Sve o Loparama.

Lopare mi u sjecanju ostadose kao gradic " slijepo crijevo " RS-a.Nekada je postojala putna komunikacija koja ih je preko Majevice povezivala sa TZ.
Ne znam da li je taj put, ikad obnovljen, no prije par godina na izlazu iz Lopara bila je postavljena improvizirana rampa, te mi je znacilo " dosli ste na kraj puta i nema dalje".
Znam da ima prohodan put u pravcu Priboja.I prema Brckom i Celicu.

Kako sad izgleda put preko Majevice i da li je u funkciji ?

Put preko Majevice je prava avantura.

Moja mama to isto tvrdi, no pominje neki hotel koji je radio za vrijeme komunistickog rezima.Ja bi to voljela vidjeti, jer mi ta Majevica zvuci egzoticno.Rovovi, bunkeri, Kovacica, Konjkovici i ta sela.Zivi li tko gore jos ?

Pa da se nekad uputim u avanturu iz Brckog do Tuzle.
Kaze takodje da je TZ udaljena oko 50 km tim putem ?

Ja...ponekad . Sredim ti smještaj kod moje babe ,da se imaš di vratit nakon šetanja po Majevici.




Slažem se ,odlično je to. Pogotovo ako sletiš sa ceste,imaš slobodan pad u trajanju od 5 minuta.

A Dokanj je na drugoj strani Mario.Pogubila bi se ja tu sigurno.No Majevica ima potencijala.Mislim skijanje, lov i sl.Neiskoristenih!

Samo da se sjete uloziti u Turizam.Zlacu su super sredili i sigurno donosi prihod TK.

Lopare su bile u banovini hrvatskoj 1939?

Mislim da nisu, banovina je bila do Tuzle , ali ne i istočno od nje .

Ja mislim da sam ja vamo prošao par puta..

Vjerovatno jesi, to je put kroz grad i vodi s kraja na kraj.Direktno s njim je povezan taj put preko Majevice za TZ.Koji je bio zatvoren.Tako da nisam imala prilike nikad vidjeti Majevicu iz te perspektive.A imam planina i oko Sehera dovoljno.Valjda nisam nista propustila osobito vazno.

Ne cijela općina. Naselje. Nešto kao Čelić + frtalj današnje općine Lopare.

Pod uvjetom da ne stane na minu

Ne volim te Lopare, to je četničko leglo

Ja sam i Celica zalutala, kuma je htjela svjeze jagode za zamrzivac.Bilo mi cudno, sto postoji cesta koja ustvari ne vodi nigdje.Neka improvizirana rampa sa crvenom krpicom na vrhu.

I danas je Lopare manje-više slijepo crijevo RS. Pojedine dionice puta kroz Lopare su u poprilično lošem stanju najvjerovatnije zbog toga što sama opština nema para za održavanje puteva, pošto je riječ o em jako maloj opštini da bi sama finansirala održavanje postojećih puteva, em brdska opština, em locirana ni tamo ni ovamo, nit blizu Bijeljine, niti blizu Tuzle, niti blizu Brčkog, već baš tu negdje između, ali da ima potencijala za razvoj, ne da ima već baš ima, naročito kada je u pitanju planinski tojest planinarski turizam, kao i šumski turizam. Lijepa je opština, samo žrtva je unutrašnjeg uređenja koje vlada unutar RS, a u kojem za sve moraš pitati centralu u Banjoj Luci, doduše mislim da je kada je u pitanju održavanje puteva to nadležnost opštine, ali Lopare su siromašna opština tako da da mene neko pita ja bi Lopare pripojio opštini Bijeljina pošto Bijeljina ima mnogo veći budžet od Lopara i tu bi bilo mnogo više para za puteve nego što je to sada.

hehehehehehehehehe....Lopare.

Tvrd je bio Celic.Respekt.

Prva žrtva velikosrpske agresije.

Unakaženo tijelo Abdulaha Kovačevića pronađeno je 6. januara 1992. godine na brdu Žunovo

U svakoj nepravdi i zlu vidim od svog tijela gomilu kostiju i ispijene oči, stihovi su slutnje rahmetli mr. Abdulaha Kovačevića, koji su ispisani na nišanu njegovog mezara u rodnom mjestu Vražići kod Čelića

Tu je ukopan 15. januara 1992. godine, a njegova sudbina neraskidivo je vezana za sudbinu njegovog naroda i njegove domovine.

Poruka vojvode

Prije posljednjeg rata istupio je iz SKJ, a potom postao predsjednik Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO) u ovom dijelu BiH. Upozoravao je na strahote koje se spremaju bošnjačkom narodu i Bosni i Hercegovini. Autor je elaborata o društvenoj i ekonomskoj opravdanosti formiranja općine Čelić, odnosno izdvajanja iz općine Lopare onog dijela na kojem žive Bošnjaci i Hrvati. Provedeni referendum dao mu je za pravo i općina Čelić u sastavu FBiH danas je stvarnost.

Muminovići: Sestra i zet više ne vjeruje da će krivce stići kazna

Rezervisti JNA oteli su ga 29. novembra 1991. godine. Potraga policije iz Lopara, Tuzle i Sarajeva nije urodila plodom, a njegov nestanak izazvao je proteste u Vražićima, Čeliću te ispred zgrade Općine Lopare.

Ljekar Radomir Kerović, tadašnji predsjednik SDS-a, a kasnije četnički vojvoda, okupljenima je rekao: "Ništa ne brinite, Abdulaha ćete dobiti živa ili mrtva". Unakaženo Kovačevićevo tijelo pronađeno je 6. januara 1992. godine na brdu Žunovo nedaleko od Vražića. Njegovi sestra Mina i zet Vahid Muminović sjećaju se tih dana.

