Al smo mi Hrvati tulavi za propagandu. Pa ovo je pravi biser.



His nephew Nebojša Buha died as Croatian soldier in Croatian War of Independence liberating his country against Serbian rebels. He died in Operation Flash. He had the rank of Sergeant major, the highest NCO rank in Croatian army.

http://en.wikipedia.org/wiki/Bo%C5%A1ko_Buha

Nećak Boška Buhe, Nebojša Buha poginuo je u ratu u Hrvatskoj u Operaciji Bljesak kao vojnik 81. gardijskog bataljuna iz Virovitice. Imao je čin zastavnika prve klase (hrv. časnički namjesnik), najviši podoficirski čin u Hrvatskoj vojsci.

Poginuo 28. septembra 1943. godine u blizini sela Jabuke, kod Prijepolja. Boško je tada, zajedno sa doktorkom Sašom Božović i političkim komesarom bolnice Bogdanom Radanom, išao za Prijepolje, ali je njihov kamion upao u četniku zasedu. Komesar Bogdan je poginuo na licu mesta, a Boško je ubijen prilikom pružanja otpora četnicima. Doktorka Saša Božović je u ovoj borbi bila ranjena i zarobljena, ali je ubrzo bila oslobođena.

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%91%D0 ... 1%85%D0%B0


Očito im je borba protiv bandita u genima.

Junaci Bljeska – nikad ispričane priče o poginulim herojima
Nećak Boška Buhe od mitraljeza Gare nije se htio odvojiti

“Kud Garo, tud i ja”, kazao je i otišao u posljednju akciju iako je bio na bolovanju

Govorili su joj, uvjeravali je, da vrijeme liječi sve rane i da će joj, kako godine prolaze, biti sve lakše. Slušala ih je, kimala glavom, nadala se da će uistinu tako biti. A nije. Kao vrijeme leti, njoj je iz godine u godinu bez njega sve teže i teže i sve joj više fali. I nema dana da ne pomisli koliko bi joj život bio ljepši i veseliji da je on tu. Ali, nema ga.

I Bog uzima dobre

– Valjda i dragi Bog takve dobre ljude mekanog srca hoće k sebi pa je zato uzeo i mog sina – suznih će očiju Jagica Buha, majka poginulog hrvatskog branitelja Nebojše Buhe iz Gradine pokaj Virovitice. Dok drhtavom rukom iz ormarića izvlači knjigu o poginulim braniteljima iz ovoga kraja, a u kojoj je fotografija i njezina sina, ne može Jagica Buha da se po tko zna koji put upita je li uistinu tako moralo biti. Jer njezin Nebojša ili Neno, kako ga je zvala, u vojno-redarstvenoj akciji Bljesak zapravo nije ni trebao biti.

– Negdje je na terenu ozlijedio oko pa ga je u petak operirao. Trebao je biti na bolovanju. Sutradan su njegovi dečki došli da im da mitraljez koji je dužio jer im treba jer se sprema velika akcija. Al’ moj je Neno kazao: “Ne može. Kud Garo, tud i ja”. I otišao je. Ime Garo on je dao mitraljezu od kojeg se nije htio odvajati. A redenik mu je punio otac. Pucao je on iz njega i na avione kad su zauzeli vojarnu pa su ljudi govorili: “Eno, Buva udara” – priča Jagica Buha.

Kći ostala sama

Kad je njezin sin odlazio od kuće na posljednji put, ona je bila na poslu, u obližnjem PIK-u.

– Pitala sam gdje je Neno kad sam se vratila kući. Rekoše mi da je otišao na teren. Nije mi se javio, da se ne uplašim. Znao je da se jako bojim pa mi nije htio puno pričati o ratu. A znam da je uvijek išao na prvu crtu. Dolazio je kući mokar, blatan i umoran, a njegova bi kći Gabica odmah skakala na njega, toliko mu se radovala. A i on njoj. Ponekad sam znala reći: “Daj, Gabi, pusti tatu da se malo odmori”, ali on je govorio: “Ma pusti, mama, neka je”. Neno je pričao da sa suprugom Đurđicom planira imati još djece, da Gabrijela ne ostane sama i da će to biti kada se rat završi. No, Gabrijela je ostala sama. Bilo joj je osam godina kad je Neno poginuo – rekla je majka poginulog branitelja pa listajući obiteljske albume nastavlja pričati o sinu. Kaže da je Nebojša, koji se školovao za montera plinskih instalacija, volio igrati nogomet i plesati u folkloru, da je rado odlazio na radne akcije, da je imao puno prijatelja te da su ga svi voljeli. Jedan od momaka s kojima je odrastao i zajedno išao u školu jest i Stjepan Novoselac iz Gradine:

– Isto smo godište, šezdeseto. Kad je rat počeo, nije bilo dovoljno oružja za sve, odlazilo se na poziv. Nebojša i ja skupa smo bili u 81. gardijskoj bojni, virovitičkim Kumovima, a poslije su nam se ratni putevi razišli. On je bio u jednoj, ja u drugoj satniji pa nismo bili na istom terenu u Bljesku – kazao je Novoselec. Nebojši Buhi bilo je 35 godina kad je poginuo u Cagama, mjestu koje se nalazi na cesti prema Lipiku, sjeverno od Okučana. Tijekom vojno-redarstvene akcije Bljesak 81. gardijska bojna bila je na jednom od glavnih smjerova napada na pravcu Šagovina – Cage – Okučani.

– Nenin zapovjednik došao mi je reći da ga više nema. Kazao mi je da se ne žalostim i ne sekiram, da je brzo umro i nije patio. Ubijen je prvog dana akcije, ujutro u osam. A ja, pamtim to dobro, taj dan negdje do podneva nisam mogla pričati. Jednostavno, nije mi glas mogao izići iz usta. Onda su do mene došle vijesti da ima puno poginulih. Muž mi je rekao da u svakom ratu ima mrtvih i da se naš Neno zna čuvati. Što se poslije događalo, ne znam. Ne sjećam se ni sprovoda svog sina – govori Jagica Buha pa joj niz lice opet potekoše suze: – Kako je to teško – uzdiše.

Heroji ne umiru

– Baš je bio hrabar, kao njegov stric Boško Buha. Neno je pucao iz mitraljeza, a Boško je bacao bombe – kaže i rukom pokazuje na staru kuću u njezinu dvorištu:

– Tu se rodio Boško Buha, polubrat mog muža Pavla. Do rata je na kući stajala i spomen-ploča na Boška i ništa s tom kućom nismo smjeli raditi. Ali, kad se zapucalo, netko je od naših pucao po kući i gotovo me pogodio. Zato je Neno skinuo ploču. Nebojša je dijete iz miješanog braka, ja sam katolkinja, a muž, kojeg smo svi zvali Pajo, bio je pravoslavac. Ali Pajo je Nebojši uvijek govorio: “Sine, zapamti, mi smo Hrvati – rekla je dok iz srca čupa još jednu tragediju koju joj je donio rat.

Njezina kći Vesna 1992. godine ostala je udovica. Suprug Stjepan Bellian, satnik u Samostalnom zrakoplovnom bataljunu, srušio se motornim zmajem i poginuo pred njezinim i očima njihove trogodišnje djevojčice Uranele.

– Kći ga je s malenom od njihove kuće u Đakovu dovezla do mjesta odakle je Stjepan zmajem trebao izviđati teren. Njegov je bataljun na neprijatelje bacao bombe napravljene od starih bojlera. Taman je uzletio na nekih stotinu metara, kad je nešto zakazalo. Zmaj je pao i poginuo. Vesna je ostala sama s dvoje djece, starijoj Suzani bilo je osam godina. Neno joj je govorio: “Šuti seko, nemoj plakati. Ja ću tebi pomoći”. A sad ni njega nema – teškim će glasom Jagica Buha dok u kutiju uspomena pažljivo sprema knjigu “Heroji ne umiru”, spomen na sve poginule hrvatske branitelje iz Domovinskog rata.


