Imota je napisao/la:
Hroboatos je napisao/la:
Za "Rat i mir" je Flauber trekao da je razine Shakespearea, a za "Zločin i kaznu" R.L. Stevenson da je najbolja kniga koju je pročitao u 10 godina i da ga je skoro dokrajčila. Woolfova je za Dostojevskog rekla oko 1915., kad su postali dostupni prijevodi, 35 g. nakon njegove smrti, da je to ravno Shakespeareu. Wilson je negdje 1931. kojih 7-8 g nakon smrti Prousta, napisao da je to ranga Tolstoja i Wagnera.
Zna se.
Nakon smrti ili do 35 godina nakon djela.
Danas je drugi problem, prebrzo se djela proglašavaju velikima, fali odmak.
To je najizraženije s filmovima.
Kod stranaca čim su im postali dostupni prijevodi, u slučaju Flaubert-Tolstoj još dok je djelo izlazilo na ruskom, a za Stevensona i Dostojevskog 1889. dakle 8 g nakon smrti Dostojevskog, kad ga je Stevenson uzmogao pročitati u prijevodu.
Za Garciu Marqueza, Grassa i ostale- ima više od pola stoljeća, dok je za Houlebeqa odmah rečeno- ponavljam, nisam čitao- da je to zanimljivo tematski, no da ne vrijedi kao literatura nešto.
Generalno, za literaturu od 1830. do 1950. vrijedi da se odmah prepozna, ili još više cijeni ako se nešto promijeni u duhu vremena. Npr. za Garciu Maqueza da je sjajno, no da je precjenjivano zbog niza činitelja (kao 13. roman po vrijednosti u povijesti).
Ta rangiranje nemaju previše smisla, no ostaje:
* jedno je žanrovska, drugo kanonska literatura
* ljudi nemaju kapacitet kao prije, tj. tuplji su
* zaprjeke u kulturi čine da se nijanse teže shvaćaju, recimo kršćanse referencije za Japance
* neke kulture ne čitaju- u zadnjih 30 godina manje je prevedeno stranih naslova općenito na arapski nego na hrvatski
* priče da ljudi nemaju vremena su smiješne, osim za specifične profesije.
* imaginativna literatura ima prednost pred filmom da omogućuje da se uđe u um drugih ljudi i žive životi nekih ljudi po karateru posve različitih od nas, a što film realno ne može. Na taj način u formativnom periodu od 10 do 30 g, romani, priče, drame.... imaju kognitivnu funkciju, a što TV i ostalo- nemaju.
