Bog se dragi na Srbe razljuti
za njihova smrtna sagrešenja.
Naši cari zakon pogaziše,
počeše se krvnički goniti,
jedan drugom vadit oči žive;
zabaciše vladu i državu,
za pravilo ludost izabraše.
Nevjerne im sluge postadoše
i carskom se krvlju okupaše.
Velikaši, proklete im duše,
na komate razdrobiše carstvo,
srpske sile grdno satriješe;
velikaši, trag im se utro,
raspre sjeme posijaše grko,
te s njim pleme srpsko otrovaše;
velikaši, grdne kukavice,
postadoše roda izdajice.
O prokleta kosovska večero,
kud ta sreća da grdne glavare
sve potrova i trag im utrije;
sam da Miloš osta na srijedi
sa njegova oba pobratima,
te bi Srbin danas Srbom bio!
Brankoviću, pogano koljeno,
tako li se služi otačastvu,
tako li se cijeni poštenje?
O Miloše, ko ti ne zavidi?
Ti si žertva blagorodnog čuvstva,
voinstveni genij svemogući,
grom stravični te krune razdraba!
Veličastvo viteške ti duše
nadmašuje besmrtne podvige
divne Sparte i velikog Rima;
sva viteštva njina blistatelna
tvoja gorda mišca pomračuje.
Šta Leonid oće i Scevola
kad Obilić stane na poprište?
Ova mišca jednijem udarom
prestol sruši a tartar uzdrma.
Pade Miloš, čudo vitezovah,
žertvom na tron biča svijetskoga.
Gordo leži veliki vojvoda
pod ključevma krvi blagorodne,
ka malopred što gordo iđaše,
strasnom mišlju prsih nadutijeh,
kroz divjačne tmuše azijatske,
gutajuć ih vatrenim očima;
ka malopred što gordo iđaše
k svetom grobu besmrtnog života,
prezirući ljudsko ništavilo
i pletenje bezumne skupštine.
Bog se dragi na Srbe razljuti:
sedmoglava izide aždaja
i satrije Srpstvo svekoliko,
klevetnike grdne i klevetu.
Na razvale carstva junačkoga
zasja sveta Miloševa pravda,
okruni se slava vjekovječno
Miloševa oba pobratima
i lijepe kite Jugovićah.
Srpskoj kapi svud ime pogibe.
Postadoše lafi ratarima,
isturči se plahi i lakomi -
mlijeko ih srpsko razgubalo!
Što uteče ispod sablje turske,
što na vjeru pravu ne pohuli,
što se ne hće u lance vezati,
to se zbježa u ove planine
da ginemo i krv prolivamo,
da junački amanet čuvamo,
divno ime i svetu svobodu.
Sve su naše glave izabrane!
Momci divni, isto ka zvijezde;
što su dosad ove gore dale,
svi padali u krvave borbe,
pali za čest, ime i svobodu.
I naše su utirali suze
vješti zvuci divnijeh gusalah.
Proste naše žertve svekolike
kad je naša tvrda postojbina
sile turske nesita grobnica.
Što je ovo evo neko doba
te su naše gore umučale,
ne razležu ratnijem klicima?
Počinu ni rđa na oružje,
ostade ni zemlja bez glavarah.
Nekršću se fore usmrđeše...
Ujedno su ovce i kurjaci,
združio se Turčin s Crnogorcem,
odža riče na ravnom Cetinju!
Smrad uhvati lafa u kljusama,
zatrije se ime crnogorsko,
ne ostade krsta od tri prsta!

Mićo Jelić Grnović


Naricanje srpskog pjesnika za
zrtvenim janjetom, Krajinom, avgusta
po Hristu hiljadudevetstotinadevedesetpete
godine u koloni izgnanih Srba krajinskih

Krajino moja
moja sudbino
ko li mi te
iz njedara ote
Ko li mi te odade
Ko li mi te izdade
Ko li mi te predade

0 Boze preveliki li se
u Tvoje Ime vatre loze
sa praga svoga
sa praga srpskoga
Sa praga svakoga
Traze nekoga
Pa makar i jedinoga
Jedinice sestrice
Krajinice ljepotice
od sestara tebe iz njedara
uzet hoce

Premlada si
u petoj si
Gresni jesmo
ni Bogu te ne damo
Al' i Gospod ponajljepse voli
Jos neumrloj
sprovod se pripremi

Zbog ljepote i tvog stasa
Zemlju kuglu
Narod tvoj
Pet-put opasa

Nema cvijeca sem suzice
Za kicenje tvoje
U Srbiju tebe nose
A u pratnji u pretucnoj

Prvi Medak
a Pocitelj zatim
u koloni dugoj
srpski barjak
kao Arsenije
tuzni Carnojevic
ne na *********
vec na tenku nose
Municiju Plaski vuce
Korenica sa Plitvica
vodu grabi
da umije suzne oci
da ustasa negdje
ne zaskoci

Ni Knin ptice grabljivice
ne sprecice da zaplace
u koloni tuznoj
moga roda srpskog naroda
Nosimo ti milodare
Na nas oltar srpski tuzni
Mislec pritom
Da je sanak rucni

Neko vuce prikolicu
i u njoj djecicu
neko prase
a neko psetance uza se
neko lonac
neko kosu
a svi Srbi u ocima rosu
neko zamrzivac
a neko pokrivac
niko ne zna zasto uze
u ocima stalno suze

Kud idemo kamo cemo
Jos si ziva nasa milaO vidari, o ljekari
Specijalci srpski gdje steOndud turci, otud vuci
sami ljuti krvoloci
nacinju ti zivo tijelo
u Topuskom pripremice opelo

A u Srbu i u Dvoru
jos drzimo casne straze
neprijatelji nasi
da nas ne pregaze
Al nemaju srca oni
zasuce nas avioni

Nije steta ljepotice sveta
jer je zrtva nasa strasna
i kolona nasa casna
Vec smo dali sto imali
neko sina neko svata
neko oca neko brata
svako dao sto imao
neko majku neko snajku
o sestrice Krajinice
samo da nam ti prezivis

Ponijeti nismo
nekretnine mogli
ni grobove ni casne krstove
ni volove ni slavske stolove
od preteskog naseg jada
sestrice premlada