Nebojša Buha (35) - pripadnik 81. gardijske bojne iz Virovitice, časnički namjesnik

Rođen je 15. travnja 1960. godine u Gradini gdje je i živio. Poginuo je prvog dana akcije u Cagama

http://www.vecernji.hr/vijesti/necak-bo ... nak-546638

LEGENDARNI PILOT POSMRTNO JE ODLIKOVAN ČINOM STOŽERNOG BRIGADIRA
Nestao tijekom Bljeska - 18 godina bez Rudija Perešina

Pilot HRZ-a nestao je tijekom akcije Bljesak, a supruga Ljerka uporno je tragala za njim do kolovoza 1997.

Bilo je to 25. listopada ratne 1991., kad su svjetski mediji uz fotografiju pilota Rudolfa Perešina pokraj aviona MiG-21 na aerodromu u Klagenfurtu, prenijeli i njegove riječi: “Ja sam Hrvat, ne mogu i neću pucati na Hrvate!” Umjesto da nadzire povlačenje JNA iz Slovenije, upravo toga dana obavio je prelet, zapravo bijeg kojim je udario tešku pljusku agresorskoj vojsci, a svome narodu darovao silni ponos u najkritičnijim danima Domovinskog rata.

Četiri godine zatim Rudolf Perešin, u to doba zapovjednik lovačke eskadrile na Plesu, shvatio je da zapravo nikad nije dostojno proslavio događaj koji je, bez ikakve sumnje, snažno obilježio njegov životni put. Trebalo je to biti dvostruko slavlje: fešta zbog preleta i krizma tada 14-godišnje kćeri Daliborke. Supruga Ljerka preuzela je organizaciju u lovačkom domu na Sljemenu, a njezin Rudi dostavio je popis uzvanika, mahom svojih bliskih prijatelja i suboraca, koji i danas čuva poput kakve relikvije.

Međutim, 1. svibnja te 1995., suprug joj je povjerio da će doći do promjene plana jer Hrvatska vojska kreće u operaciju Bljesak.

– Navečer je došao kući s dežurstva na Plesu i bio je sretan i zadovoljan. S vrata mi je rekao da je sretno prošlo i da su se svi vratili. Bila je to rečenica s kojom sam, kao žena pilota, živjela otkad sam se udala za njega. Ujutro 2. svibnja probudio se već u 3.30 sati i prije odlaska u zračnu luku navio mi je budilicu i rekao: “Ja sad idem, ajde bok”. Nisam tada znala da su to posljednje riječi koje ćemo ikada izmijeniti. Naime, s Plesa je u MiG-u poletio u 5.58, a već nakon pola sata kontrola leta prijavila je da se nije vratio – prisjeća se Ljerka.

Otišla je na posao ništa ne sluteći, čak ni onda kad su je istog dana posjetili Rudijev prijatelj, jedan liječnik i čovjek iz službe i rekli joj da se Rudi nije vratio.

– Tog trena i sljedeće dvije i pol godine ja sam živjela s rečenicom koju su tada izgovorili: da je iskakao i da će se vratiti. Međutim, idućih dana novine pišu: “Izgubili smo Perešina”, “Poginuo Perešin”. Kakva konfuzija. Od tog trenutka krenula je moja borba – kaže pilotova supruga. Vjerovala je tada da se negdje pritajilo, da će kao dobar plivač preplivati Savu.

– Ali ono što ja nisam znala jest da je avion pao na hrvatsku stranu. Nisu to znali ni njegovi kolege, a meni je bilo nezamislivo da nisu podizali potragu. Danas razumijem, trajala je još uvijek velika i važna operacija, netko bi možda isto izgubio život, ali tada mi je to bilo neprihvatljivo – iskreno će Ljerka Perešin.

Tek u lipnju mještani Nove Gradiške pronašli su dijelove aviona i tada je na teren krenula ekipa stručnjaka HRZ-a koji su pritom i dokazali da se, nakon paljbe koju su po njemu osuli iz Bosanske Gradiške, katapultirao.

– Tada sam mislila da je zarobljen i da je pitanje trenutka kad će Rudi biti razmijenjen – kaže. Kada je u kolovozu krenula operacija Oluja, vjerovala je da ćemo zarobiti časnika adekvatnog Rudiju za razmjenu.

– Kada je objavljeno da su srušena dvojica srpskih pilota, isti sam tren zvala zapovjedništvo, ali su mi rekli da je to objavljeno samo radi dizanja morala pa je sve palo u vodu. Tada sam već počela strahovati – sjeća se.

Počela je obrtati nebo i zemlju: pisati Crvenom križu, obilaziti Kaptol, sačekivati Slobodana Miloševića, jurišati na Carla Bildta i Elisabeth Rehn. Nakon više od godinu dana šutnje posjetila ju je stanovita Slavica Lakić, čiji je suprug tijekom rata bio zarobljen na našem teritoriju i od Ljerke zatražila da napravi pritisak za obostranu razmjenu.

– Znala sam da njezin suprug nije živ, ali to joj nisam mogla reći. Lagali su i oni meni: brat tog Lakića rekao mi je da je Rudi živ, da su ga vidjeli, čak su rekli kakav je lančić imao, kakav privjesak. U to vrijeme dobila sam i ozbiljne prijetnje pa me SIS stavio pod pratnju. Naime, pred kuću mi je s pištoljem došao neki čovjek iz Banje Luke, koji je tvrdio da zna gdje je Rudi i tražio novac. Kad sam zatražila konkretan dokaz, počeo mi je obilaziti oko kuće – prisjeća se Ljerka Perešin. Sada već pomalo očajna, ali još uvijek spremna na sve, početkom srpnja 1997. poslala je pismo časnoj sestri Bridge McCain koja je svojim molitvama izmolila mnoga ozdravljenje. Odgovor je stigao tri tjedna kasnije.

– Poslala je jednu karta sa svetom obitelji i poruku da ona daje mise i svakog ponedjeljka moli za mene. To je bilo krajem srpnja. Bio je ponedjeljak, 4. kolovoza 1997. kad je moj suprug razmijenjen – kaže Ljerka.

Pokopan u Odžaku

Razmjena – Rudolf Perešin za supruga Slavice Lakić – obavila se u šatoru podignutom na sredini mosta koji spaja Novu i Bosansku Gradišku. Prepoznala ga je po zubima.

– Za svog muža sve sam napravila, tako da sam bila mirna. Poljubila sam njegovo zubalo, klekla, izmolila Očenaš, osjetila na lijevom ramenu Isusovu ruku i mirno izašla – prisjeća se Ljerka koja je potom u Zagrebu, na zahtjev Rudijeve obitelji, zatražila i analizu DNK koja je neosporno pokazala da posmrtni ostaci pripadaju Rudolfu Perešinu.

U idućim danima sklopila je cijeli mozaik. Nakon katapultiranja Rudi je smrtno stradao pri padu u Savu. Srpska strana tvrdila je da je njegovo tijelo pronašla 30 kilometara nizvodno u šipražju nakon 28 dana.

