Urizano u sjecanje, sican se kako san kao klinac na skolskin ferijama u Hrvatskoj slusa kako u zaledju tuce i ide se naprid, sican se tog ponosa i euforije u zraku.

Zivila Hrvatska.

Imate sta i slaviti. 4 miliona Hrvata udarilo na zasticenu zonu UNa i 250.000 Srba.
Jaka vojna pobjeda do mojega.
Prodali pola miliona Hrvata i Herceg Bosnu za 3 dana lumpovanja po Krajini.

novovrijeme aj ne preteruj sad i ti, pobeda je pobeda. Inače njihovi Srbi su imali sporazum koji im je nudio autonomiju, odbili su, kockali su se i izgubili. Šta sad ?

Ti misliš da mi brinemo što u borbi za našu RS se desilo to što se desilo u Srebrenici ... jeste brinemo onako kolektivno, aj ne vuci me za jezik. I Muslimani su odbili sporazum i dobili su RS i HB, rat, stradanje i progon.

Sutra i nama kada se ukaže prilika, kada budemo imali jakog saveznika i mi ćemo isto učiniti na Kosovu i Metohiji, samo brinem se da ćemo biti sto puta gori od Hrvata, jer sa šiptarima nemamo ništa zajedničko, niti je moguća komunikacija, a civilizacijske razlike su ogromne i problem se ne rešava jako dugo tako da mržnja samo može da raste.

Pa ne kazem ja da nisu pobjedili. Smijesno je samo koliko slave ko da su pobjedili ne znam sta i ne znam kako.
Smlatili smo i mi Srebrenicu za 3 dana al ne slavimo ko da smo uradili bog zna sta.

Dačić kao i nevladini moralni kamatari šokiran je što Hrvati hrvatuju na dan svoje najveće pobjede i ne pitaju službeni Beograd da im odobri repertoar, piše Nino Raspudić u Večernjm listu.

U danima ekstremnih vrućina vrijedi dodatno otvoriti oči i uši jer se puno toga, inače skrivenog, povremeno može vidjeti i čuti. Zbog visokih temperatura kao da sve kipi pa se čini da i najdublje primisli i najskrivenije tajne teže izaći na površinu.

Dovoljno je pogledati crnu kroniku. Kivnost koja se kuhala cijele godine u ovakvim danima dosiže temperaturu ključanja pa nije čudo što ljudi pucaju i figurativno i doslovno.

Početak kolovoza je i vrijeme značajnih hrvatskih manifestacija, od Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja do Sinjske alke, koje, uz simbolično značenje, u pravilu djeluju i kao politički lakmus papir, na kojem se vidi kako tko stoji. To naročito vrijedi za obilježavanje obljetnice Oluje. Kako i gdje će se organizirati središnja svečanost, gdje će nastupiti Thompson, kakve poruke dolaze iz Srbije i što će sve ove godine tim povodom tražiti nevladini moralni kamatari, uobičajene su medijske preokupacije pred veliki dan.

Najradosniji hrvatski državni praznik ujedno je i najveći kamen smutnje u odnosima sa Srbijom. U vrijeme kad se činilo da su hrvatsko-srpski odnosi na novom bratskom vrhuncu, 2010. godine, pisao sam Espresso pod naslovom "Oluja nad Ivom i Borisom". Tako su naime frendovski zvali jedan drugog tadašnji predsjednici Hrvatske i Srbije Josipović i Tadić, i njegovali idilične odnose sve dok nije došao 5. kolovoza i prva Josipovićeva obljetnica Oluje u funkciji Predsjednika.
Tadić je tog tjedna u Beogradu primio predstavnike Udruženja obitelji nestalih i poginulih u Hrvatskoj i tom prigodom akciju Oluja ocijenio kao zločin koji se nikada ne smije zaboraviti.

