Partizanski borac od prvoga dana, nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena bratstva i jedinstva,

Ordena zasluga za narod (dva puta), Ordena Republike, nagrade AVNOJ-a… najpopularniji i najčitaniji poslijeratni pisac, Branko Ćopić je bio i jedini pisac koji je zbog svog književnog djela imao posebne dosijee u Gradskom komitetu Saveza komunista Beograda i ondašnjoj Udbi.



A za to ima da zahvali svojoj „Jeretičkoj priči“ objavljenoj 1950.godine, kao i kasnijim satirama , potom romanu „Gluvi barut“ (1957.) i komediji „Odumiranje međeda“ (1958.).

Nijedan književni prilog objavljen pedesetih godina nije tako odjeknuo i doživio žestoke osude kao Ćopićeva „Jeretička priča“. Već u sljedećem broju „Književnih novina“, na naslovnoj strani, Ćopića kritikuje ratni drug i prijatelj Skender Kulenović. Kulenović piše da je Ćopić stvari prikazao neistinito, posmatrajući ih iz „babje perspektive“, a ne iz jednog vrhunca iz koga se vide šire.

Ćopić ipak nastavlja da u „Ježu“ objavljuje svoje satire. To pokreće novu lavinu optužbi. Vodeći partijski ideolog iz Vojvodine, Dušan Popović, piše da je Ćopić primjer „zabrinjavajućih“ pojava u našoj književnosti. Ćopić je, kaže Popović „malograđanski kritizer“, otpadnik od partijske linije i klevetnik razvitka socijalističkog društva a uz to i loš pisac satiričnih priča. „U momentu kad je naša Partija“, nastavlja Popović „povela borbu protiv nepravednih i prekomjernih povlastica ustanova ili pojedinaca – koje su nepisanim i neozakonjenim privilegijama primljene nekritičkim i šablonskim kopiranjem pojedinosti društvenih odnosa u SSSR-u, Ćopić je stavio pod udarac baš te koji se bore protiv tih privilegija, iako je to vjerovstno prvi slučaj u istoriji da ih neko sam sebi oduzima, dobrovoljno i svjesno. Umjesto da oštricu svoje satire uperi na one koji su tom mjerom politički najviše poraženi , a to su kominformci i domaća reakcija, on je svoju ’satiru’ upravio na one koji tu mjeru sprovode, podižući neiživljenu malograđansku stihiju kritizerstva protiv ljudi koji daju sve od sebe za socijalizam, i time pretvorio satiru u klevetu“.

No, još ubojiti udar protiv Ćopića došao je četiri dana poslije ovog objavljenog teksta – sa stranica zvaničnog lista „Borba“. U dva nastavka, na po dvije trećine stranice velikog formata lista, pojavio se nepotpisani tekst „Junaštvo Branka Ćopića“. Ako se zna da je „Borba“ tada štampana samo na šest stranica, jasno je koliko pažnje je posvećeno Ćopićevim satirama. Inače, autori tih nepotpisanih tekstova bili su, kako se ubrzo saznalo, Moša Pijade i Milovan Đilas. U tom članku oni ocjenjuju da je Ćopić uspio da podvali graditeljima socijalizma i socijalističke demokratije i blati čitav sistem, a njegove satire su u stvari izraz buržoazije i njenih prirepaka koji „guraju ka anarhiji“. Prema autorima članka, Ćopić smatra da nema razlike u životu današnjih rukovodilaca i predratne, „nenarodne“, vladajuće klase, niti između stare i nove Jugoslavije, i on svoji satirama „samo otkriva svoju potajnu ćud pristalice buržoaske ideologije i buržoaskih pojmova slobode...“

U isto vrijeme kada je objavljen drugi nastavak ovog članka održan je Treći kongres AFŽ-a na kojem je govorio Josip Broz Tito. U svom govoru Tito je osudio Branka Ćopića zbog satire „Jeretička priča“: „A šta to znači“, rekao je između ostalog Tito, „kada se u jednoj satiri uzmu ljudi od ministra, generala i pomoćnika ministra do udarnika, kad se tako treći obuhvati čitavo naše rukovodstvo države i privrede. On je uzeo čitavo društvo i prikazao ga, odozgo do dolje, kao negativno, što znači da ga treba slistiti. Takvu satiru mi nećemo dozvoliti i ostaviti je bez odgovora. Ne treba se bojati da ćemo ga mi zbog toga što je pokušao hapsiti. Ne, njemu treba javno odgovoriti i kazati jednom zauvijek da neprijateljske satire koje idu za tim da razbiju jedinstvo ne mogu da se trpe kod nas“.

