Zoran Ćirjaković, "Globalna Afrika".

Da umreš od smijeha koliko je ovo što se nama dešava ovih decenija odavno isprobano u Africi, dobra knjiga, preporučujem.

Jedan od citata:
"U Kinšasi, ali i u mnogim drugim gradovima regiona, broj NVO dramatično je povećan devedesetih godina prošlog veka. NVO tamo nisu izraz građanskog društva, već "vitalne komponente strategije preživljavanja", način da se poveća broj malo verovatnih strategija i opcija koje daju nadu i koje će možda, jednog dana, obezbediti neku materijalnu korist. Civilno društvo je u velikom delu Podsaharske Afrike sinonim za isisavanje zapadnih para putem različitih prevara. U Kamerunu, na primer, stanovnici govore o NVO kao "dobrom načinu za pritisak na zapadne novčanike". Milioni stanovnika Kinšase su članovi i po nekoliko NVO, čiji je broj ogroman. (...) Razmere NVOizacije u Kinšasi su takve da stanovnici udaljenih predgrađa koji imaju male bašte govore "da imaju poljoprivrednu NVO", umesto da kažu da uzgajaju manioku da bi prehranili porodicu.

Tatjana Paić-Vukić, Svijet Mustafe Muhibbija, sarajevskoga kadije, Srednja Europa, Zagreb, 2007.

Izvanredna knjiga u kojoj autorica na temelju Biblioteke Muhibić (zbirke od 163 rukopisa (kodeksa) i šest neuvezanih fragmenata) koja se čuva u NSK u Zagrebu nastoji rekonstruirati svijet Mustafe Muhibbija, rođenog u Dusini kod Fojnice, koji je živio 1788.-1854.

Glavne vrijednosti knjige koje su me ugodno iznenadile:
- rekonstrukcija karijere jednog kadije s navedenim mjestima i vremenima službovanja
- rekonstrukcija Muhibbijevih imovinskih prilika
- analiza ekslibrisa
- analiza radova medicinske tematike (ljekaruša)
- rekonstrukcija Muhibbijevog rodoslovnog stabla od rodonačelnika obitelji do potomaka u 21. stoljeću
- pregled relevantne literature o toj tematici
- popis rukopisa Biblioteke Muhibić - s navedenim podatcima o auoru, tematici, jeziku djela, godini nastanka i prepisivaču

Naslovi rukopisa Biblioteke Muhibić samo su transliterirani, ali ne i prevedeni.

Knjiga je opsežnija i dotiče još tema, koje nisam spomenuo.

Tipičan prirodnjak.
Znači, beletristika ne traži koncentraciju ni dubinu uživljavanja.
Upravo je obrnuto.
Znanstvene knjige i udžbenici su pogodniji za elektroničko čitanje jer je moguće brže povezivanje s internetom, novim znanjima, drugim elektroničkim knjigama.
Čitanje beletristike se razvilo u dokolici i još je danas traži, a to znači vrijeme.

No elektroničko čitanje, bez obzira na koristi, a neke od njih sam i spomenula, jest prije svega jako nezdravo.
Kognicija čitanja teksta i elektroničkog teksta uopće nije ista, vjerojatno se ne koriste ni isti centri u mozgu.
Nekoliko istraživanja se trenutno provodi.

http://firstmonday.org/ojs/index.php/fm ... /3340/2985

Indeed, in recent years researchers have called attention to the substantial differences between reading on screens online and in print, and have been calling for more recognition among educators about the cognitive differences between the two types of reading (Burke and Rowsell, 2008; Leu, et al., 2008; Mokhtari, et al., 2009). While there is not yet enough published scientific research to make many definite conclusions about the effect of online reading on learning and the brain, it is known that the process of reading on screen tends to be cognitively different from the process of reading on paper, in terms of brain activation, the contextual environment, cognitive focus, comprehension, and reading speed.

.

Brain activation

Searching the Internet on a topic stimulates more neural circuitry than reading about the topic in a linear e–book (Small, et al., 2009). While it is true that searching for information and reading that information are two different activities and therefore difficult to compare, it has specifically been shown that online reading is a more “cognitively complex” process than reading in print due to the phenomenon of hyperlinking (Coiro and Dobler, 2007). Linear reading and hypertextual reading are cognitively very different from each other. Essentially, the conclusion is that the choices offered to the reader by online hyperlinks require more mental decisions to be made, and thus require the use of more cerebral “real estate.”

When it comes to comprehension, it may be easier to understand text in print, although that conclusion is not certain. Early research found that comprehension levels were lower on screen, however in more recent years the comprehension gap between reading on a screen versus on paper has been decreasing. It has been suggested that speed reading and browsing —typical online reading behaviour — results in an overall decline in the level of comprehension (Dyson and Haselgrove, 2000).



With respect to speed, in the early 1990s, Dillon (1992) found that reading was 20–30 percent slower on a screen than on paper. More recent research continues to suggest that reading on paper continues to be faster, although some studies have begun finding no significant difference between the two (Noyes and Garland, 2008).

Vrlo vruća i važna tema, a po onom što se sada zna ili naslućuje, ne radi se o istim procesima čitanja.

Inače, kad smo kod Ivana Kušana, on nije samo pisac za djecu.
Njegov kratki roman Toranj, koji sam nedavno pročitala, oduševio me je.
Odlična, punokrvna satira na doba komunizma.
I što je najbolje, još uvijek je aktualan jer se politički tipovi, koji su u podlozi svake satire, nikada ne mijenjaju.



