Hiperaktivnost je danas postala opravdanje za apsolutno sve, od razmazenosti i bezobrazluka do lošeg kućnog odgoja.Hiperaktivnost osim stručne osobe ne moze dijagnosticirati roditelj, nastavnik ili susjed.To su puka opravdanja roditelja koji su omanuli u odgoju, pa eto " nisu krivi i dijete je hiperaktivno"..
Nakon tog perioda pravdaće tonejdzerske nestašluke svog miljenika pubertetom i divljanjem hormona, da bi mu zivot upropastili u dvadesetim nesposobnošću i nebrigom.

Jebote al moralizirate...

Mrsho, moraš naći stabilnu zensku osobu za odgoj djeteta

Nisu roditelji kao što su nekada bili i tu je kraj priče. Sistem je drugačiji, vrijeme je drugačije,ne smije biti opravdanje,ali jeste uzrok odgoja dobrog dijela djece.

Kao neko ko je obradio nekolicinu psiholoških anketa i imao priliku se uvjeriti kako razmišljaju prvačići,ali i srednjoškolci sasvim je jasno da je stepen kažnjavanja izuzetno nizak,stepen popustljivosti nikad viši,a doza kreativnosti na najnižem mogućem stepenu kod mališana. Jasno o faktorima koji su godinama uticali na proces socijalizacije bi se dalo do prekosutra.

Ono što posebno mora brinuti jesu dva ključna problema u prvim razredima osnovnih škola (nezavisno o veličinu nekog područja) klasna i nacionalna vrijeđanja.
O ovim prvim bih mogao jednu cijelu knjigu napisati, djeca danas ne kreću u školu sa onim čuvenim "Škola je važna". Djeca se dijele u razredu na "moj tata mi je kupio tač,moj tata mi je kupio airmax,moj tata ima vikendicu i moj tata ima skupo auto". Učiteljice takođe dijele djecu,od tog dijeteta je otac kupio televizor za učionicu,od tog djeteta je majka kupila tepih,od tog dijeteta je stric finansirao izlet.... i tako u nedogled.

A što je najgore vršnjaci između sebe osim što hvale se onim što imaju, vrijeđaju one koji to nemaju,pa su pitanja "jesi li to kupila kod Kineza,na buvljaku, je li to polovna roba,ti nemaš telefon..." svakodnevica...

Nažalost ništa ne upućuje da će se koliko toliko ovakvo što iskorijenit,štaviše iz dana u dan podjele među najmlađima su sve izraženije,a sistem obrazovanja ne čini ništa da se takvo što iskorijeni.

Ja sam itekako doživio ovo omalovažavanje i ruganje zbog hendikepa.
Ne ja,ali rođak koji je hendikepiran i kad njega vrijeđaju,isto ka da su i mene.
Pa ih ja onda poredam,svakom po šamar,pa neka podnesu tužbu za nasilje nad djecom,da im objasnim par stvari.
Kućni odgoj 99% formira karakter čovjeka,budite sigurni u to.
Ne mora čak ni dijete biti u krvnom srodstvu sa roditeljima,može biti zamijenjeno u porodilištu,ali poprimi manire ponašanja onakve kakve mu kući serviraju.
Ništa geni,samo kako si treniran.

Ja se samo sjecam i dan danas kad sam jednog malog vratio s svog rodjendana jer mi nije donio poklon. I danas mi je nekako glupo. Tad sam imao nekih 5 god.

Ja jebote, svi mi znamo da to nije (bilo) u redu. Ali radit iz toga neke psihoanalize i razbijati si glavu, zašto smo se sprdali iz nekoga, wtf? Bilo pa prošlo, možda dijelom imamo grižnju savjesti, al šta mi sad ima netko nabijat na nos to. Kad bi zbog svake greške razbijali glavu, onda jebem ja takav život. Bilo, prošlo i to je to. Da se nisam izrugivao danas mi ništa bolje nebi bilo u životu.

Ja ne razbijam glavu. I drugi su mene, necu reci zlostavljali (malo prejaka rijec ), al su bili ne fer, pa ko ga jebe, stvari idu dalje, iz sveg se uci... Bitno je uvijek vratiti i uciti se na tome. Al na kraju krajeva mi smo ta ratna i poratna generacija koja je odrastala u kaosu pa i ne cudi sve to skupa.

Djeca ko djeca... Al kad se sve zbroji i oduzme vidis da sve to dolazi iz obitelji.

