Ivo Josipović partizane zove u posjet Bleiburgu, oni ne žele ići

Predsjednik Josipović rado bi posjetio Bleiburg u pratnji delegacije Saveza antifašističkih boraca i antifašista i odao počast žrtvama, ali kako se sada čini, partizani mu u tome nisu spremni pomoći. Iako se već bio pronio glas kako je sve dogovoreno i da će Josipović biti na Bleiburgu 20. lipnja, dva dana uoči obilježavanja Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj, on nam to nije potvrdio.

Bez crnih uniformi

– Ima nekoliko kombinacija, ali to još nije do kraja dogovoreno i nema fiksirana datuma ni programa. Više sam puta rekao da bih otišao na Bleiburg, ali pod nekim uvjetima: da ondje ne bude crnih uniformi i ustaških obilježja, da se sam čin ne politizira i da se prije svega oda počast nevinima koji su stradali. Konzultacije o sastavu delegacije traju, rado bih da u njoj budu i hrvatski antifašisti i pripadnici nacionalnih manjina, ali još ništa nije dogovoreno – objasnio je predsjednik Josipović.

No da je tu temu stavio pred članove SABA-e, partizane, može se zaključiti iz izjave Tomislava Badovinca, predsjednika Saveza društava “Josip Broz Tito”. On je potvrdio da je na Predsjedništvu SABA-e bilo govora o prijedlogu da se ide na Bleiburg s predsjednikom.

– Osobno sam bio spriječen prisustvovati sjednici Predsjedništva SABA-e, ali imam informaciju da se članovi nisu složili da je odlazak na Bleiburg dobra ideja. I sam mislim da onamo ne treba ići naša delegacija, ali se zauzimam za to da Hrvatska, kao svaka uređena i kulturna država, ima spomenik neznanom junaku, možda na Medvedgradu ili na krematoriju, kojim bi se odala počast i svim nevinim žrtvama i svim borcima za Hrvatsku. Jednostranim se posjetima samo dižu tenzije i zato sam protiv odlaska u Bleiburg – kaže T. Badovinac. Ivan Fumić smatra da je odluka hoće li ići na Bleiburg ili ne predsjednikova osobna stvar, ali za borce to nije tako jednostavno.

Mesić je protiv

– Mi smo mnogo puta izrazili žaljenje zbog svih nevinih žrtava rata, od Jasenovca i Jadovna do onih koje su stradale u okolici Maribora, i njima pripada pravo na odavanje počasti. Stoga podržavam odlazak u Tezno, ali ne i u Bleiburg – kaže Fumić. I Slavko Goldstein rezerviran je prema najavi posjeta. – Mislim da bi predsjednik države i predstavnici antifašista trebali otići na Bleiburg, ali prethodno bi se morali ispuniti neki uvjeti koji po mome mišljenju još ne postoje – kaže S. Goldstein. Protiv službenog je posjeta državnog vrha Bleiburgu i bivši predsjednik države, a sadašnji doživotni počasni predsjednik SABA-e Stjepan Mesić. U žestokom prvom govoru u novoj funkciji, koji je održao na Predsjedništvu SABA-e u četvrtak, rekao je da “treba osuditi zločine koje su pojedinci počinili poslije rata, ali nikako ne odavati službenu počast pripadnicima kvislinških snaga koje su četiri godine ratovale na strani nacifašističkih okupatora”.

"Kome je stalo da zaustavi lažnu povijest neće ići u Bleiburg"

Čini se da Josipović ne bi našao razumijevanje ni među pripadnicima srpske nacionalne manjine. – Ako predsjednik odabere neko mjesto u Sloveniji na kojem su stradale žrtve prijekih sudova i odmazdi, pratio bih ga ako me pozove. Međutim Bleiburg nije takvo mjesto i kome je stalo do toga da zaustavi rehabilitaciju lažne povijesti neće ići u Bleiburg – rekao je Pupovac.

Naivnog Predsjednika si izdali, da ne kažem zaj-ebali, i tzv. njegovi "saveznici"!
A, uvijek je i bilo:
"Ko s Crnim, tikve sadi, o glavu mu se razbijaju"!

POSLIJE BLEIBURGA
Stipe Mesić i dalje zločin opravdava zločinom

Za bivšeg predsjednika svi koji žele razjasniti zločine nad ostacima snaga NDH zapravo su revizionisti koji žele nijekati zločine te hrvatske kvislinške tvorevine. Tako je čak i odlazak Ive Josipovića na Bleiburg nazvao službenim odavanjem počasti kvislinškim snagama.

Razumijem one koji ne žele u Bleiburg dokle god tamo paradiraju ljudi u zlokobnim crnim uniformama. Razumijem i one koji vele da to nije stvarno mjesto masovnih pogubljenja, nego krajnja točka do koje je glavnina poraženih snaga uspjela izmaknuti pobjednicima i mjesto s kojeg je zapravo krenuo Križni put. Jasno mi je i zašto je Ivo Goldstein otkazao svoj već najavljeni put u Bleiburg, ali i sama najava u njegovom slučaju vrijedna je kao da da je tamo i otišao.

No kojeg li samoživog i oholog sljepila kod bivšeg predsjednika! Nakon tko zna koliko obrata i promjena kaputa, čovjek koji je javno pjevao ustaške pjesme i itekako doprinio antagonizmima na početku Domovinskog rata danas je počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista, koji i danas svakodnevno potiče podjelu Hrvatske na partizane i ustaše ili pak na potomke partizana i ustaša.