– Rudi je tada pokopan u Odžaku pokraj crkve, ispod bora i tu je bio cijelo vrijeme do potpisivanja Daytonskog sporazuma. Potom su ga preselili u krug banjolučke vojarne i otamo ga predali meni – kaže Ljerka. Premda je u smrtnom listu navela 30. svibnja kao datum, na grobu ga nije dala napisati, a njezina obitelj za svoj je datum odabrala 2. svibnja, dan operacije Bljesak kada je njezin Rudi poletio u beskraj nebeskog prostranstva koje je toliko volio. Ljerka Perešin nikada se nije udavala. U tišini svog zagrebačkog doma čuva uspomenu na pilota svoga srca, istinskog junaka Domovinskog rata.

http://www.vecernji.hr/vijesti/nestao-t ... nak-546628

Zanimljivo ovo za Buhe. Tko bi rekao da će suprotnim smjerom od Batica Živojinovića.

Atos Načinović vratio se iz Trsta braniti Hrvatsku
Majka mu je dala ime po Svetoj gori, planini na obali Egejskog mora, kao da je slutila tragičan kraj
Povećaj Atos Načinović vratio se iz Trsta braniti Hrvatsku
Ajkule su na ispraćaju svog suborca jedva suzdržavali emocije. Na mjestu pogibije podigli su zajednički spomenik za njega i Sergia Šimca, još jednog Riječanina poginulog u Bljesku
Foto: Privatni album

Ajkule su na ispraćaju svog suborca jedva suzdržavali emocije. Na mjestu pogibije podigli su zajednički spomenik za njega i Sergia Šimca, još jednog Riječanina poginulog u Bljesku Osam dana vodio se kao nestao u akciji, sve dok nisu našli njegovo tijelo Tijekom Bljeska sudjelovao je u transportu ranjenika

Jeste li znali

Atos Načinović (22) - pripadnik specijalne jedinice policije Ajkule iz Rijeke, ratovao i sa Zdrugom

Rođen je 10. rujna 1972. u Rijeci, osam dana nakon Bljeska vodio se nestalim


Tagovi
atos načinović, operacija bljesak, domovinski rat
Piše: Renata Rašović/VLM

Najprije je u obitelj Načinović stigla malena Fedra. Za jednu Riječanku prilično neobično ime koje može zahvaliti svojoj majci i njezinoj ljubavi prema grčkoj mitologiji. Kada je njezina obitelj blagoslovljena dolaskom još jednog djeteta, sina, duboko se zamislila pa mu odlučila nadjenuti također nimalo obično ime koje će pristajati uz sestrino. I tako je dječak dobio ime Atos, prema planini na obali Egejskog mora, poznatoj i kao Sveta gora.

Pa će kasnije kroz život zadržati epitet posebnog, kakvim ga je od samog početka predodredilo njegovo ime. A onda, kao u grčkoj tragediji, majka Dragica najprije je izgubila sina, potom i muža koji nije mogao živjeti s tolikom boli.


Prethodila su tome mnoga poglavlja jedne iznimne životne priče otpočete u riječkoj četvrti Zamet. Kada su zapuhali vjetrovi rata, nalazio se u vinkovačkom garnizonu gdje je služio ondašnju armiju, ali je odande pobjegao kući koliko su ga nosile noge. Najprije je utočište od KOS-ovih agenata koji su vrebali prebjege iz JNA pronašao preko državne granice, u Trstu, gdje je kratko vrijeme radio kao skladištar, zarađujući i do tri milijuna ondašnjih lira, što je bila iznimna plaća.

Osjetio zov domovine

Kada se žestoko zaratilo, bilo mu je nepunih 19 godina, i premda je oružani sukob bjesnio daleko od Italije pa i njegova doma u Rijeci, Atos je osjetio zov koji nije znao ni mogao utišati u dubini duše. Pristupio je postrojbama Hrvatske vojske, a prva postaja njegova iznimnog ratnog puta bit će 128. brigada, no nakon njezina rasformiranja u rujnu 1992. javio se u Hrvatski gardijski zdrug.

Tijekom akcije Maslenica Atos je u Škabrnji ranjen. Dva dana se sa svojim suborcem vodio kao nestao u akciji sve dok se iznenada nisu vratili u postrojbu. Oporavak u zadarskoj bolnici nije trajao dugo jer Atos ne voli dugo mirovati, osobito kad njegova zemlja vapi za slobodom. Otišao je kući u Šapjane pokraj Rijeke pa pristupio bojni za specijalna djelovanja Matija Vlačić pod zapovjedništvom Ante Rose.

Dogodine, 1994., stiže u Ajkule, jedinicu Specijalne policije, gdje se njegov ratni put isprepliće s putem njegova suborca i prijatelja Perice Prpića.

– Od cijele generacije imao je najizraženiju tu crtu vojnika koji uvijek želi više. Pristupio je Ajkulama ne samo zato što je kod nas imao puno prijatelja nego i stoga što ga je privlačio izazov specijalne postrojbe. Bio je vojnik na kojeg se svatko mogao osloniti, jedan od najpouzdanijih za izvršenje zadaća. Po svemu je uvijek odskakao – kaže Perica Prpić.

Operaciju po operaciju, primakao se Bljesak. Suborac se prisjeća dolaska u zapadnu Slavoniju, kako su jedan drugog mazali ratničkim bojama, u tišini čekali svitanje. A onda je nastao pakao na zemlji. Kada razmišlja o svemu što su prošli, Perica Prpić odmah će reći da je Bljesak za specijalce bio najteži, o čemu svjedoče i silna stradavanja suboraca. Njihova je grupa uletjela u minsko polje gdje je, teško ranjen i bez noge, ostao ležati Srećko Salopek kome su Ajkule odmah pritekle u pomoć. No stradavali su jedan za drugim. Najprije je, u želji da mu pomogne, prvi suborac također ostao bez noge, ubrzo su ranjena još dvojica koja su mu pritekla u pomoć. Netko od suboraca dosjetio se napuniti ruksak kamenjem i bacati ga po minskom polju kako bi izazvao eksplozije prije nego ih dohvate. Atos je sudjelovao u transportu ranjenika. Kada je operacija službeno završila, bio je duboko potresen stradavanjima suboraca, ali glava je ostala na ramenima. Tek nakratko, ispostavit će se ubrzo.

Trećeg dana operacije, tijekom akcije čiji je zadatak bio presijecati neprijateljsku komunikaciju Pakrac – Okučani i držati punktove, gubi mu se svaki trag. Osam dana vodio se kao nestao u akciji sve dok nisu pronašli njegovo beživotno tijelo. Spomenik će mu kasnije biti podignut u selu Benkovac Okučanski.

No nešto prije, trećeg dana svibnja te 1995. majka Dragica stajat će prikovana za prozor svoga stana na Zametu iščekujući sina. Znala je da je operacija završena, vidjela je tuđe sinove kako se vraćaju, ali ne i njezin. Odjednom, iz misli ju prene tresak iz kuhinje.

– Tamo pokraj prozora godinama je sjedila jedna lutkica. U tom trenutku, a ja tada nisam znala da je to bio trenutak Atosove pogibije, lutkica je pala i razbila se. Rekla sam suprugu i kćeri: “Bože sveti, neko se zlo dogodilo”. Nešto kasnije kroz prozor sam vidjela ljude kako izlaze iz auta. Djelovali su vojnički, ozbiljno i ja sam znala da idu k meni. Prije nego su pozvonili, ja sam širom otvorila vrata. Osjećala sam zlo, onako kako to može samo majka – kaže Dragica Načinović.

Otac umro od tuge

Prisjeća se da su govorili da joj je sin nestao, da je cijela postrojba krenula u potragu za njim. Pronašli su ga nekoliko dana kasnije. Ispostavilo se da je pao u ruke neprijatelju. I to je sve što su suborci željeli reći Atosovoj majci pa je tako ostalo i toga dana u njezinu domu dok skupa prebiru po sjećanjima. Gotovo dva desetljeća kasnije, još su uvijek teška.