Branko Ćopić ne bi bio Branko da i toj mučnoj situaciji nije iskazao superiornost svoga duha, svjedoči Joža Horvat. Branko je iz novina izrezao ono „Nećemo ga hapsiti... Tito“ – i taj isječak pričvrstio na ulazu svog stana, kako bi, ako naiđu neki drugovi, pokazao šta im poručuje Tito.

Smatra se da je zbog velikog pritiska i napada na njega izvršio samoubistvo.

obožavala sam njegove knjige kao dijete. onda sam prije par godina skinula neke od tih knjiga i umrla od smijeha - ne zbog humora, nego zato jer su preloše napisane.

Preloše napisane!?Hm...

Moj najdraži pisac u djetinjstvu je bio Mark Tven i Tom Sojer i Haklberi Fin su bili likovi koji su me oduševljavali i ispunjavali moj svijet mašte, u kojeg se na poseban način uklapala i Beki Tečer i sve ono što je ovaj sjajni pisac htio da nam ispripovijeda kroz avanture ovo troje djece u živopisnom predjelu rijeke Misisipi...

Čopića sam čitao, ali on mi je više bio nekakva obvezna školska lektira, mada sam i pored toga pročitao dosta njegovih knjiga posebice u nekom periodu djetinjstva kad sam općenito čitao sve što mi dođe pod ruku...

Nakon Tvena "preuzeo" me je Karl Maj i Vinetu i njegove potonje bajkovite priće i svakako izmišljene ali maštovite avanture s bliskog i srednjeg istoka, tako da Čopićeve priće baš i nisu bile bile naročito "konkurentne", barem ne u mom popisu knjiga koje sam čitao u djetinjstvu...

Čopić kao književnik neosporno je ostavio traga u jugoslovenskoj književnosti i njegov književni opus je zakačio više ili manje sve generacije djece koja su zasigurno čitala njegove priće što kroz, kako rekoh, školsku lektiru, ali isto tako i na nekim raspustima kada se je čitalo po preporuci "idejnih" teta u bibliotekama...

Mislim da epitet jednog od mojih najdražih pisaca iz djetinjstva drži ipak netko drugi, mada i o Čopiću općenito nisam imao negativan stav, jednako kao ni o čika Jovi Zmaju, ali radije sam čitao Andersena, u tom nekom najnižem uzrastu, pa poslije su dolazile bajke iz cijelog svijeta, Tven, Tone Seliškar i čitava plejada bajkovitih pripovjedaća i prića koje sam naprosto gutao, a onda jednog dana shvatio sam da sam odrastao i da volim Hemingveja i da mi je najdraži Remark, pa su onda su došle pjesme i zrelost i tako je Branko Čopić ostao kod mene u nekom procjepu, zapažen, ali zasigurno zasjenjen, možda mojim izborima, ali zasigurno i nekim stvarima koje determiniraju smijer u kojem ćete potražiti i izabrati knjigu za sebe...

Jeste pročitali uvodni tekst?Branko je tada pisao o nečemu o čemu drugi nisu smjeli niti razmišljati..

obožavala sam njegove knjige kao dijete. onda sam prije par godina skinula neke od tih knjiga i umrla od smijeha - ne zbog humora, nego zato jer su preloše napisane.

Ćopić smatra da nema razlike u životu današnjih rukovodilaca i predratne, „nenarodne“, vladajuće klase, niti između stare i nove Jugoslavije

Vinetua sam pročitao za 2-3 dana. Nisam bio izlazio iz kuće. Nisam siguran da sam za to vrijeme redovito jeo i pio. Bio sam opijen knjigom.

Glede pak politike, ne smije se zaboraviti da su Srbima u SFRJ bile dopuštene "nepodopštine" koje Hrvatima nisu bi ni u području fantastike. Tako je nastao mit o tobože liberalnom Beogradu- lako je biti "liberalan" kad znaš da ne ćeš u zatvor. Ćopić je dobio ukor, bivši golootočanin Dragoslav Mihailović isto nije stradao zbog romana kojeg je i Tito javnpo negativno ocijenio, a za Dobricu Ćosića d ane govorimo- postao je akademik u doba SFRJ.

