Hvala. Nisam sigurna koji je.
Mislim da makar mi Hrvati ne bi trebali imati problem s liturgijom na narodnom jeziku jer je Vatikan stoljećima prije Drugog Vatikanskog odobrio liturgiju na staroslavenskom.

Jednu koncilsku misu (pred svim biskupima) je služio na staroslavenskom šibenski biskup Arnerić, on je isto zaslužan. Ne pitaj me za prave izvore, znam za tu priču o misi koja se ponekad spominje.

Pitanje jezika u liturgijskim knjigama
Međutim sve ovo samo kao uvod! U ovom članku ja ne mislim uopće govoriti o liturgijskoj reformi kao takvoj. Ima jedna druga stvar, u koju, sigurno, već i danas smijemo dirnuti. To je jezik naših novih, prevedenih, hrvatskih, liturgijskih tekstova i knjiga. Za tim prijevodima ne stoji auktoritet Crkve. Oni su djelo naših ljudi: pojedinaca i skupina. I to djelo, koje ni oni sami još ne smatraju definitivnim. Imamo ga, dakle, pravo kritizirati. Imamo pravo kazati, što o njemu mislimo. Mi ćemo ih, svi, te tekstove, po crkvama čitati. Mi ćemo po njima moliti. Pa neka nas se čuje! Do sada nas se još nije pravo čulo. Malo ih je među nama, koji su te tekstove dobili u ruke, prije nego što su otišli u tisak. A izlazit će, danas sutra, i nova izdanja tih knjiga. Pa će se u njima moći, ovo ili ono, i popraviti, i izmijeniti: budemo li se složili.

I ja ću, ovdje, kazati, što o tom mislim. Nijesam stručnjak. Ni lingvista, ni filolog. Ne mogu o tome govoriti s auktoritetom. Ni ne reflektiram na to. Ali iz kraja sam, gdje je narod, barem u vrijeme moga djetinjstva i mladosti, pravilno govorio. Ušao mi je taj jezik, još iz malena, u uho. A i živio sam, dugo, među ljudima, koji su bili na naš jezik osjetljivi. I dobro ga poznavali: i teoretski i praktično. Dosta sam i pisao. I uvijek se pritom trudio, da mi članci budu, stilski i jezično, na visini. Pazio sam uvijek i na eufoniju, blagoglasje, izraza i rečenice. Instinktivno sam reagirao na jezične i gramatičke pogreške i na stilski primitivizam u katoličkoj štampi. A zapamtio sam, i iz škole, dosta toga, što se je, barem u ono vrijeme, smatralo jezičnim pravilom.

I danas, na isti način, reagiram, kad čitam ili slušam misne liturgijske perikope i tekstove. Na novi, hrvatski, časoslov, u koliko je dosada izišao, ne. Nigdje ne čujem, da se on, glasno, pjeva ili moli, a za sebe se, privatno, služim latinskim, rimskim, brevijarom, sa službenim tekstom. No predmnijevam, da i u prijevodu časoslova ima svašta. Koliko je toga samo po njemu pobrojio o. Dr. Kirigin, u svome “Drugom osvrtu na časoslov” (“Služba Božja”, 1973., br. 2., str. 154. — 162.)! Očito su s prijevodom časoslova prevodioci imali još puno više kubure nego sa tekstovima iz misala. Puno je unutra posve novih liturgijskih tekstova, do sada još neprevođenih: osobito po himnima i čitanjima iz svetih otaca. A sve su to vrlo teški tekstovi. Da ih netko korektno i vjerno, a pogotovu otmjeno, elegantno, prevede, morao bi savršeno poznavati latinski jezik: ne samo onaj klasični, nego i crkveni, i srednjevjekovni, a morao bi biti i dobar hrvatski stilista, pa pomalo i pjesnički talenat. A mi više nemamo među sobom ni Milana Pavelića ni Tona Smerdela. A dakako, morao bi biti dobro potkovan i u, tradicionalnoj, crkvenoj teologiji i patristici.