Da je Tadić tom prigodom govorio o zločinima unutar Oluje i potrebi njihovog sankcioniranja, mogli bismo ga i razumjeti, ali nazivati akciju u cjelini zločinačkom uz poziv na vječno pamćenje impliciralo je nepristajanje na Hrvatsku kao suverenu državu u njezinim međunarodno priznatim granicama.
 Uslijedio je Josipovićev odgovor u kojem je istaknuo kako je Oluja legalna i legitimna vojno-redarstvena akcija kojom je Hrvatska oslobodila svoj okupirani teritorij. Dodao je Josipović i kako branitelji, sudionici Oluje, zaslužuju naše priznanje i poštovanje te da se s ponosom i poštovanjem sjećamo se te akcije.

Tada se vidjelo kako zadugo neće biti nikakvog prostora u kojem bi se dva narativa mogla sresti. Josipović kao najmekši zamislivi hrvatski čelnik, zdesna često etiketiran kao Jugoslaven, i Tadić kao najnagodniji srpski, na dan Oluje odmah su se našli u situaciji gluhih telefona. I to će tako biti i nadalje.


Ove godine, štafetu srpske jadikovke ponio je potpredsjednik tamošnje vlade Ivica Dačić, od milja zvani "mali Sloba", koji se javno pobunio jer hrvatska država sufinancira program u kojem pjeva Marko Perković Thompson. Nije objasnio jesu li trebali možda angažirati Justina Biebera, Baju Malog Kninđu, Dinu Merlina ili Milu Kekina.

Jednom prilikom sam pisao o tome kako u dijelu hrvatske javnosti i politike silno čuđenje izaziva spoznaja kako Srbi srbuju kad su u pitanju važne nacionalne teme. Na sličan način Dačić je sada šokiran što Hrvati hrvatuju na dan svoje najveće pobjede i ne pitaju službeni Beograd da im odobri repertoar.

Dačić u Oluji vidi samo siromašan, prestravljen narod koji na traktorima bježi u nepoznato, sporadična ubojstva i palež za bezvlašća na golemom terenu, ali i ništa drugo prije i oko toga. Iz Beograda se izgleda ne vidi kako je trećina zemlje bila okupirana, stotine tisuća ljudi prognano, tisuće civila pobijeno, razoreni gradovi i sela, prometnice presječene.

Čudi kako itko upućen može vjerovati kako se radilo o pobuni ugrožene manjine traumatizirane sjećanjima na Drugi svjetski rat, koja je samo branila svoje kuće i živote, dok se rat u stvarnosti vodio u predgrađima Dubrovnika, Šibenika, Zadra, Karlovca, Siska, Vinkovaca, Osijeka...

Sjećaju li se u Beogradu kako su polusvijet i primitivci poput Milana Martića bili gospodari života i smrti i čitavu državu držali za gušu? Nakon što su "Krajišnici" odbili i plan Z4, koji im je davao državu u državi, uslijedila je kob koju su sami prizivali. Srpskim žrtvama se za Oluju u cjelini stoga ne trebaju ispričati Hrvati, jer su bili dovedeni pred zid i nije bilo nikakve druge solucije, već kompletno srpsko vodstvo koje je dovelo do stanja u kojem nije bilo drugog rješenja osim vojne akcije.

Nakon oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču prestala je i teška haška sjena nad Olujom, ali se u dijelu hrvatskih medija nastavilo jahati kao i ranije pa se ove godine opet kao važna vijest prenosi poziv marginalne nevladine udruge "Inicijativa mladih za ljudska prava" da se Hrvatska ispriča radi Oluje, i to nakon što su se dva predsjednika već ispričala zbog pojedinačnih zločina, a o akciji u cjelini svoje rekao Haaški sud oslobađajućom presudom.

Što pompozniji naziv udruge to joj je mutniji sadržaj - obično takvi u imenu koriste neupitno pozitivne riječi poput "mladi", "ljudska prava", "mir i nenasilje", "žene", "žrtve", "dijalog", "tolerancija". Njihov marginalan značaj obrnuto je razmjeran pozornosti koju im posvećuju izvjesni mediji koji time najviše govore o samima sebi.

