Vaš 1/1, brutalno čvrst govor je imao.

Reko, pošo, došo, bio, donio, radio- bosanska ikavica, svi završeci su na "o"

Reka, poša, doša, bija, donija radija- dalmatinska ikavica, svi završeci su na "a" (može i bez ovoga "j")

Reka, poša, doša, bio, donio, radio- hercegovačko/imotska ikavica, zna se točno kad je "a" a kad je "o".

Nije čvrst nego normalan, ostali su meki

Aha sad te razumin za o/a.

Ali kod m si u krivu u nas je isto n na kraju. Nisan, bacan, jeben... ne znan zašto je taj žabar iz zmijavaca govorio na m, to je anomalija.

Ne znam, slabo poznajem Imotski, ali znam da sam čuo svakakvih varijacija. Meni m prirodno ide uz č, jer su oboje čvršći i teži za izgovoriti od n i ć koji su na neki način linija lakšeg otpora u govoru. Probaj izgovoriti par puta n n n, pa onda m m m, treba se više potruditi za m, ali to ide prirodno nama koji imamo takav čvrsti razgovjetni ravnomjerni govor, a takav ti je bio i taj pajdo. Valjda ovisi najviše o tome kako se u kući priča i kakav se govor i ton pokupe od malena. Nekad i kod sebe primjetim da mi baca na n završetak kad mi je lijeno pričati pa ostavim m nedovršeno. Ali to su nijanse.

Evo još jedna takva finesa, kod nas se umjesto književnog dao/pao/žao kaže da/pa/ža (sa dugim a), a rođak koji se školovao u Duvnu je pokupio od njih dao/pao/žao (kod Duvnjaka apsolutno sve završava na "o" jer oni spadaju pod već opisanu bosansku ikavicu), ali je barem sačuvao ovu klasičnu a/o podjelu, i dalje ima reka/poša/doša uz bio/ponio/donio. Da se potpuno poduvnjačio sve navedeno bi bilo na o.

Inače prejako mi je kad čujem od Vlaja negA. To je Kerum usavršio.

Bacaš na svoju stranu oko n i m al nek ti bude.

Kako tako slabo poznaš Imotski?
Ja san se s ekipom uredno zna uputit u Livno i Duvno nekad suboton kad bi nam bilo dosadno. U Duvnu je bio dobar klub elements.

Bacaš na svoju stranu oko n i m al nek ti bude.

Kako tako slabo poznaš Imotski?
Ja san se s ekipom uredno zna uputit u Livno i Duvno nekad suboton kad bi nam bilo dosadno. U Duvnu je bio dobar klub elements.

Mislim u smislu da nemam dovoljan uzorak ljudi s kojima sam pričao, volio bih znati točne granice ikavskog a/o govora a nemam pojma dokle to na jugu ide.

Do primorja... al recimo cetinska krajina je već misto loma ... oni su kako koje misto.

Neretva je miješana, ali više ikavica.

Nindir u duvanjskom kraju ti je ta granica -a i -o. Zgode na račun toga opisao je Petar Miloš u Hercegovačkim zapisima koji su izlazili u njegovoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji. Bilo je jedno međusobno vriđanje dvaju sela pa bi oni jedni drugima psovali -a (bia, htia) i -o (bio, htio).

Cetinska krajina je ikavska. Jedino kad dolaziš do sela pravoslavaca, prima ušću, oni se već služidu ijekavicon. Pravoslavci kod Dicma govoridu ikavicon. U 19. stoliću su se ti pravoslavci kod Dicma pisali Hrvatima, kako je zapisa biskup Šimundić, samo je to bilo stidljivo, jer je već onda bia pritisak velikosrpske propagande i iredentističko-autonomaško-velikosrpskih ideologa.

Nema kod nas bia, htia nigdje, nego će jezerani, koji usput nisu na duvanjskom polju, reći doša, oša, priša.

Koja srpska sela prema ušću Cetine, misliš prema izvoru?

Dalmatinci ne vole -o, bosanci ne vole -a.

Izvrsna analiza, ne znam je l' ovaj ZHI naglasak nastao kao neki prijelaz od dalmatinskog naglaska prema bosanskom ili je svoja vrsta, ali u svakom slučaju zanimljivo. I zanimljivo je da se savršeno zna di dođe "o", a di "a".

