Možete li prokomentirati tradiciju uporabe pridjeva "DOLNJI" i "DONJI" u hrvatskom jeziku ?

No, da nastavimo s vukovcima.

Kratak bi prikaz predhodnoga stanja bio: jezik je u Hrvata, od 1790. do 1835., bio stagnirao, glede jezične politike. Kao što rekoh, bijahu objavljena neka važna djela, rječnici i gramatike Appendinija, Stullija, Starčevića, Voltića,... no vldala je apatija, napose u SZ dijelu gdje se počeo buditi madžarski nacionalizam i tražiti madžarizaciju svih- Hrvata, Slovaka, Srba, .. Hrvatski su biskupi to odbili, ali na raspolaganju su imali jedino latinski jezik kao hrvatsk idržavni jezik.

U tom dobu-i prije- vizionari i na neki način preteče Hrvatskoga preporoda bijahu
biskupi Adam Mandić i Maksimilijan Vrhovac, u Zagrebu. Vrhovac je bio preteča
Gaja skoro u svemu- u poticanju prelaska na štokavštinu, skupljanju narodnih pjesama, pokušaju reforme
slovopisa, ....

Kod Srba se u Ugarskoj u drugoj polovici 18. st., nakon epizode s ruskim knjigama, javlja slavenosrpski jezik- mješavina srpskoga narodnoga i umjetnoga ruskoslavenskoga- i srpska je inteligencija
pisala na tom jeziku, ali dosta mješovito. Kao početak novijega oblika srpskogajezika uzima se Dositej Obradović. Onda je, u samoj Srbiji, 1804. došlo do ustanka i niza buna i ratova za oslobođenje od Turaka.

Austrija je sve to gledala pozorno, jer joj cilj bijaše proširenje na sadanju BH i Srbiju, pa i eventualno Makedoniju. No, nisu joj odgovarali Srbi kao pravoslavci, pa ih je u nekoliko
navrata htjela pounijatiti, što je propalo zbog odpora, a reforme su Josipa 2. stavile to
u zapećak.

To je i doba rađanja slavistike (Dobrovsky, Kollar, Šafarik,...) koja je pokušala svrstati te narode, jer
prije je vladao uglavnom kaos- mislilo se da svi Slaveni govore jednim jezikom, od Trsta do Urala.
Rana je slavistika išla na ruku Srbima, jer Srbi su svi-osim marginalnih Torlaka za koje se onda i nije znalo- štokavci, pa su slavisti- dijelom politički, a dijelom i strukom motivirani- mislili da je
baština na štokavštini srpska, čemu im je pomogla i regionalna razjedinjenost Hrvata koji su
često rabili, osim hrvatskog, i druga imena za jezik- slavonski, bosanski, slovinski, ilirski,..

Cilj, koji je kasnije odkriven, bijaše jasan: stvoriti jezični tip koji bi bio isti za
štokavce katolike i pravoslavce, zatim navući pravoslavce na latinicu, kasnije ih
pounijatitzi, i taj hibrid, sad već vjersko-civilizacijski prihvatljiv, učiniti pouzdanim za proširenje
i vlast Austrije na većem području "Balkana"- negdje do Bugarske.

Iako bi se dalo razglabati tko je prije počeso s ovim ili onim
radom na jezičnom preporodu u moderno doba, činjenica je da su Srbi možda 15-20 godina
prije Hrvata krenuli s formalnim udrugama kao kulturna društva, matica i sl.
Bilo je više likova u toj aktivnosti, a poznatiji su bili Obradović, Josif Rajić, Sava Tekelija, prije Orfelin,
itd. Ideja je bila da su Srbi svi pravoslavci na prostoru južnoslavenskih naroda,
a u pogledu jezika da ga treba reformirati i učiniti razumljivim. Dominirao je stav
da bi viši stil, s puno rusizama, bio oblik jezika-osim u crkvi- među inteligencijom, dok
bi se narodni jezik više koristio među nižim slojevima koji bi se uzdizali- n.pr. trgovcima
i slično. I taj bi bio dosta rusificiran, a imao bi i crkvenoslavizama, no bio bi razumljiviji.
Glavne su bitke bile oko slova, jer je niz ćirilskih slova izgubio smisao
u narodnom jeziku, te oko stilizacije jezika: npr. treba li pisati pisanje ili pisanie, te koju bi ulogu imali crkvenoslavizmi.

Tu je u svemu dominirao Obradovićev tip jezika kojeg su, uz neke promjene, nasljedovali
Sima Milutinović Sarajlija (učitelj Njegoša), Jakov Ignjatović kao romanopisac, Lukijan
Mušicki i dr.
Taj se jezik mogao vremeneom posve posrbiti i učiniti općim, ali
ga srpska inteligencija, koja je živjela najviše u Ugarskoj, nije krenula kodificirati,
nego je pisala ovako-onako, bez želje i znanja da se nješto jače učini.
Rana slavistika ih je unekoliko podržavala, ali bez previše entuzijazma.

Proboj je došao s Austrijom i moćnim cenzorom slavenskih knjiga habsburške monrhije,
Slovencem Jernejom-Bartolomejem-Kopitarom. On je bio uistinu čudo od učenosti, revan katolik,
vrlo odan Austriji, a učinio je i za svoje Slovence dosta preko pisanja gramatika i sl.
Imao je praktičk isve, bilo tiskano, bilo u rukopisu, s "ovih prostora".
Kopitar, koji je radio po naputcima Bečkoga dvora- iz stupanj slobode, naravno-
našao je u mladom Vuku Karadžiću čovjeka za misiju koju nisu htjeli
obaviti Mušicki i dr.

Začetak reforme, neovisno o Kopitaru, došao je od Save Mrkalja, inače
monaha rodom iz Korduna u Hrvatskoj. Mrkalj je izvršio veći dio
slovopisne reforme, no pod pritiskom crkvenih krugova klonuo je, i kasnije
umro u siromaštvu i duševnoj bolnici. Mrkaljeva reforma, iako
vrlo dobra u slovopisu, nije bila dosta za Kopitara, jer je bila na ekavskom
(iako je Mrkalj bio rođeni jekavac), a i nije dirala u "pravoslavnu" bit jezika.
Kad sadašnji Hrvat čita Mrkaljeve tekstove, čita jezik koji potpuno razumije, ali
mu je nekako drugačiji od Vukovog, više "istočni".

Mi ne znamo što su sve Karadžić i Kopitar umovali, no iz prepiske, te iz
rezultata, zorno je da je veliki plan bio ovaj: skovati novi srpski jezik potpunim
prijekidom s tradicijom, napose u slovopisu, pravopisu, frazeologiji, rječniku, "duhu",..
te ga spojiti- koliko ide- sa štokavskim hrvatskim iz djela hrvatskih pisaca u
Bosni, Dubrovniku, Slavoniji,... Jezik je trebao biti jekavski, jer
katolici-štokavci bijahu uglavnom ikavci i jekavci, a profil rada na njemu je
zamišljen iz dvije sastavnice: terenskoga rada Karadžića koji bi
skupljao riječi i proučavao pjesme i ostalo, te naglasak i gramatiku jezika
"kako narod govori", te iz onoga iz hrvatskih djela, prije svega Stullijeva rječnika i Kačićevog
"Razgovora ugodnog"- dakle, djela koja su bila više narodnjačka po duhu, a
ne umjetnička, poput renesansnih dubrovačkih i dalmatinskih pjesnika.