Ne stizemo ni krajputas
ni umrlim niti poginulim
podignuti
ce svanuti ce li omrknuti
Teska puta rano ljuta
Zaguseni,zatrpani zivi
Nit stanice nit bolnice
Niti vode niti hlada

Ljepotice nasa mlada
sto imali za te dali
uzdali se da odrastes
uzdali se u te rane ljute
Ti stasati mi imati
mi plakati a tebi pjevati
Ko te dade
ko li te predade

Nas da uze a tebe ostavi
taj u vjecnoj zivio bi slavi
Od Obrovca, od Benkovca
zbog daljine zbog mrkline
da l ce iko moci stici
Od Drnisa olovna nam kisa
Od Gracaca ljuta bola od topova
a od Gline ljute psine
haubice iznad Kostajnice
od Petrinje divlje svinje
uzorace preorace
a u sela cuju se opela

Sve dok puska metak puca
cujem tvoje srce kuca
ce si sada vilo Ravijojlo
da naberes po Mirocu trave
da ozivis prepukla nam srca
iz paprati beri vlati dusu joj povrati
Krajinici miloj nam sestrici

ZAMRLA JE SAMO - ZNAMO

O Krajino nasa poputbino
nit stigosmo
nit ostadosmo

BOZE SIDJI
PA NAS VIDI

Maro, neprikladno je ovako odgovarati na Njegoša. Radi se o velikanu svjetske književnosti.

Kosovska djevojka:

Uranila Kosovka devojka,
Uranila rano u nedelju,
U nedelju prije jarka sunca,
Zasukala bijele rukave,
Zasukala do beli lakata,
Na plećima nosi leba bela,
U rukama dva kondira zlatna,
U jednome lađane vodice,
U drugome rumenoga vina;
Ona ide na Kosovo ravno,
Pa se šeće po razboju mlada,
Po razboju čestitoga kneza,
Te prevrće po krvi junake;
Kog junaka u životu nađe,
Umiva ga lađanom vodicom,
Pričešćuje vinom crvenijem
I zalaže lebom bijelijem.
Namera je namerila bila
Na junaka Orlovića Pavla,
Na kneževa mlada barjaktara,
I njega je našla u životu,
Desna mu je ruka osečena
I lijeva noga do kolena,
Vita su mu rebra izlomljena,
Vide mu se džigerice bele;
Izmiče ga iz te mloge krvce,
Umiva ga lađanom vodicom,
Pričešćuje vinom crvenijem
I zalaže lebom bijelijem;
Kad junaku srce zaigralo,
Progovara Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko!
"Koja ti je golema nevolja,
"Te prevrćeš po krvi junake?
"Koga tražiš po razboju mlada?
"Ili brata, ili bratučeda?
"Al' po greku stara roditelja" *
Progovara Kosovka devojka:
"Dragi brato, delijo neznana!
"Ja od roda nikoga ne tražim:
"Niti brata niti bratučeda,
"Ni po greku stara roditelja;
"Mož' li znati, delijo neznana,
"Kad knez Laza pričešćiva vojsku
"Kod prekrasne Samodreže crkve
"Tri nedelje tridest kaluđera?
"Sva se Srpska pričestila vojska,
"Najposlije tri vojvode bojne'
"Jedno jeste Milošu vojvoda,
"A drugo je Kosančić Ivane,
"A treće je Toplica Milane;
"Ja se onde desi na vratima,
"Kad se šeta vojvoda Milošu,
"Krasan junak pa ovome svetu,
"Sablja mu se po kaldrmi vuče,
"Svilen kalpak, okovano perje,
"Na junaku kolasta azdija,
"Oko vrata svilena marama,
"Obazre se i pogleda na me,
"S' sebe skide kolastu azdiju,
"S' sebe skide, pa je meni dade
""Na, Devojko, kolastu azdiju,
""Po čemu ćeš mene spomenuti,
""Po azdiji po imenu mome:
""Evo t' idem poginuti, dušo,
""U taboru čestitoga kneza;
""Moli Boga, draga dušo moja,
""Da ti s' zdravo iz tabora vratim
""A i tebe dobra sreća nađe,
""Uzeću te za Milana moga,
""Za Milana Bogom pobratima,
""koj' je mene Bogom pobratio,
""Višnjim Bogom i svetim Jovanom;
""Ja ću tebi kum venčani biti.""
"Za njim ide Kosančić Ivane,
"Krasan junak na ovome svetu,
"Sablja mu se po kaldrmi vuče,
"Svilen kalpak, okovano perje,
"Na junaku kolasta azdija,
"Oko vrata svilena marama,
"Na ruci mu burma pozlaćena,
"Obazre se i pogleda na me,
"S ruke skide burmu pozlaćenu,
"S ruke skide, pa je meni dade:
""Na, devojko, burmu pozlaćenu,
""Po čemu ćeš mene spomenuti,
""A po burmi po imenu mome:
""Evo t' idem poginuti, dušo,
""U taboru čestitoga kneza;
""Moli Boga, moja dušo draga,
""Da ti s' zdravo iz tabora vratim,
""A i tebe dobra sreća nađe,
""Uzeću te za Milana moga,
""Za Milana Bogom pobratima,
""koj' je mene Bogom pobratio,
""Višnjim Bogom i svetim Jovanom,
""Ja ću tebi ručni dever biti." "
"Za njim ide Toplica Milane,
"Krasan junak na ovome svetu,
"Sablja mu se po kaldrmi vuče,
"Svilen kalpak, okovano perje,
"Na junaku kolasta azdija,
"Oko vrata svilena marama,
"Na ruci mu koprena od zlata,
"Obazre se i pogleda na me,
"S ruke skide koprenu od zlata,
"S ruke skide, pa je meni dade.
""Na, devojko, koprenu od zlata,
""Po čemu ćeš mene spomenuti,
""Po kopreni po imenu mome:
""Evo t' idem poginuti, dušo,
"U taboru čestitoga tasta;
""Moli Boga, moja dušo draga,
""Da ti s' zdravo iz tabora vratim,
""Tebe, dušo, dobra sreća nađe,
""Uzeću te za vernu ljubovcu.""
"I odoše tri vojvode bojne.
"Nji ja danas po razboju tražim."
Al' besedi Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko!
"Vidiš, dušo, ona koplja bojna
"Ponajviša a i ponajgušća,
"Onde j' pala krvca od Junaka
"Ta dobrome ********* do stremena,
"Do stremena i do uzenđije,
"A junaku do svilena pasa,
"Onde su ti sva tri poginula,
"Već ti idi dvoru bijelome,
"Ne krvavi skuta ni rukava."
Kad devojka saslušala reči,
Proli suze niz bijelo lice,
Ona ode svom bijelu dvoru
Kukajući iz bijela grla:
"Jao jadna! ude ti sam sreće!
"Da se, jadna, za zelen bor vatim,
"I on bi se zelen osušio."