S tim da bih napravio jasnu razliku između neretvansko-niskohercegovačkog "o" i onog bosanskog (duvanjskog, kupreškog, livanjskog) "o".

U nas je to fino ustrojeno, a ovi bosanci i dalmatinci su zadrti, ne vole se pa sve izvrću na svoje, jedni ne vole -a pa ga svugdje gutaju, a drugi ne vole -o pa sve izvrću na -a.
Dok je kod nas posloženo kao jing i jang.

A to je zanimljivo da niskohercegovci/ neretvanci isto idu na -o, o kakvoj se točno razlici radi između njih i Duvnjaka i Livnjaka kod toga?

Slabo znam južnjaka ali sam više puta čuo kako Čitluk i Široki imaju skroz drugačiji govor od nas, jekaviziranje, razvlačenje, i to -o isto koriste gdje bi nama inače bilo -a... Čak mi se čini da sam kod nekih primjetio da stalno brkaju -a/o završetke.

Pa normalno da je ikavska, pricamo o -o i -a zavrsecima.

Neko je spomenuo pravoslavce iz Cetinske Krajine. Oni su govorili ikavski. Dijana Ćurković je napisala rad o govoru Bitelića kod Sinja. Među ljudima iz Bitelića koje je ispitala je bilo i katolika i pravoslavaca, i govorili su identično - ikavski uz talijanizme i još neke lokalne specifičnosti.

Pravoslavnih ikavaca je bilo i u nekim selima kod Drniša (Kričke, Žitnić, Popovići-Bogatić/Promina, Siverić etc).
Nešto o tome: Svi pravoslavni stanovnici Popovića su u kući pričali ikavicom koja se govorila u Promini (skup sela podno Promine) (malo niže na linku, zadnja rečenica ispod slike na kojoj piše - Kuća dida Ilije, 1970.g.) https://www.moje-kistanje.net/kolumna_39.htm

Jedna pjesma koju je 1973. kazivala Srpkinja Stana Lončar (rođ. Višić) rođena u Žitniću 1899. a udata u Biočić
Priđe goru javorovu
I tu drugu jabukovu,
Tute mene konj zanese,
Tute mene Bog nanese.
U toj gori bili dvori,
Isprid njije seka šeta:
Gandelj joj je do zemljice,
Rusa kosa do petice,
Sjajni noži oko pasa,
Zlatna puca niz nidarca.
"Ko je seku darova,
Od Boga se radova?"
"Dragi puca darova,
Bratac nože sakova."

Čuo sam u nekim reportažama i pravoslavce/ Srbe Kupresa i Bugojna kako pričaju ikavicom.

Pa normalno asimilirali se. Svi imotski srbi pričaju isto ko i hrvati. Zna se vecinom i odakle su , mlecani su ih doveli iz popova polja i crne gore.

Par buntovn8h i vojnih lica koji su utekli prije rata su doživljavali izrugovanje u Srbiji kad su pokusavali pricat ekavicom.

To su utvrdili i lingvisti terenskim istraživanjima još sredinom XX vijeka.

https://www.malovan.net/Lat/TekstNovi/524/IKAVIZAM-U-GOVORU-SRBA-NA-KUPRESU

U pravu si. Prima izvoru :lupamsepoglavi



Zagora rabi -o, Primorje rabi -a, i digod u zaleđu imaš mišano, to su mišani čakavski i šćakavski govori. Otoci nisu na -a, nego na -l, a slovo h čuvadu.
Pak, za htio kažu itil, zatim bil, radil...

Promaknulo ti je: nije "treba", nego "triba", ono je jat.

Od Cetine na zapad su štakavci, a od Cetine na istok su šćakavci (ušćipati, -išće, šćap...). Posli Vrgorske krajine u Neretvanskoj dolini javlja se -št i tako ide dalje na jugoistok.

