Ministarstvo kulture muk, jad i čemer. Hvala ti HDZ još jednom.

Zar bi se trebali spuštat na njihov nivo i objašnjavat im kako je Dubrovnik hrvatski?
Ne budi smiješan. Nek izkompleksirane budale lupetaju šta hoće.
Svatko pismen zna čiji je Dubrovnik i njegova kulturna baština.

Ništa se njima ne treba objašnjavati. Na takve provokacije se uvrsti Hrvatska kulturna baština Petrovaradina i Zemuna kao odgovor.

Ali HDZ-ovci imaju spužvu a ne mozak.

Da, nevjerovatno da se Petrovaradin kod nas ne doživljava ili dolje Boka, barem u povijesnom i kulturoškom smislu, ako ne nacionalnom.

Od Kruševca, Prizrena, Cetinja,
Dubrovnika, Knina, Nevesinja,
sa Avale Lovćena i Šare,
kliče srpstvo: Ustani Lazare

Lipo piva mala


Razlika je u tom što srbi znaju da lažu, pa to djeluje smiješno...
Muje su uvjerene da su oni mi, a mi da smo oni, to je već jedna doza psihoze na koju čovjek ne zna kako bi reagiro...

Crnogorski jezik ne postoji, to je hrvatski ili ako oćemo cjepidlačit dalmatinski što je opet drugo ime za hrvatski, zato se i uči kroatistika na fakultetu.

Ovo ima istu melodiju kao ona Zapalit ću 2-3 srpska štaba

Gundulić je svoj narod nazivao „Slovenima”, a sve Slovene je smatrao jednom velikom celinom, jedinstvenim narodom. Ep Osman posvetio je „našemu slovinskomu narodu”. Različiti istraživači opisali su ga hrvatskim pesnikom. Prema Mari-Žanin Čalić, profesorki istorije na Univerzitetu Ludvig Maksimilijan, nakon kontrareformacije se razvila nova simbioza između reformisanog katolicizma i (ponovno) nastalog hrvatskog identiteta koja je nesumnjivo uticala na lokalnu baroknu umetnost. Dakle, ovaj reformisani katolicizam bio je jedan od najznačajnijih faktora stvaranja zasebne hrvatske etničke svesti, a Gundulićev ep Osman bio je izraz različitih hrvatskih (pred-)nacionalnih osećaja. Prema rečima Slobodana Drakulića, profesora sociologije na Univerzitetu Rajerson, prethodnik savremenog hrvatskog nacionalizma je predsavremeni hrvatski nacionalizam, koji je bio autohtoni društveni fenomen 16. i 17. veka, a jedan od njegovih predstavnika bio je Gundulić.

S druge strane, Gundulićeva etnička pripadnost deo je srpsko-hrvatskih podela u samoidentifikaciji zapadnih južnoslovenskih prosvetitelja, što je bio jedan od glavnih problema u Jugoslaviji 20. veka.

Većina srpskih akademika, bez zvaničnog konsenzusa sa hrvatskim kolegama, dubrovačku književnost smatra zajedničkom baštinom i potkrepljuje tvrdnju argumentom da je štokavsko narečje osnova savremenog srpskog jezika i da je srpski jezik prisutan u Dubrovačkoj republici od njenog osnivanja. Neki od poslednjih potomaka porodice Gundulić pripadali su srpsko-katoličkom pokretu iz 19. veka, među kojima je i gradonačelnik Dubrovnika Frano Getaldić-Gundulić. Gundulića, poput ostalih dubrovačkih pisaca koji su pisali na štokavskom narečju, srpski akademici smatraju isključivo delom srpske ili delom zajedničke srpske i hrvatske kulturne baštine. Srpska akademija nauka i umetnosti ga je uvrstila među 100 najznamenitijih Srba, a njegova dela su u sastavu srpske književnosti Matice srpske, sa ostalim dubrovačkim piscima, u petom tomu knjige Deset vekova srpske književnosti.

Hrvatski akademici i Matica hrvatska odbacuju srpske tvrdnje o dvostrukoj pripadnosti i tvrde da su „već poznata srpska prisvajanja, odnosno otimanja hrvatske kulture”.

Boscovich’s father was a Croat (some sources say Serb).

Od svog osnutka do 12. stoljeća Dubrovnik je bio dio bizantske tematike Dalmacije . No, bez obzira na romaničku aristokraciju, srpska je većina asimilirala malobrojnu romaničku zajednicu, pa je za grad prevladalo srpsko ime Dubrovnik (za razliku od romaničkog Ragusa ).

Zahvaljujući jačanju Srpskog kraljevstva , a kasnije i carstva, Dubrovnik se teritorijalno proširio na Lastovo , Pelješac sa Stonom , Mljet i cijeli Konavle . Srpski car Dušan darovao je 10. travnja 1357. godine otok Mljet s pravoslavnim manastirom Presvete Bogorodice. [2] Najveći vrhunac Republika je doživjela tijekom 14. i 15. stoljeća zahvaljujući trgovačkim povlasticama unutar Srpskog carstva , a kasnije i njegovih nasljednika, gdje su Dubrovčani davali u zakup trgove , rudnike i carine .od lokalnih vladara, čime su dodatno povećali svoje prihode. U vrijeme svog najvećeg opsega, republika je pokrivala područje od Pelješca do Prevlake s dijelovima Konavala i Popovog polja .
Općenito, Dubrovnik je zbog svojih granica i trgovine imao dosta problema sa svojim susjedima. Kada je car Dušan došao na vlast, grad je uživao privilegije u carstvu, ali je i plaćao godišnji " srpski porez " od 2000 perpera .

Od Kruševca, Prizrena, Cetinja,
Dubrovnika, Knina, Nevesinja,
sa Avale Lovćena i Šare,
kliče srpstvo: Ustani Lazare

HDZ bi se u 19. stoljeću zvao

Hrvatska, slavonska i dalmatinska demokratska zajednica