– Iako sam se tijekom godina navikla da neprestano odlazi, nikada nisam osjećala takav strah kao tog dana kad je odlazio u Bljesak. Kao da sam slutila. Dobro pamtim dan kad sam posljednji put vidjela sina, bio je to 24. travnja, a noć koja je uslijedila bila mi je teža od one noći kad su mi rekli da je nestao. Molila sam da ostane, nije htio ni čuti. Njegova djevojka Irena molila je da ostane, govorila mu je: “Atose, ne idi”, ali uzalud su riječi kad domovina zove – zajecala je majka prisjećajući se kako se dvoje mladih zavoljelo, zaručilo. Trebali su se vjenčati, ali im se na putu ispriječilo zlo.

Obitelj Načinović svoju je tragediju proživljavala iznimno teško. Majka Dragica prvi je srčani udar imala dvije godine nakon sinove smrti. Od dana njegove pogibije Atosov otac plakao je svako jutro i svako večer, pa tako četiri godine. U veljači 1999. preminuo je nakon tri srčana udara od tuge za sinom. Njegov sin Atos u trenutku pogibije imao je samo 22 godine.



http://www.vecernji.hr/vijesti/atos-nac ... nak-546582

Vinko Ljubičić - ranjen u rodnoj BiH, poginuo u Hrvatskoj
Planove o novom životu nakon progonstva prekinula akcija u koju je otišao da nam bude bolje
Povećaj Vinko Ljubičić - ranjen u rodnoj BiH, poginuo u Hrvatskoj
Vinko Ljubičić
Foto: Privatni album
Jeste li znali

Vinko Ljubičić (33) - izviđač u Sokolovima posmrtno odlikovan činom časničkog namjesnika

Rođen u Magić Maloj u BiH. Nakon progonstva doselio u Šumetlicu. Poginuo u izravnoj borbi u Novoj Varoši
Tagovi
junaci Bljeska, domovinski rat, operacija bljesak, Vinko Ljubičić, borka ljubičić
Piše: Marina Borovac

Za sebe kaže da je ponosna majka sina Ivana i baka troje unučadi. I naglašava da je ponosna udovica Domovinskog rata jer je njezin suprug Vinko Ljubičić svoj život dao nam svima bude bolje.

– Vjenčali smo se iz velike ljubavi 1981. godine, nakon dvije godine veze. Vinko je radio u sarajevskom Igmanu i kao tesar zbog posla proputovao svijet. Nakon četiri godine braka rodio nam se sin. Poslije smo dobili kćer Ivanu. Umrla je kad joj je bilo samo osam mjeseci – priča Borka Ljubičić koja je sa suprugom do rata živjela u Bosni i Hercegovini.


– Čim se zaratilo, Vinko se priključio jajačkoj bojni. Ranjen je u obrani Jajca. Došli smo zatim u Šumetlicu kod Nove Gradiške gdje smo kasnije kupili i kuću. Čim se oporavio, Vinko je otišao u rat, najprije je bio u 121. brigadi, zatim izviđač u 80. samostalnoj bojni. Namjeravali smo, kad rat završi, otvoriti kafić, normalno živjeti. Ali Bljesak je prekinuo naše planove i zaustavio 14 godina skladnog braka. Sve se srušilo – kaže Borka Ljubičić. Njezin suprug ubijen je u Novoj Varoši, u izravnoj borbi.

– Pokraj njega je ubijen i njegov bratić Nikola Ljubičić čija je supruga Elvira, s kojom se tek vjenčao, bila trudna tri mjeseca – govori Borka Ljubičić koja je s Vinkom Ljubičićem imala, kaže, lijep život.

– Izgubila sam ga na samom kraju rata – s tugom u glasu priča udovica.

na prvoj crti, brdo gradina, dosta jak, bunkeri ukopani u zemlju, drvene grede i zemlja, složeni u dva sloja, osa i rpg im nisu mogli ništa, dobrih tri sata fajta na maloj udaljenosti, prišli smo blizu pa nismo mogli koristiti topničku potporu. uspjeli smo im proći između bunkera( razdaljina nekih 400-500 metara) i doći im s leđa, pa smo to riješili. poslije smo vrlo uspješno koristili barret 12,7 mm, koji ih je bušio mehanički. poslije prve linije, bježanija, kao i obično....

osenovi zasipaju ivanovac, oriđiđi iz bljeska...

koliko ste najbliže imali kontakt tijekom DR?

markane stalno bliski kontakt, na kupi u akciji vihor, kad smo pravili mostobran 102. brigadi, borbe u selu od kuće do kuće, u petrinji 1991. prilikom pada grada ulične borbe, bljesak ja konkretno kontakt s trojicom njihovih boraca iza tih bunkera na nekih 30-40 metara, oluja pri likvidaciji minobacačkog položaja kontakt na max. 15-20 metara, drugi kontakt u oluji na cesti sv.rok- obrovac još i bliže(tu mi je poginuo kolega iz viteza križanac ivo, direktan pogodak u čelo), ma bilo je svega....

Otkud Ivo u Osijeku,Sisku,gdje je živio?ili je druga vaša postrojba u pitanju,miješane b/g i sl.??

Edit:vidim da je bio u "Osa"...

osa je iz siska ne iz osijeka, križanac je došao s onom ekipom iz bih koja je došla na školovanje u šimunsku, kad je počelo muslimani su bacili puške( većinom) i vratili se u bih a hrvati su otišli u sv. rok i lovinac, nakon toga dio je došao kod nas, ivo križanac-vitez, šamija dragan-vitez, šafradin zdenko-vitez, mato lučić-travnik( vratio su u bih kad je zaratilo kod vas, možda ga i znaš), stipo miškić-kotor varoš(vratio su u bih, mislim da je bio dozapovjednik kotor-varoške bojne u dobretićima), juro kopačević-odžak..................

nisam znao kako je završio u HR,kad su krenula sranja u BiH,svi se rasuli na sve strane...Bili su na obuci?mup ili vp?dio iz vp je bio u krvavicama ako se dobro sjećam,ili b.polje

ovaj ti je Mate iz Tvrtkovaca,a prvo sam pomislio na Matu iz Kiseljaka,pa me trznu jer ovaj je poginuo iz kiseljaka.

Vidjeli smo se na nekom predizbornom skupu zadnji put...

Junaci Bljeska – nikad ispričane priče o poginulim herojima
Metak ispaljen iz snajpera pogodio ga je ravno u srce
Josip Martinović ostavio je posao u Njemačkoj i došao kući kao dragovoljac braniti svoje


Tog jutra naši su zarobili dvojicu neprijateljskih vojnika. Josip Martinović, izviđač u 5. gardijskoj brigadi, dobio je zadaću da ih čuva u jednoj napuštenoj kući, dok ih se ne preda hrvatskim vlastima. Sluteći da neće biti dobro, jer se na malom prostoru hrvatska vojska smiješala s paravojskom, suborac i prijatelj Josip Kalanjuš viknuo mu je: “Pusti ih ako hoćeš. Makni se. Nastradat ćeš.” Ali, Martinović je ostao. Takva je bila zapovijed.

– Kad je rat počeo, moj Josip je radio u Njemačkoj. Ostavio je posao i došao kući u Laze braniti svoje. Najprije je bio u zrakoplovnoj jedinici, kasnije u izviđačima. Kad je odlazio od kuće u Bljesak, pozdravio se sa sinom Tomislavom i sa mnom pa me primio za kosu, kao da je osjetio da se više nećemo vidjeti – priča Martinovićeva udovica Reza.

Josip Kalanjuš vidio je Martinovića u kući u kojoj je ostao sa zarobljenicima. Samo što je prešao u drugu kuću, da “skine” snajperista i vratio se natrag, Martinović je ležao mrtav. Pokraj njega bio je jedan zarobljenik. Drugoga nije bilo. Pobjegao je.