Ne znam zašto se uvrižilo pisanje "bija, tija, radija", jer ne izgovaradu to tako. Izgovara se "bia, (h)tia, radia". Htili su pisci prikoviše izgledat nepismeno pa su tu otišli u krajnost. Doduše, imaš nikih mista, mislim da su od Trogira prima Šibeniku koja tako izgovaradu, inače to nije takav slučaj. Nima -ija, nego dvoglasom -ia. U Hrvata općenito se najviše voli dvoglasom izgovoriti: mlIEko, Srbi vole izgovoriti mliJeko, onako s tvrdim J. U naričjima je ondi di je nekad bia nazal došlo je ie: red, pet -> ried, piet, nikakvo riJed, piJet.




To je veliki tabu koji je stvorila i branila autonomaška, velikosrpska, italo-iredentistička i jugoslavenska historiografija, u čemu obol i dalje daju inertni hrvatski povisničari.
Radi se o pravoslavnim Hrvatima.
Na području Dalmacije, više hrvatskih pisaca zabiližilo je da su se pravoslavci izjašnjavali Hrvatiman a svoj jezik nazivali hrvatskin. Velikosrpska propaganda koja se je širila iz pravoslavnih samostana i crkava, čiji su se svećenici školovali u pravoslavnim školama di su stvarno bili Srbi, ka u Srimskim Karlovciman i sličnima, učinila je svoje. Utuvljivali su in u glavu da su Srbi a potom Evanđelje koliko stane. Dokaz da nije moralo biti tako su grkokatolici, koji nisu prošli ispiranje mozga na srpskim učilištima, i koji su se formirali ka Hrvati.
U 19. st. Kraljevina Srbija priko svojih agenata širila srpstvo, pa su u tu glupost zabrazdili i pojedini katolički Hrvati. Projekt Srba katolika propa je, jer nije ima pravu osnovicu. U osmansko doba nije bilo isplativo biti katolikom, jer su Osmanlijama bili stalni katolički neprijatelji na granicama, dok su pravoslavni prosperirali ka država u državi i priko mita i bračnih veza na sultanovom dvoru iznuđivali su dopuštenje za vlastito oporezivanje katolika i nametanje svoje viroispovisti katolicima, dok su katolički svećenici morali ići kradomice i odiveni ka obični ljudi. Bilo je sela u istočnoj Hercegovini koja stolićima nisu imali svećenika pa su u Vatikan stizala izvišća od terenskih ispitivanja / špijunaža: ljudi su se jedva prisićali vire, dosta se iskrivila, molitve su im se izobličile... Pojedini su bili sritni što im je stiga barem pravoslavni, da ostanu odani križu, pa su prišli pod pravoslavlje, bolje reći, otišli su u kršćansku crkvu u koju su smili otić, jer su htili ić u crkvu. Nepismeni i neškolovani čovik ne zna puno, vidia je kršćanskog svećenika i poša u crkvu. Nakon što 70 godina ne vidiš svećenika, papa i patrijarh ti nikako (nekako :) ) sličidu. Pravoslavizacija katolika bila je osobito snažna u istočnoj Hercegovini, Crnoj Gori i SZ današnje BiH; odatle puno Srba s ondi imenima i prizimenima koja zvuče ka hrvatska, poput Jerkov(ić)a i slično. Ipak, valja ih razlikovati od pravoslavnih Vlaha; postoje i katolički Vlasi. U Zagori je bilo prilaženja iz jedne u drugu, ovisno kako je ljude nevolja pritiskala, tako da su se popravoslavljeni katolici vratili katoličanstvu jer je sićanje bilo friško a brzo in je doša i katolički svećenik. Posebna je priča unijaćenje, to se radi o prihvaćanju unije.


Malo o Vlasima:
https://stav.ba/historija-i-porijeklo-bosanskih-vlaha/


"Dodik, Šešelj, Boban... u izvorima su i Vlasi Burmazi, Bančići, Vlahovići, Goduni, Primilovci, Nenkovići, Mirilovići, Vitkovići, Horojevići, Predojevići, Pocrnje, Boljuni, Hrabreni, Milobradačići, Veseličići, Rudinjani, Bukvići, Maleševci, Perventinići, Pilatovci, Zotovići, Jurjevići, Kersojevići, Žurovići, Kujavići, Hardomilići, Vragovići, Kičurići, Vojnovići, Pribinovići itd. Kao što se vidi, znatan broj vlaških prezimena vremenom je slaveniziran.

