo kakve odnose s drugom državom kada su ljudi odvođeni u logore, mučeni i silovani i o tome se ne govori. Kakvu mi poruku time šaljemo?', pita se Slišković.

Jednostrano bavljenje ljudskim pravima

Iako u Hrvatskoj postoji niz udruga i nevladinih organizacija koje se bave ljudskim pravima, poput Hrvatskog helsinškog odbora ili pak Documente, čija je svrha 'suočiti se s prošlošću', popisati ratne žrtve, ali i pratiti suđenja za ratne zločine i biti korektiv pravosudnim institucijama, o silovanim ženama u Domovinskom ratu šute.

'Civilne udruge to očito ne zanima. Prešutjeti, preskočiti ili ne baviti se time nije autentično bavljenje ljudskim pravima. Ako su oni u svom radu dokumentirali svaki zločin u Oluji i sve zločine počinjene s hrvatske strane, zašto se ne bave i ovim žrtvama? Jednostrano bavljenje ljudskim pravima je politikanstvo', poručila je Slišković i dodala da se u Hrvatskoj civilno društvo nije razvilo u demokratskom pravcu, već političkom.

Kaže da je u travnju iskaze silovanih poslala Hrvatskom helsinškom odboru, no da su dosada šutjeli. Tek nedavno su pokazali inicijativu za sastankom. Predstavnici civilnih udruga pozvani su i na večerašnje predstavljanje knjige 'Sunčica' u Novinarskom domu u Zagrebu.

Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik HHO-a, potvrdio nam je da su dobili iskaze u travnju. Zašto dosada nije reagirao, ne odgovara, no kaže da će do sastanka doći čim usklade termin s Marijom Slišković. Dodao je da je HHO u stalnom kontaktu sa srbijanskim Tužiteljstvom za ratne zločine te da prate tamošnje procese.

Pozivnice su poslane i državnom vrhu. Hoće li se premijerka ili predsjednik pojaviti, Slišković ne zna. No kaže da bi se oni morali baviti tim problemom. 'Znam da se sada bave krađom materijalnih stvari, no ovdje se ukralo dostojanstvo čovjeku, a to se, za razliku od materijalnog, ne može nadoknaditi', poručila je.

Epilog: Ipak nema sretnog završetka

Sunčica s početka teksta vratila se s majkom u Vukovar 2005. godine. Dio počinitelja tog zločina osuđen je na zatvorsku kaznu od 14 godina koja im je u ponovljenom postupku dvostruko smanjena. No prijatelji osuđenih u Vukovaru su počeli prijetiti, ovog puta Sunčici. Poručuju da će je stići majčina sudbina. Zbog prijetnji napuštaju Vukovar. Još jednom…

'Na ove prijetnje nije reagirala nijedna institucija. Očito država štiti silovatelje, a ne žrtve. Time im šalju poruku da to mogu ponoviti', zaključuje Slišković.

'Statistika je zastrašujuća. Do 1992., 97 posto stanovnika bili su Srbi na području na kojemu je više od 70 posto Hrvata bilo samo godinu dana prije', istaknula je britanska odvjetnica. Po njezinim riječima, JNA i paravojne postrojbe su 'sustavno i planirano' od 1991. do 1992. godine napali sva većinska hrvatska sela i gradove na istoku Hrvatske, ubivši 4.000 tamošnjih Hrvata, dok ih se 485 još smatra nestalima.

Deseci tisuća postali su žrtve mučenja i silovanja, uključujući 3600 odvedenih u logore, a u granatiranju ili naknadnom miniranju uništeni su deseci tisuća kuća i 300 crkava kako bi se izbrisali tragovi hrvatske kulture i spriječio povratak, tvrdi hrvatska strana. 'Do 1992. gotovo svaki Hrvat bio je ubijen, pobjegao ili deportiran iz tog područja. Plan Srbije da stvori etnički čistu regiju bio je završen', rekla je britanska Law.

Hrvatska u tužbi iz 1999. za genocid optužuje službeni Beograd da je osmislio i vodio kampanju uništenja hrvatskog stanovništva na područjima Hrvatske gdje je želio osnovati etnički čistu Veliku Srbiju. Napade na istočnu Slavoniju predvodila je bivša JNA koja je zapovjedala i u koju su bile integrirane srbijanske paravojne postrojbe poput Arkanovih 'Tigrova', Šešeljevih 'Belih orlova' i najokrutnijeg odreda 'Dušan silni'.

Law je rekla da su se napadi odvijali po točno određenom obrascu koji uključuje okruživanje, granatiranje i zauzimanje sela nakon kojeg je uslijedilo mučenje, silovanje i protjerivanje preživjelih Hrvata. Hrvati su ubijani noževima, sjekirama, metalnim šipkama, tjerani u minska polja, žene silovane često javno, a muškarci kastrirani, rekla je Law. Kao primjer najokrutnijih zločina navela je razapinjanje na stablo pred mjesnom crkvom jednog preživjelog stanovnika Bogdanovaca u kojem su srbijanske snage ubile 87 seljana, a život poštedile samo dvijema ženama udanima za Srbe.


http://www.tportal.hr/vijesti/svijet...eportiran.html

Pa imati vi Srbi protutužbu. Navodno jaču po argumentima. U čemu je problem?

Nevjerojatan je medijski publicitet u srbiji dan ovom procesu. Da li je to zbog izbora ili... U Hrvatskoj samo informativnog karaktera, poslije vijesti iz Ukraine, a prije kulture.

Zato što je vodila rat na našem teritoriju i upustila se u zločinački pothvat širenja svojih granica. Srbija s druge strane ni u jednom trenutku nije bila ugrožena od strane Hrvatske.

Zato što je vodila rat na našem teritoriju i upustila se u zločinački pothvat širenja svojih granica. Srbija s druge strane ni u jednom trenutku nije bila ugrožena od strane Hrvatske.

Stavi ti, imaš srspki Gugl, meni google izbacuje samo hrvatsku tužbu.

Zato što je vodila rat na našem teritoriju i upustila se u zločinački pothvat širenja svojih granica. Srbija s druge strane ni u jednom trenutku nije bila ugrožena od strane Hrvatske.

Dan sećanja na granatiranje Šida



U utorak, 5.novembra, Šid će obeležiti Dan sećanja na tragični događaj iz 1991.godine kada je granatiran sa teritorije Republike Hrvatske.

Od više desetina granata poginulo je troje civila, dok je veći broj teže i lakše ranjen. Program za Dan sećanja pripremaju opštinski SUBNOR i Predškolska ustanova „Jelica Stanivuković Šilja“.

Izvor: http://www.sreminfo.com/pecinci/item/330-dan-secanja-na-granatiranje-sida