Ma ove dežurne psihologinje na forumu. "zapitajte se, što je razlog, bla bla..."

onog debila u mojoj školi su tukli jer je sam tražio batine, a i danas mu je njuška da bi je najradije razbio. što psiholozi imaju reći o tome?

Tko je onog Ići Mići Bajrahtarevića mlatio u školi ? Onakav ne možeš biti prirodno.

To mi se uvijek gadilo. Jedini primjer kojeg se mogu sjetiti je bio jedan iskompleksirani lik (zbog visine) pa se kurčio preko svake mjere, da bismo ga zbog toga onda svi zajebavali a konto visine.

Inače, ne podnosim kad jači maltretiraju slabije. Kad to vidim, padne mi roleta i onda sam spreman na svašta.

Što se djece tiče, postoje ona sitna zajebavanja (način na koji moja ekipa iz škole, sve ugledni ljudi, stupovi društva, blabla, razgovaramo međusobno, bio bi cenzuriran u većini država ), ali postoje i baš zla maligna djeca koja izrastu u iste takve ljude. Uostalom, iskustvo mi govori da su ljudi isti s 18 i s 80, jedino u dubokoj starosti padnu kočnice pa su stare karakterne osobine samo još dodatno potencirane

Kad smo bili negdje prelaz osnovna-srednja nas u ulici jedan stariji tip maltretirao. Jednom izletio iz kuće i meni kuhinjski nož pod vrat stavio.

E onda smo mi lijepo sjeli i dogovorili se. Proganjali smo ga palicama i lancima, tjednima nije smio izaći iz kuće. Mi na smjenu držali stražu pored njegove kuće. Poslije mu stari dolazio i molio da ga pustimo na miru, da može izaći iz kuće. Kad se to sve smirilo više mu nije padalo na pamet da se zajebava.

Postoji razlika izmedju zdravih nestašluka i normalne školske zezancije i nezdravog i bolesnog izivljavanja nad slabijim i neprihvaćenim.To treba osobito razlučiti na proste faktore.Normalnih pošalica čak i kad si kao dijete bio/ bila zrtva sjećaš se s dozom humora i naklonosti.Bolesno izivljavanje je pak nešto drugo.Nerijetko djeca siledzije izrastu u ljude bez skrupula, morala i osjećaja odgovornosti.Rijetko tkome od njih se dogodi baš toliko velika preobrazba u zivotu da se sa osjećajem srama sjeća svojih " nestašluka "

@BBC:

To me podsjeća na onu scenu nemira u Londonu kad ekipa koja je pola grada terorizirala ulijeće u turski kvart. A ono, na znak, iz svih birtija izlijeću Turci s palicama i bokserima i crta (pustimo sad što je o Turcima riječ, poanta je bitna).

Imao je sreću da ga nismo uspjeli uhvatiti kad bi ga proganjali, pobjegne u kuću. Namlatili bi ga palicama na smrt, samo smo željeli da nestane i da ga više ne vidimo.

Učini smo uslugu i životinjama. Poslije toga se nekako promijenio pa više nije mučio mačiće i kučiće.

Teška srca, moram se složiti s Vama, gospođice emt.

Počastovavana sam štovani ..

Jasno da postoji.

Sto se izivljavanja tice najcesce iza tog stoji jedna osoba te iza njega vise osoba slabog karaktera kojim je cilj kako se ovom umiliti i biti popularan, a zrtve su najcesce upravo oni s karakterom i stavom keje proglase "cudacima" jer imaju svoj stav.

Slazem se da se ne dogadja neka probrazba, samo se malo bolje kamufliraju.

Najgori su ti koji se kurče, počnu sranje, a onda kad nalete na nekog jačeg i dobiju po p...i idu doma kmečeći...

Ja to ne gledam na taj nacin.

Bas naprotiv, mnogima sto gaze je bolje u zivotu... Samo pitanje je ko ima zeludac za to.

Ovaj je bio neki sadist, stalno mučio životinje. Ako nema pri ruci nešto veliko tražio pčele, mrave, bubamare pa ih palio upaljačem. Svima nam išao na *** ali bio stariji i veći od nas pa mu nismo smjeli ništa reći. Do jednog dana. Moram se pohvaliti da sam taj otpor ja potencirao i organizirao detalje. Trebam otvoriti firmu, usluge nasilnih prosvjeda i skidanja vlada.