Preporučamo

Ivan Kušan:

Toranj
TORANJ je kratak satirički roman o našoj domaćoj megalomaniji, jednom od najuspješnijih i najraširenijih proizvoda. Ovaj "ljetopis za razbibrigu" od kojega je svojedobno mnoge boljela glava, ključno je djelo Kušanova proznoga, a može se reći i cjelokupnoga opusa.
Banalnu priču iz provincijske socijalističke svakodnevice, o tome kako mjesni politički moćnik odlučuje sagraditi toranj koji ničemu ne služi, Kušan je uspio uzdignuti na razinu univerzalnih značenja. Tako mala surkovačka općina u ovome „ljetopisu“ osjeća da treba nešto učiniti za opće „dobro“ i za svoj prosperitet. Najbolje je sagraditi jedan velebni toranj koji će proslaviti i graditelje budućnosti, a i donijeti malo dobrobiti graditeljima sadašnjosti. Besmislena građevina nikla je na račun škole, ceste i trafostanice, kao izraz samovolje silnika i megalomana, potpomognute aparatom ljudi koji opslužuju sistem; a kad se na kraju ustanovi da je toranj nakrivljen, njegov ga idejni tvorac odmah proglasi "prvim planskim krivim tornjem u svijetu".

Morala sam prenijeti sve, jer je riječ o ni više ni manje nego briljantnom, a istovremeno i dopadljivom štivu.

http://www.nspm.rs/prikazi/prikaz-knjig ... alphabet=l

Prikaz knjige Slobodana Antonića: "Milošević - još nije gotovo"
utorak, 03. mart 2015.
Prikaz knjige Slobodana Antonića: Milošević - još nije gotovo, u izdanju „Vukotić medija“ Beograd, 2015. (str. 493)

Vama Bošnjacima se samo na rat i Đemosajd diže kita ? Nije ni Viagra toliko skupa, manje će vas od nje poslije boljeti glava.

Sve su to nađi životi i naše sudbine

Je, postalo je sad i vašim generacijama koje rata nisu vidjele. Samo vi, ja onako primjećujem usput.

Hrvatska u žrvnju Jugosfere





Na tribini Hrvatsko slovo uživo, 9. travnja 2015., predstavljena je knjiga Davora Dijanovića Hrvatska u žrvnju jugosfere, a predstavili su je akademik Josip Pečarić, dr. sc. Damir Pešorda, Benjamin Tolić, Mate Kovačević, Stjepan Šešelj i autor. Donosimo tekst akademika Pečarića


Danas je doista poseban dan jer predstavljamo knjigu doista iznimna hrvatskog publicista Davora Dijanovića. Prije svega sve nas fascinira njegova mladost. O tome pišu i Tomislav Jonjić u Predgovoru i Damir Pešorda u Pogovoru. Pešorda piše:


S gospodinom Dijanovićem prvi put sam komunicirao prije godinu dana ili više kada me zamolio za razgovor za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Uočio sam ga već i ranije kao ozbiljnog, politički vrlo upućenog autora široke opće kulture. Logično mi je bilo pretpostaviti da se radi o publicistu srednjih godina pa sam se čudio kako to da ranije nisam primijetio njegove tekstove u tiskanim medijima. Gotovo cijeli život se bavim tekstovima, vlastitim i tuđim, stoga sam uistinu bio iznenađen zrelošću Dijanovićevih političkih analiza, ali i sigurnošću njegove rečenice. Za takvo što obično je potrebno dulje političko, autorsko i životno iskustvo nego što ga čovjek u dvadesetim, po naravi stvari, može imati.


Slično Pešordi razmišljao sam i ja. Samo je moj zaključak bio drugačiji. Mislio sam da Davor Dijanović uopće ne postoji nego da je to pseudonim nekoga znatno starijega poznatog publicista koji se ne može koristiti svojim pravim imenom.

Izabrani članci, eseji i prikazi uvršteni u ovu knjigu, njih osamdeset i pet, napisani su u razdoblju od ožujka 2009. do veljače 2015. I doista je riječ o izabranim tekstovima, jer ih je Dijanović u ovom razdoblju objavio mnogo više. Primjerice u knjigu nije ušao razgovor sa mnom povodom neizbora prof. dr. sc. Ive Goldsteina u HAZU. A jedan kolega s fakulteta mi je tvrdio da je u tom tekstu bolje opisan sam slučaj nego u drugim mojim tekstovima. Trebam li uopće spomenuti da je za to najzaslužniji bio Dijanović?

Naslov knjige Hrvatska u žrvnju Jugosfere jasno definira Dijanovićevu publicistiku, tj. njegovu obranu državotvornog hrvatstva. Zato ne čudi što Jonjić već na početku svog predgovora govori o prastarom načelu prema kome se ne može istodobno služiti dva gospodara. U našem slučaju to je još pogubnije jer je jedan od ta dva gospodara vlastiti narod i interesi države vlastitog naroda, a drugi gospodar jesu oni koji rade protiv interesa toga naroda i njegove države. To je stalni problem koji imamo. Ja sam o njemu još u osamdesetim godinama prošlog stoljeća govorio kroz pitalicu: Koja je razlika između četnika i Jugoslavena?


- Četnik je pošteni četnik, a Jugoslaven je pokvareni četnik.