Pa i ovaj je velikan srpske poezije, pesnik u dusi! Mogu ti reci da mu ide!

Stavljanje tog pjesnika u istu rečenicu s Njegošem je kao stavljanje nekog kome je hobi prčkanje po elektrotehničkim uređajima u istu rečenicu s Teslom.

Stavi nešto zanimljivo od hrvatske epske poezije, umjesto trećerazrednih kvazipjesnika.

Evo još jedna narodna,
Smrt Dušanova:

Pobolje se srpski car Stjepane
u Prizrenu, mjestu pitomome,
pobolje se, umrijeti hoće.
Kad to viđe carica Roksanda,
perom piše, kako muška strana,
ona piše tri-četiri knjige,
pošilje ih na četiri strane
po svoj njinoj redom carevini,
svu gospodu po redu poziva:
„Čujete li, sva naša gospodo,
teško bolan srpski car Stjepane,
bolanjeste, umrijeti hoće;
no hajdete u Prizrena grada,
ne bi l' cara u životu našli,
da čujete šta će naručiti,
i na kom' će carstvo ostaviti.
Kad se take knjite rasturiše,
sva gospoda redom razumjela,
hitro idu kako koji može,
svi odoše u Prizrena grada
kod silnoga srpskog car-Stjepana.
Zatekoše cara u životu.
Kod njega se sva gospoda sasta.
I tu dođe Vukašnne kralje,
diže cara sa svil'na dušeka,
prisloni ga u naručje sil'no,
pa nad njime grozne suze roni.
Pogleduje srpski car-Stjepane,
pogleduje svu redom gospodu,
pogleduje, pake progovara:
„Mili kume, Vukašine kralje,
amanet ti moja carevina!
I amanet svi moji gradovi!
I amanet sve moje vojvode
po svoj mojoj redom carevini!
I amanet moj nejak Urošu
u kol'jevci od četr'est dana!
Caruj, kume, za sedam godina,
osme podaj mojemu Urošu!"
Al' govori Vukašine kralje:
„Mili kume, srpski car-Stjepane,
nije za me tvoja carevina,
ja ne mogu, kume, carovati:
jer ja imam sina samovoljna,
sina moga, Kraljevića Marka;
kud gođ ide, nikoga ne pita,
đe gođ sjedne, svuđe pije vino,
a sve radi kavgu da ogradi."
Reče njemu srpski car Stjepane:
„Mili kume, Vukašine kralje,
kad ja zactih sve moje vojvode
po svoj mojoj redom carevini,
a ti ne mo'š koga si rodio!
No amanet moja carevina!
I amanet svi moji gradovi!
I amanet sve moje vojvode
po svoj mojoj redom carevini!
Amanet ti nejaki Urošu
u kol'jevci od četr'est dana!
Caruj kume, za sedam godina,
osme podaj mojemu Urošu!"
To govori srpski car Stjepane,
to govori, a s dušom se bori;
to izusti, laku dušu pusti.
on carova šesnaest godina;
koliko je zulum postavio:
što nošaše raja sirotinja,
što nošaše od svile haljine,
tad obuče suknene haljine.
Mladi Uroš soja gospodskoga
dovati se snage i pameti,
pa doziva svoju staru majku:
„Mati moja, carice Roksanda,
daj mi, majko, komad ljeba babov!"
Stara njemu majka govorila:
„Čuješ li me, moj mladi Urošu,
ima ljeba, no je u drugoga,
baš u kuma Vukašina kralja:
kade ti je babo počinuo,
na samrti carstvo naručio
baš na kuma Vukašina kralja,
da caruje za sedam godina,
osme tebe da predade carstvo;
on caruje šesnaest godina."

Da netko ne bi krivo shvatio, ovaj M.J Grnovic je Srbenda, tako da ne stavljas njega u istu recenicu sa hrvatskom epskom poezijom!

Napisao sam da je riječ o trećerazrednom "pjesniku", kojem uopće nije mjesto na ovoj temi i pozvao te da staviš nešto iz hrvatske epske poezije, ako nisi shvatila.

Ne brini ti za moje shvacanje, sam te upozoravam da ne stavljas jedno i drugo u istu recenicu!

Hoćeš li ti staviti neku epsku narodnu ili nećeš?

Pri Svetom Kralju

Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.

Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.

U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,

A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!

Domovini iz Tudjine

Došla jesen! Hladan vjetar duva,
Jad me bije pustoj u tuđini,
Sve mi osta tamo za oblacim,
Tamo, tamo, ah u domovini!
Tamo gdje se grad pod brdom diže,
Naše slave znamen pomlađeni
Tamo mi je sreća omrknula,
Da ne grane više nikad meni.

Zbogom, oče, i ti, majko zbogom!
Vaše dijete muči jad i bijeda,
Srce mu je bolom otrovano,
Već je puklo od golemog jeda!
Zbogom i ti, čija divna slika
Duh mi prati kao slatka sjena,
Zbogom, Branko! Uvelo nam cvijeće,
Nesta sreće, osta uspomena!

Zbogom, raju! Oj, da ovaj vijor
Suze moje do tebe ponese,
Da ih stvori bisernim pozdravom
I u tvoja čarna njedra strese!
Zbogom, Branko! Dušo! Bez tebe mi
Smrt je ovo grozno grobovanje,
A sloboda u toj tuđoj zemlji
Teža mi je nego robovanje!

Zbogom da ste, polja i doline,
Župni humci i vrletne gore,
Guste šume, grozdni vinogradi!
Zbogom i ti, Jadrijansko more!

Bože! Kad će moje žedne grudi
Napiti se zraka hrvatskoga?!
Domovino! Kad će tvoje sunce
Ogrijati vjernog sina tvoga?

Dan će doći, oj, pred dušom mojom
Sinu sablje Zvonimira blijesak,
Puške bruje, barjaci vijore,
Kanda čujem topa grom i trijesak!
Dan će doći! Oh, i ja ću tada
Pohrliti kući hrabrom nogom,
Al do onda zbogom, mili dome,
Hrvatska, oj, divna majko, zbogom!

