Otkako je dobio projektil u glavu, potpuno je poludeo. A do tada je bio samo delimično lud. Facu bolesnog kmeta je imao oduvek.

Ja mislim da većina vas ima pogrešne predrasude prema Istri.
Nije ona manje "hrvatska" zato što se ne kočoperi folklornim nacionalnim dranjem, moj je utisak da su tamo ljudi patriote na malo drugačiji način. Nisu agresivni i znaju da najbolje zarađuju i grade svoj imidž time što ulažu u sebe i svoju sredinu.
To je slično kao kad bih ja rekla da su Beograd ili Vojvodina manje srpski jer u njima živi i stvara nekoliko desetina onih koji bi i svoje dupe prodali da su mogli da se rode kao pegavi Englezi ili debeli Ameri

U samoći bijednik osjeća svu svoju bijedu, veliki duh svu svoju veličinu.

Arthur Schopenhauer

Nije bog zna kakva mudrolija, ali mi je simpatičan sljedeći odlomak:

Zaogrnuta crvenom i zlatnom svilom, Fatima je stajala preda mnom, blijeda usprkos šminki, nepomična, skamenjena, bez daha, pokušavajući se osmjehnuti. Njezin pogled u meni izazva sažaljenje te je spontano privukoh k sebi, ne toliko da je stegnem u zagrljaj, koliko da je ohrabrim.
Zagnjuri lice u moja njedra i brizne u plač. Stiskao sam je kako bih je umirio, plašeći se da bi je mogli čuti. Privi se uza me, prigušujući postepeno jecaje, no tijelo joj je drhtalo i postajalo sve mlohavije: doskora bude tek nepomičan svežanj koji sam nespretno pridržavao rukama.

Prijatelji me upozoriše da se prve bračne noći mnoge djevojke trude da izgledaju neiskusnije nego što jesu, zbunjenije, uplašenije, no nitko mi nije spominjao da se mlada može onesvijestiti. S druge strane, u maristanu sam više puta čuo da udovice i dugo napuštene žene pate od čestih nesvjestica što ih neki pripisuju histeriji; no nikad nisam čuo da se to dogodilo petnaestogodišnjoj djevojci u rukama vlastitog muža!
Prodrmam Fatimu pokušavajući je podići; glava joj je visjela, oči su joj bile zatvorene, usta poluotvorena. Zadrhtim i ja - moram priznati manje iz brige za sestričnu, više iz straha da bi se doživotno izložio podsmijehu kada bih naglo otvorio vrata vičući: "Upomoć, mladenka se onesvijestila!"

Jedino mi preostane da je dovučem do postelje, polegnem na leđa, izujem joj cokule i razvežem maramu ovijenu oko vrata. Izgledalo je kao da mirno spava, disanje koje je maločas bilo isprekidano postalo je normalno. Sjeo sam kraj nje smišljajući raznorazne stvari koje bi mogle pomoći; mogao bih si porezati prst, zamazati rublje krvlju i do sutradan zaboraviti na svadbenu noć. No hoću li umjeti bijelu tkaninu natopiti tako da susjeda, svjedok nebrojenih defloracija, ne otkrije prijevaru? Bacao sam na Fatimu očajničke, molećive izgubljene poglede. Duga crvenkasta kosa rasula joj se preko jastuka. Pomilovah je, rukom stegoh jedan uvojak i odmah ga pustih, duboko uzdahnuvši. Počeh je lupkati po obrazima, sve brže i brže, sve jače i jače. Na usnama joj se pojavi smiješak ali se iza sna nije budila. Tresao sam joj ramena, mahnito, sve dok ne rasklimah postelju. Izgledalo je kao da ništa ne osjeća, čak joj se ni smiješak nije izbrisao s lica.

Iscrpljeno se ispružih na postelju i, rastežući se, prstima okrznuh svjetiljku. U jednom času poželjeh da ugasim plamen i zaspim, pa bilo šta bilo. No već u sljedećem trenu, možda slučajno, možda pomišljeno grebanje po vratima, podsjeti me na moje obaveze: zvukovi što su dopirali činili su mi se sve nestrpljivijima, sve upornijim. Nisam više znao koliko sam dugo u toj sobi košmara. Ponovo ruku spustih na Fatimu, zatvorenih očiju, pokušavajući napipati otkucaje srca. Jedva zamjetljiv miris sive ambre oživi u meni sjećanje na crnačku glazbu u Timbuktuu: preda mnom je stajala Hiba, obasjana mjesečinom, ples se bližio kraju, raskrilila je ruke, koža joj je bila meka i glatka. I mirisala je na sivu morsku ambru. Usne mi zadrhte i prošapću njezino ime, ruke ponove iste zagrljaje, tijelo se uznese u iste visine, isti zanos, isto utočište.