Naravno, još bi nama i najmanji problem bila velikosrpska politika da nju ne podržava Velika Britanija. Dijanović to itekako dobro zna pa je njegov prvi tekst u knjizi, zapravo studija: Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra!

Iako su dobrim dijelom nastali kao reakcija na različite događaje u hrvatskome političkom, društvenom i kulturnom životu, slično autoru i ja smatram da tekstovi skupljeni u korice ove knjige imaju veću i trajniju vrijednost od pukoga zbroja članaka, eseja i prikaza objavljenih u periodici i na internetskim portalima, upravo zato što sustavno razobličavaju pojave sluganstva hrvatskih političara i medija. To je služenje stranim gospodarima, a protiv interesa hrvatskog naroda i hrvatske države.

Mislim da govoreći o tom sluganskom mentalitetu ne smijem zaobići ni svoj zavičaj. Poznato je da sam ja Bokelj, a o mojoj Boki Dijanović piše u prikazu knjige Đure Vidmarovića: Hrvatsko rasuće. Teme iz hrvatske dijaspore. Novoizabrani predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća piše o velikosrpskim i crnogorskim posezanjima i pritiscima na bokeljske Hrvate. Naravno, poznato je da su velikosrpski apetiti mnogo veći. Ja ga nazivam velikosrpski kompleks poznat kao hrvatska kulturna baština. Ponašanje Hrvati u Boki pokušavam opravdati šalom:
Kada netko kaže Hrvatu Boke kotorske da je ustaša, onda prvo od njega pobjegnu svi Hrvati. A kada Hercegovcu netko kaže da je ustaša, onda ima besplatno piće do kraja života.

A istina je da su kao i u Hrvatskoj najveći problem oni koji za sebe kažu da su Hrvati, a zapravo su i danas Jugoslaveni. Dakle nije problem u vlastima. „Naši“ su krivi što nema uloge kotorskog biskupa u Statutu tamošnje Bokeljske mornarice, odnosno što se u crnogorskim pravnim aktima o Bokeljskoj mornarici ne spominje sv. Tripun nego „kultna ličnost“. Pa nedavno su u Crnoj Gori bili dani nacionalnih manjina i Hrvati su predstavljeni u nošnji bokeljskih mornara.

Na kraju krajeva i mi u Zagrebu smo bili suočeni s dugogodišnjim nastojanjima da se izbaci on „Hrvatska“ iz naziva Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809 Zagreb.

Zato je logičan završetak takvih Dijanovićevih tekstova veliki esej, koji bi se sigurno mogao tiskati kao posebna knjiga: Dogme i mitovi jugoslavenskih „antifašista“

Treba naglasiti kako Dijanović već u naslovu šalje svima jasnu poruku stavljajući pod navodnicima riječ „antifašista“. Njemu je itekako poznata ona Churchillova kako će u budućnosti fašisti sebe nazivati antifašistima. To je na djelu danas u RH. Čak su osnovali i tzv. Ligu antifašista. Iako sam i sam već pisao i govorio o fašističkom karakteru te Lige, ovdje ću ipak navesti ono što je nedavno u Bujici govorio prof. dr. sc. Andrija Hebrang.

Prvo, Hebrang konstatira kako su neki od njih doista mogli biti antifašisti još 1945. da su se suprotstavili poratnim masovnim ubojstvima bez ikakvih suđenja civilima, djeci, ženama, starcima i ponekom vojniku. Umjesto da tako budu antifašisti oni su se pridružili ili do današnjeg dana opravdavaju te fašističke zločine i same zločince, pa to i njih same definira fašistima.

Drugo, Hebrang također ukazuje na 1991. Kada je Hrvatska bila izložena velikosrpskoj fašističkoj agresiji. Oni su se i te kako mogli uključiti u obranu domovine od te fašističke agresije i tako postati antifašisti, ali nisu. Dapače, sa simpatijama su gledali na tu fašističku agresiju, često je i pomagali, a i danas smo svjedoci da su mnogi od njih aktivni u provođenju velikosrpskog Memoranduma SANU 2, na čelu s dojučerašnjim predsjednikom RH Josipovićem.

Međutim, kada upozoravamo na to kako su „antifašisti“ u današnjoj RH zapravo fašisti, moramo i stalno isticati činjenicu da danas u Hrvatskoj, vjerojatno i u cijelom svijetu, imamo jedine istinske antifašiste iz druge polovice prošlog stoljeća koji su pobijedili fašizam. To su hrvatski branitelji koji su pobijedili fašističkog agresora.

I to kako pobijedili! Pa vođa velikosrpskog fašističkog pokreta je svoje vojnike, u srazu s hrvatskim braniteljima, usporedio sa zečevima!

Treba li vas uopće podsjećati kako su navodni antifašisti u RH glavni u napadima na hrvatske branilje, napadima na istinske antifašiste. A sigurno su glavni i u napadima na inicijativu sudca Turudića o zakonskom sankcioniranju napada na Domovinski rat jer Turudić zapravo traži da se na potpuno istovjetan način, kako je to i uobičajeno kada se govori o fašizmu, treba odnositi i na velikosrpski fašizam.