A sada da, kratko, iznesem samo nekoliko svojih konkretnih opazaka na naše hrvatske liturgijske misne tekstove!

Ne mogu nikako reći, da je njihov jezik općenito loš. Naprotiv! Vidi se odmah, da je među prevodiocima i redaktorima bilo i stručnjaka. I jezičnih, i književnih, stručnjaka. I, možda još više, ambicioznih ljudi, koji su htjeli da dadnu sve od sebe, pa i da imponiraju, frapiraju, budu originalni. Bilo je među njima, očito, i ljudi rodom sa sela. I iz krajeva, gdje naš narod još uvijek, prilično, čuva najbolju štokavsku tradiciju. I njezine fraze. I njezine idiome.

Dr. Čedomil Čekada

Tekst je napisan 1973. god., a prvi puta objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 89-102.

O važnosti liturgijskog jezika na jednom istočnom primjeru

U južnoj Italiji i na Siciliji od davnina je uz rimski obred prisutan i bizantski obred. Ovi su prostori dugo bili pod bizantskom vlašću, pa je to ostavilo trag i na crkvenom području.

Nekada je u Italiji bilo i mnogo bazilijanskih samostana. Najpoznatiji je opatija Grottaferrata nedaleko od Rima, osnovana 1004. godine.
Ovi pripadnici bizantskog obreda uvijek su bili u neprekinutom zajedništvu sa Svetom Stolicom. A Sveta Stolica im je uvijek priznavala pravo da koriste bizantski obred i žive prema istočnoj crkvenoj disciplini. Štoviše, neki od najstarijih sačuvanih rukopisa i spomenika bizantske liturgije čuvaju se upravo u opatiji Grottaferrata.

Zbog opadanja utjecaja Bizanta na Mediteranu, kao i zbog drugih povijesnih okolnosti, s vremenom se u južnoj Italiji smanjivao broj vjernika bizantskog obreda.

No, u 15. stoljeću dolazi do preokreta. Turci osvajanjima na Balkanu izazivaju velike migracije stanovništva prema zapadu. Velik broj Albanaca, kršćana istočnog obreda, izbjegao je preko mora u južnu Italiju. Tako je u južnoj Italiji opet procvjetao bizantski obred.

Prije Drugoga vatikanskog koncila, ovi talijansko-albanski grkokatolici imali su liturgiju isključivo na grčkom jeziku - izvornom jeziku istočne crkvene tradicije. Jeziku na kome su pisali veliki crkveni oci: sv. Atanazije, sv. Bazilije Veliki, sv. Ivan Zlatousti i mnogi drugi.

Taj grčki jezik nije narodni jezik ni Albancima, ni Talijanima. Ali, tamošnji grkokatolici stoljećima su ga brižno čuvali u liturgiji kao blago neprocjenjive vrijednosti. Jednako kako su katolici zapadnog obreda čuvali latinski jezik u liturgiji.

I kao što su katolici zapadnog obreda imali male misale za puk, koji donose red mise usporedno na latinskom i narodnom jeziku; tako su i ovi istočni katolici imali priručnike s usporednim tekstom liturgije na grčkom i narodnom jeziku.

Na internetu možete pronaći odličan priručnik za bizantsku liturgiju koji je sastavio p. Damiano Como 1959. godine za grkokatolike biskupije Piana degli Albanesi na Siciliji.

Svrha je priručnika da olakša vjernicima plodonosno sudjelovanje u bizantskoj liturgiji i drugim službama po istočnom obredu, te da, kako autor kaže u uvodu, bolje iskuse njihovu ljepotu neprocjenjive vrijednosti. Autor također kaže u uvodu da želi olakšati i rimokatolicima sudjelovanje na bizantskoj liturgiji.

Priručnik se sastoji od četiri dijela. U prvom dijelu nalaze se svakodnevne molitve. Drugi dio donosi liturgiju i velike dijelove časoslova (jutarnja, večernja, povečerje). Treći dio sadrži službe za sve nedjelje u godini prema bizantskom kalendaru, a četvrti dio ostale česte službe za različite okolnosti.