Vuk je Karadžić 1814. objavio "Pismenicu". To je prva, ili jedna od prvih, srpskih gramatika.
Pisana vrlo loše i nestručno, no važnije- jezik te gramatike, srpski, po svom je obliku
svjetlosnim godinama udaljen od onoga što znamo kao Karadžićev jezični tip.
Pravopis je "korijenski", miješaju se jekavski i ekavski, pa i ikavski, padeži su
čudno obilježeni i nazvani ruskom terminologijom....sve u svemu, nevažno djelo.

No, ne lezi vraže, svega 4 godine poslije tog, 1818. Vuk objavljuje "Srpski rječnik".
Imao je tada 31 godinu, no nije potrošio ništa na formalnu naobrazbu.
Ključno je sljedeće: u tom je djelu radikalno provedena jezična reforma, i to
tako da je do kraja života (umro je 1864.) Karadžić samo dotjerivao
stil i nijanse toga jezičnoga tipa. U "Srpskom rječniku" iz 1818.
dano je, okvirno, 80-90% onoga što držimo da je vukovski jezični tip.

Kako je do toga došlo ? Imamo li zabilježenu evoluciju Karadžićeve pismenosti
i promišljanja o ovom ili onom jezičnom rješenju ? Fascinantno je, no od toga nema- ništa.
Taj se jezik pojavio kao Marsovac.

Jasno je, bilo kom tko razmišlja, da je Kopitar pravi autor toga rječnika,
a ne samo suautor u prijevodu srpskih riječi na njemački i latinski.
Jer, Kopitarova zamisao je provedena praktički u cijelosti.

SR iz 1818. ima:

* fonemski pravopis- kao većina hrv. djela koja je Kopitar dao
Vuku (Mikalja, Stulli, Kačić,..)
* strogo je jekavski
* izbačeni su svi rusizmi i crkvenoslavizmi
* zadržano je mnoštvo turcizama -to je za Kopitara bila neutralna tema
* potpuno su izbačena slova koja nisu bila funkcionalna, a uvedeno je j iz latinice, čeg
nije bilo u ćirilici nijednoga pravoslavnoga naroda. Za /j/ nije bilo potrebe, jer
se mjesto njega moglo staviti grčko i s dvotočjem iznad, ili ruski istovrjednik.
Taj je j došao kao "katolički šamar" svim pravoslavnim filolozima i piscima.
* jezik je doista "čisto narodni", ali novoštokavski, i tu je Karadžićeva uloga
bila -možda- presudna, jer su izjednačeni padeži u dativu, lokativu i instrumentalu množine.
Tako je jezik osiromašen, ali je postao "lakši". Važno je napomenuti da to nema
veze s razlikama između hrvatskih i srpskih govora, jer su ti padeži različiti
u kajkavskom, čakavskom, ali i staroštokavskom- u kojem glase isto i kod Hrvata i Srba
(kao što novoštokavski glase isto). Dakle, išlo se na narodnjačenje, a s ciljem
prekidanja veza sa srpskom baštinom iz 18. stoljeća, pa i starijom.

Karadžić je kasnije stekao najviše ugleda skupljanjem narodnih pjesama,
priča, poslovica, prijevodom Novog zavjeta 1847., drugim izdanjem rječnika
1852.- no to su stvari za kasnije i nisu bitne za jezični tip koji je, većinom,
određen rječnikom iz 1818.

Kod Hrvata se radilo o posve drugačijem razvoju. Prvo je Ljudevit Gaj
počeo s knjižicom o reformi slovopisa, kajkavskoga narječja, no 1835. je prešao na štokavštinu.
Njegov je rad bio uglavnom nastavak Vitezovićevih pokušaja oko dotjerivanja hrvatske
latinične grafije, te je tijekom godina mijenjao rješenja- dok je kod Vuka i Kopitara, jednim udarcem, stanovljena srpska
ćirilska grafija i pravopis, kod Hrvata se radilo o evolucijskom procesu kod kojeg
se nešto pojavljkivalo, odpadalo itd. Uglavnom, veći je dio slovopisa bio gotov do 1850-ih,
a pravopis je stiliziran previše "etimološki", u duhu panslavizma i češkoga utjecaja.

Nacionalna je integracija izvršena pod ilirskim imenom- koje je 1848. bilo zabranjeno-
te su se tako svi hrvatski krajevi uključili u opći hrvatski jezik, temeljen na dubrovačkoj
štokavštini.

Razlike spram Kopitar-Karadžićeve stilizacije bijahu sljedeće, u glavnim crtama:

* išlo se na ujedinjavanje kajkavaca, čakavaca i štokavaca u jedan jezik, pa se
pazilo na oblike koji su zajednički svim narječjima, napose množinske padeže
* počelo se snažnim procesom izdavanja hrvatske književne i jezične baštine, napoe
dubrovačke, što u karadžićevskom tipu jezika nije imalo utjecaja- dapače, Karadžić
se aktivno borio protiv vlastite baštine
* stvaran je jezik za građansku civilizaciju- nasuprot seoskom Karadžićevu jeziku
narodnih pjesama- što je dovelo do velikoga broja novotvorenica koje su
ušle u hrvatski stanardni jezik. Primjer je Mažuranić-Užarevićev
rječnik iz 1846., s oko 40.000 njemačkih i 70.000 hrvatskih riječi,
u dobroj mjeri novoskrojenih. Kasnije je Šulek to proširio na vojno, medicinsko, pravno, kemijsko,..
nazivlje
* snaga Iliraca u odnosu na Karadžića i Kopitara bijaše u uronjenosti u
vlastitu nacionalnojezičnu tradiciju i građenje na njoj; slabost- u prevelikom
oslanjanju na baštinu, što je rezultiralo u stanovitoj knjiškosti i nezgrapnosti
izraza, jer je mali broj Iliraca radio na "terenu", te zadržavanju nekih rješenja
koja su postala suvišna- n,pr., pisali su -ar i-er (parvi, pervi), iako ga nisu izgovarali.

I nakon revolucije 1848. te raznih političkih peripetija, ostalo je da su Ilirci-
koji su se vratili na hrvatsko ime- stvorili moderan višefunkcionalan jezik, napose
u književnim djelima Ivana Mažuranića, prozi Matije Mažuranića i poeziji Stanka Vraza.