– Mogu samo nagađati što je bilo pa pretpostavljam da je snajperist kroz prozor ubio Martinovića i zarobljenika – kaže Kalanjuš.

– Metak ga je pogodio ravno u srce – govori Reza Martinović.

Kad mu je otac poginuo, Tomislav Martinović, tada 15-godišnjak, tri mjeseca nigdje nije mogao usnuti. Crninu koju je te godine obukla kada je dva mjeseca prije Josipove pogibije umro njegov otac, Reza Martinović skinula je tek prošle godine. Tri godine nakon što je ostala bez supruga umrla joj je majka. A onda je nesreća ponovno pokucala na njezina vrata. Rezin i Josipov jedinac Tomislav poginuo je u prosincu 2001. godine u prometnoj nesreći. Bila mu je samo 21 godina. Petnaest mjeseci nakon njega otišla je i Josipova majka.

– Ormar mi je pun crnine – sa sjetom će Reza Martinović.

– Teške su to uspomene. Josip mi je bio kao brat, dugo smo se poznavali, jedan drugome pomagali. Sve do zadnjeg, presudnog, dana. Stradao je jer smo se držali konvencija, čuvali zarobljenike da ih predamo hrvatskim vlastima – kaže Josip Kalanjuš koji je s pokojnim Martinovićem prošao novogradiško ratište, od Save prema Pakracu.


Josip Martinović (38) - narednik pješaštva 5. gardijske brigade Sokolovi, odličje dodijeljeno posmrtno

Rođen u Giletincima, živio u Lazama. Poginuo je u Novoj Varoši od hica ispaljenog iz snajpera

http://www.vecernji.hr/vijesti/metak-is ... nak-546646

JUNACI BLJESKA
Vinko Ljubičić - ranjen u rodnoj BiH, poginuo u Hrvatskoj

Planove o novom životu nakon progonstva prekinula akcija u koju je otišao da nam bude bolje

Za sebe kaže da je ponosna majka sina Ivana i baka troje unučadi. I naglašava da je ponosna udovica Domovinskog rata jer je njezin suprug Vinko Ljubičić svoj život dao nam svima bude bolje.

– Vjenčali smo se iz velike ljubavi 1981. godine, nakon dvije godine veze. Vinko je radio u sarajevskom Igmanu i kao tesar zbog posla proputovao svijet. Nakon četiri godine braka rodio nam se sin. Poslije smo dobili kćer Ivanu. Umrla je kad joj je bilo samo osam mjeseci – priča Borka Ljubičić koja je sa suprugom do rata živjela u Bosni i Hercegovini.

– Čim se zaratilo, Vinko se priključio jajačkoj bojni. Ranjen je u obrani Jajca. Došli smo zatim u Šumetlicu kod Nove Gradiške gdje smo kasnije kupili i kuću. Čim se oporavio, Vinko je otišao u rat, najprije je bio u 121. brigadi, zatim izviđač u 80. samostalnoj bojni. Namjeravali smo, kad rat završi, otvoriti kafić, normalno živjeti. Ali Bljesak je prekinuo naše planove i zaustavio 14 godina skladnog braka. Sve se srušilo – kaže Borka Ljubičić. Njezin suprug ubijen je u Novoj Varoši, u izravnoj borbi.

– Pokraj njega je ubijen i njegov bratić Nikola Ljubičić čija je supruga Elvira, s kojom se tek vjenčao, bila trudna tri mjeseca – govori Borka Ljubičić koja je s Vinkom Ljubičićem imala, kaže, lijep život.

– Izgubila sam ga na samom kraju rata – s tugom u glasu priča udovica.


Vinko Ljubičić (33) - izviđač u Sokolovima posmrtno odlikovan činom časničkog namjesnika

Rođen u Magić Maloj u BiH. Nakon progonstva doselio u Šumetlicu. Poginuo u izravnoj borbi u Novoj Varoši

http://www.vecernji.hr/vijesti/vinko-lj ... nak-546631

Riječki specijalac bio je dva puta ranjavan, ali nisu ga mogli zaustaviti da ode na bojište
Atos Načinović vratio se iz Trsta braniti Hrvatsku

Majka mu je dala ime po Svetoj gori, planini na obali Egejskog mora, kao da je slutila tragičan kraj

Najprije je u obitelj Načinović stigla malena Fedra. Za jednu Riječanku prilično neobično ime koje može zahvaliti svojoj majci i njezinoj ljubavi prema grčkoj mitologiji. Kada je njezina obitelj blagoslovljena dolaskom još jednog djeteta, sina, duboko se zamislila pa mu odlučila nadjenuti također nimalo obično ime koje će pristajati uz sestrino. I tako je dječak dobio ime Atos, prema planini na obali Egejskog mora, poznatoj i kao Sveta gora.

Pa će kasnije kroz život zadržati epitet posebnog, kakvim ga je od samog početka predodredilo njegovo ime. A onda, kao u grčkoj tragediji, majka Dragica najprije je izgubila sina, potom i muža koji nije mogao živjeti s tolikom boli.

Prethodila su tome mnoga poglavlja jedne iznimne životne priče otpočete u riječkoj četvrti Zamet. Kada su zapuhali vjetrovi rata, nalazio se u vinkovačkom garnizonu gdje je služio ondašnju armiju, ali je odande pobjegao kući koliko su ga nosile noge. Najprije je utočište od KOS-ovih agenata koji su vrebali prebjege iz JNA pronašao preko državne granice, u Trstu, gdje je kratko vrijeme radio kao skladištar, zarađujući i do tri milijuna ondašnjih lira, što je bila iznimna plaća.

Osjetio zov domovine

Kada se žestoko zaratilo, bilo mu je nepunih 19 godina, i premda je oružani sukob bjesnio daleko od Italije pa i njegova doma u Rijeci, Atos je osjetio zov koji nije znao ni mogao utišati u dubini duše. Pristupio je postrojbama Hrvatske vojske, a prva postaja njegova iznimnog ratnog puta bit će 128. brigada, no nakon njezina rasformiranja u rujnu 1992. javio se u Hrvatski gardijski zdrug.

Tijekom akcije Maslenica Atos je u Škabrnji ranjen. Dva dana se sa svojim suborcem vodio kao nestao u akciji sve dok se iznenada nisu vratili u postrojbu. Oporavak u zadarskoj bolnici nije trajao dugo jer Atos ne voli dugo mirovati, osobito kad njegova zemlja vapi za slobodom. Otišao je kući u Šapjane pokraj Rijeke pa pristupio bojni za specijalna djelovanja Matija Vlačić pod zapovjedništvom Ante Rose.

Dogodine, 1994., stiže u Ajkule, jedinicu Specijalne policije, gdje se njegov ratni put isprepliće s putem njegova suborca i prijatelja Perice Prpića.

– Od cijele generacije imao je najizraženiju tu crtu vojnika koji uvijek želi više. Pristupio je Ajkulama ne samo zato što je kod nas imao puno prijatelja nego i stoga što ga je privlačio izazov specijalne postrojbe. Bio je vojnik na kojeg se svatko mogao osloniti, jedan od najpouzdanijih za izvršenje zadaća. Po svemu je uvijek odskakao – kaže Perica Prpić.