Sve molitve, koje se govore glasno, donose se usporedno na grčkom i talijanskom jeziku.

.
.

Kao što ste mogli vidjeti u ovom kratkom pregledu, priručnik doista donosi sve što je jednom vjerniku potrebno da bi mogao djelatno sudjelovati u svim javnim obredima istočne tradicije. Dakle, uopće nije postojala nikakva potreba da se uvodi narodni jezik u liturgiju.

Kao na Zapadu, i na Istoku se pokazalo da forsiranjem narodnih jezika u liturgiji, vjernici nisu dobili ništa, a izgubili su mnogo.

Izgubili su onaj neposredni dodir s jezikom svoje liturgijske baštine. Štoviše, i sa samim jezikom Evanđelja. Nemojmo zaboraviti da je na tom grčkom jeziku izvorno napisan Novi zavjet. Svakako je interesu cijele Katoličke Crkve da imamo barem neke crkve u kojima se liturgija služi tim jezikom. Zamjena tog jezika modernim jezicima sigurno ne ide u prilog katolicizmu.

Kao što sam na početku spomenuo, tim grčkim jezikom pisali su i veliki (istočni) crkveni oci: sv. Atanazije, sv. Bazilije Veliki, sv. Ivan Zlatousti... Grčka liturgija povezuje vjernike s velikim nasljeđem istočnih otaca.

Isto se može reći i o latinskoj liturgiji, koja povezuje vjernike s baštinom zapadnih crkvenih otaca. Latinskim su jezikom pisali veliki crkveni naučitelji: sv. Augustin, sv. Ambrozije, sv. Jeronim, sv. Grgur Veliki i toliki drugi kroz mnoga stoljeća.

Gubitak kontakta s liturgijskim jezikom jedan je od uzroka otuđenja moderne generacije od klasične kršćanske kulture. A to je zasigurno i jedan od uzroka današnjeg urušavanja opće kulture i nekontroliranog širenja primitivizma. Kad samo pogledate kakve se danas primitivne teze šire po "vjerskim portalima", morate se zapanjeno pitati: Kako je moguće da takav primitivizam prolazi kod današnjeg vjernika, pa čak i kod crkvenih velikodostojnika?

No, postoji još jedan važan argument u prilog liturgijskim jezicima. Zajednički liturgijski jezik povezuje pripadnike raznih naroda u jednu cjelinu.
Na primjer, s ovim grčko-talijanskim liturgijskim priručnikom, jedan grkokatolik sa Sicilije mogao je bez problema sudjelovati, primjerice, na melkitskoj liturgiji u Svetoj zemlji. Naime, i melkiti (katolici bizantskog obreda na Bliskom istoku) imali su liturgiju na grčkom jeziku, premda je njihov materinji jezik: arapski. No, nakon Drugoga vatikanskog koncila, melkiti su uveli arapski jezik u liturgiju, pa danas jedan grkokatolik iz Europe ne može više tako lako sudjelovati na njihovoj liturgiji.

Slično bi se moglo reći i o situaciji grkokatolika u srednjoj i istočnoj Europi.
Prije Drugoga vatikanskog koncila, crkvenoslavenski jezik bio je jedini liturgijski jezik grkokatoličkih crkava u Slovačkoj, Ukrajini, Hrvatskoj... Isti jezik, iste liturgijske knjige. Jedan grkokatolik iz Hrvatske mogao je s Pavkovićevim molitvenikom u rukama bez problema sudjelovati u liturgiji u bilo kojoj grkokatoličkoj crkvi u Ukrajini, Slovačkoj, Poljskoj, Bjelorusiji itd. Danas to više ne može. U postkoncilskim reformama uvedeni su narodni jezici u liturgiju... A sumnjam da neki Hrvat dovoljno dobro poznaje, primjerice, slovački jezik da bi mogao samo tako doći u neku slovačku crkvu.