Prirodni nasljednik Iliraca je postala Zagrebačka škoila, o kojoj
smo pisali. Ostali, koji pisahu drugačije (Kurelac, Starčević,..) stvorili
su vrijdna djela, no izvan matice zbivanja, a i ti su jezični tipovi bili
bez budućnosti za moderno donba.

Odkad se "neću" piše odvojeno ne ću?Malo sam guglao i izbaci ovo:

Gradišćanskohrvatski književni jezik odlikuju dvi osebujnosti:

1. Čakavski temelj i ikavsko-ekavski refleks staroga jata. To nij čudo, ar većina hrvatskih govorov u Gradišću pripada tomu tipu čakavskoga narječja, a i kod štokavcev na jugu Gradišća prevladavaju čakavske osebine, pak im od samoga početka nij bilo teško akceptirari takov skupni i nadregionalni pisani jezik osebito u crikvi, ar im je bio ne samo razumljiv, nego i blizak.

2. Trsenje za približavanjem književnomu standardu u Hrvatskoj. Do 60-tih ljet 20. stoljeća su ljudi pera kanili prilagoditi gradišćanskohrvatski književni jezik hrvatskomu književnomu jeziku i u gramatičkoj strukturi i u rječniku, a od te dobe pak sve do današnjega dana pretežno na polju leksike. Ali krez cijelu povijest svojega prebivanja u novoj domovini se Gradišćanskim Hrvatom nij ugodalo potpuno preuzimanje bar koga tipa književnoga jezika Hrvatske.

Prvo razdoblje: 16. i 17. st. - početki i protestantski pokušaji

Prve zapise, ki su nastali na tlu današnjega Gradišća, nalazimo jur ljeta 1564. na omotnoj strani latinskoga misala iz Klimpuha. To je molitva Oče naš i vazmena jačka Kristuš je gore ustal. Ti dva kratki teksti su pisani bosančicom, glagoljicom i latinicom. Jur tim prvim zapisom služilo je kot temelj čakavsko narječje.

Uprav u onu dob, kad su se velike mase ljudi počele seliti u svoja nova prebivališća, je čakavsko narječje u Hrvatskoj počelo gubiti svoju ulogu književnoga jezika.

Protestanske knjige

Samo četira ljeta po zapisu u klimpuškom misalu izašla je protestantska Postilla, naminjena Hrvatom u ondašnjoj zapadnoj Ugarskoj, ada današnjim Gradišćanskim Hrvatom. Ta crikveni spis su prevodili iz nimškoga Antun Dalmatin i Stjepan Konzul, protestantski duhovniki iz Istre, ki su u Nimškoj poslovali kot širitelji protestantizma na slavskom jugu. Jezik Postille je u svojem temelju čakavski, s ikavsko-ekavskim refleksom jata, pri čem su -i- i -e- nešto drugačije podiljeni nego u današnjem gradišćanskohrvatskom književnom jeziku. U ta jezik je preuzeto mnogo štokavskih i crikvenoslavskih elementov. Prevoditelji se dost gusto služu aoristom i imperfektom, a uz upitnu zamjenicu ča hasnuju isto tako i što.

Grgur Mekinić, autor dvih protestantskih crikvenih pjesmaric

Važniji zastupnik toga prvoga razdoblja u razvitku gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika je autor dvih protestantskih crikvenih pjesmaric (1609. i 1911.) Grgur Mekinić. On je živio i poslovao kot duhovnik u Gradišću. Ča jezik naliže, moremo u njegovi pjesmarica najti mnoge osebine, ke su karakteristične i za hrvatsku crikvenu pismenost Gradišća 18. i prve polovice 19. stoljeća, zato je još i dandanas dobro razumljiv Gradišćanskim Hrvatom. Ali pokidob da Mekinić naminja svoje pjesmarice ne samo Hrvatom u zapadnoj Ugarskoj, ada današnjim Gradišćanskim Hrvatom, nego i kajkavcem i štokavcem sjeverne Hrvatske, je njegov jezik protkan i mnogimi elementi tih narječjev.

Ne znamo, kakov uticaj su te knjige imale na Gradišćanske Hrvate, no činjenica je, da jezično stoju dost blizu njevomu kasnijemu književnomu jeziku.

Drugo razdoblje: 18. st. do sredine 19. st. - crikvena književnost po kajkavski uzori

Projt će već od sto ljet, dokle se kod Hrvatov u Gradišću ponovo pojavi književna djelatnost, koj je od samoga početka kumovala kajkavska vjerska književnost sjeverne Hrvatske. Poslije štampanih evandjelj iz ljeta 1732., na čiju usku povezanost s kajkavskimi predloški su ukazali ugarski slavisti László Hadrovics i István Nyomárkay, razvit će se u drugoj polovici 18. stoljeća bogata crikvena književnost s dost izgradjenim i jedinstvenim književnojezičnim izrazom. Ta književnost dura uz neke iznimke sve do 80-tih ljet 19. stoljeća. Ona uz rijetke iznimke takaj pokriva u prvom redu crikvene potriboće.

Jezik književnosti 18. i 19. stoljeća

Jezična osnova je ikavsko-ekavski govor sjevernoga i sridnjega Gradišća. U prvo vrime se ta književnost u znatnoj mjeri naslanja na kajkavsku vjersku književnost, preuzimajući čudaputi cijele molitve i jačke iz kajkavskih molitvenikov, uz neznatna prilagodjivanja čakavskomu sistemu. Iako ima ta jezik postepeno sve manje nečakavskih osebin, ostaje njegov sistem ipak kroz cijelo vrime vrlo blizak književnomu jeziku u banskoj Hrvatskoj u 17. i 18. stoljeću, ne samo u pravopisu, nego i u svojoj nutarnjoj strukturi. I u Hrvatskoj, i u Gradišću se hasnuju iste tudjice iz ugarskoga jezika, velike sličnosti postoju u sintaksi kot i u morfologiji. Većina njih je skupna govornoj osnovi obadvih književnih jezikov. Kot ogledanje u kajkavske uzore moramo ali spomenuti nastavak za I jd. ž. r. na -um u gradišćanskoj vjerskoj pismenosti cijeloga toga razdoblja.

Neke druge jezične osebine toga razdoblja su:

1. prejotacija početnoga i-: jimati, jime, Jivan, jigra, koč i jistina, jiskati i dr.

2. Prijedlog (prepozicija) v se u većini slučajev pojavlja kot va : va uru szmerti. Zvećega ispada pred lokativom ili akuzativom cilja: Ter šetuj crikvu k božjoj službi [Ter setui czrikvu k-Bosjoi szlusbi]; ako se pak još duglje zadržiš crikvi; ... k tebi nebo primi nas ... U takovi slučaji more stati i v ili rijetko još i u : v nebo dojti; v noći; u mojém živlénju, u pamet zami ...