Fatima postade ženom u nesvjesnu stanju. Otvorih vrata, susjeda zgrabi dragocjeno platno pa stade huktati, uzvanici se uskomešaše, glazba zatrešti, tlo stade podrhtavati pod nogama plesača. Ubrzo me pozvaše da se što prije pridružim slavlju. Inzistirali su: imat ću vremena da budem sa ženom, ta običaji su zato i nalagali da tjedan dana ne smijem napuštati kuću!


Lav afrički

Za sve one koji su iskusili čeličnu disciplinu i vojničku stegu

istrijaneri su specificni.....mogli bi vrlo lako da se pridruze talijanima, koje su protjerali 45... samo da thomson kaze "istrien atakieren" i juris

"Koncept maksimalnog promoviranja ljudskih prava na štetu većine u suštini podriva sam koncept ljudske zajednice."

Navodno je to rekao Solženjicin.

Čuo sam tu izjavu u nekom srpskom dokumentarcu, navodno iz govora na Harvardu. Ali kad sam pročitao taj govor nisam našao na tu rečenicu pa me zanima dali netko zna odakle je to i da li je to Solženjicin izjavio.

Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat, nego kao pad uvis!

Da bi nadmudrio mudrost, odneguj veštinu slušanja.

Orao nikad nije imao potrebu da se upozna sa nekim drugim orlom. Mravi su izmislili narode.

Ako neko postane svestan da je kroćen, kad-tad mora podivljati.


M.Antic

Biće dovoljno ako kažem da sam ja Huan Pablo Kastel, slikar koji je ubio Mariju
Iribarne, pretpostavljam da se svi sećaju procesa i da nisu potrebna dalja objašnjenja o
mojoj osobi.

Ni sam đavo ne zna čega to treba ljudi da se sećaju, i zašto. U stvari, uvek sam mislio
da nema kolektivnog sećanja, koje bi možda bilo kao neka vrsta odbrane ljudskog roda.
Rečenica:
‘ Vreme koje je prošlo bilo je bolje’ ne znači da se ranije događalo manje zla, nego da,
srećom, ljudi to zaboravljaju. Naravno, takva rečenica nema opštu vrednost, za mene je, na
primer, karakteristično to što se odlično sećam nemilih događaja, tako da bih skoro mogao
reći: ‘ Vreme koje je prošlo bilo je gore’, kada mi sadašnjost ne bi izgledala tako strašna
kao prošlost.
Sećam se tolikih nesreća, tolikih ciničnih i svirepih lica, tolikih loših dela, da je
pamćenje za mene kao bojažljiva svetlost koja osvetljava odvratni muzej srama.
Koliko sam puta ostajao satima u mračnom uglu ateljea, skrhan nekom vešću u
policijskoj hronici! No istina je da se tu ne pojavljuje uvek ono najsramnije po ljudski rod,
kriminalci su u izvesnom smislu najčistiji, najbezopasniji ljudi, ovo ne tvrdim stoga što
sam ja ubio jedno ljudsko stvorenje, ne, to je moje iskreno i duboko ubenenje. Je li neki
stvor opasan? Ubiješ ga, i gotovo. To ja zovem dobra akcija.
Pomislite koliko je gore za društvo da taj stvor i dalje cedi otrov i, umesto da ga
likvidira, društvo hoće da se suprotstavi njegovim delima pribegavajući koječemu,
nevaljalstvima i drugim sličnim gadostima, što se mene tiče, moram da priznam da sada
žalim što nisam bolje iskoristio vreme dok sam bio na slobodi pa ubio šest”sedam tipova
koje poznajem.
Istina je da je suvišno dokazivati koliko je svet strašan.
Dovoljna bi bila samo jedna činjenica da se to dokaže, eto samo ovo: pre izvesnog
vremena sam čitao da se u koncentracionom logoru jedan bivši pijanista potužio da je
gladan, pa su ga primorali da pojede pacova, i to živog.
Svakako, nije to ono o čemu hoću sada da govorim, ako bude prilike, docnije ću reći
nešto više o tome sa pacovom.