Možete to usporediti sa situacijom u zapadnom obredu. Prije Drugoga vatikanskog koncila, jedan katolik zapadnog obreda mogao je s malim latinskim misalom u rukama sudjelovati u liturgiji u bilo kojoj rimokatoličkoj crkvi na svijetu, jer su sve imale isti liturgijski jezik. Bez obzira jesi li u Parizu, Londonu, Varšavi, Osijeku, Varaždinu, Madridu ili New Yorku, u svakoj si rimokatoličkoj crkvi mogao čuti svećenika kako izgovara dobro poznate molitve na istom latinskom jeziku. A ako danas uđeš, na primjer, u crkvu u Mađarskoj, nećeš ništa razumjeti.

Gledajući iz te perspektive, uvođenjem narodnih jezika u liturgiju, vjernici iz raznih zemalja postali su stranci jedni drugima. A možda je to bio i cilj nekima od pobornika narodnih jezika u liturgiji. Nema sumnje da je značajan dio podržavatelja narodnih jezika u liturgiji inspiriran političkim motivima, tj. svojevrsnim nacionalizmom.

Pazite, ne kažem da je svaki nacionalizam sam po sebi loš, ali sve ima svoje vrijeme i mjesto. Liturgija nije mjesto za provođenje nacionalističke politike. Liturgija ne može biti vezana ni za kakve ovozemaljske ciljeve.
Prvenstveni je cilj liturgije: odavanje slave Bogu.

Osim toga, interesi naroda se nipošto ne promiču kršenjem ili dokidanjem liturgijske tradicije. Time se, naprotiv, potkopavaju interesi naroda. Dobrobit naroda ovisi o Božjem blagoslovu, a blagoslov sigurno neće doći narodima koji ne iskazuju Bogu dostojno štovanje, čast i klanjanje.

Uostalom, tradicionalne liturgije - uključujući i liturgijske jezike - važan su dio kulturne baštine kršćanskih naroda. Zato nikako ne može biti "nacionalni interes" izbacivanje ili marginalizacija liturgijskih jezika, jer to znači odsjeći se od vlastite baštine.

A one, koji kažu da su narodni jezici potrebni u liturgiji radi "razumijevanja puka", opovrgavaju pretkoncilski liturgijski priručnici, poput ovog koji sam danas predstavio. U njima su bili predvedeni gotovo svi liturgijski tekstovi: i svaka iole pismena osoba mogla je pratiti liturgiju bez ikakvih teškoća.

Ako pak "liturgijski revolucionari" smatraju da prosječan vjernik ne može zapamtiti desetak rečenica na latinskom ili grčkom jeziku, onda zaista podcjenjuju inteligenciju tog puka, za čiju se dobrobit navodno zalažu.

Vidjeli smo danas kako izgleda jedan pretkoncilski liturgijski priručnik za puk. Sve je bilo objašnjeno. Bilo je potrebno samo malo dobre volje, i svatko je mogao s tim priručnikom u rukama sudjelovati na liturgiji bizantskog obreda (uz potpuno razumijevanje).

Inače, ovaj je priručnik općenito jedan od najboljih resursa za bizantsku liturgiju koji možete naći na internetu.
https://www.dimarcomezzojuso.it/autore.php?id=57

Ja još nikad nisam čuo od svećenika da promovira ijednu od ovih institucija, da kaže, ako ste ostale trudne, djevojke, obratite se crkvi, tu i tu.

I malo to znači ako su takva dva možda prihvatna centra u državi, daleko od većine žena kojima ta pomoć treba.

Većinu pobačaja obavljaju djevojke koje nisu u vezi nego su ostale trudne.

Taj pobačaj za koji ti govoriš su službene evidencije, žene koje idu "redovnim putem", znači obiteljski liječnik, uputnica itd.

Većina pobačaja se obavi u privatnim klinikama, sa što manje informacija, diskrecija itd..

Znam koliko rano djevojke sada stupaju u seksualne odnose, koliko je rijetko da neka djevojka završi srednju školu kao nevina, a i otprilike znam koliko su pijani tinejdžeri svjesni potrebe za kontracepcijom.