Naravno, uvijek treba računati i na činjenicu kako su mnoge tzv. antifašističke zemlje pomagale velikosrpski fašizam. Zato se može dogoditi da na osnivanju Fašističke lige, oprostite Antifašističke lige nazoči i norveški veleposlanik, i tako svima pokaže kako mu uopće ne smeta što je „antifašist“ Tito deseti najveći zločinac u prošlom stoljeću. Veleposlanik Ofstad se još u svom pismu hvali kako vrlo dobro poznaje povijest regije, a to onda znači, kako kaže naš istaknuti kolumnist Marko Jurič, da on u Titovim masovnim i zvjerskim ubijanjima Hrvata ne vidi ništa što bi ga moglo pokolebati u namjeri davanja bezrezervne potpore osnivanju Antifašističke lige. U svezi s tim Jurič nas upozorava kako se Norveško veleposlanstvo često nalazi na popisu donatora raznih nevladinih udruga koje su izrazito antihrvatski usmjerene. Ja bih tu još napomenuo da kada Veleposlanik kaže kako poznaje povijest regije, priznaje kako mu je poznato kako su uzori Miloševiću bili Hitler i Mussolini. Npr. Veleposlanik sigurno zna kako je Hitler je govorio:

Njemačka će biti svjetski faktor ili je neće biti.

A Milošević:
Srbija će biti cela ili je neće biti.

Ili Hitler:
Njemačka i Austrija su dva oka u istoj glavi.

A Milošević:
Srbija i Crna Gora su dva oka u istoj glavi.

Ne treba zaboraviti da se među „antifašistima“ našao bivši predsjednik RH Ivo Josipović, od HNES-a osuđen za etičku veleizdaju.

Dijanović se, međutim, ne zaustavlja samo na razobličavanju pojava hrvatskog sluganstva, već na kraju knjige piše o mnogim hrvatskim velikanima, na koje bi se svi trebali ugledati. Ante Starčević, Eugen Kvaternik, dr. Josip Frank, Antun Gustav Matoš, dr. Ivan Merz, dr. Iso Kršnjavi, Milan pl. Šufflay, Vinko Krišković, dr. Ivo Pilar, dr. Feliks Niedzielski, prof. Filip Lukas, dr. Mate Ujević, Petar Grgec, blaženi Alojzije Stepinac, prof. Ivan Oršanić, dr. Ivo Korsky, Bruno Bušić, Smiljana Rendić i na kraju Zvonko Bušić. Nema dvojbe da je Dijanović i ove eseje o velikim Hrvatima mogao izdvojiti kao posebnu knjigu. Međutim, jasno je da ovaj dio Dijanovićeve knjige daje kontrast onom sluganstvu o kojem govori i koji se opisuje u prvom dijelu knjige.

Svakodnevni napadi na hrvatske branitelje kakvi su oni protiv Stožera za obranu hrvatskog Vukovara ili onih protiv stopostotnih ratnih invalida iz šatora u Savskoj kao i odnos prema Veljku Mariću stalno nam pokazuju kako se ništa u Hrvatskoj ne može pokrenuti nabolje sve dok sva vlast ne bude u rukama onih koji vole i svoju državu i svoj narod. Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović pokazala je da je narod postao toga svjestan. Ali posao još nije gotov.

Zato Davor Dijanović zaslužuje našu zahvalnost ne samo što je objavio ovako vrijednu knjigu, već i zato što se ona pojavljuje u vremenu kada je i najpotrebnija.


Josip PEČARIĆ, Hrvatsko Slovo, 24. 04. 2015.


PRILOG:

Vicko Goluža,

„Antifašistička liga“

U njoj se zmijsko leglo krije
u njoj se krvava prošlost slavi
ona po Hrvatskoj mržnju sije
u svakom času kada se javi.

„Antifašistička liga“ vrišti
slaveći i pokolj u Srbu javno
jer je slobodna Hrvatska tišti,
domoljubne ljubavi djelo slavno.

Za nju ne postoji hrvatska žrtva
zločini Blajburga i križnog puta,
za nju je svaki domoljub sumnjiv,
ustaša grozni i guja ljuta.

Za nju je svatko tko za Dom kliče
ustaša strašni jer je spreman,
i život za zemlju svoju dati
ako je napadne kakva neman.

Osnivači njeni Hrvatsku mrze
vlastitu zemlju naroda svog,
njima i hrvatski barjak smeta
obitelj, crkva i sami Bog.

Anacionalno sjeme ligaši siju,
sjeme što im u srcu klija,
pod lažnim imenom antifašista
u njima bjesni jugozmija.

Erih Koš - Bosanske priče

Ne znam je li netko već preporučio, ali za one koji već nisu preporučili Orwellova 1984. je antologijski, a i gotovo proročanski primjer izvanrednih škrabotina. Svakako vrijedi pročitati.

Evo PDF-a na srpskom, ali ajde. Isplati se.
http://svetlost.org/podaci/orvelova1984.pdf

http://srbin.info/2015/05/26/misterija- ... -crimen-a/

Magnum Crimen ;)

Koja je geneza mitova koji su poslužili Slobodanu Miloševiću za stvaranje podrške njegovim neuspjelim osvajačkim pohodima? Na to pitanje odgovara dr. Branimir Anzulović u upravo izišloj knjizi „Mit o nebeskoj Srbiji: polazište osvajačkih ratova i zločina u 20. stoljeću“ u izdanju „Večernji edicije“. Ova je knjiga autorov prijevod i revizija teksta koji su 1999. objavili New York University Press u New Yorku i Hurst Publishers u Londonu pod naslovom „Heavenly Serbia: From Myth to Genocide“.