3. V čudaputi ispada na početku riči: nuki, dovica, ali se nekad pojavlja kot v ili u: sini i vnuki [CC 10] - Judita udovica [LB-HZ 17a]; Pred velarnim l ispada v samo u riči s osnovom vlad-: ... ladati [EK-CP 47] - ladavac [HK 106] - va naših lašćih hiža [EK-CP 8], ali se čuva u riči vlas, vlačiti, vlaga. Rič mnogo dostaje nekad sekundarno v : vnoge kćere [LB-HZ 258] - ... vnoga pripetenja [JF-VK 11] - ali nožina [EK-CP 58]. O ispadanji u svi obliki s vs v. točku 5.

4. l-particip: kakov žitak je ov ali on cslovik pelyal

5. zamjenica vas, sva, sve: vas, sa, se, saki ... (va jime szi Szvétczov y Szveticz Bosji ...)

6. Vokalno r se piše svenek kot er: szercze, hervatszki ...

7. Tipična čakavska redukcija naglašenoga o > u u riči kolik, tolik, oblok i kod verbalnoga prefiksa o se mnogokrat vrši i u pisanju: kulik, tulik, kuliko, ublok, ubločić i uzdraviti, ubisiti, učistiti, ubećati ...

Leksika

Uz odredjen broj glasovnih osebin su tim dvim narječjem skupne i neke leksičke:
aldovati, bantovati, batriti, beteg, bolvan, coprija [viškarija], čalaran, dokonjati, dugovanje, fantiti se, goristati, grustiti se, gusto, gustokrat, hištvo, jerb, jiliš, kača, kaditi, kamrica, karka, kaštiga, kip, kihača, kinč, kita, klinčac, kušac [poljubac], lesa, malin, mangovati, mertučljiv, meštrija, milošća, mlahav, morgovati, naredan, nazvišćavati, neumertelan, nazoči biti, nor, obitati, oblisk [strijela], obradošća, očivest, oduriti, oroslan, pačiti, pačka, pelda, peljati, plišiv, pohištvo, ponujati, potomtoga, povekšati, pozoj, spametan, spravišće, srda, stališ, strošak, špot, štentati, štimati, tepsti, tolnač/tanač, trštvo, trisk, t(e)rsje, tikati, utal [kajk. vutel = šupljiv], valovati, višina, vkanjevati, vlići, vračiti, zanemarmetati, zapriti, zasida, zaviće, zmožan, zviranjak, zvirališće, žitak...

Ovde se moraju spomenuti i mnogi germanizmi i madjarizmi, kimi su se služili obadva jeziki.

Treto razdoblje: druga polovica 19. st. do konca Prvoga svitskoga boja

Sa zakašnjenjem su reagirali Gradišćanski Hrvati na jezične promjene u Hrvatskoj u trideseti ljeti 19. stoljeća. Za vrime Bachove ere je preuzelo bečansko ministarstvo u smislu centralističke kulturne politike izdavanje školskih knjig za cijelo područje monarhije. Kada su se početkom 50-tih ljet pojavili prvi udžbeniki za Hrvatsku i Slavoniju, kanilo ih je ministarstvo upeljati i u hrvatske škole zapadne Ugarske.

Prilagodjivanje Gajevim reformam i Zagrebačkoj i Riječkoj filološkoj školi

Ljeta 1852. obraća se to ministarstvo biškupskim uredom u Vesprimu, Sambotelu, Pečuhu i Juri s pitanjem, ne bi li se udžbeniki, predvidjeni za Hrvatsku, mogli upeljati i u hrvatske škole spomenutih ugarskih biškupijov. Uredi vesprimske, sambotelske i pečuške biškupije nisu prigovorili bečanskomu prijedlogu. Jedino u Jurskoj biškupiji, koj je pripadao najveći dio Gradišćanskih Hrvatov, izrazili su neki farniki i učitelji u pismu biškupu Karneru mišljenje, da se ti udžbeniki zbog velikih razlik u jeziku nećedu moći preuzeti u nepreminjenom obliku.

Spodobno mišljenje zastupa 1853. u jednom pismu biškupu još i osvidočeni pristaša Gajevih reformov i približavanja jeziku u Hrvatskoj, Fabijan Hauszer, farnik u Rosvaru (Oroszvár, Karlburg) i kasniji kanonik u Juri. On je držao jezik zapadnougarskih Hrvatov iskvarenim, korumpiranim uticaji susjedskih jezikov i siromašnim u rječniku. U stručni mišljenji odbijao je neke rukopise udžbenikov, jer njihov jezik ni u čemu nije prilagodjen slovenskomu (!) književnomu jeziku, kako su hrvatski intelektualci u zapadnoj Ugarskoj u ono vrime nazivali hrvatski jezik na jugu.

Rječnik za laglje razumivanje knjig iz Hrvatske

Hauszer je 1858. izdao još i hrvatsko-nimški rječnik, da bi se učitelji laglje mogli služiti udžbeniki, izdanimi u Hrvatskoj. Njegov rječnik je podiljen po vrsti riči, rječnički materijal je prenesao uz rijetke iznimke iz Veselićevoga "Njemačko-ilirskoga rječnika". Hauszeru je povjereno i predjelanje početnice, izdane 1853. za Hrvatsku. No izgleda, da on nij dospio izvršiti posao. Istu početnicu je predjelao mladi šopronski kapelan Gašpar Glavanić 1859.

Pokušaj krajem pedesetih ljet, da se u školski knjiga upeljaju Gajeve jezične reforme, nisu imale uspjeha. Nje je velik dio duhovničtva i učiteljstva odbijao kot tudje, no neki duhovniki i učitelji počeli su se zanimati za pitanja jezika.

Kasno preuzeta Gajeva pravopisna reforma

Gajeva pravopisna reforma preuzeta je ali dost kasno, stoprv u poslidnji desetljeći 19. stoljeća, po svem sudeći ne prez suprotstavljanja. Dosljedan pobornik novoga pravopisa je bio koljnofski školnik Mihovil Naković. U svojoj okružnici 1877. Naković kani pridobiti hrvatsko učiteljstvo Gradišća za novi pravopis, tišeći je: "Novo je š, ž, ć, č; drugo je vse staro."

No da je Naković imao pred očima dalekosežnije prilagodjivanje novomu književnomu jeziku u Hrvatskoj, pokazalo se je u njegovom udžbeniku iz istoga ljeta pod naslovom Podučavanje u jezikoslovlju za učitelje i školare, koga je izdjelao po udžbeniku Gašpara Glavanića Prva štanka 1860.