Operaciju po operaciju, primakao se Bljesak. Suborac se prisjeća dolaska u zapadnu Slavoniju, kako su jedan drugog mazali ratničkim bojama, u tišini čekali svitanje. A onda je nastao pakao na zemlji. Kada razmišlja o svemu što su prošli, Perica Prpić odmah će reći da je Bljesak za specijalce bio najteži, o čemu svjedoče i silna stradavanja suboraca. Njihova je grupa uletjela u minsko polje gdje je, teško ranjen i bez noge, ostao ležati Srećko Salopek kome su Ajkule odmah pritekle u pomoć. No stradavali su jedan za drugim. Najprije je, u želji da mu pomogne, prvi suborac također ostao bez noge, ubrzo su ranjena još dvojica koja su mu pritekla u pomoć. Netko od suboraca dosjetio se napuniti ruksak kamenjem i bacati ga po minskom polju kako bi izazvao eksplozije prije nego ih dohvate. Atos je sudjelovao u transportu ranjenika. Kada je operacija službeno završila, bio je duboko potresen stradavanjima suboraca, ali glava je ostala na ramenima. Tek nakratko, ispostavit će se ubrzo.

Trećeg dana operacije, tijekom akcije čiji je zadatak bio presijecati neprijateljsku komunikaciju Pakrac – Okučani i držati punktove, gubi mu se svaki trag. Osam dana vodio se kao nestao u akciji sve dok nisu pronašli njegovo beživotno tijelo. Spomenik će mu kasnije biti podignut u selu Benkovac Okučanski.

No nešto prije, trećeg dana svibnja te 1995. majka Dragica stajat će prikovana za prozor svoga stana na Zametu iščekujući sina. Znala je da je operacija završena, vidjela je tuđe sinove kako se vraćaju, ali ne i njezin. Odjednom, iz misli ju prene tresak iz kuhinje.

– Tamo pokraj prozora godinama je sjedila jedna lutkica. U tom trenutku, a ja tada nisam znala da je to bio trenutak Atosove pogibije, lutkica je pala i razbila se. Rekla sam suprugu i kćeri: “Bože sveti, neko se zlo dogodilo”. Nešto kasnije kroz prozor sam vidjela ljude kako izlaze iz auta. Djelovali su vojnički, ozbiljno i ja sam znala da idu k meni. Prije nego su pozvonili, ja sam širom otvorila vrata. Osjećala sam zlo, onako kako to može samo majka – kaže Dragica Načinović.

Otac umro od tuge

Prisjeća se da su govorili da joj je sin nestao, da je cijela postrojba krenula u potragu za njim. Pronašli su ga nekoliko dana kasnije. Ispostavilo se da je pao u ruke neprijatelju. I to je sve što su suborci željeli reći Atosovoj majci pa je tako ostalo i toga dana u njezinu domu dok skupa prebiru po sjećanjima. Gotovo dva desetljeća kasnije, još su uvijek teška.

– Iako sam se tijekom godina navikla da neprestano odlazi, nikada nisam osjećala takav strah kao tog dana kad je odlazio u Bljesak. Kao da sam slutila. Dobro pamtim dan kad sam posljednji put vidjela sina, bio je to 24. travnja, a noć koja je uslijedila bila mi je teža od one noći kad su mi rekli da je nestao. Molila sam da ostane, nije htio ni čuti. Njegova djevojka Irena molila je da ostane, govorila mu je: “Atose, ne idi”, ali uzalud su riječi kad domovina zove – zajecala je majka prisjećajući se kako se dvoje mladih zavoljelo, zaručilo. Trebali su se vjenčati, ali im se na putu ispriječilo zlo.

Obitelj Načinović svoju je tragediju proživljavala iznimno teško. Majka Dragica prvi je srčani udar imala dvije godine nakon sinove smrti. Od dana njegove pogibije Atosov otac plakao je svako jutro i svako večer, pa tako četiri godine. U veljači 1999. preminuo je nakon tri srčana udara od tuge za sinom. Njegov sin Atos u trenutku pogibije imao je samo 22 godine.


Atos Načinović (22) - pripadnik specijalne jedinice policije Ajkule iz Rijeke, ratovao i sa Zdrugom

Rođen je 10. rujna 1972. u Rijeci, osam dana nakon Bljeska vodio se nestalim

http://www.vecernji.hr/vijesti/atos-nac ... nak-546582

Koje su to obiteljske tragedije. Užas.

Junaci Bljeska
Stipo 
Vukovac (30) poginuo je sedam dana nakon svog vjenčanja

Specijalac koji je čak 27 puta odlazio na Velebit i vraćao se, a otac je brojio i čekao sina.

Dvadeset i sedam puta odlazio je na Velebit i vraćao se. A otac je brojio i čekao. Svoga sina, svoj ponos. Ta planina, specijalcima tako sveta, kao da ga je sve te godine čuvala od zla. Sve dok nije svanula zora 1. svibnja 1995. godine.

Jedini se od brodskih Šiminih anđela nije vratio iz operacije Bljesak, ali otac Ivan i dalje čeka, osluškuje korake u dvorištu obiteljske kuće u Velikoj Kopanici. Metak s imenom Stipe Vukovca pronašao je put do srca kad je, predvodeći suborce, jurišao na bunker. Onaj ubojiti, dum-dum metak, kojem su zločinci odrezali vrh kako bi bio još ubojitiji, kažu suborci.

– Neposredno prije akcije imenovan je zapovjednikom desetine u našoj jedinici Specijalne policije, htio je dokazati da je to i zaslužio. Neprijatelj je dolazio s boka, bili smo manje pokretljivi zbog silne opreme koju smo nosili sa sobom. U jednom trenutku morali smo ući u klin da bi se linija mogla širiti, a Stipo je otišao ispred svih i, znajući da preuzima najveći rizik, spremno se žrtvovao.

U našoj grupi bilo je klinaca od 18, 19 godina kojima ni brada nije počela rasti, a Stipo, koji je tada prešao tridesetu, osjećao je da se treba izložiti ispred onih pred kojima je život – kaže specijalac Davorin Matković, i sam teško ranjen u glavu u toj akciji.

Suborci Dinko Kamenko i Ivica Prskalo slažu se sa svakom izgovorenom riječi. Potom mislima putuju prema terenima koje su skupa pregazili, onaj zapadnoslavonski ili pak dubrovački, pa zastaju sjećajući se proboja u Vukovar u listopadu 1991. godine.

U toj ljudskoj klaonici bilo je 11 poginulih i pedeset ranjenih ljudi, među njima i teško ranjeni novinar Glasa Slavonije.

– Stipo je iz ruksaka uzeo bijelu majicu, dopuzao do njega i previjao mu rane, teške su bile, čovjek je ostao bez noge. Izvukao ga je, uspio je – kaže Ivica sjećajući se jednog od mnogih junaštava ovog specijalca kojima se suborci iz Slavonskog Broda i danas ponose.

– Bio je veliki pozitivac i hrabar čovjek koji je svugdje išao bez pogovora. Nikad nije bio galamždija, takvi sve rade u tišini – kažu suborci, Šimini anđeli.

Može li ova tragedija biti veća ako se zna da je Stipo poginuo tek sedam dana nakon svog vjenčanja? Nije tražio slobodne dane, a mogao je. Uostalom, kaže Stipin tata Ivan, ni u rat nije morao. Imao je lijep posao u Đuri Đakoviću, plaću, miran život i svoje snove koje nije dosanjao jer je radije sanjao slobodnu Hrvatsku. Otišao je u Zagreb, prijavio se u vojsku, nikog nije pitao, samo je otišao. Zauvijek.

Bog bira koga uzima

– Duša je bio od čovjeka, nikad se nije naljutio, samo bi se nasmiješio, kao da je znao koliko je život kratak. Bira Bog koga će uzeti, neće tamo gore gadove. I samo On zna kako smo to preživjeli – još će reći otac, kojeg je proteklih godina zatreslo pet srčanih udara.

Ali srce se ne da, još kuca za sina. I čeka.


Stipo 
Vukovac (30)

Pripadnik specijalne jedinice policije "Šimini anđeli" iz Slavonskog Broda.