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d ... mrnje.html

Black Dagger Brotherhood (J.R.Ward)

Lolita (V.Nabokov)

Knjiga mrtvih duša ( Glenn Cooper)

Orange is the new black (Piper Kerman)

Alkemičar (P.Coelho)

Bad Karma ( David Safier)

Najposlušniji bolesnik Trpimir (Miro Gavran)

Le Parfum ( Patrick Süskind )

Kat Ubojica (Lee Child)

....i svašta nešto od Janka Matka

uff, ovo sam čitala na španjolskom i drago mi je da jesam, jer su neki opisi odvratni.

A kako da uljepšaš filetiranje ljudi?

to mi nekako ide uz serijskog ubojicu. nego ona scena njegovog rođenja i kad je kao dijete štavio kožu.

A jbg...život je težak...nekima više nekima manje.

A s obzirom da je to Francuskoj u 18.stoljeću ni ne more biti fino sem da se piše o dvoru, a ne puku.

Jesi film gledala?
Totalno prati knjigu..svaka čast.

nisam, ali mogla bih. Alan Rickman glumi, jel tako?

Da :)

Stjepan RAZUM

Ratni zločinac Tito

Predstavljanje knjige: IVEZIĆ, Mladen. Ratni zločinac Tito. Vlastita naklada. Zagreb, 2015., 255 stranica.*