Ako zbilja misliš da je većina pobačaja u braku onda si stvarno naivna.

Ne kažem da ih nema u braku, ali su svakako manjina.

Pobaciti najviše idu djevojke koje nemaju sigurnost da će im netko pomoći sa djetetom, one koje žele i da izbjegnu stigmu, ne žele posljedicu koju im rođenje djeteta predstavlja u daljnjem životu naročito ako taj čije je dijete neće biti budući muž. Puno je teže pronaći nekoga samohranoj majci nego djevojci bez takve obveze.

Jesi li ti stvarno povjerovala u taj statistički podatak?

Pogrešno sam se izrazila. Nije mi bila namjera umanjivati bilo čiju zaslužnost.
Znala sam za samo jednog, pa sam u tom smjeru napisala da nisam sigurna koji je od njih dvojice taj za kojeg sam znala.
U svakom slučaju hvala ti, napisao si zanimljive informacije
Nešto sam i naučila

Još je bitno da su ovi glagoljaški biskupi bili s područja koje je u prvoj polovici 20. stoljeća bilo predmet spora s jakom katoličkom susjednom državom (i kulturom), tako da je pitanje jezika bilo puno važnije nego u nekim drugim biskupijama gdje su čak i pravoslavni i muslimani govorili sličnim jezikom. Ili nego u homogenim nespornim biskupijama gdje je skoro svejedno hoće li misa biti na latinskom ili hrvatskom, ili sutra možda na engleskom

Imaš li ti imalo srama?
Prvo si tvrdio da Crkva ne nudi nikakav smještaj nezbrinutim trudnicama, kada sam te demanitirala iznosiš neistine. Navodiš da je riječ o dvije kuće.
Jedan od članaka koje sam postavila se odnosi na Caritas, ne mogu vjerovati da si Caritas sveo na samo jednu kuću.(ta dva članka sam navela samo kao primjer).
Što se tiče statistika navela sam službene statistike.
Ovo što si ti nadrobio je iz tvoje glave, jer ne vjerujem da si ikakvo istraživvanje proveo.
I da vjerujem da se pobačaji većinom rade u bračnim zajednicama.
Od pet žena koje poznajem da su napravile pobačaj, jedna je izvan braka, ostale su u braku.
Neke čak i više od jednog pobačaja(u braku).

p.s potočnj se divno bori protiv pobačaja.
Navede mu se da Crkva nudi smještaj i pomoć nezbrinutim trudnicama, a on se svom silom trudi dokazati da to nije tako.

Svake godine se radi analiza i dostupna je na internetu.
Najmanje pobačaja je kod najmlađih, a među najvišim, ako i ne najvišim baš kod žena koje imaju djecu.
Većina danas to koristi kao jednu od metoda kontracepcije.

https://www.hzjz.hr/periodicne-publikac ... oj-2023-g/.

Nema srama ni svećenik kada prijeti paklom za pobačaj, a nikada da spomene neke od ovih kuća.
Ja još nijednog nisam čuo da zagovara otvaranje jedne ovakve u manjim sredinama, ali stalno renoviraju nešto, postavljaju ograde pa ih za par godina mijenjaju, itd. tek toliko da se ima za šta tražiti donacija.

U čemu me točno demantiraš? Da se tinejdžerke sexaju? Da je promiskuetet porastao?
Da te djevojke ne ostaju trudne u vremenu kada su, biološki, najplodnije a one i njihovi partneri najmanje zreli u glavi za odgovorno ponašanje?

Oprosti ali djeluješ kao osoba zarobljena u svojem svijetu i "službenim statistikama".

Ti očito neznaš dalje od crkve, jer vidim kako ih braniš, a znam osobno kakvog promiskuiteta ima i među klerom. Sreća, koliko ja znam u svojoj bližoj sredini ne radi se o nikakvoj pedofiliji, ali je općenje svećenstva sa djevojkama pa i udanim ženama jako poznata stvar.

Znaš dobro da je pobačaj za neudanu djevojku velika sramota kod nas, i nešto što žele sakriti, i da se kod nas, zbog jezika i tračeva, ta radnja obično obavlja u sredini iz koje djevojka nije porijeklom.