MOJ NA KOSOVU

Mili Boze cuda velikoga
VELIKOGA do krasnoga moga.
Kad se vojska na Kosovu sjati
ko ce koga ovde izjebati.
S' jedne strane turski car Murate
i sto hiljada vojske mu kurate
na tovare rane i dzebane
da ih jebeš gde im sve to stane
i hiljade jebezljivih bula
vranih konja, magaraca, mula.
S druge strane srpski car Lazare
krupnih muda i ogromne kare
sa šacicom probranih junaka
svakome je mudo kao šaka
i spremljena junacka ***
da nabije bar po tri turcina
brojem ih je deset puta manje
al su tako spremni za jebanje
da murata sjebu na brzinu
i kompletnu tursku carevinu.
S desne strane Obilic Miloše
od kurca mu mnogi izgiboše
hodi svetom uzduz i popreko
kuratijeg nema na daleko
jebao je uoci poklada
sultaniju usred carigrada
naocigled ovog belog sveta
u dzamiji usred minareta.
Do njega je Toplica Milane
ljut kuronja bez straha i mane
muda su mu ko topovsko djule
taj odjednom jebe po tri bule
gledali ga na barjamu u zoru
kako hladi muda u Bosforu.
Uz njega su deset Jugovica
strahovito kuratih mladica
nisu ljudi nego prava cuda
svaki ima bar po devet muda
ponosito pored oca jašu
svakim picka visi u unkasu
perjanice od pickene dlake
boze mili gledaj te junake.
S leve strane Brankovicu Vuce
*** mu po ušima tuce
sa djavolom je na megdanu bio
sjeb'o ga je nije se javio.
Do njega je Srdja Zlopogledja
drzi kitu vezanu za ledja
sa vojskom je pregazio Drinu
zajeban u picku materinu.
Sa njima je Kosancic Ivane
jebe Heftu i tad neprestane
nego krka negde u zasedi
taj ni muvu u letu neštedi.
Išao je u carsku Rusiju
pored dvorca zauzeo busiju
i cekao je ko orao pticu
da pojebe rusku caricu
s njim je mnogo hrabrih hajducina
nadrkanih i spremnih ***
da iz neba picajzla padne
šanse bi joj bile stvarno jadne
nigde ne bi na zemljici pala
negde bi se ko bog zadrzala
jal na ********* jal na jataganu
jal na kakvom polnome organu.
Kosovo je tako izgledalo
pre nego sto se stvarno zagovnalo
polako su prolazili dani
vec su ljudi bili nadrkani.
Otekla im muda od cekanja
pa poceše silna jebuckanja.
Al' kad svanu na vidovdan zora
viknu Murat ispred svog cadora:
- Kaurine izlazi iz rupe,
alaha mi raznecu ti dupe.
Kad je cuo taj izazov Lazo
brzo ku*ac lojem je namazo
pa odreza kao sablja kad kosi:
-U picku se materinu nosi,
serem ti se ja na tvoju krunu
i jebem ti u picku kadunu.
To Muratu bilo je previše
na ku*ac mu suze udariše
tad jurnuše janjicari ljuti
al' ih kurci docekaše kruti
baciše ih nazad na boljište
tu sad nasta pravo jebalište
ciknu Miloš kao guja ljuta
sve je kurcem smakao sa puta
pa udari na Kosovo polje
jebem li ga ko bi mog'o bolje
koga kurcem dokaci po glavi
taj ostaje na zelenoj travi
cim mu neki buljak pridje blize
po deset ih na ku*ac nanize
ne oseti da je glava tvrda
vec je stalno nabija na muda
kako koju tursku glavu smakne
calma mu se na ku*ac namakne
i tako se uz put zajebav'o
dok ne dodje pred Murata pravo
pa povikne snazno turskom caru:
-Aj' turcine popuši mi karu.
Tad je Murat popizdio vrlo
al mu ku*ac nabi se u grlo.
Tek što rece: -Aferim Miloše,
-na minder mu oci ispadoše.
Šta tek Srdja od turaka cini
boze mili o boze jedini
tri baklje na ku*ac nabije
pa ih onda po Kosovu vije
mudima ih opizdi po licu
pa ih onda baca u Sitnicu
na ku*ac mu pena udarila
al mu još ne popušta sila
dve mu vile trce oko šarca
da duvaju i hlade mu jajca.
U turke se uvuce panika
propade im sva ratna taktika
postade im na megdanu vruce
sad im zao što nisu kod kuce
na levom se pojavili krilu
pa im Bogdan jebe majku milu
al gde Bogdan nemogaše stici
ršum prave braca Jugovici
goleme su kurce isukali
i sve redom na njih nabijal
i u junaka Jugovic Damjana
na kurcu mu sedam ljutih rana
muda mu otekla ko gajde
pa od njih nema mnogo vajde
pomaze mu Raviojla vila
na glavic mu meleme stavila
pa se ranjen bori kraj Sitnice
jebe turke vrcaju varnice
s desnog krila Toplica se dize
iz kurca mu modar plamen lize
postrojio pedeset derviša
pojeba ih pa onda popiša.
Kosancic mu odmah do ramena
i sa njime probrana imena
skupio je trideset vezira
pa ih junak krupno maltretira
guzice im pocepao grdno
Mehmed paši na percin je prdno.
I tako se odvijala bitka
sevala su poljem muda britka
kad na podne promeni se stanje
Brankovic je napravio sranje
borio se dugo svom zestinom
s Bajazitom Muratovim sinom
jeb'o ga je pet puta u dupe
naterao Turke da odstupe
vec su bili sa bitkom na kraju
kad Bajazit rece u ocaju:
-Bolan Vuce ne jebi mene
pojebaceš sve turske hareme,
pojebaceš i turskoga cara
povuci se i izdaj Lazara.
Brankoviæ se od cuda ukoci
pakosno mu zasijaše oci
jebacke se razbudiše strasti
ko ce takve odbiti casti
i bez mnogo galame i buke
povuce se i propusti Turke.
Bajazit se obradova grdno
od srece je osam puta prdno
pa se maši sablje i topuza
pa udari po Srbima zguza
planu zemlja otvori se nebo
boga pitaj ko je koga jeb'o.
Još je malo trajala galama
pa Kosovo zavi crna tama.
Kad osvanu dan po vidovdanu
ovako je bilo na megdanu:
Na sve strane razbacana muda
koliko ih je da zineš od cuda
po boljištu leze mrtvi Turci
mlitavo im vise njini kurci
sav ostatak silne turske vojske
raznete im guzice gospodske
do njih leze i srpski junaci
zgazena im muda k'o opanci.
Na ledini kraj vode Sitnice
lezi telo Milana Toplice
sve je bule na ku*ac nabio
on se tako sa dušom rastavio.
Nasred polja usred Kosova
lezi Srda i vojska njegova
na muda je zašto ne znam ni ja
vezo mašnu od turskih dimija
a do njega odma' s desne strane
tu je pao Toplica Ivane
na licu mu cudan izraz bola
ku*ac mu je prebijen na pola.
Malo dalje spava Juze stari
Omer-paša visi mu na kari.
Na obali kraj hladnoga Laba
u središtu glavnog turskog štaba
gde je nekad turski cador bio
tu se Miloš k'o beg opruzio.
Na tri mesta slomljena mu kita
bezivotno vise muda vita
još se drzi kao soko viti
smrtno ranjen ali ipak zivi.
Nad njime se devojka nadnela
zalosno mu gleda muda bela
sa ociju kapak mu pomace
pa ga pita: -Bil' vode junace?
Kad je Miloš otvorio oci
*** mu iz momenta skoci
pa kad vide Kosovku devojku
ocajnicki zgrabi je za dojku
kakva voda progovori zivo
meni picka treba iskljucivo