Nakovićevo pisanje rogatoga

U uvodnom pregledu glasov Naković kod samoglasnikov nabraja samo a, e, i, o, u. No u daljnjem tekstu hasnuje "rogato" e, pisano zipkicom kot ê, ne samo kod ekavskih refleksov staroga jata, nego na mjesti takaj kod ikavskih, kotno: sênokoša, lêp, potrêbna, lêpota, ustrêljen, slêp, pretežno ali u ti slučaji piše i, kot u primjeri: riči, človik, dite, sikira, divojka, ditelina, ditca, sidim. A ima i dost primjerov s neoznačenim e od jata kot zdela, vetar, vernoga, sesti, predsednik, verovati. Koč se pojavljuje "rogato" e, kade nima opravdanja, kot: nebêsko, rêdnik, pêt, tênta, mêd, glêda. Na strani 35. piše: "Slova ê se zgovara vred i , vred ie, kot je komu povoljno", da bi onda dodao: "Veli se: hižu bêlit, to je bêlu načiniti, a ne hižu biliti". Kod suglasnikov Naković donaša nažalost kot primjere samo b, ć, k, r, z, no u tekstu susrećemo i tj uz ć: kratje, lištje, protuletje, kitje, cvetje, platjati, ali slêdeći, noć, dragoća, vlić, srića, vrućina i mn. dr. Gj u riči angjel, jungja, dokle dost dosljedno piše dj: tverdjava, posudja, najradje, posidju, presadjivanje, nasadjivanje, nasladjivanje uz rijetka odstupanja: nahaja, tujinac, zahajati.
Konzekventno čuva krajne -l i -h (spral, virostoval, hranil, po vsih mojih putih). Dosljedno se drži "etimološkoga" načina pisanja kot: mužkoga, gibke, razstavljadu. Samoglasno r piše uvijek digrafom er.

Postuliranje vokativa

U morfologiji je najuočljivija razlika prema prethodnomu stanju postuliranje vokativa u paradigmi imeničke deklinacije. Poseban nastavak ali spominje samo za muške imenice, no zato dodaje na sljedećoj strani posebnu vježbu. U L jd. m. i sr. r. ima nastavak -u. Toga se dosljedno pridržava i u tekstu, no kod prijedlogov miša u i va: u zraku, u ognju, u bigu, u protulêtju, u vertu, ali va škadnju. Ima još va vodi, va lozu, tri primjere još i s v: v-sem, v-hladu, v-školu. U G mn. predlaže u paradigmi za sve tri rode nastavak -ov: bratov, hižov, selov, no u tekstu ima i kratkih oblikov: Imena od sêl i varošev; Imena od brigov, dolinah i vodah [str. 9], ali: Imena od dolinov, brigov i vod [str. 14]. Nastavak -ah za G mn. susrećemo i kod leksema već putah [str. 38].

Konjugacija pomoćnih glagolov

U konjugaciji spominje kod pomoćnih glagolov biti i htjeti naglašene i nenaglašene oblike. Iako u starjoj književnosti, osobito u evandjelji, moremo najti dost velik broj aoristov i imperfektov - odnašaju se isključivo na 3. lice jednine i množine - ta vrimena ipak već nisu živa. No Naković spominje u konjugacijskoj paradigmi (str. 20-22) za glagole biti, igrati, tresti i imperfekt: bišem, bišeš, biše, bišemo, bišete, bišu; igrašem (se), igrašeš, igraše, igrašmo, igrašte, igrašu; tresašem, tresašeš. tresaše, tresašmo, tresašte, tresašu.

U 3. licu množine u prezentu Naković ima sljedeće nastavke: -du: imadu, pobiradu, podučavadu, deladu; -u (kod -i- i -e- formanta): pasu, žeru, zovu, idu; branu, dušu, ljubu, glasu, stoju, živu; -ju: poiskuju, stanuju, zlamenuju. Ima samo tri primjere na -aju: pjevaju, nasadjaju i posadjaju. Ti nastavki reflektiraju stanje, kakovo danas nalazimo u govoru Poljancev u sjevernom Gradišću.

Pod vjerojatnim uticanem nimškoga

Jedino u pasivu perfekta se Naković služi oblikom, ki je nastao vjerojatno pod uticajem nimškoga, i to glagolom postati, prema nimškomu werden i trpnim pridjevom, npr.: Zêc je postal od lozara ustrêljen (20), Vojaki su postali od neprijateljov [sic!] preobladani (20).

U leksiki je Naković zapeljao dost inovacijov iz Hrvatske, npr. zatvor [uza], progon, [proganjanje], lêčnik [vračitelj], livada [sinokoša], služkinja [službena], prohod, prilaz, milostinja, pêva [jači]. Ovde triba spomenuti i neupotribljavanje adverbov u funkciji verbalnih prefiksov, tako mnogobrojno zastupanih u starjoj vjerskoj književnosti.

Razlike nisu niti bile tako velike

More se reći, da se je Nakoviću u njegovoj slovnici u visokoj mjeri ugodalo usmiriti književni jezik Gradišćanskih Hrvatov u pravcu ondašnjih književnojezičnih rješenj u Hrvatskoj. Ako premislimo, da Adolfo Veber Tkalčević zadržava "rogato" e u svojoj "Slovnici hervatskoj" sve do ljeta 1871., ter da se je u toj istoj knjigi zadržalo i slogotvorno r kot er, da se je u Hrvatskoj etimološki način pisanja čuvao otprilike isto tako dugo, tako da Maretić još ljeta 1884. predbacuje sljedbenikom zagrebačke škole "zebnju" [strah] od novijih oblikov, onda se mora reći, da razlike nisu niti bile tako velike, kot bi nam se mogle pokazati iz današnjega gledišća. Izgleda, da su postojale još sve razvojne mogućnosti, da se u Gradišću na temelju Nakovićevih rješenj s vrimenom preuzame skupni književni jezik.

Četvrto razdoblje: lj. 1919. do 1945.: vraćanje vlašćim temeljom

Ča naliže književni jezik, je Naković djelovao uprav u prelomnom vrimenu, a izvan toga je on i Miloradićev neposredni prethodnik kot sastavljač hrvatske slovnice, samo da je Mate Meršić Miloradić našao jur sasvim druge prilike u odnosu obadvih književnih jezikov.

Sve veće razlike med dvimi književnimi jeziki

Otkada su se na kraju stoljeća u Hrvatskoj potpuno probili vukovci, nastaju razlike med gradišćanskohrvatskim književnim jezikom i književnim jezikom u Hrvatskoj sve veće. Način približavanja tomu jeziku postat će drugačiji nego je bio dotle, a da je potribno takovo približavanje, jasno je shvatio i Miloradić, ar bi drugače postojala pogibel, da se Hrvati u Gradišću otcipu od svojih zviranjkov. Tu misao je izrazio ljeta 1919. u poznatoj pjesmi

"Republika".
A ča našu rič naliže,
Ta je nek za ljude niže!
Zgublja se prez književnosti,
Zato, ako nismo prosti,
Nam jezik za knjige budi
Kot ga pišu učni ljudi!
Kot Šopron za Honza, Linu
Knjige pišu u Berlinu,
Ne jezikom kot ga oni
Znadu drt i trt Šoproni! ...

Miloradićeva slovnica

Iako je Miloradić izdao svoju slovnicu stoprv 1919. ljeta, kad je jur bio objavio velik broj svojih pjesam, nam njegova slovnica dobro predočava promjene u prispodobi s prethodnom Nakovićevom slovnicom i pokazuje temelj, na kom je sam pjesnik stvarao. Miloradić nij bio filolog. U podjeli gradje je skoro u cjelini preuzeo "Pristup u gramatiku" iz Maretićeve "Hrvatske ili srpske gramatike za srednje škole". Jedino je prilagodio gradju gradišćanskohrvatskomu književnomu jeziku.