Rođen 11. prosinca 1964. u Slavonskom Brodu, poginuo prvog dana akcije jurišajući na bunker.

http://www.vecernji.hr/vijesti/stipo-vu ... nak-546051

Junaci Bljeska – nikad ispričane priče o poginulim herojima
Zbog hrabrosti i karizme Mladen Dijanek bio je uzor suborcima

Stričevim stopama krenuo je u rat i nećak Vlado, koji je tada bio još dijete

Vojničke čizme navukao je čim su se oglasile ratne trube. Mladić u kasnim dvadesetima iz rodnog je Ivanić Grada sjeo na vlak i stigao u Zagreb. Pridružio se najboljima od najboljih, 1. gardijskoj brigadi u kojoj mu je, kako će se ubrzo pokazati, i bilo mjesto. Ljudi poput Mladena Dijaneka brzo pokažu karakter vođe, a kad Tigrovi za nekog kažu da je imao karizmu, onda im treba vjerovati na riječ.

– Svojom se hrabrošću i karakterom ubrzo nametnuo, mislim na onaj pozitivan način. Zbog povjerenja koje je ulijevao suborcima, postavljen je za zapovjednika voda, a njegovi momci u Mladenu su vidjeli uzor, oca i majku, jer smo jedni s drugima provodili... ne 24 sata, nego tisuće sati – prisjeća se danas Marijan Marković, zapovjednik satnije 1. gardijske brigade. Bio je zapovjednik i Mladenu Dijaneku, vodniku koji je prošao sva ratišta pa i u onoj bitki iz koje se nikada neće vratiti.

“Obični” domoljub

Već prvog dana operacije Bljesak, predvodio je svoj vod i u Gornjim Kričkama gdje su naletjeli na neprijateljsko gnijezdo. Pao je pokošen prvim rafalom jer je, kao i uvijek, bio prvi kad je trebalo.

– Danas kad se sjetim Mladena Dijaneka, najprije mi pada na pamet koliki je to bio domoljub, jedan od onih “običnih” ljudi iz manjih sredina koji su branili domovinu zato što su to osjećali svojom dužnošću. Poslije sam mu upoznao majku i starijeg brata, oca nije imao. Sreo sam mu nakon pogibije i djevojku s kojom je dugo bio u vezi pa se sjećam da je godinama dolazila k nama u bazu jer je zbog stalne pripravnosti nismo često napuštali. Mladen i ja bili smo bliski pa mi se povjerio da će se njome oženiti čim završi rat jer je u njoj pronašao sve što je tražio. Poslije sam je susretao na okupljanjima Tigrova, godinama je čuvala uspomenu na njega. Bili su, koliko se sada mogu sjetiti, i zaručeni, ali na žalost nisu stali pred oltar – rekao je zapovjednik i suborac Marijan Marković.

A uspomenu na Mladena u njegovu rodnom gradu brižljivo čuva i obitelj. Osamnaest godina poslije nećak Vlado Dijanek teško pronalazi riječi. Stric Mladen bio mu je idol, ali zbog razlike između njih dvojice od samo deset godina, volio ga je poput starijeg brata.

– Od malena me je vukao za sobom, bili smo nerazdvojni. Čak i kad mi je bilo šest, sedam godina vodio me u disko. Nikad mu nisam rekao “stric”, za mene je uvijek bio Mladen, a on je mene zvao “netjače”. Bilo je puno smijeha sve do rata – priča Vlado Dijanek pa se prisjeća ratne 1991. godine kad je Mladen ponosno odjenuo odoru Hrvatske vojske.

“I danas mi fali”

Zbog bliskosti koju su dijelili, razdvojenost mu je teško padala, a i sâm je osjećao zov domovine pa je i Vlado 1993. godine, iako još gotovo dijete, pošao u vojsku, za stricem. Dvije godine poslije, u obiteljski dom stigla je žalosna vijest, u koju najprije nitko nije mogao povjerovati. Vijest da se nije vratio iz operacije Bljesak, tako blizu, nadomak slobode koju je sanjao.

– Njegova me smrt teško pogodila. Bio sam potpuno bespomoćan, nisam znao što ću sa sobom. S vremenom, s obzirom da sam uvijek išao njegovim stopama, odlučio sam nastaviti njegov put, tamo gdje je on stao. I danas sam u vojsci. A moj Mladen i danas mi neopisivo nedostaje – iskreno će Vlado Dijanek. Posljednje počivalište mu je na mjesnom groblju u Ivanić Gradu, odakle je prije više od dva desetljeća časno krenuo u rat. Pao je za Hrvatsku, kao Tigar. Kao Mladen Dijanek.


Mladen Dijanek (32) - pripadnik 1. gardijske brigade Tigrova obnašao je dužnost zapovjednika voda

Rođen je 23. ožujka 1963. u Ivanić Gradu, poginuo je u Gornjim Kričkama pokošen rafalom iz bunkera

http://www.vecernji.hr/vijesti/zbog-hra ... nak-546641

JUNACI BLJESKA – nikad ispričane priče o poginulim herojima
Dečko s Grobnika postao je specijalac nakon bratove pogibije na ličkoj bojišnici

Prije bitke osjetio je da se neće vratiti

Prije rata nisu se poznavali, ali ako je išta dobra u tom silnome zlu, onda su to prijateljstva ondje rođena. Tako bliska da Denis Perišić nije dvojio ni trenutka koga će odabrati za kuma tek rođenom sinu. Iza sebe su dvojica suboraca ostavila ličko bojište, Medački džep, Velebit, Dubrovnik, Prevlaku, operaciju Poskok 1, Maslenicu.

Danas, to su tek sjećanja na dane ponosa i slave i na Sergia Šimca koji se nije vratio kući. A trebalo je biti drugačije, kaže danas suborac dok lista stranice albuma.

Spasila ga konzerva

Rat je za dvojicu pripadnika riječke postrojbe Specijalne policije Ajkula bio dužnost i obaveza. Sergio Šimac, tada 20-godišnji dečko s Grobnika, najprije je pristupio 111. brigadi HV-a, no kada je njegov brat Goran, hrvatski branitelj iz 128. brigade, izgubio život na ličkom ratištu, Sergio se u kolovozu 1992. u Gospiću pridružio specijalcima. Odmah se izdvojio nad drugima.

– Sergio je bio vojničina, rođen za to, spreman za to. Pokazalo se to već na obuci kad se istaknuo kao sjajan alpinist – kaže suborac Denis pa u sjećanje doziva operaciju Maslenica u siječnju 1993. kad su osvajali Velebit.

– Tamo je ranjen čak dva puta. Prvi metak dobio je kroz šljem, no kad su ga zbrinuli, odmah se vratio. Dobio je i drugi metak u leđa, srećom ga je samo okrznulo, a život mu je spasila, kako se ispostavilo, konzerva ribe. Nastradao je zbog svoje požrtvovnosti da spasi suborca koji je na višem položaju ostao bez streljiva za mitraljez. Dohvatio je kutiju, želio mu donijeti pa je naposljetku sam nastradao – prisjeća se Denis Perišić. Njegove riječi pomno sluša zajednički suborac Perica Prpić, još jedan od riječkih Ajkula. O Sergiu Šimcu govori s puno biranih riječi, moli da ne mislimo da je to stoga što o mrtvima valja govoriti samo najbolje: on je bio uistinu poseban čovjek.

– Bio je od onih vojnika koje želiš imati uza sebe jer tada znaš da si siguran. Sjećam se kad je u akciji ostao čuvati zarobljene neprijateljske vojnike, točno sam osjećao njegov nedostatak na terenu. Bio je to čovjek koji je lako mogao zamijeniti njih desetoricu – kaže Perica pa u mislima doziva posljednju zajedničku akciju, bio je to Bljesak.