Stipe Mesić, poput limenog pijevca na krovu, usuđuje se dijeliti lekcije onima koji nikad nisu brkali dobro od zla, kojima procjena o tome što je Dobro, a što Zlo ne ovisi o tome što je tog trenutka politički probitačno! Stipe Mesić je, nažalost, čovjek koji ne shvaća ili demonstrativno odbija shvatiti da postoji i treća strana, koja na žrtve gleda kao na žrtve, ne zato da bi ih sve izjednačila i pomiješala kosti ubijenih i ubojica, već da bi jednom za svagda poručila da nikakvog opravdanja ne može biti za presude bez suda i sudišta, pogotovu ne za metak u potiljak u mračnoj noći bez svjedoka. Strana koja bi, kojeg li svetogrđa, radije dopustila da zločinac umakne pravdi, nego da slijepa pravda uz zločinca zgazi i one koji su pred Bogom i Zakon nevini, ali su se našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Nulta tolerancija na kolateralne žrtve!

"Stavljajući to u kontekst vremena", Mesić, onaj koji priznaje da su nakon pobjede pobjednici tada vršili masovne egzekucije, uvijek hitro dodaje i jedno važno "ali", koje je po prirodi stvari ne može biti ništa drugo doli opravdanje zločina. Naime, sasvim je izgledno da je među nezakonito pogubljenima bilo dovoljno onih koji bi i na sudu doživjeli istu sudbinu, a lažnih i stvarnih dokaza vjerojatno za mnoge ne bi nedostajalo. No, to ništa ne mijenja na stvari. Suda nije bilo. Naravno, nije ga moglo biti, samo zato da bi što manje 'narodnih neprijatelja' izbjeglo onome što često nazivamo vrućom osvetom, ali što je mnogo više bio hladni, proračunati obračun sa svima onima koji bi mogli smetati u stvaranju apsolutne vlasti KPJ u poslijeratnoj Jugoslaviji.

Iako o pravoj prirodi zločina u Katinskoj šumi vjerojatno u to doba nije mogao znati, Tito je taj obrazac ponašanja u Rusiji sasvim izbliza upoznao (to je razlog i zašto mu nije padalo na pamet da poput Zrinskog i Frankopana stavi glavu na panj očekujući milost kad je Staljin rezolucijom Informbiroa NJEMU rekao NE). Do masakra nad ustašama, domobranima, četnicima, ljotićevima, nedićevcima... došlo je ne zato što su žrtve podržavale režim koji je u samoj svojoj srži bio pokvaren i zločinački, ili u zločinima i same sudjelovale, već najviše zato što su ti vojnici i članovi njihovih obitelji bili na suprotnoj strani!

Tito je naredio taj zločin da sebi olakša potpuno političko preuzimanje zemlje nakon već ostvarene vojne pobjede. Jer, tek je trebalo dokrajčiti višestranačje u Jugoslaviji i onemogućiti bilo kakvu opoziciju na prvim poslijeratnim izborima, tek je trebalo protjerati stotine tisuća građana koji su imali nesreću da su pogrešne nacionalnosti, tek je trebalo opljačkati milijune onih koji su bili krivi što su svojim radom ili nasljedstvom stekli bilo kakav imutak. Titova Jugoslavija sazdana je na svim tim zločinima, koji se nikako ne mogu isprati time što je Jugoslaviju, pa i Hrvatsku, teritorijalno proširio.

Uostalom, ti isti koji tako spremno domeću apologetsko "ali" jednako su tako spremni u povijesni kontekst staviti zločin prema navodnim informbiroovcima, nakon što je došlo do raskola između Tita i Staljina. Tito je, eto, "morao" jednako tako okrutno postupiti prema dojučerašnjim suradnicima kako bi sebe i nas zaštitio od Rusa. I to je njima sve jasno i samorazumljivo. Znači li to da bi oni u istom "povijesnom kontekstu" napravili isto što je napravio Tito? Pred ruskom opasnošću opravdano padaju i pravo i pravda i demokracija?

Iako Mesić sasvim sigurno nije isfabricirao povijesne revizioniste u Hrvatskoj koji žele relativizirati ustaške zločine, ovdje se ne vodi rasprava (samo) između fašista i antifašista (i onih koji se skrivaju iza navodnog antifašizma, ali su zapravo staljinisti u duši). U toj raspravi je unaprijed određen pobjednik. Jednostavno, ne može biti znaka jednakosti između ustaša i partizana. Kakvi god bili partizanski zločini, partizanski pokret nije u svojoj duši bio zločinački, dok ustaški bez ikakve dvojbe jest (ako se u tom slučaju može uopće govoriti o duši).

No, ima nas koji ne žele držati ljestve ni jednoj ni drugoj strani, koji kažu da ako nema znaka jednakosti između 'ustaša' i 'partizana', itekako ima znaka jednakosti između onih koji stavljajući ga "u povijesni kontekst", opravdavaju zločin nad poraženima prije više od pola stoljeća, te onih koji opravdavaju palež i strijeljanje zarobljenika protivničke vojske prije 15-ak godina.

I dokle god ne shvatimo da je takav odnos prema zločinima po svojoj naravi potpuno isti te da ni u kojem slučaju ne smijemo zakon (a bogme ni pravdu!) uzimati u svoje ruke, za vrijeme sljedećeg rata - a oni su na ovim prostorima pouzdani poput vulkana na Islandu! - dogodit će nam se ponovno isti krvavi balkanski zločini koje ni stogodišnje kiše neće isprati.