1. Dva su znakovita događaja koji predhode ovom današnjem [23.VI.2015.] predstavljanju knjige mr. Mladena Ivezića, “Ratni zločinac Tito”.
Prvo, prije nekoliko dana predstavljena je knjiga o “laganom i simpatičnom diktatoru” Titu otca i sina Goldštajna. Za Goldštajne Tito nije više “ljubičica bijela”, ali je još uvijek veliki vojskovođa i simpatičan diktator. Drugo, jučer je predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović učinila pogrešan izbor; umjesto poklona žrtvama na Jazovki izabrala je veličajne antifašističke ideologije u Brezovici kod Siska. Ako je baš htjela jučerašnjeg dana biti na pobjedničkoj strani, tada je trebala u Sisku sudjelovati na obilježavanju slavne pobjede nad Turcima, tadašnjim imperijalistima i fašistima, koje su hrvatske snage porazile 22. lipnja 1593. upravo u Sisku.
Stoga, ovaj današnji događaj predstavljanja knjige mr. Mladena Ivezića, “Ratni zločinac Tito”, predstavlja pravi melem hrvatskoj duši, predstavlja istinski blagdan knjige.
To je blagoslovljeni trenutak, jer nam ova knjiga unosi svjetlo u tamu antifašističkih ideologa, koji su nakaradna izraslina na titovskim ratnim i poratnim zločinima.
2. Mladen Ivezić objavio je dosada već šest knjiga u kojima obrađuje komunističku zločinačku ideologiju i komunističke ili, kako ih on naziva, antifašističke ili titoističke zločine. Danas predstavljamo, dakle, šestu knjigu koja ima jednostavan, jasan i nedvosmislen naslov: “Ratni zločinac Tito”. Treba odmah na početku istaknuti bit koja proizlazi iz ovoga naslova; Josip Broz, zvani ili samozvani Tito, nije bio zločinac samo nakon rata, provodeći genocid nad Hrvatima, već i za vrijeme rata.
Knjiga se sastoji, osim uvoda i zaključka, od tri dijela. Pisana je na temelju izvorâ titoističkoga porijekla. Budući da se istina nikako ne može skriti i budući da svaka radnja ostavlja neki svoj trag, tako su i titoistički zločinci ostavljali iza sebe tragove svojih zločina. U objavljenim titoističkim izvorima, koji, premda su izbirljivo i necjelovito objavljeni, Ivezić je našao dovoljno tragova koji upućuju na zaključak da partizanski pokret nikada nije bio hrvatski pokret, da je bio usmjeren protiv Hrvata i da je završio s izvršenjem genocida nad Hrvatima. Genocid koji se dogodio 1945. godine nije izolirani slučaj, već je on pripreman tijekom svih četiriju godina rata, kako na ideološkom planu, tako i činjenjem mnogih genocidnih radnji nad nenaoružanim stanovništvom Nezavisne Države Hrvatske.
Čitajući rukopis ove knjige bio sam oduševljen argumentacijom koju nam Ivezić donosi. Dakle, ne radi se tu o teorijama i tezama, koje bi tek trebalo dokazati, već o dokazima onoga što je u naslovu knjige izrečeno: Josip Broz Tito je zločinac.
Mnoge sam pojedinosti želio istaknuti u predgovoru knjige, pa budući da sada imamo knjigu objavljenu, zajedno s tim predgovorom, nema potrebe da Vam iznosim ono što sam napisao. Samo ukratko želim reći da u prvom dijelu pisac obrađuje titovske zločine, kako one partijske (tj. političke), tako i vojne zločine, učinjene za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. U drugom dijelu prikazuje odklon titovskoga pravnog sustava od međunarodnoga ratnog prava u tijeku Drugoga svjetskog rata. A u trećem dijelu knjige prikazuje titovsku ratnu promičbu koja je za krajnji cilj imala izvršenje genocida nad hrvatskim narodom.
Ratovanje jest regulirano međunarodnim sporazumima, tzv. Ženevskim i drugim konvencijama. Ti sporazumi ili dogovori obvezuju sve zaraćene strane, pa tako i titovske partizane. No, upravo su se oni ponašali mimo svi postignutih sporazuma. Za njih je bilo sasvim normalno ubiti zarobljenika. Oni su kao prevratnička – revolucionarna vojska provodili ratnu politiku spaljene zemlje, tj. fizičkog uništenja neprijatelja, ali ne samo njega, već i stanovništva koje je živjelo pod nadzorom njihovog neprijatelja.
Oni o svojim akcijama, koje se svode na diverzije, zastrašivanja i zločinačka istrebljenja mirnoga stanovništva, izvješćuju nadređene. Ta izvješća u sebi sadržavaju nekada izmišljene podatke, kojima žele prikriti grubo kršenje međunarodnih sporazuma, nekada sadrže hvalisanje vlastitim podvizima, a da nisu svjesni da se time samoobtužuju. Vojne zapovijedi nadređenih zapovjednika nekada sadržavaju pak izričite ili gotovo izričite zapovijedi činjenja ratnih zločina. Mr. Ivezić raščlanjuje ta izvješća i zapovijedi, te na svjetlo dana iznosi dosada zanemareni vid partizanskog zločinačkog ratovanja.
Navedena izvješća su čitateljskoj javnosti bila i do sada poznata. Ali malo tko ih je čitao i njima se pozabavio. Zapravo, nitko ih nije sadržajno raščlanio i onda u objektivnom svjetlu prikazao. Nije ni čudno, jer taj posao nije lagan. Naime, Vojnoistorijski institut JNA u Beogradu objavio je cijeli niz knjiga pod zajedničkim imenom: Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda. Za svaku jugoslavensku republiku objavio je zasebni niz. Srbiji pripada 21 knjiga, Crnoj Gori 10 knjiga, Bosni i Hercegovini 35 knjiga, Hrvatskoj 39 knjiga, Sloveniji 19 knjiga i Makedoniji 4 knjige. Već je iz tog pregleda vidljivo da je najviše ratnoga djelovanja bilo na području današnje Republike Hrvatske, jer je za ta ratna djelovanja bilo potrebno čak 39 knjiga za objavu ratnih isprava. Ako pak uzmemo i Bosnu i Hercegovinu koja je bila sastavni dio Nezavisne Države Hrvatske, onda njezinih 35 knjiga i Hrvatskih 39 knjiga čine neusporedivu količinu dokaza o ratnom djelovanju na području ND Hrvatske, u odnosu na druge susjedne republike, danas samostalne države. Kad k tomu dodamo zbornike isprava koji se odnose na pojedina tijela i uža područja, kao 15 knjiga o Vrhovnom štabu, tri