Paralelno s Dačićevim istupom i medijskim balvanom "Inicijative" gotovo svi najčitaniji mediji plasirali su i laž kako Dačićev dušmanin Thompson od siromašnog grada Slunja za nastup za Dan pobjede uzima tri puta više novca nego što košta koncert Prljavog kazališta u Kninu.

No već sljedeći dan pokazalo se kako je riječ o potpunoj izmišljotini i da Thompson za Dan pobjede uvijek pjeva besplatno.

No otkud ga u Slunju i zašto opet dva koncerta u dva udaljena grada? Bliska prošlost poučava nas kako je način organiziranja kninske proslave važan jer govori o stanju političke elite i njenom odnosu s narodom.

Od 2000. do preklani, dakle tijekom dva Mesićeva mandata, imali smo mučan raskol između državnog vrha i pučke proslave. Formalna, zvanična proslava bila je u Kninu, a prava je bila Thompsonov koncert u Čavoglavama.

Preklani, nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović, prvi put su svi bitni akteri bili zajedno, najprije u Zagrebu na vojnom mimohodu, a potom dan kasnije u Kninu na središnjoj proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja.

Pučka proslava koja se godinama odvijala u Čavoglavama tada se konačno spojila sa službenim obilježavanjem. Ostalo je zapamćeno i kako koncert u Kninu, na kojem je bilo 90 tisuća ljudi, nacionalna tv nije prenosila, a o njemu je u informativnim emisijama izvještavala sramotno.

Ove godine izgleda kako se opet javlja pukotina između naroda i elite. Središnji dvodnevni program u Kninu čini se dobro osmišljenim - uključuje, između ostalog, tematsku sjednicu Vlade te vojni mimohod na kopnu i mimolet u zraku.

No znakovito je kako je za praćenje službenog programa na kninskoj tvrđavi gdje će govoriti državni čelnici potrebna akreditacija. Čini se kako je sve osmišljeno i štreberski kontrolirano samo zato da bi se izbjegli eventualni zvižduci. Za završni večernji koncertu u Kninu angažiran je veliki hrvatski bend Prljavo kazalište, s dovoljnim domoljubnim štihom, no kladionice kažu kako će veći dio onih koji su ih 1989. godine slušali na mitskom koncertu na zagrebačkom Trgu, ove 2017. s potomcima biti u Slunju na koncertu Thompsona i kumova.

Ipak, ovogodišnji mini-raskol nije ni blizu nekadašnjemu, jer i koncert u Slunju suorganizira vlast, točnije Ministarstvo branitelja, grad i županija. Ova "diplomatska" vlast dakle igra na obje opcije, a tome koliki će odziv biti na koncertu u Kninu a koliki u Slunju ovisit će i dalja politika obilježavanja Oluje. Kako god, Dačić tu neće imati utjecaja, kao ni opstrukcija starih kršitelja ljudskih prava.

Ko gubi ima pravo da se ljuti
Kme

Ma nije u tome stvar. Protjerali bi i mi vas da ste napravili pokrajinu u Zemunu. Podjedili ste i ok.
Nego cemu ovo preseravanje po Kninu? To nije nikakva proslava nego skakanje po srpskim grobovima. Kakva je to slavna bitka koju proslavljate? 3 dana setanja i ubijanja baba i djedova. To vam vojni podvig?
Ajd sto proslavljate kad ste dobili Vukovar, to ok. Tamo se ratovalo i bili ste dobri. Al kakav rat je bio u Krajini? To rata nije vidilo.

Tacno je da se i nasi sad preseravaju sa ovom komemoracoijom ali te komemoracije nije bilo 20 godina. Vi vec cervrt vijeka provocirate sa proslavom Oluje. To nije nista drugo nego provociranje Srba. Zar je moguce da ste toliko iskompleksirani zbog nas? Nema vise Juge, u EU ste, u NATO... i opet samo Srbi na pameti. Smijesno...

a smeće i đubre Plenković uhićuje vojne zapovjednike zbog par povika Za dom spremni,usred Knina na dan oslobođenja od srpske okupacije...
dabogda mu plaća za lijekova trebala...

Ko gubi ima pravo da se ljuti
Kme