Bosanska etnologija, u korelaciji s onomastikom, još nema svog predslavenskog i neslavenskog onomastikona. Pa ipak, desetine historijskih izvora pokazuju da su mnogi bosanski Srbi i Hrvati po svom porijeklu Vlasi. To su, prije svega, srpski i hrvatski rodovi sa sufiksom –ul, kao što su: Dežul(ović), Drakul(ić), Furtula, Kožul, Žužul, Žungul, Nebril(ović), Štedul, Šutil(ović), zatim Balorda, Beatović, Beara, Besara, Bilbija, Burmaz, Kalaba, Kešelj, Latas, Palavestra, Pešorda, Rkman, Šagolj, Šebez, Šekularac, Šikman, Šolaja, Šormaz, Šurlan, Tintor, Varvilo, Vlahović, Vlaisavljević, Vlašić, Vlaški, Vlaho, Vrsalović, Žeželj "

Kratka digresija, post s jednog drugog foruma o Vlasima.

P. Šimunović - Hrvatski prezimenik, 2008:

"Dančul, Markul, Blasul, Jadrul (Andrija), Lovrul, Anzul, Krstul, Produl, Babul, Dobrul, Vlčul, Bakul... Barbat, Bukor, Bun, Fečor, Singur, Surdul, Njegul, Ursul, Kožul, Bukal, Dančul, Kokor/Kokora/Kukor, Korda/Kordić, Laurić, Marlović/Marlata, Mirčeta, Negoš, Prle/Prlić, Poropat, Faraguna, Bursać, Čepo, Đupor, Durdov, Đropulja/Dropulić, Furko, Kel/Kelan, Kupres/Kupreš, Kutrović/Kutrovac, Lepur, Luger, Pariš/Parišić, Roša/Rošić, Drakul, Furtul, Regul, Šanišul, Vidul, Kutul, Bambul, Didul, Musul, Šišul, Čirigul, Šikul, Mirča, Balša, Šola, Bilbija, Koran, Boban, Dejan, Princip, Sukara, Bobara, Vraneš, Peleš, Njegoš, Maras, Latas [Omar Pasha], Vidas, Dokman, Durman, Radman..."

Rodoslovlje, "Vlasi u nama svima":

"Abras(ević), Anzul(ulović), Bandul(a), Barut, Basar(ić), Basta(sić), Bazina, Beara, Bokul(ić), Botun, Brbat, Brbatović, Bulat, Bumbak, Buza(j), Buzancic, Dančul(o), Domin, Drakul(ić), Džakul(a), Gavela, Kacan, Katul(ić), Kekez, Kožul(j), Mamula, Marul(ić), Mastela, Matavulj, Sanader, Šerbula, Štedul, Šugar, Šuker, Vatav, Vrsal(o), Žužul..."

Ostala prezimena predpostavljenih vlaških korijena "Alić, Basarović, Bastašić, Bilosavić, Buljkorčić Bursić, Burzanović, Butur(ac), Dobanović, Dobrić, Hrastovačić, Lakonović, Lijačić, Luić, Milić, Milinović, Nebrilović, Pasijaković, Pavečić, Radeljić, Rasporić, Selendović, Sestić, Sestrić, Strahojević, Šubašić, Šuranović, Šutilović, Vlajnić, Vlašić, Vrsajko, Vrsajković, Vrsalović, Vukosavić, Zečković, Zokić..."

[Osobni dodatak - tipičan vlaški nastavak -ul ima i prezime Stulić/Štulić]

M. Šarić, Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14., 2009: Posebnost vlaško-bunjevačkog antroponimijskog sustava ogleda se ponajprije u značajnom udjelu (oko 20%) prezimena starobalkanskog (vlaško-arbanaškog) porijekla, što zorno svjedoči o kultrnopovijesnim slojevima i asimilacijsko-akulturacijskim procesima koji su se događali u dinarskom planinskom području još od srednjeg vijeka. Mnoga od tih prezimena motivacijski su povezana sa starom stočarskom terminologijom, ili općenito s prirodnim i sociokulturnim ambijentom vlaških stočara. U prvoj skupini su prezimena izvedena iz balkanskoromanskog jezičnog naslijeđa bilo s obzirom na tvorbenu osnovu ili na sufiksalne tvorbe:

Bačić, Bandić, Basarić, Basta, Bruja, Brujić, Bobanović, Bokulić, Bukarica, Buneta, Butorac, Čubrilo, Čuturilo, Ćupurdija, Dopuđa, Drača, Drakulić, Dukić, Dusper, Džodan, Eror, Gagulić, Galac, Galić, Galović, Guteša, Gredelj, Kecmanović, Kontić, Kordić, Krmpotić, Krneta, Kulješić, Labus, Macut, Mandarić, Maoduš, Mikulić, Orelj, Pađen, Pešut, Pezelj, Počuča, Rabatić, Radulović, Sekulić, Sovilj, Suša, Šepa, Škorić, Škundrić, Šobat, Štakić, Šulentić, Šuput, Šute, Tarbuk, Varda, Žakula, Žeželj

Drugu skupinu čine prezimena koja potječu iz još starijeg, ilirsko-tračkog etnojezičnog sloja, kako prema imenskoj osnovi:

Balen, Balenović, Baljak, Bulajić, Bulj, Čavčić, Kalanj, Kalember, Kalinić, Kekić, Kričković, Leka, Malešević, Maljković, Pupovac, Šakić, Šegan, Šegota, Šikić, Šolaja, Špal

tako i prema arbanaškim antroponimijskim sufiksima –aj i –eza:

Bastaja, Bulaja, Mataija, Saraja, Šolaja, tj. izvedenice, Krnjajić, Lemajić, Ljevnajić, Matajić, Rapajić, Suknajić, Talajić, Zirajić, te Mikez, Popeza odnosno Ivezić, Sekezović

Vlaško-bunjevački antroponimijski sklop ima još neke osobitosti, npr. prezimena na sufiks –as (Maras, Paskas, Pekas, Vitas), te augmentativna prezimena na –ina (Arežina, Javorina, Komadina, Ljuština, Matovina, Olbina, Polovina, Rukavina, Stranjina).

Ć. Truhelka (I. Mužić - Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji, 2010) popis najznačajnijih vlaških prezimenima u BiH:

Banjan, Balac, Bilbija, Boban, Bokan, Banduka, Bencun, Belen, Bender, Besara, Bovan, Čokorilo, Darda, Doman, Drečo, Đerman, Gac, Gala, Jarakula, Kalin, Kešelj, Keser, Kočo, Kalaba, Kokoruš, Kosor, Lopar, Macura, Mataruga, Pađen, Palavestra, Punja, Riđan, Šola, Šolaja, Šabat, Šurla, Šatra, Škipina, Špira, Tubin, Taor, Tintor, Kecman, Šikman, Toroman, Šuman, Karan, Šurlan, Servan

E. Kurtović, Seniori hercegovačkih vlaha, 2011: katuni u Hercegovini u 14-15. stoljeću; Pliščići, Gleđevići, Burmazi, Ugarci, Bobani, Mirilovići, Vragovići, Kresojevići, Nenkovići, Bančići, Pilatovci, Pocrnja, Primilovići, Drobnjaci, Riđani, Banjani, Maleševci, Vlahovići, Žurovići, Predojevići [Hasan Pasha], Kutlovići

To su bili nazivi katuna tj. šire rodbinske zajednice, i njihovi pripadnici s vremenom dobivaju patronimska prezimena pa kod određenih obitelji se gubi npr. "vlacchos de Predoeuich", dok kod nekih opstaje vlaški naziv kao prezime.

M. Šufflay je isticao kako "Vlaško-albansko-crnogorska simbioza očituje se u plemenskim imenima Piperi i Moguši, Kuči, te u imenima s ostponiranim članom -ul, kao Gradul, Radul, Serbul, Vladul, zatim u nazivima vrhova planina Durmitor i Visitor"

V. Škarić "Mnoga imena bratstava, kao Sarapi, Radomani i dr. u Crnoj Gori, pripadaju doseljenicima iz srednje Albanije, a bratonožički Bukumiri, vasojevički Vajmeši i hercegovački lbalji došli su iz sjeverne Albanije."