-----------


O sujeti ne govorim: verujem da niko nije lišen ovog značajnog pokretača ljudskog progresa.
Zasmejavaju me ta gospoda kada se kite skromnošću Ajnštajna ili njemu sličnih.
Odgovaram: lako je biti skroman onome ko je slavan, htedoh reći praviti se skroman. Čak i
kad pretpostavljate da ona uopšte ne postoji, odjednom je otkrijete u njenom najfinijem
obliku: sujeta skromnosti.


---------------

Koliko sam čekao taj trenutak, kako sam išao ulicama bez cilja, da vreme brže prođe!
Koliko sam nežnosti osećao u duši, kako mi je divan izgledao svet, letnje popodne, deca
koja su se igrala na pločniku. Sad mislim do koga li stepena ljubav zaslepljuje i kakvu
magičnu moć preobražaja ima.
Lepota sveta! Ah, da umreš od smeha!

-----------


Odlučio sam da joj u poslednjem ispričam sve što se dogodilo one noći posle našeg rastanka. Nisam izostavljao
detalje, ni niskosti, kao što nisam propustio ni da joj priznam da sam bio u iskušenju da
izvršim samoubistvo. Bilo me je stid da to upotrebim kao oružje, ali sam ipak upotrebio.
Moram dodati da sam se raznežio sam nad sobom dok sam opisivao ono najniže što sam
radio i svoje očajanje zbog usamljenosti u noći pred njenom kućom u Ulici Posadas, pa sam
čak i plakao od samosažaljenja. Mnogo sam se nadao da će Marija, čitajući ovo pismo,
osetiti nešto slično, i ta nada me je prilično razvedrila.

------------



U vreme kada sam ja imao prijatelja, često su se smejali mojoj nastranosti da uvek izaberem
najpogrešniji put. Pitam se zašto stvarnost mora da bude jednostavna. Iskustvo mi je
pokazalo da, naprotiv, ona to nikad nije, i kada nešto izgleda izvanredno jasno, neki
postupak koji je na izgled jednostavan skoro uvek prikriva vrlo složene pokretače. Evo
jednog svakidašnjeg primera: ljudi koji daju milostinju uvek misle za sebe da su darežljivi i
bolji od onih koji je ne daju. Biću slobodan da ovu jednostavnu teoriju tretiram sa
najvećim prezrenjem. Svakome je poznato da se pitanje jednog prosjaka (jednog
autentičnog prosjaka) ne rešava sa deset para ili komadom hleba: time se rešava samo
psihološki problem gospodina koji na taj način kupuje skoro ni za šta svoj duhovni mir i
svoju titulu darežljivog. Promislite samo koliko je taj svet škrt kad se ne odlučuje da
potroši više od deset para dnevno da bi obezbedio svoj duhovni mir i zadovoljio oholu
pomisao o svojoj dobroti. Koliko je potrebno više čistote duha i hrabrosti da se pomogne
ljudskoj bedi i bez te licemerne (i uobičajene) operacije!

--------

U najmanju ruku, mogu da slikam, iako mislim da će mi se lekari iza leđa smejati,
kao što mislim da su se smejali i na procesu kada sam pomenuo scenu s prozorom.
Postojalo je samo jedno biće koje je razumelo moje slikarstvo. Međutim, ove će im
slike sigurno sve više potvrđivati njihova glupa gledišta. A zidovi ovog pakla će, na taj
način, svakim danom biti sve više hermetički zatvoreni.


Tunel - Ernesto Sabato

“I don’t Do Drugs.
I Am Drugs!” ~ Salvador Dali

"... U stvari, nema ničeg neprijatnijeg nego biti na primer bogat, iz bolje porodice, lepe spoljašnosti, dosta obrazovan, inteligentan, čak dobar i istovremeno nemati nikakav talenat, ničeg originalnog, čak nikakve nastranosti, nemati ni jedne svoje ideje, nego biti potpuno "kao svi".