knjige o djelovanju na Jadranu, devet knjiga o Komunističkoj partiji, dvije knjige o zrakoplovstvu, četiri knjige o djelovanju četiriju armija Jugoslavenske armije 1945. godine, četiri knjige o njemačkim jedinicama, tri knjige o talijanskim jedinicama, te četiri knjige o četnicima, onda već i brojitbeno vidimo kakvo se silno zlo sručilo na Nezavisnu Državu Hrvatsku i koji je silan trud potrebno uložiti da bi se ti izvori izčitali, usustavili i javnosti predstavili. Mr. Mladen Ivezić dao si je uistinu truda i izčitao je u svrhu pisanja ove knjige 39 knjiga zbornika koji se odnose na Republiku Hrvatsku, jednu knjigu zbornika o Vrhovnom štabu i još tri knjige o djelovanju triju armija tijekom 1945. godine. To silno mnoštvo knjiga opet je samo jedan dio partizansko-komunističkih, tj. titoističkih izvora, koji su utkani u ovu knjigu, koja nam jasno poručuje da je Josip Broz samozvani Tito, ne samo poratni, već i ratni zločinac.
3. Na ovom predstavljanju treba istaknuti, a onda i trajno ponavljati nekoliko temeljnih istina koje nam mr. Ivezić pruža ovom knjigom:
a) - Kao što je već navedeno, partizanski pokret nikada nije bio hrvatski pokret, bio je usmjeren protiv Hrvata i završio je s izvršenjem genocida nad Hrvatima. Kad to tvrdi, mr. Ivezić ne misli na pojedine sudionike partizanskoga pokreta koji su u nj ušli u dobroj vjeri, kao što je nono naše Predsjednice, već na pokret kao pokret i na ideologiju koja ga je pokretala.
b) - Najgori zločinci u povijesti čovječanstva su antifašisti (str. 16). I još konkretnije: Antifašisti bijahu i ostaju najgori zločinci nad hrvatskim narodom u povijesti (str. 105). U ovoj se knjizi nazivaju i drugim imenima: partizani, komunisti, titovci. Tu istinu ne mijenja ni govor predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koji je izrekla jučer u šumi Brezovica kod Siska, gdje je nastavila guditi dosadašnju pjesmu o antifašizmu.
c) - Nastavljajući se na predhodnu tvrdnju, slijedi tvrdnja da je Josip Broz Tito najveći zločinac u povijesti hrvatskoga naroda (str. 218). To je tim više razumljivije, jer ga i europski povjesničari svrstavaju u red najvećih svjetskih masovnih ubojica.
d) - Nakon mnogih iznesenih laži o partizanskom pokretu, koje nam je u poslijeratnom razdoblju nametala titoistička zločinačka vlast, potrebno je reći kako je Istru 1943. godine oslobodio Ante Pavelić, a Josip Broz ju je 1945. godine pokorio nehrvatima. Dalmaciju su na sličan način preplavili Srbi-osvetnici, komunisti, jugofili i karijeristi.
4. O kakvim se konkretno izvješćima i zločinima u njima opisanima radi?!? Kako ovo predstavljanje ne bi ostalo nepodkrijepljeno, navedimo samo dva primjera!
U jednom izvješću čitamo: 14. XII. [1941.] likvidiran je jedan špijun i pljačkaš. Zapljenjeno je 12 komada (stoke) te […]. Gonič je neprekidno pokušavao da bježi, te je konačno bio likvidiran. 24. XII. strijeljan je pred narodom, a osuđen po NOO radi pljačke, narodu poznat pljačkaš i izdajica (str. 54). Dakle, kad je trebalo nekoga ubiti, ili kad je već bio ubijen, bilo je dovoljno proglasiti ga špijunom, a u nekom drugom slučaju – ustašom. Time je zločin bio pokriven. Osim toga, u ovom slučaju vidimo da su NOO-i izricali i smrtne kazne, iako nisu ni kvalificirani ni izabrani za to. Najniža razina vlasti – Narodni odbor, nikako nije bio ovlašten za izricanje najtežih kazni. Ali partizanske vlasti su to činile.
Dio drugog izvješća slovi: 1. VIII. [1942.] jedna se omladinska četa privukla do samog Ogulina, do sajmišta gdje se trebala odigrati nogometna utakmica između Talijana i Ogulina. Jedinica je otvorila vatru iz p. mitraljeza i pušaka. Na igralištu je nastala panika. Ubijen je 1 ustaša, 1 ustaškinja, 1 igrač i 1 dijete. Ovo je težak ratni zločin kojim se partizani hvale (str. 59). Nogometno igralište nije bilo bojišnica…
Ova dva primjera su dovoljna da se vidi kako partijska i vojna izvješća otvoreno govore o partizanskim zlodjelima. Ivezić zaključuje: Svaki puta kada viši organ nije reagirao na otvorenu samohvalu zločinima ili nije kaznio ili spriječio one koji su to više ili manje jasno priznavali, viši je vojni organ zločine nametao kao poštene i nužne. Uostalom, međunarodno ratno pravo izričito kriminalno karakterizira i nekažnjavanje ili nesprječavanje ratnih zločina. Sve je to znao i krivac je bio Tito. (str. 24).
Posebno je značajno to da je mr. Ivezić uočio nerazmjer između broja ubijenih neprijatelja i zarobljenih njihovih pušaka. Naime, Titovci su rado priznavali da su ubili mnogo više ustaša nego li su komada oružja zapljenili, a da ih nitko zbog toga nije progonio (str. 26). Nadređeni nisu uobće pitali, a gdje je ostalo oružje, ako ste toliko ljudi pobili. Oni su očito znali da su ti navodni ustaše obično nenaoružano stanovništvo nekog napadnutog sela. Ako se, naime, poubijalo 400 ustaša, kako se to zapljenilo samo 20-30 pušaka? Tu se pitanje nije ni postavljalo, jer se znalo da su ubijeni u stvari hrvatski civili. (str. 26).
Redovita partizanska izvješća dolazila su do nadređenih, do Glavnog te Vrhovnog štaba, i o svima je bio izravno ili neizravno obaviješten Broz. Stoga mr. Ivezić toliko puta u knjizi ponavlja tvrdnju: Sve je to znao i krivac je bio Tito.
5. U pojedinom zločinu može se sudjelovati na različite načine: 1. neposrednim činjenjem zločina, 2. zapovijedanjem činjenja zločina, 3. nekažnjavanjem zločinaca, 4. nesprječavanjem činjenja zločina. Zapovjedništvo titovske vojske je odgovorno za sve učinjene zločine kojih zločince nije kaznilo, ali isto tako i za sve zločine koje nije spriječilo. To je izravna odgovornost i po ratnome pravu i po etici. Nekažnjavanje zločinaca predstavlja poticaj na nove zločine.