J. Cvijić "ističe da su potpuno asimilirani ili prognani ostatci nekih grupa, «kao što su Mataruge, Macure, Mugoši, Kričkovi, Ćići i pravi, (sic, Z. M.) Vlasi, koji se često pominju kao imena bratstva ili plemena. Pored njih još i Španji, najstariji stanovnici zetske doline i nikšičkih krajeva. Za gotovo sva gornja bratstva ili plemena zna se da su stanovala u oblastima današnjih srpskih plemena u Brdima staroj Crnoj Gori i crnogorskoj Hercegovini (..) Ima asimilovanih grupa u sastavu mnogih plemena, naročito Pipera, Kuča, Bratonožića, Bjelopavlovića i t.d. koje su zadržale svoje staro ime.»"

Poznata crnogorsko-srpska plemena Piperi (navodno potječe i Tomislav Nikolić), Kuči, Mataruge, Kriči, Drobnjaci (Vuk Karadžić, Radovan Karadžić, Jovan Cvijić), Maleševci (Vladimir Dedijer) i tako dalje, samo zato što su u jednom vremenu postali Pravoslavci i bili asimilirali u određenu nacionalnost spominju se kao crnogorski klanovi, srpski klanovi, cvijet srpskog roda - a ono ništa drugo nego Vlasi.

Drobnjaci se spominju u Hercegovini oko Jezera znači kako je dio "plemena" došao rijekom Tarom iz Crne Gore (ili suprotno), i prate se od druge polovice 14. stoljeća: "Vochota Braichouich vlachus Dropgnach... vlachum Droggnach... Radiuoi Boxich Drobgnach morolachum de Prepogle... Goitan Banilouich et Bogosclauus Dessiminich vlacchi de chatono de Dobrgnaçi... i tako dalje", Vlasi koji su služili vojvodu Sandalja Hranića Kosača i njegovog nasljednika Stjepana Vukčića Kosača.

Kuži ovo o povijesti Petrović-Njegoš dinastije: "Bogut" or "Boguta" is believed to be the oldest known ancestor of the Petrovic-Njegoš. Bogut was alive at the time of the Battle of Velbazhd (1330) and the building of Visoki Dečani, and perhaps into the 1340s. According to tradition, and recorded by some historians, the ancestors of the Petrović family settled in Muževice at the end of the 14th century, from the Bosnia region, from the area of Zenica or Travnik. It is possible that Bogut at that time had moved to Drobnjaci with his son, Đurađ. Đurađ or some of his sons were in the entourage of Marko Drago, an affluent Serbian nobleman who had served Serbian lord Vuk Branković (1345-1397), and as such they are believed to have also served the Branković family. Đurađ and his five sons "from Drobnjaci" are mentioned in a document dating March 1, 1399, in which they gave several items to the depository of Dapko Vasilijev, an affluent Kotoran nobleman.

Neki Negoš se spominje još 1207, Bubnjani kod Zadra, i "negos" na Rumunjskom znači "bradavičast". Pa ovo sve pravi Slaveni i Srbi do Srbina.

Kuži ti srpsku logiku "The tribe (pleme) is one of seven "highland tribes" (Vasojevići [Slobodan Milošević, Puniša Račić...], Moračani, Rovčani [kuži prezimena Bulatović, Vlahović, sam Šešelj se smatra rodom iz Rovaca], Bratonožići, Kuči, Piperi and Bjelopavlići)" pa tko živi u planinama i brdima i takvim plemenskim zajednicama (aka. katunima, samo što Srbi to ignoriraju pa izmišljaju nekakve klanove, plemena, zajednice i druge gluposti) nego stočari Vlasi i Arbanasi?

Prema P. Šimunović prezime Dodig/Dodik je aromunsko-vlaškog porijekla "istovjetno s imenicom ''dodig'' sa značenjem doseljenik, onaj koji se ''dodigne'' sa stokom i imovinom u novo prebivalište; dodigalac. Riječ je o prezimenu dinarskih stočara, kako u Dalmatinskoj zagori tako i u zapadnoj Hercegovini, koji su se u proljeće iz ravnice, iz nizinskih i toplijih predjela penjali sa svojim stadima u potrazi za pašom na visokim planinskim proplancima, poštujući pri tome ''dostignutost ranijeg prebivališta''".

"Ćiro Truhelka argued that the evasion of the writing and spelling letter H in Serbian language until Karadžić's reform is due to Vlachs influence as it is a Romance language characteristic"