Bogatstvo je tu ali nije Rotšildovo; ime je čisto ali se nikada ničim nije odlikovalo; spoljašnost pristojna ali ništa ne izražava; obrazovanje solidno ali ne znaš na šta da ga upotrebiš; tu je inteligencija ali bez svojih ideja; i srce je tu ali bez velikodušnosti, itd. itd. u svakom pogledu." /FMD "Idiot"

Anri de Monterlan "Devojke"

"Andre Akebo
Sen Leonar

Pjeru Kostalu
Pariz

24. decembar 1926.

(...)
Mislim da će mi ovo odricanje otvoriti nove vidike. "Pobedjena sam, to je činjenica, svršen čin. Dakle, prihvatiću sve što se desi. Pošto više ne tražim, možda sam već našla". Kad stignem do vrhunca iskušenja, često primenjujem preokret u samoj sebi: nastup mahnite gordosti, neosetljivost, ravnodušnost, iznenadnu ozlojedjenost prema sudbini: "Najzad, ma šta se desilo, još uvek ostajem samoj sebi".
(...)

A.A.

(Ovo pismo je ostalo bez odgovora)"

"Čiča Gorio" /Onore de Balzak

"Znate li čime ljudi krče sebi put? Bljeskom genija ili umešnom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletati kao topovsko đule, ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže. Ljudi se pokoravaju snažnom geniju, mrze ga, klevetaju ga, jer on uzima za sebe; ali ako istraje, pokoravaju mu se, jednom rečju, obožavaju ga klečeći pred njim, kad nisu mogli da ga okaljaju. Pokvarenost je opšta pojava, talenti su izuzeci. Zato je pokvarenost oružje osrednjih sposobnosti kojih ima u izobilju i na koje svuda nailazimo."

Wlliam Faulkner: Svjetlost u kolovozu, poglavlje 19.

No, Igrač još nije završio igre. Kad su ostali stigli u kuhinju, vidjeli su da je stol odmaknut, i Grimma kako se nagnuo nad tijelom. Kad su se primakli da vide što sada namjerava, primijetiše da čovjek još nije mrtav, a kad vidješe što Grimm radi, jedan od ljudi prigušeno kriknu, otetura natrag k zidu i stade povraćati. Onda je odskočio i Grimm, odbacivši od sebe krvavi mesarski nož. — Sada ćeš se okaniti bijelih žena, pa makar i u paklu — reče Grimm. No, čovjek na podu nije se više micao. Ležao je ondje otvorenih očiju, u kojima više nije bilo ništa osim svijesti, a nekakva sjena lebdjela mu je oko usana. Promatrao ih je dugo spokojnim, nedokučivim, nepodnošljivim pogledom. Onda im se učini kao da mu je lice i cijelo tijelo upalo u se, smanjilo se, a ispod proparana odijela oko kukova i bedara da je provalila zastala crna krv kao naglo oslobođena para. Činilo se da je provalila iz njegova blijedog tijela, kao varnica iz ispaljene rakete, a s tom crnom eksplozijom kao da je poletio i čovjek i zasjekao im se u sjećanje za sve vijeke vjekova. I nikad to neće zaboraviti, nigdje, ni u mirnim dolinama, ni na obalama spokojnih i mirnih starodrevnih rijeka, ni pred licem djece, nad kojima će kao nad zrcalom snatriti o starim nesrećama i novim nadama. Uvijek će ih ta slika pratiti mirno, vjerno, uporno, ne slabeći ništa, bez neke naročite prijetnje, ali sama po sebi jasna, sama po sebi pobjednička. Iz grada se ponovno začu, iako malo slabije zbog zidova, vrisak sirene, koji je rastao u svoj nevjerojatni crescendo i prelazio sve granice sluha.

Andre Žid, "Predavanja o Dostojevskom", /"Deuvres completes d' Andre Gide", XI, NFR, 1936./

"Niče:

"Otrkiće Dostojevskog za mene je bilo najznačajnije posle otkrića Stendala; on je jedini koji me je nečemu naučio iz psihologije."

"Devojke" /Anri de Monterlan

"Čovek ne može nekažnjeno da se izdvaja od sveta, da živi sam, ili da se otarasi svojih bližnjih. Dobro je što je tako jer povlačenje u sebe - ako ga ne nameću neki viši razlozi intelektualne ili duhovne prirode - najčešće nastaje iz lenjosti, sebičnosti, nemoći, ukratko iz "straha od života", i još se nije dovoljno naglasilo kakvo značajno mesto taj strah zauzima medju nedaćama koje pustoše čovečanstvo."