Kod suglasnikov Miloradić spominje uz dj i gj, ke u svoji pjesma i razlikuje, i znak tj, koga ni u slovnici ni u svoji pjesma ne hasnuje. Kod samoglasnikov nabraja a, e, é, e, o, u, medjutim u čitavoj slovnici moremo najti grafem é samo u nekoliko riči: prételju, tréte, sél, imén, télac, stépeni, stépen. Vjerojatno Miloradić njim bilježi svako diftongirano e, ko u svoji pjesma piše digramom ie. U spjevu "Naša teta Kate" ("Kalendar Svete Familije" za ljeto 1919., str. 90) nalazimo ove primjere: odriedi, njievi, viekoma, miestu, počietnik. U pjesmi "Pčela" (isti kalendar, str. 34) piše: ziet, cviet, mied.

Dosta izmjenov u deklinaciji

U deklinaciji ima dost izmjenov u prispodobi s Nakovićevom slovnicom. Kot nastavak L jd. m. r. preporuča -i, a kot dubletu -u. Vokativa nima u paradigmi, ali ga spominje kod padežnih nazivov kot "zovni" s dodatkom: Zovni padež imamo neg [sic!] za nike riči: Bože! človiče! pretelju! gospodaru! striče, teče, ujče, kume. G mn. imenic obdjeluje opširnije, predlažući kod ženskih i sridnjih kratke oblike. Spominje, da je takovih oblikov i kod muških: oc-ev i otac, lapt-ov i lapat, pa nabraja i nastavak -ih: vol-ov i vol-ih, očenaš-ev i očenaš-ih i dr., kod ženskih i-osnovov postulira za neke riči nastavak -jum ili -ju s alternacijom.

U konjugaciji Miloradić tolerira u prezentu u 3. l. mn. kod formanta e nastavke: -u (-eju, -edu), kod -je: -ju (-edu), kod -a: -aju (-adu), kod -i: -u
(-iju, -idu). Istu šarolikost oblikov u 3. l. mn. susrećemo i u njegovom pjesništvu. Za aorist i imperfekt kaže vrlo lapidarno: "Va književnom jeziku jesu još i druga vrimena, pri nas imamo od ovih: biše, rekoše, govoraše i takovih ..." [str. 18]

Miloradić napušća karakteristike zagrebačke škole

Miloradić napušća neke osnovne karakteristike pravopisa zagrebačke škole. On dolazi otprilike do istoga rješenja, kakovo vidimo i kod Ivana Čukovića, ki je počeo pisati crikvene knjige na prelomu stoljeća. To je vrime, kada se javljaju prvi teksti, u ki se već ne piše "rogato" e, ali se u nji još ne odražavaju korjenite jezično-pravopisne promjene, ke su nastale u zadnjem desetljeću 19. st. u Hrvatskoj.

Tipičnim primjerom toga "prijelaznoga" pravopisa je Čukovićev molitvenik Vsakidanja hrana kršćansko-katoličanske duše iz ljeta 1902., pisan peldodavnim jezikom, potpuno u duhu književnojezične tradicije, ku ali on u cijeloj poredici pravopisnih rješenj lomi. Kod njega susrećemo oblike milošćami, a ne milostjami ili miloštjami, kot se je dosle pisalo, kršćansko, a već ne kerstjansko ili kerštjansko, poniznošćom, a ne poniznostjum ili poniznostjom, š mjesto ž, z u veza kot š njimi itd. Ali se i u toj knjigi pridržava "etimološki" način pisanja, npr. petdeset dan odpustkov (str. 4). I Miloradić samo u iznimno rijetki slučaji piše samoglasno r kot er, u pjesničtvu se ne more najti ni jedan primjer, tj piše uvijek kot ć, a napustio je i "rogato" e, pak kod njega opet nalazimo kod zamjenic like nigdo, nigdar, ništo, niki.

Miloradić se okreće već čakavskomu temelju

Prispodobivši njegovu slovnicu s Nakovićevom, more se reći, da se Miloradić opet okreće već prema čakavskomu temelju gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika, napušćajući do neke mjere težnju za približenjem hrvatskomu književnomu jeziku na morfološkoj i fonetskoj razini. Na takovoj osnovi stvorit će Miloradić bogato i zrelo pjesničko djelo, kim će udahnuti tomu jeziku novi život i novu svježinu, pa će tako ohrabriti čitavo jedno pokoljenje, da ta jezik i nadalje njeguje i obogaćuje.

U svojem pjesničkom djelu je Miloradić neizrecivo obogatio rječnik gradišćanske pisane riči na četverostruk način:
1. putem upeljanja mnogobrojnih riči iz organskih govorov,
2. putem preuzimanja riči iz hrvatskoga standardnoga jezika,
3. putem posudjenic uglavnom iz madjarskoga i nimškoga jezika,
4. putem kovanic i minjanjem izvornoga značenja pojedinih riči,
ojačajući tako čakavsku osnovu našega književnoga jezika.

Dobrovićeva druga štanka

Po Prvom svitskom boju su gradišćanskohrvatski pisci za očuvanje svojega opstanka u novoj državi Austriji proširili svoje jezično djelovanje na sva polja kulturnoga života. Gramatičke upute daje Ivan Dobrović u svoji štanka (Druga štanka 1926., Treta štanka 1929.). Pokidob nisu imali dost razvijena jezična sredstva, posizali su naširoko za jezičnim bogatstvom stare domovine, i to Ivan Dobrović sam, ali u još većem opsegu urednik Hrvatskih novin, Mate Feržin. Tako je rječnik počeo pokrivati nove potriboće, ali i izazivati suprotstavljanje kod odredjenoga kruga ljudi. Zbog toga su se odmah morali braniti od predbacivanja, da ne pišu po hrvatsku, nego po slovačku. Jedan od najaktivnijih pobornikov jezičnoga približavanja je bio književnik Ignac Horvat.

Peto razdoblje: 1947. do danas - novi pokušaj preuzimanja hrvatskoga standarda i sistematično gajenje vlašće tradicije

Pokušaj velikoga sistematičnoga približavanja se je poduzeo po Drugom svitskom boju. Mjerodavni ljudi su Ignac Horvat, Feri Sučić i Karlo Preč.
a) Zamjenica vas, vsa, vse počela se je pisati kot vas, sva, sve,
b) e-refleks jata piše se kot ije ili je,
d) -l aktivnoga participa se je zaminilo sa -o,
e) u 3. l mn upotribljavaju se skoro isključivo kratki obliki,
f) od etimološkoga pravopisa se je prešlo na fonološki,
g) v, va se piše kot u.
Radikalni korak 1960. ljeta

Ov put nastavlja Štefan Zvonarić svojim udžbenikom Čitanka 1950. Najradikalniji korak poduzeo je 1960. Konrad Meršić u vježbanici i gramatiki Naš jezik, napisanoj na skoro čistom književnom jeziku. Otpor protiv te prakse se je pojavio osobito sa strani asimilantov, ki su mu predbacivali, da sebe i naš narod prodaje jugokomunistom. Mnogi roditelji, osebito u sjevernom Gradišću, su počeli slati svoju dicu u nimške škole, tvrdeći med drugim, da im ne moru pomagati pri zadaća, ar da to nij naš jezik.