S druge strane, Vlado Gotovac je završio na teškoj robiji, Franjo Tuđman, kao povjesnik i pisac na nešto blažoj, no isto teškoj, o Veselici da ne govorimo. Hrvati su jedino jasno iskazali mišljenje oko jezika, i tu ih se 1967. nije moglo trpati u zatvor jer ij je bilo previše. No, baš pisci, i to oni s partizanskim pedigreom (Vjekoslav Kaleb, Petar Šegedin), ako su nešto rekli protiv stanja u Jugolsaviji, bili su brzo ušutkani i marginalizirani. Da su ozbiljnije progovorili, završili bi kao Gotovac.

Naravno da su bili strpani u zatvor od komunjara kad je nacionalizam ovejavao u njihovim delima , a dok kod "srbijanskih" nacionalističkih priča,pesmuljaka i kvazispisateljskih pamfleta nije gotovo ni bilo.
A i da jeste , svaki bi završio u zatvoru kao i ovi hrvatski.

Ako ti znaš ijednog nacionalističkog pisca iz vremena SFRJ a da je bio Srbin i nije završio u zatvoru , daj navedi ga molim te.

Nema tu jednoznačnoga odgovora. Mislim da Karl May nema veze s
hladnim ratom- pa bio je omiljen pisac i Einsteinu i Hitleru,
a držala ga je dinamika dijaloga i vrtložnost radnje.

O ukusima bi se dalo, no vidio sam dečki čitaju "avanture"-
ili je bar tako bilo, a cure često igre detekcije na relaksiran način.
Ne znam ni jednoga muškića
koji je mario za Agathu Christie, dok smo svi čitali Sherlocka Holmesa.

Ja nisam kriterij jer sasm čitao sve i sva, no, naraštaji do desteljeće-dva uoči rata čitali su -uz iznimke- Mayja, Greyja, domaće kao Lovraka, Matošeca, Kušana (Koko), Tarzana (Burroughs), Vernea, Sienkiewiczevu: "Kroz pustinju i prašumu", lakše sci fi stvari (to sam čitao tek kad sam imao oko 18-20).

Od atipičnih stvari, tu je bio Fantomas, prehodnik Dijabolika; zatim sentimentalne stvari njemačkih autora o Indijancima, s grubim detaljima, a i dr. (Sadako hoće živjeti), a tu je zanemareni Irac Thomas Mayne Read (Jahač bez glave- vestern ekraniziran u SSSR-u).

Od partizanije, Tone Seliškar, no nisam mogao progutati Pirgo Anđelke Martić i nekog kurira Jovicu koji je prtio snijeg po Romaniji tijekom Igmanskoga marša.
Petar Pan je odletio, no ja nisam bio baš poletio- za razliku od Saltena i "Bambija", koji je ostao prava drama. Švicarske jodlere nisam čitao, za klasike američke dječje književnosti (neka djela Twaina) nisam mario. Jack London je drugo, to nije dječji pisac.
Od pravih dječjih- Pinocchio (dosadno), Cippolino (neke govoreće glavice luka),..Talijani sve upropaste.

A Zlobica Ćosić, sa svojim usporedbama Albanaca s dvonožnim životinjama bio je mila gera, a ? Taj je još ranih 80-ih pisao planove o podjeli po etničkim granicama, dok
su otvoreno srbovali i tražili dijelove hrvatske književnosti Miroslav Pantić, Petar Kolendić i još neki, 1967.

Miodrag Bulatović dobija nagradu NIN-a za "Ljude sa četirti prsta", roman u kojem praktički izjednačuje Hrvate i ustaše, a svu hrvatsku emigraciju proglašava ustaškom. Dok Vlado Gotovac nije napisao jedne pjesme o nacionalnom pitanju, nego je tražio ravnopravnost u SFRJ, argumentima i zdravim razumom. Ma idi ...

Ako ćemo iskreno od hrvatske emigracije 90% je bilo ustaško ili bar nacionalno ostrašćeno sa silnom mržnjom spram Srba , tako da je početak hrvatske državnosti 91' pokazalo koliki broj liberlnih i demokratksih Hrvata se vratilo u domovinu , znači vrlo mali i što je najvažnije uopšte nisu bili uticajni jer kao što rekoh većina emigranata je bilo ustaško.