U kući mrtvih zajedno sa kriminalcima

Kada je Fjodor Dostojevski 30. oktobra 1851. godine napunio 30 godina, već skoro dve godine nosio je na svakoj nozi po pet kilograma težak lanac.

Okovan lancima proveo je još dve godine u Sibiru gde su bili prognani politički zatvorenici. Po izalsku iz zatvora Dostojevski ga je opisao svom dve godine starijem bratu Mihailu kao mesto gde nije mogao da bude ni trenutku sam, već je mora da živi u pretrpanom prostoru sa zločincima: "Ovaj zatvor, nakon četiri godine provedene u njemu sa najgorim kriminalcima vidim kao staru, drvenu, oronulu kuću koju je trebalo već davno srušiti i u kojoj je leti vrućina, a zimi hladno. Grede su trule, pod je pokriven prljavštinom, krov prokišnjava i kroz celu baraku duva promaja. Zatvorenici su smešteni kao haringe u buretu. U predvorju se nalazilo bure za vršenje nužde, smrad je bio neopisiv, zatvorenici su smrdeli kao svinje, bili su puni buva i vaški."

Dostojevski je pre hapšenja već bio poznat pisac. Uhvaćen je zajedno sa grupom koja je spremala obaranje vlade. U noj su bili studenti, profesori, oficiri i gradjani srednje klase. Dostojevski je optužen da je na sastancima čitao pismo "puno uvredljivih izraza na račun religije i države" čime je počinio zločin šireći štetne ideje protiv religije i raspirivanja mržnje prema vladajućioj klasi.

Dvadesetsedmogodišnji pisac piše u svoju odbranu: "Optužen sam da sam govorio o politici, o Zapadu, o cenzuri. Ali, zar svi ljudi ne razmišljaju o tome? Zašto sam se obrazovao, zašto je kroz studiranje budjena u meni želja za znanjem ako nemam pravo da izrazim svoja lična uverenja, ako nemam pravo da se suprotstavim drugom mišljenju zato što ono potiče od autoriteta?... Vi nas optužujete, a vi ste nam dali pravo na obrazovanje kroz koje smo razvili žedj za znanjem, kulturom. Da li nam se sudi zato što smo se interesovali šta se dogadja na zapadu, diskutovali o politici, čitali savremenu literaturu..."

U aprilu 1849. Dostojevski je uhapšen sa celom grupom. Osam meseci kasnije, jednog decembarskog jutra, u sedam sati, svi su izvedeni iz svojih ćelija da bi im se pročitala presuda. Bili su iznenadjeni kakva je to presuda bez sudjenja. Svi su verovali da će ih osloboditi jer oni su na sastancima samo diskutovali o raznim temama.

Napolju su ih čekala vozila sa zaledjenim prozorima. Nisu smeli da izgrebu led da bi videli kuda ih vode. Posle duge vošnje izveli su iz iz vozila. Videli su da se nalaze na gubilištu. Počeli su da im čitaju presude. Posle čitanja svakog imena sledila je rečenica: "Osudjuje se na smrt streljanjem". I tako dvadeset puta. "Nije moguće da će nas pogubiti", šapnuo je Dostojevski svom susedu. Doveli su sveštenika da osudjenike na smrt pričesti. Samo je jedan od njih to prihvatio. Medjutim, svi su poljubili ponudjeni krst. Tada su prva tri osudjenika vezali za stub. Ispred svakog je stajao vod za izvršenje presude. Dostojevski je bio šesti. Mnogo godina kasnije pisao je Dostojevski o tim trenucima:

"Sve moje nade srušene su i ja sam očekivao da za pet minuta budem streljan... Skinuli su sve sa nas i umotali nas u pokrove i tako su nas držali skoro dvadeset minuta na hladnoći od minus dvadeset i dva stepena... Ne sećam se da sam osećao hladnoću..."

Dok se Dostojevski još opraštao od zatvorenika pored sebe, zatvorenicima vezanim za stub prišli su vojnici, odrešili ih i poveli prema ostalim zatvorenicima. Jedan oficir pročitao im je odluku da su pomilovani i da im je presuda preinačena u zatvorsku kaznu. Nekoliko dana kasnije Dostojevski je pisao svom bratu: "Njegovo Imperatorsko Veličanstvo poklonilo nam je život. Sada počinje izdržavanje kazne... Osudjen sam na četiri godine prinudnog rada. Na Badnje veče će nas sprovesti u Sibir. Nadam se da neću morati peške, možda ćemo jahati. Nadam se da ću jahati."

