Za Hrvatsku se baš ne može reći ni da je taj rat dobila ni izgubila, osim što se može reći da je imala velike žrtve od obje strane u ratu.

Hrvatska je neke teritorije izgubila (dio BIH i Srijema), neke dobila (Baranja, Istran Rijeka, Zadar, neki otoci), ostala je u okviru YU. Možda bi malo naginjalo na pobjedu to što je SRH kasnijim ustavom SFRJ dobila više državnosti nego što je recimo imala Banovina Hrvatska. I što smo i u BIH dobili konstitutivnost, do krecimo pod Italijom nismo imali ništa, danas Hrvati ne bi postojali u Istri i Rijeci da je to ostala Italija.

Da nije bilo Bleiburga i ostalih zločina nakon rata sigurno bi se složio da smo dobili rat. Ovako smo ga izgubili nakon što je već završio.

S obzirom da su kod nas rat dobili komunisti, Bleiburg se mogao izbjeći samo da veliki dio Hrvata nije de facto bio na drugoj strani, jer komunisti s poraženima rade na taj način.

Tako da smo u ovom smislu izgubili opredijeljenjem za poraženu stranu.

U prosincu 1989. održan je 11. kon-gres SK Hrvatske (SKH) na kojemu je usvojen i završni dokument Osnovni pravci djelovanja SKH na reformi društva i SK. Kongres je prihvatio i potvrdio inicijativu Predsjedništva CK SKH o provedbi slobodnih višestranačkih izbora. U pogledu reforme SKJ opredijelio se za napuštanje demokratskog centralizma, ali i razmatranje pitanja „jedinstva SKJ na novima programskim osnovama“ (Večernji list, 14. 12. 1989: 4). Hrvatski komunisti ponudili su rješenje kroz sintagmu jugoslavenske sinteze. U objašnjenju tog termina među ostalim se navodi:

Uvažavanje složene interesne strukture jugoslavenskog društva, koja se ne iscrpljuje isključivo u dominantnom interesu pojedine nacije ili republičko-pokrajinske cjeline, pretpostavka je povezivanja jugoslavenskog društva... Svako nasilje nad tim procesima, zatvaranje u teritorijal-ne granice, nametanje jednog, dominantnoga interesa kao univerzalnog principa organiziranja neposredno je u suprotnosti s jugoslavenskom sintezom... Našu civilizacijsku zrelost potvrđujemo sposobnošću za suživot razlika. Zato ne pristajemo na majorizaciju izraženu nametanjem bilo koga parcijalnog, posebno nacionalnog interesa; ne pristajemo na diktat politike pritiska, na obnovu hegemonije.4

Prema tom dokumentu Jugoslavija može postojati samo kao zajednica slobodno udruženih naroda i narodnosti i njihovih socijalis-tičkih republika, u kojoj izvornu suverenost imaju republike, što uključuje i njihovo pravo na odcjepljenje. Odnosi u Federaciji trebaju se temeljiti na ravnopravnosti i samostalnosti republika, stoga ne može biti nadglasavanja u vezi s osnovnim pitanjima nego se ona moraju definirati konsenzusom (Naše teme, 1990.: 611).

Na kongresu je posebno raspravljano i o pripremnim dokumentima predstojećega saveznog kongresa SKJ. Predloženo je da se odredba o demokratskom centralizmu izbaci iz dokumenta o preobražaju SK i iz Statuta SKJ, te da se razradi načelo demokratskog jedinstva(Večernji list, 14.12.1989.: 8). To je bila još jedna sintagma stvorena od hrvatskih komunista koja je nudila poprilično nejasna, odnosno više načelna negoli konkretna rješenja. U određenoj mjeri razlog tome krije se u činjenici što unutar SKH nije postojao jedinstveni stav oko (dosega) reforme.

Primjerice u raspravi u vezi s promjenama Statuta SKH jasno su izražena različita mišljenja o ulozi SK u društvu.5 Otpor promjenama najbolje je vidljiv u tome što se demokratska opredjeljenja kongresa nisu sankcionirala u Statutu SKH. Tako je SKH ostao revolucionarna organizacija, zadržano je načelo demokratskog centralizma i uvjet ateističkog opredjeljenja za ulazak u SK. Iako je reformska struja bila u većini, promjene statuta su odgođene i prepuštene kongresu SKJ (Komunist, 22.12.1989.: 4)

Vratimo se antifašistima koji ubijaju bez suda. Kako je to bilo moguće?

Ivan Lovrenović:

Titovski antifašizam, koji spominjete, bio je u godini 1945-oj varijanta staljinskoga, nedemokratskog, a ideološki takav je ostao do kraja. I oni Kadijević-Adžićevi JNA-tenkovi koji su 1991. i 1992. žarili i palili po Vukovaru, Ravnome i na mojoj Grbavici nastupali su u ime antifašizma. Kako piše Peter Sloterdijk, „bijeg radikalne ljevice u ‚antifašizam‘ najuspješniji je manevar jezične politike 20. stoljeća“, a „predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma i preko toga u novoj ljevici prevladavajućom jezičnom igrom poslijeratnoga vremena“. Jedna je stvar antiokupatorska i antikvislinška borba, po kojoj je Titov partizanski pokret bio rijetka svijetla tačka u evropskom mraku Drugoga svjetskog rata. A antifašizama ima različitih, i ideološki se ne slažu među sobom. Između antifašizma Sime Dubajića i antifašizma Edvarda Kocbeka razlika je duboka i strašna kao pakao.


https://www.dw.com/hr/bleiburg-i-anatem ... a-54393353

Izmjene teritorija u odnosu na Banovinu Hrvatsku



Crveno dobitci.
Plavo gubitci.

Za Piranski zaljev.

Možda su se bunili da su premaleni i žalosni poslije gubitka Trsta, Gorice i Soče?

Ili se Hrvatskoj dalo malo više u Istri. Istra je podijeljena između Slovenije i Hrvatske.

Dodatno, Istarski sabor je donio odluku o ujedinjenju s Hrvatskom.

Znači, vojnim, demografskim i demokratskim putem Istra je došla Hrvatskoj.