Statistika ti treba biti broj pobačaja obavljen u privatnim klinikama.

Znam i koliko košta (ne da mi je trebalo, ni nekome mom, nego igrom slučaja). U BiH to naplaćuju 300 do 400 maraka privatnici.

Jel ti stvarno misliš da oni to zavedu u službene statistike?

Uopće ne pitaju bračno stanje, djevojke ili žene.

Inače ja ne napadam vjeru, ali svećenistvo sigurno treba pretrpiti kritiku, ovi današnji zapravo pastoriraju nad najvećim egzodusom iz crkve ikada viđenim.

Zar treba doživjeti nekakvo ogromno zlo da se ljudi vrate vjeri? Ili svećenstvo treba na sebi poraditi, i svom pristupu narodu.

Ja još nisam upoznao svećenika kojemu je siromašna njegova obitelj, iako ih ima dosta koji su krenuli iz siromaštva. Nekako uvijek "uzdignu" svoje iz toga kada se zarede.

Navela si mi dva linka na kojemu je navedena ista kuća:
Kuća za smještaj trudnica, majki s malom djecom i djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi do 3. godine starosti – „Kuća ljubavi“ – Savica Šanci

Svaka čast toj jednoj kući. Nije dovoljna da okrene trendove u Hrvatskoj.

I opet je loše izreklamirana.

Ja nisam čuo, ja nisam vidio, ja nisam upoznao, ja, ja, ja pa opet ja, i još malo ja.
To što ti nešto nisi čuo, pročitao, vidio ne znači da to ne postoji. Da si se potrudio vidio bi, već sam ti navela primjer crkvene pomoći nezbrinutim trudnicama. Tvrdio si da to nisi vidio, a nisi vidio jer nisi želio vidjeti. I ovo drugo ne vidiš jer ne želiš vidjeti, ili ti možda nije potrebno pa ne vidiš.
Što se tiče pobačaja u braku.
Znam da je vama muškarcima lakše reći, izišla van, napila se, širila noge tamo pred nekim, zatrudnila i pobacila.
Lakše vam je tako gledati nego priznati da su i muškarci suodgovorni za pobačaje.
Statistike kažu da je najveći broj pobačaja unutar bračne zajednice.
Znam da ti to ne ide u prilog jer u tom slučaju većinu pobačaja podržavaju(zahtjevaju) i muškarci.
Da li možda jer im u tom trenutku dijete ne odgovoara(napredovanje i slično), da li zbog toga što žele novi auto, da li zbog toga što financijski ne mogu izdržavati još jedno dijete i slično.
U svakom slučaju(bez obzira na razlog) većina pobačaja se napravi unutar bračne zajednice, a odluke u braku se donose dogovorom supružnika

Da eto, previdio sam tu JEDNU kuću koju si navela u dva linka da postoji.

Moje isprike.

Što je sa svim ostalim kućama za pomoć trudnicama koje nemamo?

Ja uvijek u debati o pobačaju navedem da ima i muškaraca, pobornika pobačaja, da nam je to najlakši način da se operemo odgovornosti.

Naročito ako pravimo djecu van bračne zajednice.

Sve i da vjerujemo toj statistici, što je suludo uopće povjerovati, da su većina pobačaja unutar bračne zajednice, to ne znači opet da to potenciraju muževi zbog novog auta, moguće je vrlo lako da žene koje varaju muževe ne žele da rode to dijete, naročito ako on u to vrijeme, zbog posla, nije ni bio kod kuće da pravi to dijete.
Naravno ovo su sve nagađanja.

Nikad nisam ni sporio da postoje muškarci koji to potenciraju, naprotiv, uvijek sam govorio da se pod "prava žene" peru odgovornosti i muški koji ne žele financijski teret.

Za to sve nam trebaju kuće koje nude alternativu ženama, i to se treba reklamirati. Trebaju nam panoi koji govore protiv pobačaja i da žene ne moraju slušati pritisak okoline. Naročito ne djevojke.