Nenadjebivo.

Andrija Kačić Miošić

Slidi pisma prva od vitezova ungarski i hrvatski, koji u stara vrimena turske odsicaše glave, izvađena iz različiti istorija štampani, počamši od godišta gosp. 1441 do godišta gosp. 1641.

Prikazana prisvitloj gospodi zagrebskoj za srčene ljubavi vikovičnju uspomenu.

Rano rani starac Mjelovane,
rano rani, bilu knjigu piše
ter je šalje Vuku Ličaninu,
od starine prijatelju svomu:

"Gaić Vuče, od starine kneže,
glasoviti na sablji vjeteže!
Od tebe se pjevaju popijevke,
jer si mnoge pogubio Turke.

A čuo sam od babajka moga,
da si, kneže, roda vjelinjega.
Nuder pitaj vijelu posestrimu,
ne bi li ti kazala junake

Slavonije, Like i Krbave,
slavne Bosne, vjetežke države,
srbske zemlje i od Ungarije,
Dalmacije i od Bulgarije,

jer je meni korba dodijala
od mojega draga pobratima,
po imenu starca Radovana,
barjaktara od Kotara ravna,

da junaka nisam izpjevao,
kad sam od nji pjesmu zapjevao.
Kaži mi ji, Vuče Ličanine,
da junake pjevam od starine!"

Odpisuje Vuče Ličanine:
"Čudim ti se, starče Mjelovane!
Prošlo ti je sto godina dana,
a junake ne znaš od mejdana.

Ta, čuo si Sibinjanin Janka,
ungarskoga bana i junaka,
od koga se pivaju popivke
po svoj zemlji turskoj i slovinskoj,

jer je veće posika Turaka,
nego imaš ti u bradi dlaka.
Na boju je Janko ostario, Na 1441.
trijest puta cara predobio.

A čuo si i njegova sina
Matijaša, kralja ungarskoga,
kako turske glave odsicaše
i gradove bile uzimaše.

On porobi Bosnu, zemlju ravnu, Na 1458.
i osvoji po Bosni gradove,
punokrat je s Turcim bojak bio
i vazda ji biše pridobio.

Boj je bio s nimačkim cesarom,
dobi njega i Beč mu osvoji;
još pridobi kralja poljačkoga
i porobi njegove države.

Mnogi kralji na nj su udarali,
ali su se brzo pokajali:
bolji junak od babajka biše,
pridobit ga nitko ne mogaše.

Di li ti je, starče Mjelovane,
Franđipane, od Rvata bane,
koji turske vojske razbijaše
i junačke glave odsijecaše?

Kamo li ti Gereb đenerale,
Kojino se pjeva na sve strane?
Nu poslušaj sile od junaka,
što učini bane od Turaka,

kad rvatsku zemlju porobiše,
deset iljad robja zarobiše Na 1483.
ter ji vode u Bosnu ponosnu
pivajući, konje igrajući.

Ali Turkom loša sreća biše,
jer Rvati na nje udariše,
a prid njima Gereb đenerale
i Brnardin bane Franđipane.

Udariše ter ji isjekoše,
mlado robje natrag dovedoše:
biše s pašom sileni Turaka
sedamnajest iljada junaka.

Opet Turci vojsku sakupiše
i rvatsku zemlju porobiše,
al je njima loša sreća bila,
dva su bana na nje udarila:

jedan biše Derenčiću bane,
a drugi je Brno Franđipane.
Isikoše careve delije
ukraj Une, vodice studene.

Pet iljada glava odsjekoše
izvan oni, što se potopiše;
ufatiše iljadu Turaka, Na 1492.
pet stotina suviše junaka.

Na glasu je Kolonić Nikola,
vicebane Senja bijeloga,
junaci ga u pjesmi spominju,
kad goricom zelenom putuju,

jer je često na vojsku odio
ter je tursku zemlju porobio:
junaške je glave odsicao, Na 1494.
u Senj tursko robje dovodio.

Još ti kažem dva silna junaka,
kojino se ne boje Turaka,
dva rvatska bana i plemića,
koji bihu srca Kraljevića:

jedan biše Mišljenović Marko, Na 1505.
a drugi je Karlović Ivane.
Oba turske glave odsicaše, Na 1522.
oba sablje krvce napojiše,

Ali poslušaj, starče Mjelovane,
što učini Krste Franđipane:
pod Jajcem je Turke isjekao, Na 1525.
izpod bila grada iztirao.

Junak biše Krste Franđipane -
viruj meni, starče Mjelovane -
kano vjetez Marko Kraljeviću
i delija Miloš Kobiliću.

Suleman je vojsku sakupio
ter je tvrdi Kisek obsidnuo, Na 1532.
bio ga je trinajest nedilja
i učini trideset juriša.