Kasnije se ispostavilo da smrtna presuda nije ni postojala. Sve je izvedeno da se zatvorenicima ulije strah i pokaže koliko su mali i nemoćni. Tih dvadeset minuta na gubilištu za Dostojevskog su postali centralna tema njegovog književnog dela. Stalno se vraćao na temu smrtne presude:

"Ko kaže da je ljudska priroda u stanju da sve to podnese i ne poludi? Ko može tome da se ruga?... Čovek koji je osudjen na smrt, pa potom oslobodjen, izmučen u isčekivanju smrti... Takav čovek može o tome da priča. O toj muci i užasu govorio je i Hrist. Ne, sa ljudima ne bi trebalo tako postupati."

Posle četiri godine provedene u strogom zatvoru koji je Dostojevski nazvao "Kuća mrtvih", morao je da izdrži još četiri godine nešto blaže kazne u vojnoj službi u Sibiru. Iz Sibira je pisao svom bratu o ostalim zatvorenicima koji nisu bili politički osudjenici: "Oni su brutalni, besni, ogorčeni ljudi. Njihova mržnja prema onima koji pripadaju plemstvu je ogromna i sve što je vezano za plemstvo za njih predstavlja smrtnog neprijatelja. Najradije bi nas prožderali kada bi mogli. Možeš da zamisliš koja opasnost lebdi nad nama jer smo primorani da živimo, jedemo i spavamo sa njima. Nemamo nikave mogućnosti da se žalimo na svakodnevne nepravde koje nam čine. Sto pedeset otpadnika nas progoni, njima to predstavlja zabavu i način da utroše vreme. Jedina naša odbrana je ravnodušnost i moralna mudrost, što ih ponekad navede da ustuknu i da nas poštuju."

Dostojevskog ovo užasno vreme nije oslabilo iako je u zatvoru počeo da pati od epilepsije koja ga je pratila do kraja života. Imao je 32 godine kada je pisao svom bratu: "Želeo bih da ti naglasim kao što sam ti već piaso, da su za četiri godine moja duša, moja vera, moje srce doživeli ogromne promene... Sada imam takve želje i nade o kojima u neko drugo vreme nisam ni sanjao..."

Imao je 37 godina kada mu je car odobrio da se vrati u San Petersburg. Ostalo mu je još 22 godine života da napiše čitav niz velikih romana kao što su: Zapisi iz mrtvog doma (1861/62), Zločin i kazna (1868.), Demoni (1871/72), Mladić (1878.), Idiot (1868.) i Braća Karamazovi (1879)
____________________
Prekucala iz knjige DREISSIGER, autor Gerhard Prauze

(Moj bold)

"Čiča Gorio" /Balzak

Zapamtite dobro da zaljubljena žena ima više smisla za sumnjičenja no sposobnosti da unese promene u svoja zadovoljstva.

Čovek se zamori kada stalno nešto želi a nikada se ne zadovolji.

Čovek oseća kada ga neko voli.

Pismo je duša, ono je tako veran odjek glasa koj govori da ga osećajni umovi smatraju za najveće blago ljubavi.

Ako ikada zavolite, čuvajte dobro svoju tajnu. Nemojte je odati dok dobro ne proverite kome ćete otvoriti svoje srce. Da biste unapred sačuvali tu ljubav koja još uvek ne postoji, naučite se da budete nepoverljvi prema svetu.

Ukoliko je ljubav iskrenija i strasnija, utoliko više treba da budete skrivena, tajna. Ne treba da odamo našu tajnu nikome.