I dobro bi došlo više od jedne takve kuće na prostoru Hrvatske. Za BiH neznam ni da li postoji takva kuća ali ti guglaš bolje od mene.

Inače, ja nisam sporio broj pobačaja kojeg obave udane žene, nego postotak, većina pobačaja nisu udane žene koje su pobacile dijete kojemu je otac njihov muž.

Po ne znam koji put, ta dva linka sam postavila samo za primjer.
Nisu to jedine kuće koje postoje. Na kraju krajeva jedan članak se odnosi na Caritas, pa valjda znaš što je Caritas i da ne djeluje u samo jednom mjestu.
Caritas postoji i u BiH, pa eto samim time ti je dat odgovor.
Negdje djeluju tako i da iznajme privatan stan/kuću za nezbrinute trudnice i Crkva plaća najamninu i ostale troškove. Ne mora nužno značiti da su to izgrađene kuće za tu i tu namjenu.
Ne razumijem zašto se svim silama trudiš osporiti da Crkva pomaže nezbrinutim trudnicama a kao boriš se protiv pobačaja. Ako se već boriš protiv pobačaja cilj bi ti trebao govoriti o svim institucijama koje se trudnice u nevolji mogu obratiti za pomoć. Kako vjerskim tako i državnim.

Što se ostalog tiče, drobiš ono što si u svojoj glavi umislio.
Ponavljam, statistike kažu većina pobačaja unutar bračne zajednice.

Treći primjer je ekipa iz udruga Betlehem.

Oni su mislim i najrazgranatiji i najaktivniji.

Danas su u crkvama u Hrvatskoj ljudi svih generacija.

Mislim da su mise u Svetoj Mati Slobode iz dana u dan najposjećenije u Hrvatskoj. Evo, ako netko zna za veću posjećenost, neka napiše ovdje.

Idem tamo na misu skoro svaki dan u 19 sati.

Preko tjedna bude u prosjeku oko 300 ljudi (+ misa u 7 ujutro, to nisam nikad bio).

Nedjeljom navečer bude oko 1000+ ljudi (+ još 4 mise, 3 priko lita).

90-tih kada se gradila Sv. Mati Slobode, mnogi su mislili i govorili da šta će tolika crkva a sada 2024. se vidi da je crkva mogla komotno bit i veća.

Ako je tako onda odlično!

Opet ima mjesta i za filipinsku misu.

Ja i dalje mislim da je premalo takvih primjera kada crkva, konkretnim radnjama, pomaže protiv pobačaja.

Ako stvarno vjeruješ statistici da je većina pobačaja u bračnoj zajednici, onda se ti, kao kršćanka, boriš protiv braka.

Ispada da je bolje da se živi nevjenčano, jer eto, nevjenčani manje rade pobačaj.

Manji je grijeh vanbračna zajednica nego pobačaj, pa onda ta logika... Brak vodi pobačaju jer su hrvati siromašni da financiraju treće dijete i nitko im ne pomaže.

Manje braka = manje sexa (?) i onda = manje pobačaja !

Dok sam razmišljao o ovoj temi došlo mi je ono kad je Isus rekao farizejima i pismoznancim:

"Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli."

I vidim paralelu s ovom temom:

sami ne ulazite, ne idete na sv. misu, a žugate i ne biste dali ući onima koji bi htjeli.

Katolika i uzora... kako se na latinskom kaže "kako si glup u pm"? A tko si ti?

Ne znam, moja uputa - neki dalmatinski biskup ili mostarski Žanić, on je bio relativno istaknut.

Jesu, ali kažem ako itko ide, idu ovi stari.

Mislim da je Sveta Mati Slobode najposjećenija Crkva u Zagrebu uz Fratre u Sigetu
U svakom slučaju je predvodnica u novom ekumenizmu, jer se u toj Crkvi okupljaju ovi novi pokreti mladih rimokatolika

RKC Sveta Mati Slobode na Jarunu



RKC Sveti Križ u Sigetu