Ograničen kontakt s materinskim jezikom

Stoljeća uticaja velikih jezikov u nehrvatskoj okolici, školovanje na većinski jeziki i osebito u poslidnje vrime skoro isključivo hasnovanje tih jezikov u zvanju i njeva dominantna prezentacija u mediji ograničavaju kontakt Gradišćanskih Hrvatov s njevim materinskim jezikom uz obitelj ipak na dost usko polje: ako živu u hrvatskoj općini u najboljem slučaju na školu i na crikvu, u slobodnom vrimenu na selo i dijelom na prijateljski krug i na različna manjinska društva, a nazadnje na ono malo zastupanja u masovni mediji. Pri tom ne ostaje ni vrimena, a većputi ni volje na svladanje hrvatskoga književnoga jezika, ar fali ta velika emocionalna komponenta, ka je veže sa zavičajnim jezikom.

Zato se je kolo moralo okrenuti opet u drugom pravcu. Opet se u podučavanju hrvatskoga jezika u školi ide sljedećim putem:
- U prvi četiri razredi osnovne škole se podučava zavičajni govor,
- u glavni škola i u prvi četiri razredi gimnazije gradišćanski književni jezik,
- u gornji razredi gimnazije hrvatski standardni jezik.

Normiranje književnoga jezika

Da bi Gradišćanski Hrvati mogli pokriti sve potriboće suvrimenoga života, bilo je potribno, da se njev književni jezik normira kot standardni jezični oblik. Otkada postoju (1979.) hrvatske emisije u radiju (na televiziji 10 ljet kašnje), oćutilo se je sve teže nepostojanje vlašćega rječnika. 1982. se je konačno pojavio dugočekani Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatski rječnik, a 1991. ljeta Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimški rječnik.

Rječnikom se sigurno pojačava autonomnost gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika u odnosu na hrvatski standardni jezik, iako, naravno, nije to neki posebni jezik.

Gradišćanskohrvatski rječnik

Kakov je sastav rječnika? On črpi gradju iz pisanih izvorov zadnjih sto ljet, iz živoga govora, iz koga su se pobirali leksički podatki na temelju kvestionara Općeslavskoga lingvističkoga atlasa, nadalje iz pojedinih dijalektoloških djel. Uneseni su neki internacionalizmi kot i mnogi pravni termini uglavnom iz standardnoga hrvatskoga jezika, poredica terminov iz najraznorodnijih poljev različnih strukov, prez zgledanja na porijekla takovih riči.

Pri normiranju se je gledalo na to, da se preporuči on oblik, ki je najzastupaniji u suvrimeni gradišćanskohrvatski teksti i ki je najbliži paralelnomu obliku u hrvatskom standardnom jeziku. Zato rječnik na nijedan način nij kočnica u zbližavanju obadvih književnih jezikov.

Gramatika kot logični nastavak

Za daljne normiranje toga jezika je bio logični nastavak izdjelanje gramatike, osebito otkada je gradišćanskohrvatski drugi službeni jezik. Za školske potriboće je Mirko Berlaković sastavio kratku prispodobnu gramatiku Hrvatska gramatika (1995.).

Prez normiranoga jezika ne more biti pouzdane komunikacije u administraciji, i stoprv normiran književni jezik more služiti kot siguran temelj za izdjelanje zakonov, formularov, ali i različnih školskih knjig. Zato će biti zadaća gramatike u prvom redu jačanje jezičnoga znanja Gradišćanskih Hrvatov, pak će sigurno i ona pridonašati i razumivanju općega hrvatskoga književnoga jezika.

Nikola Benčić s Ivom Sučićem u "Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika, Željezno/Borta 2003, ZIGH, str. 13 - 23.; ISBN 3-901-70611

Ovo nije do kraja točno. Parvi/pervi se izgovarao kao i sad, imaš slogotvorno r ili schwa na mjestu a/e.

Ne nužno, onda bi danas govorio Crkvenica , a ne crikvenica...
Ali pitaj mreza kako on izgovara, izgleda da je on prvi forumski Gradišćanski Hrvat, a oni ne poznaju slogotvorno R

Jačka svitcka

Ne morem si zmislit, na mojem serdaci

Kudaj mi putuju si mladi junaci,

Ne morem te vidit, moj klinčac ljubljeni

Ki dan i noć jesi na serdaci meni.

Ali neka mi već tuge načinati,

ar će me rožicu tuga potrošiti.

Va meni rožica ništer veseloga

Dogle si ne vidim na placi miloga.

Kada si ja vidim rudoga klinčaca

Serce mi se gane i saka žilica.

Vesela sam roža serce ni na miru

Ča si ta moj mili drugu rožu zbira.

Ne zbiraj si mili ti druge rožice

Ar će meni puknut moje tužno serce.

Ne boj se rožica na serci te nosim

Noći ino va dne kudaj goder hodim.

Denas je sabota si mladi ljudi dan,

ali će li dojti večeras mili k nam.

Jur nisam bil kod vas ur će biti nogi čas,

povi mi rožica je li ti ča dug čas.

Ča bi mi bil dug čas kad je drugi kod nas

Kad je drugi kod nas s kim mi je kratak čas.

Poruči mi mila neg jedan vesel glas

Da se ne usuši moj rumeni obraz.

Da sam ti rožica tila poručati,

oš mi rusi til dojt pod vrata tucati.

Štimal jesam junak, da ne more biti,

da bi se mogal z rožum raserditi.

Turobnosti moje ja si ne dam poznat

Ali Bog je ne daj već nikomur spoznat.

Nedavno sam bio nazočan predstavljanju jednog izuzetno vrijednog djela, moglo bi se reći neprocjenjivo važnog za budući razvoj hrvatskoga jezika, naime riječ je o prvom "Opće hrvatskom rječniku" teri (koji) ravnopravno uključuje leksik sva tri hrvatska narječja.
http://uz-gangu-i-bukaru.com/sadrzaj/pr ... oga-jezika

O G R A N A K M A T I C E H R V A T S K E U Z A B O K U
I
D R U Š T V O L O V R E Ć A N A Z A G R E B
Poziva VAS na
PREDSTAVLJANJE KNJIGE

(ili pedeset tisuća natuknica na 1824 stranice)
koje će se održati u Zaboku
u ponedjeljak, 03. prosinca 2012.
s početkom u 13 sati
u predvorju Gimnazije A.G. Matoša
u Zaboku, Prilaz Janka Tomića 2
uz prigodni poetski program
R J E Č N I K
će predstaviti:
dr. sc. Ante SELAK
Marito Mihovil LETICA
i autor Ivan Branko ŠAMIJA
Molimo Vas da svojom nazočnošću uveličate dan štokavsko-čakavsko-kajkavskoga izričaja.