Zvanično objašnjenje

- Policija iz Lopara mi je javila da ponesem jedno ćebe i da krenem automobilom dokle mogu ka Lukavici. Rekli su da je pronađeno tijelo rahmetli Abdulaha - kaže za "Dnevni avaz" Muminović.

Ističe da je tijelo pronađeno na nepristupačnom brdu te da je najvjerovatnije izbačeno iz helikoptera. Zvanično objašnjenje da je Kovačević izvršio samoubistvo skokom sa stijene smatra cinizmom.

- Kad sam tamo stigao, obdukcija je već bila završena. Jedina stijena je bio kamen koji je razbio Abdulahovo tjeme kad je izbačen iz helikoptera. Na tijelu je bila samo košulja, a vidjeli su se tragovi mučenja, paljenja, urezivanja nožem. Oči upale, podočnjaci tamni, a stopala su bila smežurana kao da je dugo stajao u vodi - svjedoči Muminović.

Nakon svega što se desilo on više ne vjeruje da će krivce stići kazna i dodaje da je sudbina Abdulaha Kovačevića vječita opomena svim Bošnjacima.

Ni slutili nisu da je majka znala da joj je sin ubijen



Novinski članak koji je majka Aiša do smrti čuvala u njedrima

Abdulahova sestra Mina sjeća se da je njen brat, koji je živio u Bijeljini, a radio u Termoelektrani Ugljevik, uzeo slobodne dane da se odmori od svega.

- Sigurno im je smetalo ono što je pisao i što je radio. Danima su ga pratili, vrebali, a posljednji put vidio ga je jedan komšija pored rijeke Šibošnice. Krenuo je da obiđe zasade oraha koje je uzgajao. Tada je tu bila jedna jedinica JNA i jasno je šta se dogodilo. Odmah smo išli da ga tražimo, ali uzalud - sjeća se Mina.

Kazuje da se otac Avdo nadao da će ubice stići kazna, sve do smrti 2007. godine. Iste godine umrla je i majka Aiša, kojoj su govorili da se njen sin razbolio i od bolesti umro u Brčkom. Ni slutili nisu da je ona znala za sinovljevu sudbinu.

- Nakon njene smrti pronašli smo isječak iz novina koji je čuvala u njedrima. Pisalo je: "Kako je ubijen Abdulah Kovačević: Bačen iz helikoptera!" - kaže Mina i dodaje da se obistinilo sve ono, i ružno i lijepo, o čemu je pisao, što je predviđao i čemu se nadao njen brat.

Njegovo "Bosnoljublje": "Umrijeti majko hoću da ne bude Bosna RAM, što ostalo od života, bilo bi me živjet' sram"

Abdulah Kovačević, prvi šehid u sjeveroistočnoj BiH, rođen je 3. maja 1954. godine od oca Avde i majke Aiše. Osnovnu školu završio je u Vražićima, a srednju u Brčkom. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Subotici, postdiplomski studij završio je u Ljubljani, a na Beogradskom univerzitetu pripremao je doktorsku disertaciju. Poznato je da je s profesorima u Beogradu došao u sukob zbog nacionalnog imena Bošnjak.

Objavio je pedeset naučnih radova iz oblasti ekonomije, a svoje osvrte na predratnu političku situaciju objavljivao je u mnogim novinama. Za života je objavio zbirku poezije pod naslovom "Zlatne kiše", a posthumno je objavljena njegova zbirka poezije "Bosnoljublje". U njoj naslućuje svoju smrt stihovima: "Umrijeti majko hoću da ne bude Bosna RAM, što ostalo od života, bilo bi me živjet' sram".

Prve žrtve rata su u selu Ravno, prije tog tipa. Gonite se u pičku materinu i te frizirane muslimanske povijesti na drugom mjestu prodavajte.

Štovajući stradanje sela Ravnog kao i drugih sela oko Hutova i zaleđu Neuma u Listopadu 1991.

Dana 3. septembra 1991, Dževad Jusić i Nedžad Hodžić su ubijeni u zasjedi u Kravici. Nisu dali da vojna policija JNA izuzme vojnu evidenciju iz odsjeka obrane u Bratuncu.

Znači da je gornji članak muslimanska laž ? Dogovorite se kako ćete muljati. Ako tako nastavite doći ćete do srpskog svata u Sarajevu.

Ah Bože moj. Neka i srpskog svata.
Već se može govoriti o povijesnim činjenicama Pa bi smo mogli reči da su dva šehida iz Bratunca Dževad Jusić i Nedžad Hodžić skupa sa žrtvama iz Ravnog, Hutovog Blata i Neuma žrtve agresije na Hrvatsku, Jusić i Hodžić kao posredne žrtve jer su sprječavali mobilizaciju za potrebe JNA agresije na Hrvatsku a Ravno i ostala sela kao neposredne žrtve koje su pale štiteći Dubrovnik.
Za mućenika Abdulaha Kovačevića se može reči da je prva žrtva agresije na BiH jer je u vrijeme njegovog ubistva rat u Hrvatskoj bio stao.

Prva "agresija" je bila rad artiljerije i oklopnih vozila na selo Ravno.

Šta da radimo sa žrtvama od prije Ravnog? Da ih izbrišemo iz pamćenja?

Pitajte "intelektualce" iz Krug 99. Nas ostavi na miru.