To potvrđuje i Krležin memoarski zapis iz četrdesetih o nekoj “Azijatkinji koja prljavih dimija” ulazi u tu džamiju.

Obradi malo tu osobu kada si već započeo

Mislim da tvoja ljubav prema "liku i delu" ima samo ideološku pozadinu zbog one "Sačuvaj me bože od...". No, da se ne zaboravi i ovo:

Nakon nacional romantičnog medenog mjeseca koji traje prego dvadeset godina i nakon što su nas drage vođe jebali i ostavili mi se sasvim logično okrećemo društvenoj zbilji i protagonistima društvene zbilje. Pa dobro. Od čega je vakat od toga je i vrijeme pa možemo zboriti i o Krleži za kojega kažu "da se bojao da ga primitivne Ustaše iz Like ili iz Bosne ne zakolju"

Krleža je ishodio da se Vranešić pusti a potom je Vranešić ponovno uhićen i osuđen na smrt a Krleža je dobio ukor.

Krleža je dočekao Drugi svjetski rat, politički gledano, kako ste točno napisali „između svih stolica“. Posvadio se s ljevičarskim drugovima, a nije se mogao približiti njihovim konzervativnim, odnosno nacionalističkim protivnicima. Za Krležu je dolazak na vlast nacionalističkoga diktatora Ante Pavelića mogao završiti katastrofalno, ali nije. Za vrijeme komunističke Jugoslavije malo se znalo o tome tko je držao ruku zaštitnicu nad Krležom kao istaknutim komunističkim književnikom. Mislim da nikad nije dovoljno naglasiti kako se spasio jer se, prema Poglavnikovim riječima, „nije ogriješio o hrvatstvo“. S druge pak strane, Krleža je uvijek vjerovao u neku vrstu idealnog jugoslavenstva. Je li to proturječje?

Kad je izbio Drugi svjetski rat, Krleža se nalazio između svih stolica. Kao trockist nije mogao otići partizanima u šumu, a kao zakleti ljevičar nije mogao surađivati s ustašama, premda su visoki ustaški funkcionari kao Pavelić, Budak i dr. Vranešić držali ruku zaštitnicu nad njim. Oni su u njemu vidjeli hrvatskoga književnika koji se nalazio na suprotnoj poziciji spram Mile Budaka. U Krležinim djelima nalazimo mnoga mjesta u kojima je definirao hrvatstvo, geografski, politički i jezično. S druge strane u njega nalazimo manje političkoga jugoslavenstva. Čini se da je on izgubio svoje jugoslavenske iluzije već za vrijeme Drugog balkanskoga rata, nakon pobjede Srbije nad Bugarskom kod Bregalnice. Sjetimo se kako je taj aspekt intenzivno orisao u svojim Zastavama. Druga je stvar da je on, vrlo vjerojatno kao autor, stalno zagovarao jedinstveno jugoslavensko knjižno tržište.

Pišete da Krleža nakon pobjede komunizma u Jugoslaviji nije uspio spasiti ne samo Milu Budaka (što bi bilo ravno čudu!) nego i svoga dobročitelja dr. Đuru Vranešića. Meni se čini da to Krleža uopće nije mogao jer je tada njegov položaj s obzirom na nove vlastodršce bio vrlo nesiguran. Nije otišao u partizane, a da je otišao, vjerojatno bi nastradao, kao što je potvrdio tada svemogući staljinist i budući disident Milovan Đilas. Očito je Tito spasio Krležu jer je znao za njegove slabosti: osiguranje životne egzistencije i donekle slobodno djelovanje. Krleža se na neki način prodao novim vlastodršcima. Krleži su se rugali da je bio salonski komunist. Danas je u Hrvatskoj gotovo nepoznato da je Krleža pisao sastavke o omladinskim radnim akcijama i ode Staljinovoj vojničkoj genijalnosti. Drugim riječima, Krleža je time od Partije kupio svoju poluslobodu, u okviru koje je uspješno djelovao kao književnik i enciklopedist. U Hrvatskoj to nije bilo neobično. Zar nije Iso Kršnjavi služio mađarskom uzurpatoru Khuenu-Héderváryju i istodobno mnogo napravio za hrvatsku kulturu? Očito Krleža nije bio stvoren za disidenta. Zar se Krleža, time što je otišao u lijevo, nije udaljio od svoga naroda ili barem njegove većine?

Možda ste u pravu. Nakon završetka rata Krleža je bio ne samo bez ikakva utjecaja nego, naprotiv, morao se bojati za vlastitu egzistenciju. Zapisi iz tih godina, posebice klanjanje Staljinu, pripadaju u najnezgodnije tekstove u Krležinu stvaralaštvu. Ali i slavljenje Tita nije bez neugodnosti. I uopće, u poslijeratno vrijeme opada broj njegovih ambicioznijih djela. Meni izgleda kao da Krleža nije u socijalizmu našao svoju pravu temu. Zahvaljujući Titu uspeo se na poziciju dostojanstvenika, diktatora je pratio na inozemnim putovanjima i provodio ferije na Titovu otočju Brijunima. Ali ne smije se zaboraviti da je Krleža s velikom ozbiljnošću i velikim elanom upravljao golemim projektima u okviru Jugoslavenske enciklopedije. Tu je uložio silnu energiju. Rijetko se događa da neki dostojanstvenik postane disidentom, premda je Krleža u razgovoru s Predragom Matvejevićem rekao kako književnik u odnosima prema državi i njezinim institucijama mora biti disident, dapače i defetist. Osobno ne vidim u Krleži disidentstvo, osim možda u njegovu potpisivanju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kao i u nekim kasnijim izjavama u razgovorima. Teško je reći koliko se Krleža oportunizmom udaljio od svoga naroda. Ali ipak vjerujem da narod svojim književnicima uvijek daje veći manevarski prostor, i u ideološkim pitanjima, nego u praktičnom životu.