U zagrebačkom dijalektu se to tako i kaže. Crkvenica.
Crkva.
Što je lokalno ispalo Crikva je sasvim druga stvar.
Slogotvorno r ti se isto ne javlja u mnogim dijalektima, negdje se više čuje ono ugh, odnosno schwa. Skoro nitko ne izgovara trrg već t'rg.

post433016.html#p433016


Zadar, ovo ti je bila tješka grješka!

Počinju Pereci ličiti na Srbe.

Polako, ovo su medijske igre.

Prvo- ostaje t i d (zadatci, pogodci)

Čini se, čuo sam prije, da su išli na pisanje "neću".
Zatim, da su vrludali oko pokrivenoga r- pogrješka, vrjedniji, okrjepa, sprječavanje, unaprjeđenje,..
Autori su lingvisti hrvatske usmjerbe, pa ako su propisali ovakav "ekavski" pravopis- pljunuli su sami na sebe.

Bilo kako bilo, ne možeekavski- vredniji, sprečavanje, trezniji, ..jer to je dobilo simboličan pečat ekavske srpštine. Obilježeno je tim, i od toga ne može pobjeći.

Potrebne su i druge promjene (svjedočba, predhodnik, odpustiti, besćutan ili bezćutan, subspecijaliazcija, ..), no o tom potom. Ako misle ignorirati Vijeće za normu, otići će taj pravopis ionako s ovom jugonacionalnom vladom.

Matica hrvatska će izdati skoro propćenje u kojem traži ponovnu uspostavu Vijeća, a ovaj pravopis ide protiv preporuka Vijeća. Ne može to tako, Jugosloveni.

Prateći HRT rekao bih da su im tih par riječi najmanji problem. Gotovo je s njima. Mislio sam jedno vrijeme da žele živjeti kao zapadno europski narodi. Ali oni bi da nekako imaju njemački standard i da Njemcima ne isporuče Perkovića za ubojstva. Jebo (jebao po hrvatski) ih Broz u guzicu, ne pada mi na pamet takve žaliti.

Super, vraćamo se u u vrijeme novosadskog dogovora

Nedostatak t u množini pojedinih imenica meni djeluje kao osobina nižeg stila, ne znam zašto be uvedemo i srpsko pisanje futura, tamo je T također neizgovoreno...

Ne, po informacijama iza kulisa, t i d ostaju (zadatci, pogodci), ali
se ide na ekavzaciju (vredniji, trezniji,..). To je protiv Vijeća.

Jedino pozitivno je što se taj dio iz korijenskoga pravopisa vraća-ako je istina- u pravopis. Nu, ekavski oblici ne mogu proći, napose jer je dobar dio naših novijih knjiga (enciklopedije,
izdanja ŠK, prijevodi stranih klasika,..po Babićevu pravopisu).

Ovo ne ide jednostavno jer je urađeno na komunističko mafijaški način, i to
od vlade koja je spremala oduzimanje čina Gotovini, i koja misli rasprodati zemlju.
Pravopis je jedna od simboličnih unačajki protuhrvatskoga djelovanja vlade.

Babić i ostali su krivi što 1990-ih nisu nametnuli jedan pravopis i gotovo.
Umjesto toga, trošilisu vrijeme naglup -ie- (liepo, bielo,..) što
narod ne će prihvatiti- ne bih ni ja- jer je staro i teško za pisanje. trebali su jače
naglasiti neke druge hrvatske elemente, i imali bismo bar 15 godina solidan i svršen pravopsi. Mjesto da se zayebavamo s tom bez kraja i konca, što nam priječi da dovršimo
važnije projekte.

O korijnskom možete vidjeti na wiki, ja sam napisao opsežan tekst.

@hrobi, zalažeš li se i ti za potpuno nepostojanje iznimaka?? Osobno ne bih nikada rekao trezan ili grešiti, no ni pogrješka nije oblik koji mi sviđa. Mislim da je ovo situacija s većinom ljudi i ne razumijem zašto se to ne propiše pravopisom nego se inzistira na jednoj od dvije krajnosti...

Želiš li radije grešnik, grehota, pogreška, ogrešenje, ...nego oblike s "j" ?
Pogrješka se samo PIŠE, a čita se bliže "pogreška".
kao što se PIŠE govorit ću, a govori "govoriću", ili sad ću,
a kaže "saću".

Potrebne su njeke iznimke, no za j se znaju koje su to-iako bih ih ja smanjio:
to su privreda, vremena, napredak i potreba.

Iako bih ja pisao:

PRIVRJEDA, SUVRJEMENO, NAPRJEDAK, POTRJEBA

Neke iznimke mogu proći,,ali kao dvostrukosti-koje u načelu treba izbjegavati, no eto...

Neka naprave 2 pravopisa, jedan za Hrvate, drugi za Jugoslavene, pa neka svatko bira ...
Naši stari su pisali i vrjemena, češće nego vremena (Marin Držić).

U hrvatskom jeziku se pojavljuje jedna tendencija koja me užasno živcira, a to je transliteracija drugih pisma na engleski način...
To ide toliko daleko da se na taj način transliteriraju ruski i bjeloruski (Stregushchiy i slične umotvorine)
Ne treba ni spominjati koliko stvari krivo čitano zbog toga, budući da mislimo da se čitaju onako kako su napisane, kim jong il umjesto kim đong il, kim il sung umjesto kim il san/sen, taj mahal umjesto tadž mahal

Koliko znam, oblici "grješka" i "ne ću" nisu ni bili obvezujući, već preporučeni, dok je obvezujuće bilo izdanje pravopisa Babić-Finka-Moguš u kojem su bile omogućene dvostrukosti kod pisanja tih oblika.

Sada se očito iz IHJJ kao važeća želi predložiti jedna varijanta, što je razumljivo s obzirom da bi pravopis po svojoj prirodi trebao biti kodificiran. Međutim, postoji izdanje pravopisa Babić-Moguš, usklađeno sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, koje također propisuje jednu varijantu kod spomenutih oblika, ali suprotnu rješenjima koja su najavljena iz IHJJ.

Obje strane po tim pitanjima imaju dosta dobre argumente i razloge za svoja rješenja, pa stoga ni sam ne znam gdje bih se priklonio, iako sam posljednjih godina prilično dosljedno prakticirao pisanje oblika "ne ću", a kod oblika s pokrivenim r nisam bio toliko dosljedan, iako sam redovito rabio oblik "pogrješka".

nimojte se na mene jadit, ma badava vam te puste beside.
si skupa se moremo za gradišće popeljat i znova se hrvatskom jaziku navadit.