"К старому возврата больше нет." /Сергей Есенин

"Ničega se neću uplašiti, sve ću učiniti što god budeš kazao, neka duša propadne, ali ću te posramiti." (FMD)

evo jedan sastav o Hercegovini cure koja je dolazila tu izdaleka čisto da ne propadne:

Zatvaram oči da još jednu noć, kao i prijašnje, mislima odem na zemlju svojih predaka, znam da je to iluzija, ali barem sam tamo nakratko, barem sanjam u boji. Kako srce često može da pati? Može kada duša luta, kada zna da joj je mjesto kilometrima dalje, granicu dalje, sedam sati vožnje dalje od sreće, od doma svog, a opet isto je nebo, al nije zemlja, ni zrak, ni ugođaj. Eh, da imam krila pa da poletim samo na minutu. Zar se tako svi osjećaju koji nisu na svom? "Spakiraj torbe, šaljem te našima dolje." - razveselile su me riječi majke. S nestrpljenjem sam čekala autobus, znala sam da ne dolazi na vrijeme, ali mogao je danas požuriti.
Sedam sati i tamo sam, znam da će mi to biti najduža noć, jer ne mogu zaspati, a bilo bi bolje da zaspem jer će u trenu proć, al ne mogu srce je uznemireno, zna kamo ide, zna da samo tih par sati vožnje vode u raj. Planine su počele bivati sve vidljivije, a uskoro smo se počeli voziti uz rijeku Neretvu. Sunce se uspinjalo, svoje boje prolaska rasipalo po nebu i naslikala šarenilo, u trenu se uzdiglo još višlje znala sam da smo ovdje, znala sam da sam i kojih par minuta bliže, prekrižila sam se: "O Bože, hvala ti na predivnom prizoru." Rođaci su već čekali, odmah su priskočili po torbe, tu si uvijek srdačno dočekan, tu znaš kad dođeš da ti se iskreno vesele i vole što je njihov iz daleka došao, a i velika je dika kad dođe unuka prvog im brata. Mnogi ljudi su šetali ulicama, nisi im morao govoriti čiji si znalo se to, kažu, po crti lica i očima.
Ovdje u selu su svi znali jedne druge, jer ovdje susjedski odnosi nikad nisu završili svađom, ovdje možeš reći svakom sve u lice i time te se još više poštuje, i ovdje se uvijek susjedi nalaze barem jednom dnevno da provjere da li su svi dobro i da se podruže, također da si i pomagaju pogotovo ako je netko stariji ili si samo mahnu u prolazu da se zna. Tu usputno čuješ i priče o svojim djedovima i bakama, ovdje se ne zaboravljaju takve priče, kao ni priče iz davnih dana njihove mladosti. A i ovdje nema selidbe pa dobri odnosi i dalje traju i sa ostalim naraštajima poslije, tako da nitko nikom nije neznanac. Sjela sam na terasu da malo odmorim, i tek tada sam osjetila trnce niz tijelo, veseli otkucaj srca, tek tada sam bila svjesna da sam napokon tamo gdje su misli svaku večer odlazili, tek tada sam osjetila lakoću, svi koji su dalje od svog doma znaju kakav je to osjećaj. Znala sam da neće trajati zauvijek, ali ovih par dana ne želim razmišljati da ću opet morati otići i vratiti se u rutinu, samo nisam htjela zaklopiti oči da mi ne promakne ovaj predivan prizor suncem obasjana čistina prirode, miris svježine i naravno kave koja je neizbježna i okupljanje dragih mi rođaka uz smiješne priče nezgoda i zgoda nas samih i naših predaka.
Smijeh koji se nastavio i poslije ponoći, jer ovdje se nikom ne žuri, ovdje se ne gleda na vrijeme, najvažnije da smo svi na okupu, da smo svi zajedno i onda tek svi zajedno krećemo svako u svoj počinak, iako mi još mlađi ostanemo u jednoj sobi da nastavimo sa razgovorom, jer ovdje nije važno da svatko ode u svoj kutak privatnosti, ovdje se svi rado volimo skupiti u jednoj malenoj sobi i spavati, važno da smo zajedno ovih par dana druženja.