Čak i najviši organi titoističke vojske znali su za učinjene zločine, podupirali ih te nekažnjavanjem krivaca bili odgovorni za nastavak i povećanje tih zločina.
6. Svakom bi čitatelju bilo dovoljno, kad pročita tu Ivezićevu raščlambu titovskih izvješća, da jednom zasvagda stavi u povijesnu ropotarnicu titoistički partizanski pokret kao najtragičniju epizodu cjelokupne povijesti hrvatskoga naroda.
Koliko smo puta morali slušati o tragičnom bratoubilačkom ratu, kojega su izazvali, prema komunističkoj povjesnici, ustaše i četnici. No, činjenice pokazuju nešto sasvim drugo. Kad je poglavnik Ante Pavelić uspio primiriti četničke odrede na području ND Hrvatske, koji su od 1942. godine priznali njegovu vrhovnu vlast, to je silno uznemirilo partizana Broza, koji je nastojao pod svaku cijenu razbiti te sporazume i ponovno nametnuti rat četnika protiv ND Hrvatske. Zapravo, Brozu je bio potreban taj – kako ga je nazivao, bratoubilački rat, samo kako bi ostvario svoje prevratničke i zločinačke ciljeve. Ne samo da je izazvao sukob između Hrvata i Srba, već i sukob između sela i grada. Hrvati i Srbi nisu trebali ratovati. Ako je i bilo početnih nesporazuma, pa i zločina, oni su se mogli brzo riješiti i uspostaviti miran suživot. No, to nije odgovaralo zločincu Brozu, pa je naknadno pripisao drugima, ono što je sam radio. A to je već davno poznata antifašistička metoda: “ja ću učiniti – a ti ćeš biti kriv”.
7. Gotovo je nevjerojatno kako današnji pobornici titovskog antifašizma ostaju i nakon 70 godina slijepi na ono što se dogodilo za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Među njima ima i povjesničara koji su u tom pitanju veći dogmatičari, nego li vjernici u pogledu pojedinih vjerskih istina. Dok u vjeri opravdano postoje dogme, u povijesnoj struci nije uobičajeno dogmatski pristupati predmetu izučavanja. Naši hrvatski povjesničari, koji se žele prikazati kao napredni, ne mogu se osloboditi dogmatskoga pristupa Drugom svjetskom ratu i Brozovoj ulozi u njemu.
Bitno je uočiti kako oni barataju uvijek s dva različita mjerila; s jednim pristupaju Josipu Brozu i za njega imaju silno veliko razumijevanje, a s drugim pristupaju njegovim protivnicima koji su samim tim jer su njegovi protivnici – zločinci. A zločinac je stvarno bio on – Broz.
Mr. Mladen Ivezić, ovom kao i dosadašnjim knjigama, može im u povjesničkim istraživanjima biti primjer. On je ovom knjigom revizionist u najboljem smislu te riječi. Ruši stereotipe nametnutoga crno-bijelog pogleda na prošlost XX. stoljeća. Pruža nam novi pogled, to će reći, znanstveni pogled, slobodan od svih ideologizama pogled na zločinačku ulogu Josipa Broza Tita. Broz je podpuno raskrinkan. Pala mu je i posljednja maska.
Četiri godine ratovanja bile su za Broza samo temeljna priprema onoga što se ima dogoditi u svibnju 1945. Partizani su nasuprot Hrvatskih oružanih snaga u izravnoj borbi uvijek bili gubitnici. No, kad je Crvena vojska počela nadirati s istoka, titovski su partizani shvatili da im se pruža mogućnost hijena. Tu su zločinačku ulogu mogli odigrati, jer su se tijekom cijeloga rata za to pripremali.
Titovska promičba sotonizirala je protivnika, oduzimala mu dostojanstvo i dušu, stoga ga je bilo slobodno zgnječiti. Stvaralo se ozračje mržnje i osvete. U taj pakleni stroj bili su uključeni titovski književnici i pjesnici. Dovoljno je sjetiti se Ivana Gorana Kovačića i njegove pjesme “Mrzimo vas”. Sve protivničke vojnike prikazivali su strašnim zločincima. Samim time poticali su i zapovijedali činjenje stvarnih ratnih zločina.
8. Sredinom XX. stoljeća Hrvati su imali priliku oblikovati svoju vlastitu nacionalnu državu. Priliku su iskoristili, ali su za to platili veliku cijenu. Svojom državom “nagazili su žulj” europskih imperijalista, kao što su Sovjeti, Srbi, Francuzi i Britanci, koji im to nisu mogli oprostiti ni dopustiti. Stoga su na Hrvate navalili, u ratu i poslije rata, sve zlo koje ljudski um može zamisliti i učiniti. Nakon pretrpljene nametnute kazne, Hrvati su se ponovno digli i 45 godina nakon pretrpljenoga genocida uspostavili svoju vlastitu državu. No, podmukle podvale i napadi na Hrvate traju i danas.
Govori srbskih političara u Hrvatskoj, poput onoga Aleksandra Vulina, nisu ništa drugo nego nastavak srbske imperijalističke politike prema Hrvatskoj. Žalosno je da naši političari ostaju slijepi i gluhi na to. Neozbiljna je izjava hrvatske predsjednice, da to nije naš hrvatski problem, već problem srbskog predsjednika Vlade Aleksandra Vučića. Neozbiljno je, jer Vulin nije Vučićev problem, već njegova dika i ponos. Ne će on njega kažnjavati, niti ga odstranjivati, već će i dalje biti njegov glasnogovornik u promicanju velikosrbske imperijalističke politike. Očito je da se naša predsjednica ulovila u zamku koju su joj postavili hrvatski antifašisti, tj. hrvatski pomagači velikosrbske imperijalističke politike.
Mladen Ivezić svojim znanstveno utemeljenim knjigama daje veliki doprinos svome hrvatskom narodu u borbi za vlastito mjesto pod nebom. Kao i ostalim, tako i ovom knjigom oslobađa Hrvate nametnute krivnje, a stvarno dogođene zločine pripisuje onima koji su ih uistinu učinili. Nadamo se da će spoznate činjenice postati polazišne u govorima i nastupima naših hrvatskih političara.

Objavljeno: RAZUM, Stjepan. Ratni zločinac Tito. Podnaslov: Predstavljanje knjige: IVEZIĆ, Mladen. Ratni zločinac Tito. Vlastita naklada. Zagreb, 2015., 255 stranica. Odjeljak: Prikazi knjiga i izložbe slika. U: Marulić. Hrvatska književna revija. Časopis za književnost i kulturu. Izd. HKD Sv. Jeronima. Zagreb, 48./2015., br. 3 (264), svibanj-lipanj 2015., str. 202-209.