Onaj tko bi djetetu neduznom ili bilo tkome slabijem od sebe naudio, starcima ili zivotinjama za mene je otpad ljudskog roda.Isto mislim i o muzevima snagatorima, koji muškost dokazuju nad zenama.
Tako da bilo koji oblik izivljavanja nad neduznim smatram moralnim, ljudskim i psihičkim dnom.Psihički poremećaj je osjećati zadovoljstvo ako ugnjetavaš na bilo koji način slabiju osobu.
Što se tih grupa tiče njih se drze većinom labilne i nesigurne osobe.

Koji ste vi selje belje.

Koliko se sjećam, u školi-osnovna i gimanzija- nije bilo nekog zlostavljanjan ni
od koga, nikoga. Nikakvih tučnjava i sl (zašto das e tučemo, to je za seljobere).

Ja sam bio najbolji u školi i svi su me nešto fehtali, pa sam im pomagao.
Nisam se ni s kim tukao jer nisam imao razloga.

Doduše, tu je jedna sado-mazo priča: bio jedan tip,
sin pododicira (to je bilo u osnovnoj školi) za kojeg smo svi mislili da je
Srbin (a nije bio). No, on je srao te srao režimski, pa mi je dopizdilo pa sam ga
jednom ugurao u ormar i zaključao, gdje je drečao
do dolaska nastavnika. Kod mene je igrao pikule zajdno s ostalima, a u
8. osnovne sam imao upalu pluća, pa je kidnuo kroz bašću moje kuće
dok ga je luda neka ekipa iz razreda ganjala. Ja sam izašao iz kuće i ispsovao ih da ga -Žiku- puste
i da idu u 3 p.m.

Ne lezi vraže, Žiko meni dođe u studom na 2. godini studija i hrvatuje
sve u 16. (nisam ga viđao usrednjoj jer je išau u strukovnu školu).
I ond avidim d aje on stalno bio Hrvat, ali je zbog jugopodoficirske
gluposti ispadao "Srbin". Nisam ništa komentirao, samo sam mislio- e, hebiga,
ljudi ganjali srbo-orjunaša koji to nije bio.

Inače, on je sad dobro stojeći, završio je agronomski, neka
predstavništva za Francuze i sl.

Inače- 6. i 7. razred osnovne-potpuno nacionalno svjesni, zna se tko je
i tko smo itd. Ja posebno.

Inače-ovo se ne tiče mlađih forumaša- za na skoji smo, neki više, neki manje,
prevalili 40 i koju... primijetio sam nekoliko stvari:

1. dio tih ljudi vrlo jako "osjeća" taj dio života- djetinjstvo i adolescenciju,
pa i, rcimo, 20-te (početak studija itd.). Reakcije su tih ljudi reminisciranje
i sjeta za tim vremenima (ne politički isl. nego žal za mladošću, recimo).
To vidim i kod ljudi koji imaju djecu- recimo, četvero- i onih koji
su samci. Kao uzdisanje za tim. Posebno nazočno kod godišnica mature
u gimnaziji (na koje ne idem).

2. meni-i dijelu mojih prijatelja, ali ne tako intenzivno kao meni- taj
je dio života posve indiferentan. Meni je bilo dobro, nisam imao
mnekih tegoba ni problema, svi me hvalili i voljeli blabla..-no
bio sam iz sadanje perspektive mentalna i moralna ameba-bar sebi.
Taj fdio života-djetinnsjtvo, pubertet, malo kasnije...mi izgleda siv i dosadan,
te kao da se zbio nekom trećem, a ne meni osobno.
Pred 2 mjeseca sam imao čak jak proustovski trenutak kad sam sjeo u autobus
nakon puno vremena i smrad me plinova podsjetio na studij i putovanja,
niz slika kao u filmu. I ta evokacija studentskoga života mi je dala
neko sivilo i odvijajući se film nekoga života i sebe kao hegelovske
nesretne svijesti koja se bori da se ostvari i ima grandomasnke ideje, a istodobno
joj se gadi i život kao svakodnevno otaljavanje jedenja, spavanja i sranja.

Sve je to sivo i strano, kao da se zbilo nekomtko nisam ja
(iako imam memoriju kao slon, pa pamtim dosta toga).

Kod dijela prijatelja vidim sličnu reakciju- zaborav djetinjstva i ranije maldosti
kao nečeg irelevantnog i zapravo beznačajnog, jer još nismo
bili živi u samosvjesti, nego bauljali kao zombiji.

Društveno- sve prije rata je kao daleka, daleka prošlost, a od rata
do danas- slivena cjelina jer se rat vuče i danas-čekamo presude
praljku itd., pa je 1991. kao jučer, a 1988. je kao da je bila pred 100 godina.