Nastane tišina, uspavana nas vanjska mirnoća, a mjesec stvori blagu svjetlost za one koje se boje mraka. Ujutro se opet svi skupimo za doručkom, pojedemo cijeli onaj kruh što strina napravi, fini domaći, jer ovdje je običaj da ne ostaje do sutra, sutra se pravi friški, a ovaj danas ako ostane potopi se sa mlijekom i šećerom, pravo bogatstvo jela, ponekad se čovjek zaželi takve hrane, prije je to bilo siromašno jelo, a sad u njemu vidim bogatstvo, jer se čovjek zasiti sve te brze prehrane. Popodne bude prejako sunce koji užari kamen pa svatko pođe u hlad da odmori, a ja tada nađem za sebe vremena da se uputim prema putu gdje je koračo moj dida dok je koračo do bake dok su se upoznavali, nisu bili daleko, u mislima sam ih mogla zamislit, sjetila sam se priče, nije to bilo kao danas, dugo je trajalo dok su došli u kontakt, al znam da su se kradom nalazili na livadi gdje je baka čuvala kravicu, jer je njen otac bio jako strog, (takva u bila vremena na prvom mjestu obaveze i posao), a deda je tom livadom morao prolaziti jer je često išao po sijena na svoj pašnjak. "Svidio mu se moj glas dok sam pjevala, e sinko prije se nije gledalo na izgled i status." Suza mi je potekla kad sam ugledala staru kamenu kučicu iz koje mi je baka, kad bi dolazila preko ljeta, vikala: "Koga to moje oči vide?" To se gradilo samo dvije - tri prostorije, točno se sjećam di mi je baka pokazivala svoju i sestrinu sobu na tavanu, ali u ono vrijeme to imati je bilo pravo blago.
Stari bunar još nije presušio, kažu mještani da se čude, ali da ni po najvećoj suši nije presušio, a voda je još uvijek blistava bez obzira na kiše, jer kažem ovdje ništa nije onečišćeno, a i sama voda iz pipe je melem za piće i kupanje, jer je čista, kako bi rekla da ne bude pogrešno - nekako mekana, lagana. Umijem si lice i zaista osjetim sve to."Poskok će te." - zezao me stric. "A moj strikane, kao da nismo kršni kamenjari pa da se bojimo."
Došo me pozvati da je vrijeme pravljenje ručka, a tu je običaj da se svi okupimo dok stric i strina pripremaju janjetinu, krumpire i povrće oko peke, a mi tada i dalje pričamo ili slušamo o našim precima, jer nikad kraja njihovim zgodama, a i popijemo po par aperitiva domaćeg višnjevca i pelina...naučila sam da nikad ne smijem ovdje previše, ovdje je rakija od grožda jaka, kao i ostali alkoholna domaća pića, al ionako svi okrive prejako sunce A onda navrate i susjedi i tako se slavlje uz pjesme nastavlja u svitanje zore. A ono što me najviše iznenadiIo što nakon mise sve generacije odu u obližnji kafić i pričaju, jer se ručak pripremio dan ranije, a kasnije se samo dovrši. Kako onda ne bi volio ovo mjesto, gdje svako za svakog ima vremena, gdje se ne opterećuju sitni brigama, a i one velike nisu problem niti ne riješive, a iako su i ne riješive ostavljaju se, jer zašto se brinuti oko nečega što se riješiti ne može; gdje nisi težak kao sam gost, već te se smatra domaćinom jer si njihov rod, gdje se možeš prošetat a da te susjedi ne gledaju kao stranca već počnu priču sa tobom kao da si stalno ovdje; gdje se sa dogovorom i zajedništvom sastoji dan - ako jedan sjedne i spremi kavu zove sve druge, ako jedan započne posao svi ostali mu se pridruže, gdje svi zajedno objeduju, gdje postoji vrijeme za poslijepodnevni odmor, gdje se svi zajedno navečer okupe i prokomentiraju proveden dan. Gdje ubereš plodove voća kod susjeda, a da se ne naljuti na tebe, još kaže :"Evo ti zdjelica pa uberi odma i meni."
Al ono najteže što moraš napravit na ovom mjestu je otići sa ovog predivnog mjesta, mjesto koje je blagoslovila priroda raskošnim darovima. Oni koji su odlazili znaju. Legnem u travu da još jednom osjetim zagrljaj prirode i sliku svih zvijezda i osmijeh mjeseca, do sljedećeg dolaska. I ono što ostane je slika koja te mami da se opet vratiš, i svaki put kad pišem o njoj shvaćam da je premalo, da je čak možda i prazno, jer može se riječima prenijet misli ali ne i osjećaji, a opet za ovo mjesto, riječi su suvišne, ne može se napisati ono što Hercegovina zaista jest, što Hercegovina zaista uradi, nudi, što probudi u čovjeku, jer kako pjeva i Ranko Boban: "Dođi da vidiš, dođi da se diviš i poželjet ćeš ovdje da živiš."

M.M. Sopta