Al ga care osvojit ne može,
već izgubi silnu vojsku svoju,
jer ga brani senjski kapetane,
po imenu Jurćiću Nikola.

Ovo junak sileni bijaše,
zlatno krilo na njem trepećaše,
opošteni senjske vitezove,
sve rvatske bane i knezove.

Kaže meni vijela posestrima
ljuta zmija Petra Keglevića,
od Rvata bana i plemića,
da je sjeka Turke krajišnike,

prid junacim na vojsku odio
i carevu zemlju porobio, Na 1538.
dogonio plino nebrojeno,
dovodio robje nekršćeno.

Čuo jesi, starče Mjelovane,
što učini Bakić Petre, bane:
prid ungarskom vojskom vojevaše
ter Saksonu jade zadavaše.

Oslobodi bečkoga cesara
od Saksona, duke velikoga,
njegovu je vojsku isjekao
podaleko u zemlji nimačkoj. Na 1547.

Mjelovane, zlo vino popio
i u gusle mukle udario!
Ta, kamo ti Zrinović Nikola,
od Rvata bane i vjeteže,

koga slavi ravna Ungarija,
Slavonija, Lika i Krbava,
jer je turske vojske razbijao,
na stotine glave odsijecao?

Kamo li ti Lenković Ivane,
silni vitez, od Rvata bane,
koji biše srca Jankovića,
a desnice Marka Kraljevića?

Ko isiječe pod Segetom Turke,
Ali-pašu i vojsku njegovu,
nego bane Zrinović Nikola Na 1556.
i delija Lenković Ivane?

Ko isiče kod Rakovca Turke
za četiri i veće iljada
nego junak Lenkoviću bane Na 1557.
i delija Alapiću Janko?

Ko potira Turke krajišnike
ter ji stiže blizu Vinodola Na 1558.
nego vitez Alapiću Janko,
ter ji siče bolje nego Marko?

Ko isiječe silene junake,
krajišnike pješce i konjike
od Bijaća i od Kostajnice Na 1565.
nego vitez Alapović Janko?

Još ti, pobre, lipe glase kažem:
podiže se Sokolović-paša
z dvajest i šest iljada Turaka
ter porobi Liku i Krbavu.

Ali mu je loša sreća bila:
na nj udari Erdeljiću Petre,
od Rvata bane i viteže,
ter potira Sokolović-pašu

i njegovu vojsku silovitu.
Tu gospoda mnoga izgiboše, Na 1565.
mladi bezi, silni alaj-bezi,
ine vojske ni broja se ne zna.

Al da znadeš, starče Mjelovane,
što učini Panović Ivane:
on malenu četu imadiše,
ali često Turke razbijaše.

Pali turska sela i varoše,
plino goni, mlado robje vodi; Na 1564.
kud njegova sablja dopiraše,
on'da crna krvca tecijaše.

Elek Vjede silni junak biše,
kako vijela posestrima piše,
od Rvata vjetez, đenerale,
koji siječe Turke na sve strane.

Kupi bane svoje vjetezove
ter osvoji po Lici gradove, Na 1579.
pali sela i bile varoše,
siče Turke, to je po nje loše.

Još ti kažem Juru Križanića,
koji biše srca Smiljanića,
jer na vojsku često odlazaše,
robje fata, glave odsicaše.

U tursku je zemlju odlazio
i varoše ognjem opalio,
Drežnik tvrdi on je osvojio, Na 1578.
krajišnike pod mač okrenuo.

Zmija biše Kislin đenerale,
kojino se slavi na sve strane,
jer je tursku zemlju porobio,
bosanskoga pašu pridobio.

On isiče pod Ostrošcem Turke,
do ramena okrvavi ruke; Na 1580.
slaviće se do sudnjega danka
od Rvata, sileni junaka.

Kada Sisak Turci podsidoše,
osvojit ga oni ne mogoše,
jer ga brani pope dom Nikola,
Mikačića roda vitežkoga,

koji puno posiče Turaka
krajišnika, najbolji junaka;
svoje bile on posveti ruke, Na 1592.
jer istira izpod grada Turke.

Opet Turci Sisak obsidoše,
a prid njima Asan-paša biše,
ali mu je loša sreća bila,
na njega je vojska udarila

Edeljića, bana rvatskoga,
kojino je roda junačkoga.
Razbi pašu, isiče mu vojsku, Na 1593.
opošteni svu zemlju rvatsku.

Što od sablje njemu uticaše,
ono Kupa voda proždiraše:
utopi se Asane vezire,
još i njegov bratac kapetane

i mlad netjak cara silenoga
Sinan-paša roda junačkoga.
Poznadoše siloviti Turci,
što će reći Rvati junaci!

Drugoga ti kažem Jankovića,
po imenu Pavla Lenkovića,
đenerala, rvatskoga kneza,
na oružju silnoga viteza,

koji turske vojske razbijaše
ter jim ruse glave odsicaše: Na 1594.
Rvaćane podiže junake
ter osvoji kule i čardake.

Petriniju biše osvojio
i krajinu tursku porobio:
robi zemlju cara silenoga
sve do Jajca, grada bijeloga.

Ko osvoji bilu Kostajnicu
nego vitez Lenkoviću Pavle?
Ko upali varoš pod Biaćem?
Upali ga Lenkoviću Pavle.

Ko isiče Turke krajišnike
nego vitez Lenkoviću Pavle?
Ko privede Vlahe u krstjane
nego vjetez Lenkoviću Pavle?

Al poslušaj, starče Mjelovane,
da ti kažem i druge mejdane!
Kad Rvati naglo udariše,
ter kod Kupe Turke isikoše,

tu se nađe vitez od krajine,
knez i junak silni od starine,
po imenu Mrnavčević Vuče,
koji Turke oko Kupe tuče.

Namira ga biše namirila
na junaka Badanković-Bega:
z brijetkim se sabljam udariše,
ali Vuče bolji junak biše,

jer pogubi konja i konjika
jednim mahom, careva vojnika. Na 1627.
Istim mahom dvi glave odsiče
silni junak Mrnavčević Vuče.

Veliko je pleme Dražkovića,
rvatskoga na glasu plemića,
jer porodi bane i knezove,
na oružju silne vitezove,

koji caru puno dodijaše
i njegove vojske razbijaše,
a najveće Dražković Ivane,
slavni vitez, od Rvata bane,

koji robi Liku i Krbavu,
u to vrime carevu državu. Na 1641.
On isiče Turke na sve strane,
a najveće mlade Kladušane.