Iznenadan povratak kući

Bila je hladna noć u šumi kada su vozilima Specijalne policije stigli na poziciju odakle će krenuti u akciju. Ajkule imaju zadaću držati položaje prema Okučanima pokraj Rajića pa unatoč jakom otporu neprijatelja probijaju liniju obrane i stižu pred Benkovac Okučanski. Dah pobjede bio je u zraku, a Sergio je iz bitke izišao neokrznut. Dan nakon završetka operacije, 3. svibnja, s malom grupom specijalaca našao se na smjeru kojim se grupa neprijatelja od stotinu i više vojnika odlučila na proboj iz obruča prema granici s Bosnom. Sergio se nije vratio.

– Kad sam kasnije razgovarao s njegovom suprugom Jasminkom, otkrila mi je kako je izgledao trenutak kad ga je vidjela posljednji put. Bio je to neočekivan susret. Obično, kad bi nas prije akcije pozvali u bazu, tamo smo i ostajali ali ovaj put, prije Bljeska, iznenada se vratio kući. Kao da je osjetio potrebu oprostiti se, kao da je slutio – sjeća se Perica Prpić koji sa suborcima čuva uspomenu na Sergia jer majka Davorka to više ne može. Gubitak dvojice sinova koje je sama podizala nije izdržala. Otišla je za njima.


Sergio Šimac (24) - pripadnik Specijalne jedinice policije Ajkule kojoj se pridružio 1992.

Rođen u Rijeci 8. siječnja 1971., nestao 3. svibnja 1995. nakon završetka operacije u akciji čišćenja

http://www.vecernji.hr/vijesti/prije-bi ... nak-546635

Krenuo je uništiti bunker neprijateljske vojske kad ga je zaustavio rafal
Ivan 
Obrljan (36): Hrabro srce nije izdržalo, stalo je
 u bolnici

Hitac ispaljen u trbuh nije izišao iz Obrljanova tijela. Tražeći pomoć za ranjenog Ivana, suborci su ga nosili na rukama.


Srce se tih sati borilo hrabro, baš kao što se godinama na ratištu hrabro borio i on. A onda je, na bolničkom stolu, prestalo kucati. Ivan Obrljan, 36-godišnjak iz čazmanskog bataljuna 2. bojne 105. bjelovarske brigade, izdahnuo je. Bio je 2. svibnja 1995. godine kada je u bolnici u Bjelovaru zauvijek sklopio oči:

– Stigli smo u Kričke pa se zatim popeli na brdo u Rađenovcima gdje su bili specijalci iz Alfi, Zagreba i Bjelovara. Ujutro se išlo dalje, u Rađenovac. Krenuli smo u brdo, a Ivan me zazvao: "Kumić, kumić, odi, idemo mi". Čučao je s puškom u ruci i odjednom vrisnuo. Ranili su ga u trbuh. Na njega su pucali iz UNPROFOR-ova kampa u kojem su bili Nepalci. Pero Radanac potrčao je prema Ivanu. Nije bilo izlazne rane, metak je ostao u tijelu – kaže Ivica Bok iz Ivanske, Obrljanov suborac i kum.

Organizirao je Bok akciju izvlačenja, nosili su Obrljana, "muža od 120 kila", na rukama do sela gdje su napravili nosila od šatorskog krila i premjestili ga u njega. A Ivan Obrljan samo je ponavljao:

"Kumić, zima mi je. Pio bih vode."

Improvizirana nosila

Tješio ga je Bok kako je znao, močio mu putem usta, dok ga nisu donijeli do liječnika. Organiziran je odmah njegov hitan prijam u bolnici. Ali uzalud:

– Čuda smo prošli zajedno. Ivan je bio izniman dečko – kaže Ivica Bok.

– Moj sin se 1. studenog 1991. godine prijavio kao dragovoljac u 105. brigadu. Obišao je sva ratišta, bio u Vukovaru i na kraju poginuo u Bljesku, na Bijelim stijenama – kaže Ivanov otac Emilijan Obrljan koji živi u Varaždinu.

Ivan Obrljan odrastao je u Ivanskoj pokraj Čazme. Naime, njegovi roditelji tih su godina nakon njegova rođenja bili u potrazi za poslom koji su pronašli u Varteksu. Bili su podstanari pa je Ivan ostao kod bake. U Ivanskoj je završio osnovnu školu i počeo igrati rukomet. Bio je vratar. Kažu, odličan. Zatim se preselio u Varaždin, gdje je nastavio s rukometom:

– Igrao ga je aktivno dvadesetak godina i planirao da će postati trener. Bio je kapetan momčadi. Danas rukometna škola i sportska dvorana u Ivanskoj nose ime moga sina – s ponosom govori Emilijan Obrljan.

Kad svoje umorne oči spusti na osmrtnice što ih je izrezao iz novina i pospremio u ormar svog doma u Varaždinu, Emilijan Obrljan zagledat će se u tu čudnu igru brojeva koja je njegovoj obitelji donosila smrt.

Bio je 2. svibnja 1995. godine kad je njegov stariji sin Ivan poginuo u akciji Bljesak. Dvojka i petica "umiješale" su se i u datum kada je otišao mlađi Emilijan koji je umro 12. svibnja 2009., iste godine kada je pokopao i suprugu Zlatu koja je preminula 5. prosinca.

Utjeha u unučadi

Ostao je Emilijan Obrljan gotovo sam. Utjeha mu je troje unučadi, djeca njegova pokojnog sina Emilijana koji je u ratu bio pripadnik Puma. Najstariji unuk zove se Ivan, po stricu. I on igra rukomet. I Jurica isto. Možda će taj sport zavoljeti i Helena.

A Emilijan Obrljan svake godine odlazi u Ivansku gdje se održava memorijalni turnir u spomen na njegova sina Ivana i na kojem se bira najbolji vratar.

I sad se sprema na ovogodišnji, 18. po redu, turnir. Ići će dok ga god noge budu služile. I srce koje mu je prepuno tuge za sinovima i suprugom koje je izgubio.


Ivan Obrljan (36)

Dragovoljac čazmanskog bataljuna 2. bojne 105. brigade.

Rođen u Čazmi, živio u Ivanskoj i Varaždinu. Poginuo je drugog dana akcije na Bijelim stijenama.

http://www.vecernji.hr/vijesti/ivan-obr ... nak-546038

Trebao bi svatko odvojiti malo vremena pa pročitati te priče.

Koje su to obiteljske tragedije.

Ti ljudi su dali živote da bi mi danas živjeli u miru i slobodi.

Njihove obitelji su proživjele pakao. Ili ga nisu preživjele.

A mi, što ćemo mi napraviti s tom slobodom koju su nam oni osigurali?

Hoćemo li ostvariti snove koje su oni sanjali?

krvavice su bile kasnije, tu su i naši instruktori iz specijalne držali obuku, ovo je bila ekipa, koja je na obuci bila u policijskoj akademiji u zagrebu, te su kao postrojba angažirani u borbama u svetom roku i lovincu, negdje krajem kolovoza do polovice rujna 1991., te su se izvlačili preko velebita u starigrad zajedno sa civilima. tako da je moj kolega križanac rat počeo u svetom roku i završio ga prvi dan oluje na cesti iznad svetog roka.
mato lučić je negdje od travnika, selo ne znam, mislim da je bio i neki zapovjednik u njihovoj brigadi hvo, ne znam na kojoj razini, ne sjećam se čovjek najbolje jer bio je kratko kod nas, vratio se u rodni kraj čim su počela vojna djelovanja kod vas.
sjećam se da mi je predsjednik naše udruge rekao da ga je kontaktirao radi ostvarivanja nekih braniteljskih prava...