Svoj gospodi od rvatske strane
prekazuje starac Melovane
ovu pjesmu na čast i poštenje,
za njiovo veće uzvišenje!

Da se sejtimo hrvatskog velikana Nikole Subica Zrinskog


U boj, u boj!
Mač iz toka, braćo,
nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,
stiže do nas već žar:
rik njihov ori,
bijesan je njihov jar!

K'o požar taj grudi naše plamte,
utiša rik mača naših zvek!

K'o bratac brata
Zrinskog poljub'te svi!
Zrinskom na vrata,
vjerni junaci vi!

Sad, braćo!
Pun'mo puške, samokrese,
naše grome, naše trijese,
neka ore, ruše more!
Brus'mo ljute naše mače,
neka sijeku jače, jače!

Sad zbogom bud',
dome naš zauvijek,
oj, zbogom,
od svud i svud
na te dušman ide prijek.
I već u grob
sveti trup sklada tvoj,
al' neće!
Za te sin svak u boj se kreće!
Dome naš, ti vijekom stoj!

Hajd' u boj, u boj!
Za dom, za dom sad u boj!
Ma paklena mnoš
na nj diže svoj nož;
Hajd' u boj!
Nas mal, al' hrabar je broj!
Tko, tko će ga strt'?
Smrt vragu, smrt!

Za domovinu mrijeti kolika slast!

Prot dušmaninu! Mora on mora past'!

Ovo mi je odlično.

Evo jedna prava crnogorska:


Onamo, 'namo... za brda ona,
govore da je razoren dvor
mojega cara; onamo vele,
bio je negda junački zbor.

Onamo, 'namo... da viđu Prizren!
Ta to je moje - doma ću doć'!
Starina mila tamo me zove,
tu moram jednom oružan poć'.

Onamo, 'namo... sa razvalina
dvorova carskih vragu ću reć'!
"S ognjišta milog bježi mi, kugo,
zajam ti moram vraćati već'!"

Onamo, 'namo... za brda ona
kazuju da je zeleni gaj
pod kim se dižu Dečani sveti:
molitva u njih prisvaja raj.

Onamo, 'namo... za brda ona
đe nebo plavo savija svod;
na srpska polja, na polja bojna
onamo, braćo, spremajmo hod!

Onamo, 'namo... za brda ona
pogažen konj'ma klikuje Jug:
"U pomoć, đeco, u pomoć, sinci,
svetit' me starca, svet vam je dug!

Onamo, 'namo... sablji za stara
njegova rebra da tupim rez
po turskim rebrim'; da b'jednoj raji
njom istom s ruku res'jecam bez!

Onamo, 'namo... za brda ona
Milošev, kažu, prebiva grob!
Onamo pokoj dobiću duši,
kad Srbin više ne bude rob.

Pjesma (epska) nastala poslije održavanja queer festivala u Sarajevu.

BOJ ******** I VEHABIJA

I

Šta se rozi u čaršiji sivoj,
Sred mjeseca svetog ramazana?
Jel to ćilim filmskog festivala,
Jel to behar uz Miljacku grana,
Il je obraz Sidran Abdulage?

Neće biti ni ćilim ni grana,
Nije vakat od tih čarolija
Nit je obraz gazije Sidrana,
On ne pije ovog Ramazana.
Već se vidi s vrha Trebevića,
Đe se kupi povorka homića.

Stupa četa odabrana, mala
Guzaranti kvirnog festivala.
Među njima dične posestrime,
Transvestiti i lezbijke silne.

II

Vrcka guza u ******** mlada
Vehabiji sline da procure
Zar da moral u Bošnjaka strada
Da nateže jaran kamarada

Ne da mladi Vehabija Bosne
Ne da mlađan da se guza arči
On je ponos zemlje preponosne
Ne da da ga ******** namagarči

Ne da Vehab toju kataklizmu
Ko što ne da ni nacionalizmu
Ko što klanja se antifašizmu
I kaursku ne podnosi čizmu

Ne daju im branitelji Bosne.
Zaštitnici vjerske riječi čiste.
Nogavice ko pamet im kratke
Misli su im ko Miljacka bistre.

Duga brada i brkovi kratki
ponos pravi od multikulture
najavljiva on nam džennet slatki
i fašizmu broji zadnje ure

Pomažu im braća po pameti,
Navijači naše Bosne slavne,
Branioci protiv svih fašista,
I njihove agresije analne


III

Tu se razvi bojak legandarni
Za Saraj'va svijet vaginalni
Vehabija i zlotvor analni
Svaki junak na svojoj je strani

Vehab bradu kao mrežu baca
A ******** uzeli lepeze
Ču se jauk usred udaraca
Nije Bosna država bezveze

Prvi pade Imamović Pirke
Pero silno roda bosanskoga
Udari ga Vehabija Sirke
Udari ga baš između noga

Tad propiska junačina Pirke
Kad prozrije četničku urotu -
Pantole im nedovoljno plitke
Pozna Pirke od četnika sortu

«Nego braćo, pohitite vamo
Nemojmo nam kvarit ramazana
Nek ga meću i vamo i tamo
Zajedničkog imamo dušmana

Zato braćo, manimo se boja
Ko je ******** a ko li Bosanac
Sve je isto i od istog soja
Nek je ******** Vehabiji znanac»

Tad povika starina Sidrane
«Stan' ********, jesi crna vrana
Ako ćeš se karat s zadnje strane
nije maslo ti za ramazana»

Tada Pirke malčice se ljutnu
«Nisam ******** već antifašista»
Vehabija u glavu ga šutnu
Pade Pirke poput suha lista


IV

Tad se diže ******** nahija
Nape guze, raširi lepeze
Bojak bije i mlad Vehabija
Do iftara bez pića i meze

Bi ******** deset puta više
S lepezama, s karminima silnim
Vehabije sve ih pomlatiše
Bez lepeza, s pogledom umilnim

Boj ne bije rastrta lepeza
Boj ne bije puder na junaku
Za pred bitku ne treba ti meza
Čisto srce bitku dobi svaku

Nek je geja ko u gori lista
Nek je vala deset na jednoga
Ne boji se mlad antifašista
Sarajvo je kultura i sloga

Ova je jučer ispraćala poražene Austrijance s Marakane, kao i skandiranje Gavrilu Principu.

U boj, krenite junaci svi
Kren'te i ne žal'te život svoj
Cer nek vidi stroj, Cer nek čuje boj
A reka Drina slavu hrabrost
I junačku ruku oca, sina.

Poj, poj, Drino, vodo hladna ti
Pamti, pričaj kad su padali
Pamti hrabri stroj
Koji je pun ognja, silne snage
Proterao tudjina sa reke naše drage.

Poj, poj, pričaj Drino rodu mi
Kako smo se hrabro borili
Pevao je stroj, vojev'o se boj
Kraj hladne vode
Krv je tekla
Krv se lila
Drinom zbog slobode.

Ovo je jedina srpska domoljubna, koja mi je fenomenalna.
http://www.youtube.com/watch?v=Z-s1gpeUgiY

Himna kosovskih junaka (Hriste Bože):

Hriste Bože raspeti i sveti,
Srpska zemlja kroz oblake leti.
Leti preko nebeskih visina,
Krila su joj Morava i Drina

Zbogom prvi nerođeni sine,
Zbogom ružo, zbogom ruzmarine.
Zbogom leto, jeseni i zimo,
Odlazimo da se ne vratimo.

Na tri sveto i na tri sastavno,
Odlazimo na Kosovo ravno.
Odlazimo na suđeno mesto
Zbogom majko, sestro i nevesto.

Zbogom prvi nerođeni sine,
Zbogom ružo, zbogom ruzmarine.
Zbogom leto, jeseni i zimo.
Odlazimo da se ne vratimo.

Kad je draga da odlazim čula,
Za rever mi neven zadenula.
Zbogom prvi nerođeni sine,
Zbogom ružo, zbogom ruzmarine.
Zbogom leto, jeseni i zimo.
Odlazimo da se ne vratimo.


Ovo je druga verzija, u prvoj se umjesto Drine spominje Ibar, umjesto revera kalpak, a zadnji stih glasi "Odlazimo da ih pobedimo". Svejedno, pjesma mi je prejaka u obje verzije.

...neznam dal je na ovoj temi dozvoljeno improvizirati,ali eto probat ću,pa obrišite post ako griješim....



mom pajdašu navrh čela
izrastao prišt,
u toj krčmi nasred sela
popil sam gemišt

sused pero iz inata
razbil je klavir
niži oblik je primata
al je kavalir

njega vole selske dekle
zakaj bi to kril
one su nam i to rekle
s kojom je sve bil

sused pero ni tak jak,
sused pero je debil
pajdaš s prištom ima rak
al je peru zbil

nakon kaj je peru stukel
pajdaš si je sel
prišt na čelu mam je pukel
ni škrlaka mel

Samo pitanje, što je epsko u ovoj pjesmi? Veličina prišta?

...zar ne prepoznaješ epski razmjer bitke između teško oboljelog pravednika koji u očaju poseže za alkoholom i nasiljem....i lokalnog razvratnika i vucibatine?
Mitska borba dobra i zla začinjena modernim porocima i stilom života....ko Akira Kurosava,spoj drevnog i modernog.....

Evo jedna prava epska narodna, Vuk ju je iskopao negdje u Hrvatskoj:

Smrt majke Jugovića

Mili bože, čuda velikoga!
Kad se sleže na Kosovu vojska,
U toj vojsci devet Jugovića,
I deseti star Jug Bogdane.
Boga moli Jugovića majka,
Da joj Bog da oči sokolove
I bijela krila labudova,
Da odleti nad Kosovo ravno,
I da vidi devet Jugovića
I desetog starog Jug Bogdana.
Što molila, Boga domolila:
Bog joj dao oči sokolove
I bijela krila labudova;
Pa odletje na Kosovo ravno,
Mrtvih nađe devet Jugovića
I desetog starog Jug Bogdana,
I više njih devet bojnih koplja,
Na kopljima devet sokolova,
Oko koplja devet dobrih konja,
A pored njih devet ljutih lava.
Tad zavrišta devet dobrih konja,
I zalaja devet ljutih lava,
I zaklikta devet sokolova;
Al tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila,
Već uzima devet dobrih konja,
I uzima devet ljutih lava,
I uzima devet sokolova,
Pa se vrati dvoru bijelome.
Daleko je snahe ugledale,
Malo bliže pred nju išetale:
zakukalo devet udovica,
Zaplakalo devet sirotica,
Zavrištalo devet dobrih konja,
Zalajalo devet ljutih pasa,
Zakliktalo devet sokolova;
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze nepustila.
Kad je bilo noći u ponoći,
Al' zavrišta Damjanov zelenko;
Pita majka Damjanovu Ljubu:
"Snaho moja, ljubo Damjanova,
Što ono vrišti Damjanov zelenko?
Il' je gladan pšenice bjelice,
Il je žedan vode sa Zvečana?"
Progovara ljuba Damjanova:
Svekrvice, majko Damjanova,
Nit' je gladan šenice bjelice,
Nit je žedan vode sa Zvečana,
Već je njega Damjan naučio
Do po noći sitnu zob zobati,
Od ponoći na drum putovati:
Pa on žali svoga gospodara
Što ga nije na sebi donio!"
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila.
Kad ujutru danak osvanuo,
Doletješe dva vrana gavrana,
Krvavijeh krila do ramena,
I krvavih nogu do koljena,
Oni nose ruku od junaka,
A na ruci burma pozlaćena,
Bacaju je u krioce majci.
Uze ruku Jugovića majka,
Okretala, prevrtala s njome,
Pa dozivlje ljubu Damjanovu:
"Snaho moja, ljubo Damjanova,
Bi l' poznala čija j' ovo ruka?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova,
Ovo j' ruka našega Damjana,
Jera burmu ja poznajem, majko,
Burma sa mnom na venčanju bila."
Uze majka ruku Damjanovu,
Okretala, prevrtala s njome,
Pak je ruci tiho besjedila:
"Moja ruko, zelena jabuko,
Gdje si rasla, gdje l' si ustrgnuta!
A rasla si na kriocu mome,
Ustrgnuta na Kosovu ravnom!"
Al' tu majka odoljet' ne mogla,
Prepuče joj srce od žalosti
Za svojijeh devet Jugovića
I desetim starim-Jug Bogdanom.